Ekspedicija Novorossiya 2018 (iliti Back to old country)

Epizoda prva: Slavonski Brod – Bukurešt

Došlo je vrijeme kada su dani evidentno kraći, benzini skuplji, a novčanici očigledno prazniji što ukazuje na jednu poraznu činjenicu – prošlo je vrijeme godišnjih odmora. Nije to ove godine mašilo ni vašeg omiljenog otpisanog blogera koji je sam već odavno pomislio da je na tastaturu metio ključ, no pod pritiskom mnogobrojnih fanova (njih troje) i moje drugarice i suputnice na ovoj advanturi ipak sam se odlučio na druženje s tastaturom po tko zna koji put ne bi li znatiželjnicima prenio barem dio dojmova s ovogodišnje ekspedicije.

Krajnja destinacija – Odesa, Ukrajina. Grad Yurija Orlova, šverca, crnomorskih plaža, maršala Malinovskog i nekadašnja rusko-carska kulturna prijestolnica nametnula se kao očit izbor tim više što sam jednom sasvim slučajno u trenutku dokoličarenja pročitao oskudan izvještaj nekih sunarodnjaka koji su se odlučili na ovu destinaciju. Konj bi rekao, kobili se nadao – Crni Bombarder je uskoro dobio svježu dozu krvi u vidu motornog ulja, svježeg vazduha u guma i jedno 5-6 litara staklopera. U šlajbok smo metili nešto eura, u džepove putovnice, a u srca odvažnost i čojstvo, zapalili Bombardera i uputili se na Istok, jer kako kaže stari latinski pisac: „Ex oriente lux“ što bi na hrvatskom značilo „na istoku je sve deluks“.

Stari pratitelji ovog bloga jamačno znaju da sve moje advanture počinje na benzinskoj crpki „Marsonia“. Pola pet ujutro, početak kolovoza, stali smo naša polu-pospana tjelesa napuniti tankom benzinskom kavom. Iako kava nije bila primarni objektiv prvog taska ove misije – namjera je bila zapravo bombardera žigosati međunarodnom oznakom Republike Hrvatske u vidu ovalne HR naljepnice koju sam ja u pola 5 ujutro naravno zaboravio kupiti. Da sam Bombardera zaboravio propisno žigosati nacionalnim obilježjem, kako nalaže red i bečka konvencija o cestovnom prometu uvidio sam negdje u sred Rumunjske kad je već bilo isuviše kasno. Pokazat će se da to ipak nije bilo od presudne važnosti jer svi mrski carinici, policajci i raznorazni prerušeni bezbednjaci po granicama bivšeg istočnog bloka u svoj silini pregleda, kontrola i isljeđivanja – ovaj detalj nisu ni primijetili.

Na Bajakovu je naravno bila gužva jer se čitav Istok, ovaj europski i bliži azijski odlučio vratiti kući tijekom Urlauba, stoga smo odlučili potražiti sreću na nekom manjem graničnom prijelazu. I tako, rano izjutra našli smo se na nekom malenom opskurnom graničnom prijelazu imena Principovac koji se nalazi u blizini poznatog istoimenog ladanjskog imanja. Na GP tek nekoliko automobila, uglavnom lokalci vukovarskih i šidskih tablica, i mi u SB bombarderu. Pružio sam cariniku putovnice, a on je odmjerivši dobro tablice na automobilu i naše adrese u putovnici samo upitao:
„Jeste li se vi to malo izgubili?“
– „Jok!“ – odlučno sam mu odgovorio, a on je vratio putne isprave i pustio nas dalje ka svom srbijanskom kolegi.
Na srbijanskoj strani dočekao nas je polu-izmoreni policajac s izrazom na licu „žena gadna i subota radna“. Pružio sam mu putovnice koje je nezainteresirano prelistao, pa na koncu rekao:
– „A da nemate možda lične karte? Da vam ne lupam pečat u pasoše…“ – ova izjava je bila popraćena tugaljivim pogledom prema policijskom kontejneru koji je bio udaljen oko 16 metara od policajca a u kojem se nalazio sudbonosni granični pečat s natpisom ЉУБА, ali sudeći po izrazu na njegovom licu činilo se da je kontejner daleko kao Alfa kvadrant posadi Voyagera.
Izvadili smo šlajboke tražeći osobne, a policajac je valjda da razbije monotoniju subotnjeg jutra i neugodnost svoje inertnosti upitao:
– „A kako izgledate na dokumentima?“
– „Ja njoj kažem da je ispala dobro, a ona kaže meni da sam ja ispao dobro.“ – odgovorih mu.
Policajac je odmjerio osobne pa rekao: „Ona je ispala dobro…“ – ostatak je odlučio prešutjet. Očigledno.

Dobro došli na istok. Dobrodošli u Srbiju – činilo se da nas tako pozdravljaju udarne rupe na lošim vojvođanskim cestama, koje su polako jele ovjes bombardera i moje živce, međutim ispostavit će se jedno 1000 km kasnije da ćemo s nostalgijom i sjetom priželjkivati sremske seoske auto-puteve.

9 ujutro. Beograd. Frizura je postojana.

Splavovi su Meka i Medina, samo nek se okreće turbina!

Moji relativno česti poslovni izleti u Beograd, od mene su načinili pilota bombardera koji suvereno hara beogradskim asfaltom bez korištenja navigacije i uz tek možda dva do tri trubljenja beogradskih vozača na raskrsnicama balkanskog velegrada. Bombardera smo smjestili u garažu trgovačkog centra na Knez Mihajlovoj koji je tijekom moje posljednje posjete Beogradu bio „under construction“. Cijena za tri sata parkinga – smiješna – plaćena nekom sićom dinara koji stoje u Bombarderu još od nekih prijašnjih beogradskih epizoda. Prošetali smo Kalemegdanom, pored nezaobilaznih kioska sa suvenirima, pitao sam svoju drugaricu hoće li možda da joj kupim šajkaču, četničku zastavu, ili majicu s likom Putina ili Mladića za uspomenu na Beograd, dok je ona bila preplašena kao ja kada sam prvi put prešao Dunav prije sad već sigurno više od 10 godina.

Malo džabalesku reklame…

Kalemegdanom smo šetali mi i glorificirani skupljači psećeg dreka sa svojim četveronožnim proizvođačima istoga. „Alo bre siledžijo! Ona je dama!“ – začulo se u jednom trenutku kada je jedan od glorificiranih skupljača graknuo na kera koji se ponadao brzom zornjaku.
Prvi put sam imao i priliku vidjeti izložbu vojnog muzeja na otvorenom (muzejski prostor je bio još uvijek zatvoren), a najviše su me razveselila lica dvojice zlih Nemaca koji su se verali po nekom Panzeru u Wermachtovom dresu. „Genau wie Großvater!“ – govorili su im izrazi na licima, a čini mi se da je malo falilo da svi unisono ne zapjevamo Lili Marlen.

Na Knezu smo popili kafu i aqua naturale di Principe Milosh, pozdravili se s Beogradom i sjeli u bombardera, te se zaputili prema istoku Srbije.

Vozili smo se tako kroz rodni kraj bivšeg pokojnog presednika, inače zakopanog poput hrčka negdje pod kruškom rodne kuće u Požarevcu, a selima tog kraja pozdravljali su nas betonski lavovi koji štite vrata kičastih velebnih kuća koje, ako nisu bile prazne, kraj lavova su imale parkiranu neku vozilicu njemačkog svjetskog trojstva uglavnom talijanskih tablica. Voždova ostavština.

Uskoro smo izbili na Đerdapsku klisuru, na veličanstveni kanjon Dunava kroz kojeg sam ja već jednom prošao prije četiri godine ali sam imao tu nesreću da je bila mrkla kolovoška noć popraćena nevjerojatnom količinom padalina. Ovaj put je bio prelijepi kolovoški dan i prizor je zaista spektakularan.

Al đerdapske klisure i dunavske obale, u mom su srcu ostale…

Višesatnom vožnjom kroz klisuru napokon smo izbili i na Đerdapsku branu, mega-projekt druga Nicolaea i druga Jože koji još uvijek snabdijeva električnom energijom ove pasivne krajeve Europe, a ujedno služi i kao granica između Europske Unije i divljih dijelova Balkana i to po naopakom principu – Europa na istoku, Balkan na zapadu.

Srpski policajac u našim putovnicama nije uspio pronaći ulazne pečate u Srbiju, a kako nismo imali niti kosovske pečate, pronicljivom policijskom dedukcijom zaključio je da smo ušli u Srbiju – s ličnim kartama! Naravno, iste je zatražio na uvid i pustio nas iz svoje zemlje. Prešli smo branu i ubrzo se našli na granici Europske Unije. Rumunjski policajac je nezainteresirano skenirao naše putovnice i po ko zna koji put zabilježio nas u središnjem šengenskom informacijskom sustavu. Rumunjski carinik, omanja pikulica od 160 centimetara i toliko kilograma, tražio me je da otvorim prtljažnik. Pogledao je u naše torbe pa me upitao na lošem srpskohrvatskom:
– „Kud idete?“
– „U Bukurešt.“
– „Zašto?“
– „Na godišnji.“
Carinik je bio zbunjen jer nije znao što znači godišnji. Ne mogu ga kriviti, i ja to 11 i pol mjeseci u godini ne znam što je.
– „Turizam!“ – odgovorio sam mu ovaj put na internacionalnom jeziku, a on je iste sekunde spustio poklopac prtljažnika i rukom pokazao prema ulasku u Rumunjsku.
Dok sam ulazio u bombardera pitao me je na svom tužnom srpskohrvatskom:
– „Koliko je težak?“
– „Šta ja znam… 1800 kila, skoro 2 tone…“ – odgovorio sam mu misleći da me pita za konstituciju bombardera
– „Ne, ti, koliko ti je težak?“
– „Koliko mi je težak? Aaaa, koliko sam ja težak! 150 kila“ – precizno sam mu odgovorio, a on je odmahnuo glavom
– „Ja stopedespe! Puno. Puno. Al ja dvajs centi manje!“ – ljuto je odmahivao s ispružena dva prsta. A šta da ti kažem druže Rumunu. Batali ugljikohidrate, ujutro teretana prije smjene, hladan tuš i patrole pješke.

Stali smo na prvoj benzinskoj u Rumunjskoj ne bi li kupili vinjetu. Inače, vinjeta za SVE rumunjske ceste je obavezna i nije nešto skupa. Ali treba. Međutim na ovoj pumpi je nije bilo, ali mi je pumpaš gestikulacijom i lošim engleskim „fajv kilometer“, pokazao gdje ima pumpa gdje se može kupiti vinjeta.
Sedam kilometara kasnije naišli smo na pumpu na kojoj se prodavala vinjeta. Inače, rumunjske vinjete su elektronske (kao npr. u Mađarskoj) i naravno mogu se kupiti preko neta ako se to sjetite na vrijeme. Tražio sam vinjetu držeći u rukama bankovnu karticu i prometnu bombardera. Pumpaš je duboko uzdahnuo i pokazao stroj koji je izgledao kao nekakav elektronski uređaj iz kuhinje Securitatea za ometanje radio signala stranih imperijalnih sila.
„Zis mašin. Onli keš.“ – rekao je pumpaš, a ja sam tužno stajao s bankovnom karticom i prometnom kraj tog jammera. Još uvijek nisam imalo leja.
Vidno uzrujan izašao sam s pumpe i sjeo u cock-pit bombardera i pokušao se spojiti na neku od rumunjskih mreža ne bih li došao do tako željenog interneta. Međutim iz nekog još uvijek neobjašnjivog razloga moj mobitel se uporno odbijao spojiti na neku od rumunjskih mobilnih mreža. Mojoj drugarici to pak nije bio problem, jer je njen mobitel još od brane bio spojen na rumunjski roaming. Vidjevši da sam vidno uzrujan moja drugarica je preuzela inicijativu i preko svog mobitela kupila vinjetu online. Duša mi je bila mirnija, ali sam bio besan na svog teleoperatera kojeg neću imenovati. To me naravno nije spriječilo da nazovem službu za korisnike TELE2 sa svog poslovnog telefona i upitam ih na tečnom hrvatskom: „WTF?!“
Normalno, u trenutku je nekakav maintenance i eto baš moj broj se zahvatio u toj nadogradnji pa nemam roaminga, ali mogu ga očekivati uskoro. To uskoro je bilo sutra ujutro koliko se sjećam.
Napokon smo krenuli dalje mirne duše i legalni na rumunjskim cestama (doduše bez međunarodne oznake države). Pošto smo zadnju konkretnu kavu popili još u Beogradu predložio sam da stanemo u Craiovi, prvom većem gradu na našoj rumunjskoj maršruti do Bukurešta.

16:20. Craiova. Frizura je postojana (ali omasna)

U Craiovi sam bio prije točno 4 godine (plus minus koji dan) i to na povratku iz Bukurešta, iz svoje prve rumunjske ekspedicije. Grad mi je ostao u pamćenju kao velika bauštela okićena banerima euro-fondova. Danas Craiova izgleda kao jedan jako lijepi miteleuropski grad, lijepih zgrada, sređenih fasada, popločenih ulica i novog asfalta. U neposrednoj blizini glavnog trga odnosno korza našli smo parking koji se navodno nije plaćao. Kažem „navodno“ jer ga mi nismo platili, niti smo zatekli lisicu na nozi bombardera po povratku s kave.
Dok smo pili kavu na krajovskom (krajovanskom?) korzu, javio mi se gazda apartmana u Bukureštu i pitao kada dolazimo. Ja sam još u Beogradu nadobudno javio da će to biti oko 19h, što je oko 17 sati u Craiovi bilo očito da je nemoguća misija. Onda je mladi Rumun ponudio opciju self-check in-a, što sam ja zdušno prihvatio, a on je putem WhatsAppa poslao instrukcije koje su izgledale kao nekakav quest iz D&D-a. Međutim bile su popraćene fotografija i vrlo jasne, a otprilike izgledaju ovako. Na adresi toj i toj nalazi se ulaz u zgradu u kojoj je apartman (fotka zgrade, fotka ulaza). Desno od ulaza nalazi se podrumski prozor s rešetkama (fotka podrumskog prozora s rešetkama). Na jednoj od rešetaka nalazi se lokot (fotka rešetke s lokotom). Lokot na sebi ima mehanički brojčanik (fotka mehaničkog brojčanika). Brojčanik namjestite na kod XXXX (točan kod poznat redakciji) i tada otvorite pretinac lokota (slika otvorenog pretinca lokota). Unutra se nalaze tri ključa na privjesku (fotka tri ključa na privjesku). Prvi ključ je elektronski ključ, odnosno RFID privjesak koji otvara ulazna vrata u zgradu (slika interfona, odnosno RFID čitača). U zgradi se nalazi lift (fotografija lifta s komentarom da postoji legenda da se lift hrani rumunskom nejači). Na petom katu nalaze se ulazna vrata u jedan hodnik koji vodi ka dvojim vratima. Jedna su susjed, a jedna su apartman (ovaj cijeli opis također popraćen fotografijama). Voila!

VIVA HRVASKA!

Pošto smo aktivirali opciju self check-in, mirne duše smo krenuli prema Bukureštu tim više što sam znao da nas domaćin neće više čekati.

22:36. Bukurešt. Frizura je masna.

Stambeno održavanje, level: ROMANIA

U Bukurešt smo došli kasno navečer, oko pola 11 uvečer (po istočno-europskom vremenu) i prošli čitav quest kojeg nam je poslao domaćin. Apartman, ili bolje rečeno turbo-petit garsonijerica nalazi se u samom srcu Bukurešta u neposrednoj blizini starog grada u zgradi koja je odoljela Causeskovom manijakalnom građevinskom holokaustu 80-ih. Upravo je tako zgrada izgledala, lift je zadnji put servisiran valjda za Antonescova fašističkog režima 40-ih, ako ne i prije. Unatoč tome apartmančić je bio, iako zaista mal, jako petite i ono što je najvažnije čist. Uspio sam, ni sam ne znam kako, razbiti žarulju u malom frižideru.

Nakon što smo ostavili stvari i osvježili se, krenuli smo u Centrul Vechi, što vam na hrvatskom znači Old Town. O Bukureštu sam već pisao ranije, tako da vjerujem da ovdje možete pronaći dnevne fotografije (doduše stare 4 godine) uz pokoji možebitno suvisli komentar. Kako je bila subota, gužva je bila ogromna i mi smo jedva našli slobodan stol na terasi nekog restorana. Nakon pojedene vlaške plate i popijena dva Bushmillsa Black Bush, moj organizam se nakon preko 12 sati provedenih za volanom bombardera jednostavno prebacio u low-level safe mode. I opet je moja drugarica spasila stvar i doslovno me odnavigirala nazad do apartmana.

Sutra slijedi nastavak… (to be continued)

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

2 thoughts on “Ekspedicija Novorossiya 2018 (iliti Back to old country)”

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *