Hoćemo li u Ženevu na vašar?

Salon international de l’automobile 2017

Znate kako kažu da Mađarska nema mora, a ima mornaricu? E isto tako Švicarska nema auto-industriju, ali ima najveći vašar automobila na svijetu. Kad kažem najveći, onda mislim treći najveći – ispred je normalno Šangaj a prvi i neprikosnoveni naravno Frankefurt na Majci. Kako bilo da bilo Ženeva je jedan od najvažnijih sajmova automobila na svijetu pošto je ogroman broj danas kultnih automobila svoju premijeru doživio upravo u ovom gradu, tj. na ovom vašaru.

Kao automobilskom entuzijastu od vajkada mi je želja bila otići na sajam u Frankfurt. Prošle godine mi se ta želja umalo ostvarila, al sam zakasnio 2 mjeseca. Došo ja u Frankfurt, kad vidi vraga – svi se pokupili i otišli. Jedino je štand od Zaporožeca ostao jer nisu mogli upaliti izložbeni model. No kako se Frankfurtski IAA održava ujesen logika je bila da ove godine odem u Ženevu, tim više što nikad nisam bio u Švicarskoj. I ništa – pali kola i pravac Ženeva. Preko Minhena, a kako drugačije. No o tome kasnije.
Sada bi vam mogao pisati o novim modelima, o tome kako je Mercedes napravio kamion od G-klase, metijo unutra V12 motor i siceve iz Majbača, ili kako je Rimac imo dva auta izložena i kako je pola milijuna posjetitelja hodalo s nekim Opelovim kesama jer je raja iz Rüsselsheima posjekla pola Schwarzwalda da napravi papirnate torbe da bi promovirali svoj brend koji je nedavno otišao pod francuske skute Pežola. Ali normalno da Vam neću pričati o tome jer o tome imate priliku čitati ovih danas po svim mogućim i nemogućim novinama. Ipak, možda bi valjalo reći da je Monteverdi imao svoj štand s izložena tri modela a među njima meni jedan od ljepših automobila ikad napravljen a to je Monteverdi High Speed 375/L iz 1971. Inače, Monteverdi je nekad u prošlom stoljeću bio mala automobilska manufaktura i to ni više ni manje nego Švicarska, i to u doba dok je tako nešto moglo postojati u auto-industriji, za razliku od danas kada su sve požderali ogromni konglomerati pa imate prelijepi Ferrari Californiju i iz nekog razloga na blatobranu nakeljen okrugli žuti žmigavac s Pezejca. Ili Aston Martina koji ima tipke na volanu iz Mondea. No u svijetu samoupravnih automobila na struju ni to nije najgora stvar koja se mogla dogoditi automobilu.

No što reći o sajmu u Ženevi? Kao što možete zamisliti, prevruće je normalno, ima milijardu ljudi i svaki od njih oće sjest u auto i prošaltat sve brzine u novoj E-klasi, stisnut kvačilo dvajsedam puta u novoj BMW petici i pokušat iščupat gumb za glasnoću u Giuliji da vidi „dal se Talijan naučio pameti, jebo ga ćaća njegov, pa neće to nikad bit kvaltet’ta ko u Audija!“. Dakle isto kao u Zagrebu samo potencirano na neki tamo mnogo veliki broj.
Uz dobra kola idu vazda i dobre trebe! A tome nas je naučio i Zagrebački auto-show. Ženeva je pak u tom smislu podbacila. Hostese su, naime, ostale negdje na marginama showa, a možda se većina proizvođača ipak povela onim FAP-ovim: „Rambo – mi smo ozbiljna firma.“ Miss ovogodišnjeg sajma se muvala oko Dodgea (?!), a po zagrebačkim standardima ova misica bi mogla eventualno šetati oko štanda moldavskog proizvođača alata za čupanje svjećica iz UAZ-a. No, ipak bilo je zanimljivo što je dotična milostiva otvorila haubu da pokaže gladnoj raji HEMI mašinu od 707 konja i onda kad je pokušala zatvorit istu nije uspjela. Onda je došo neki dodžovac koji je nakon pola sata tvikanja i pokušavanja uspio zatvoriti haubu na oduševljenje publike. To je izgledalo zakon, kao onaj video kada gladni istočnonjemački radnici s fudbalerkama natežu jadne Trabante u pogonu u Zwickau, udarajući ih nekim fosnama i nogama da to sve legne kako treba. Međutim i to je draž Dodgea, omiljene marke Al Bundya. I hauba koja se ne da zatvoriti na autu koji ima više konja od Ferrarija 488 i dalje me ne bi spriječila da kupim ovo američko čudo budalaštine da imam 65 iljada dolara i odem negdje u tropičku ko onaj lik u onom filmu kada se vozi po pustinji a duhovno ga prati neki ćoravi radio voditelj. Normalno, ne govorim o užasnom remakeu iz 90-ih nego o originalu iz 70-ih.

Uz sve te stotine milijuna uznojenih ljudi koji će nakon što napare oči autima vrijednim milijardama dolara sjesti kasnije u svoje sintetičke Škode i Renole ima nešto magično za razliku od provincijskih sajmova tipa Zagreb ili Beograd. Tu vam se, kolko god to zabranjenopušenjski zvučalo, doslovno sjatio čitav svijet. I osim što se naravno čuje francuski na sve strane, tu se čuju svi jezici svijeta. Čuješ talijane kako blebeću i skiče, Engleze koji se sprdaju sa Švabama, Švabe koji se sprdaju s Francuzima, Francuze koji se sprdaju Englezima i Švabama, Amerikancima kojima je sve to AWESOME, DUDE, Španjolcima koji su svuda osim na Seatovom štandu, i naravno uvijek se negdje u pozadini čuje „e, a šta misliš, morel ovo povuć niz Bradinu?!“. Čitav svijet je u toj Ženevi. Jer i inače je čitav svijet u Ženevi, a sada još i više. Sjedio sam nekoj klupi i pio švicarski Carlsberg od 7.5 franka iz limenke, a prekoputa mene su sjedili neki Talijani i naravno da su izgledali kao da su ispali iz velike enciklopedije stereotipa. Osim što su sva trojica izgledala kao, što bi moja pokojna baba rekla – BUZORANTI – imali su kape s, a ščim drugim nego PROPETIM KONJIĆEM, a jedan je izgledao kao da je ispo iz ekipe Tonya Soprana, sa zalizanom zurkom, zlatnim lancem i obrijanim prsima. I normalno da su bili najglasniji. I sad se vi pitate zašto Ferrari vrišti.

Spomenuo sam pivo od 7.5 franaka, što je normalnom Hrvatu cifra koju da za pola gajbe piva u Bosni. Sve je skupo do ibera, i sa svakim srkom Eviana osjetite kako vam ode dnevnica koju mukotrpno zaradite u Hrvatskoj. Al brate – Švajcarska je to.
Kako na kraju završiti misao o Ženevi, tj. o sajmu? Pošto su me uvijek jebavale te konkluzije morat ćete mi oprostiti ako ispadnem nedorečen. Zanimanje ljudi za automobile je još uvijek ogromno. I ne, ono se ne smanjuje, ono se iz godine u godinu povećava. Ljudi naprosto vole automobile. To je jednostavno to – kad kresneš mašinu ti si gospodar situacije, barem prividno, da se odvezeš bilo gdje daleko od svega pa premda i na jedan dan ili jedan sat. Upravo iz tog razloga mene plaše Uberi, samovozni automobili i smrt volana. Možda smo mi auto-entuzijasti starog kova premašena vrsta, kao Divlja Horda Sama Peckinpaha? Gdje je čar u tome da se ko vreća krompira voziš u limenoj kutiji? Nije li čar putovanja u samom putu? Jer ako svedeš putovanje na nužni prolazak od točke A do točke B onda si bajo moj mašio ceo fudbal. Jer kako bi drukčije inače pojeo pola stola mesa u nekoj albanskoj guduri? Ili pojeo sir na vrhu Transfagarasana? Ili popio pivo u nekom random slovačkom selu?

Appendix – zaključak umjesto zaključka #2

Na putu do Ženeve krepa mi auto. Ima valjda tu neke, što bi rekli, poetske pravde ili barem ironije. Ko onaj što je umro od žeđi a imo vodu u koljenu. Naime i Zaime, na put se spletom okolnosti ne uputih svojim kolima nego posuđenim kolima, marke Gospodar Prstenova A na ku*cu te nosam. I kolega i ja se zamijenismo za pozicije, ja opet nakon Salzburga posta vozač a on suvozač negdje kod St. Gallena. I vozim nas ja tako kadli ugledah onu lampicu što izgleda kao Lego kockica koja namiguje. Alternator. Bješe to kod grada Züricha. I onako u panici što ćemo sad odlučimo krenuti pa da vidimo koliko ćemo uspjeti doći daleko dok ne iscrpimo akumulator. Audi inače ima neku opciju gdje prikazuje koliko je puna baterija („koliko je puna baterija“ – jebem ti logičke konstrukcije!). Isključili smo sve moguće i nemoguće potrošače i ostavili samo najnužnije. I tako vozim ja po švicarskom Autobahnu dobrih 10 minuta kad – ne smanjuje se kapacitet, i tu mi počnemo slaviti kako se samo valjda pojebo neki senzor. I tako zaneseni slavljem uđemo u tunel od više kilometara i tu se rapidno počne smanjivati napunjenost (je l’ se tako kaže?) baterije. Iz tunela smo izletili s 10% baterije i sletili u neko pitoreskno švicarsko selo. Nakon sto sedam telefonskih razgovora i intervencija u Ženevu smo otišli – vlakom iz Zuricha, a vratili se s kombijem koji je odvukao Gospodara Usranova nazad u Hrvatsku.
Unatoč tome što je to sve pojebalo naše ranije planove (iako smo došli do Ženeve!) i to je, možda na nekoj razini mazohizma, čar putovanja. To je još jedna priča za unuke, još jedno iskustvo i još jedna avantura. Zamislite sada da vam se pokvari neki Uber. Vi i dalje sjedite u bezličnoj kutiji lima dok po vas ne dođe druga bezlična kutija lima. Gdje je tu čar? Gdje je tu muffin iz Coopa i kontemplacija o tome da su Švicarci nenormalna nacija jer ne moš ne ratovat 400 godina i bit normalan. I bit bolesno analno sterilno čist. Dobro, ovo zadnje nije zvučalo kako treba, but you get the point.
Poenta priča? Samoupravni automobili su sranje! Audi je sranje! Samo Mercedes! Mercedes je ljubav!