Epizoda četvrta: Odesa mama

Ekspedicija Novorossiya 2018 (iliti Back to old country)

Dok sam se ja nekad bavio NGO-iranjem ko pravi mladi soroševac u Sarajevu početkom ovog stoljeća, s vremena na vrijeme bi se pojavljivali razno-razni volonteri iz Italije kojima bi mi zdušno objašnjavali političku situaciju u BiH. Dayton, 2 entiteta, 10 kantona, 100 premijera, 800 ministara, vijeće ministara, tri predsjednika, četiri predsjednika… i taman kad mislite da su pohvatali donekle nit tog bosanskog političkog lonca, onda kao grand finale završite: e, onda imamo i Brčko distrikt! Tada, ako su i nešto skontali do tad, više definitivno nisu ništa znali.
Slična situacija je i s Ukrajinom. Ne slična kao situacija u Bosni, slična u smislu da je užasno komplicirana i iskren da budem, ni ja nisam točno načisto kako bih to opisao u najkraćim crticama, pošto ju ni sam najbolje ne razumijem. Što me naravno ne prijeći da ne probam.

Geografsko-historijske momente ću zaobići jer bi to iziskivalo tko zna koliko nastavka, pa ću probati odmah iz neba u rebra. Problem Ukrajine je zapravo u tome što je to država koja je razapeta doslovno između istoka i zapada, odnosno između NATO-a i Rusije. Doslovno. Vlade koje su se nasumično smjenjivale od pada Berlinskog zida su bile ili pro-zapadne ili pro-ruske i shodno tome situacija u Ukrajini je bila stabilna, manje stabilna ili nestabilna. Službena vlast u Kijevu danas je pro-zapadna, da ne kažem pro-europska. Poluotok Krim je anektiran od Rusije, međunarodnim pravom de facto okupirano područje, a na istoku Ukrajine u području Donjeckog bazena (Donbas) i Luganska osnovane su ruske paradržave koje tvore konfederaciju zvanu Nova Rusija (Novorossiya – k tome i ovaj provokativni naziv ovog putopisa). U suštini je to model kod nas viđen u tzv. RSK u Hrvatskoj, a Rusi već imaju nekoliko takvih „krajina“ po svom susjedstvu, poput već spomenute Transnistrije u Moldaviji ili Južne Osetije i Abhazije u Gruziji. Novorossiya je inače naziv koji je Putin spomenuo u nekim svojim govorima, a odnosi se na spomenuta područja istočne Ukrajine, Krima i crnomorska obalna područja Ukrajine. U to spada i Odesa. Radi se zapravo o područjima koja su nekad Rusi kolonizirali u carsko vrijeme, oslobodili od Turaka i svašta nešta i nekad je to bila Rusija.

Odesa je u carsko vrijeme bila kulturna prijestolnica Rusije. Otuda im i najljepša zgrada opere na svijetu (koju su, uzgred budi rečeno, projektirali Ferdinand Fellner i Hermann Helmer, projektanti zagrebačkog i riječkog HNK-a). Odesa je ruskofonski grad, odnosno prvi jezik je ruski, svi govore ruski, svi natpisi su na ruskom, osim natpisa na državnim institucijama i službenim natpisima. I tu je zapravo cijela ta problematika objašnjavanja situacije u Ukrajini. Ukrajinci čine većinu stanovništva u Odesi, govore ruski, a s Rusima su na ratnoj nozi. Opet stvar nije ni toliko jednostavna, jer i određeni dio ukrajinskog stanovništva je proruski nastrojeno. Uglavnom kompletan kuršlus od države i situacije.
Inače, kod nas je dosta popularna usporedba relacije Rusija – Ukrajina s relacijom Srbija – Hrvatska. Kao, Ukrajina je bila druga najveća država u SSSR, kao Hrvatska u SFRJ. Ukrajinci su grkokatolici, a mi rimokatolici, a Srbi i Rusi su pravoslavci. Sličnosti dakako postoje, međutim niti su svi Ukrajinci grkokatolici niti je situacija toliko jednoobrazna kao na našim vječitim Gdje si bio ’41, ’45, ’91, ’95 relacijama.

Razlog zbog čega je Odesa ruskofonski grad leži u nekim povijesnim silnicama, prvenstveno činjenici da je to nekad bila ruska carska kulturna metropola, kao i činjenice da je u Sovjetskom Savezu prvi jezik bio ruski, tako da se ukrajinski uglavnom zadržao u ruralnim područjima.

Nakon ruske aneksije Krima, situacija je Odesi se također promijenila. Glavni stožer ukrajinske mornarice je bio u Sevastopolju, a od 2014. su utekli u Odesu, tako da je danas Odesa de facto grad vojne mornarice. Također od aneksije domaći turisti koji su ljetovali u Jalti i ostalim ljetovalištima na Krimu sada dolaze u Odesu, tako da je Odesa izrasla u najveće turističko odredište u Ukrajini. U Odesi je i velika luka, a ako ste se slučajno bavili unosnim poslom prodaje oružja 90-ih, Odesa vam je bila prva destinacija. Sve u svemu jedan zaista fascinantan grad.

Opera

Odesa je milijunski grad predivne arhitekture. Predivnih širokih aleja i zgrada u mediteranskom stilu (talijansko-francuskom) u kojima tek u pokojoj ulici radi ulična rasvjeta noću. Povijesne zgrade su sporadično uništene nekom socijalističkom intervencijom u smislu derutnog balkona. Centar je apsolutno prekrasan, zgrada opere je zaista najljepša na svijetu, a 5 m od službenog ulaza nalazi se izvrnuti kontejner s hrpom smeća na ulici.

Periferija je prošarana hruščovkama, niskim zgradama iz doba dok se proletarijat selio iz povijesnih zgrada u centru da bi napravio mjesta partijskoj nomenklaturi. Na obali je pregršt velikih pješčanih plaža kojima dominiraju visoki luksuzni neboderi za novoukrajinsku elitu.
Drastične razlike nisu samo u arhitekturi. U jednom trenutku pored vas će protutnjati Bentley ili nova S-klasa, a za njima zaboravljena sovjetska vozila poput Lade 1200, Moskviča, Volge ili Tavrije (koju sam prvi put uživo vidio u Ukrajini).
Infrastruktura javnog prijevoza je vrlo živa, a sastoji se od prastarih čeških tramvaja ili sovjetskih trolejbusa koji se raspadaju ako ih jače pogledate. Međutim sve radi i sve fercera.


Standard u Ukrajini je nizak, što je najjasnije vidljivo po cijenama. Benzin je 6 kuna, Marlboro je 8 kuna, litra votke je 25 kuna. Cijena večere u finom restoranu u centru za dvoje koja uključuje aperitiv, flaširanu vodu, platu sireva, dva odreska i salate će vas izaći nešto više od stotinjak kuna. Kava na plaži u klubu je 5 kuna. Pivo je 6 kuna.

Ne znam što bih rekao po pitanju sigurnosti. Iako svi predlažu izuzetan oprez, mi nismo imali nikakvih problema. Policija je navodno jako korumpirana i ima na zubu turiste, međutim mi nismo imali bližih susreta s organima reda. Bombardera smo parkirali u obližnjoj ulici na parkingu koji je pod stalnim nadzorom. Naime, tu postoji jedna povišena bajtica u kojoj stražari jedan deduška. Javite se deduški i pokušate mu rukama i nogama objasniti da ćete tu biti xy dana, a on vam dodijeli mjesto.
Ja sam s deduškom pokušao pričati na rusko-hrvatskom, međutim to je bila propala misija. Na kraju sam poslao svoju drugaricu da igra na ženski šarm i deduška je ubrzo skužio što želimo. Dodijelio nam je mjesto, uzeo za 5 dana 100 ukrajinskih hriva (oko 23 kune) i onda iz bajtice izvadio prastaru bilježnicu iz doba Brežnjeva sa zelenim koricama. Upisao je broj tablice, broj dana i broj mobitela. Pa nek se zna!

Kao što sam rekao ranije, plaže su pješčane što ja inače preferiram jer ja sam Slavonac i ne znam hodati po kamenju. More je toplo i ugodno, međutim ima nekakvih algi koje plutaju po moru, međutim ništa strašno. Po plaži često hodaju razni prodavači međutim ne prodaju kuhani kukuruz kao kod nas na moru nego sušenu ribu. Sušena riba je u ovim crnomorskim krajevima neka fora, ja sam je probao kad sam bio u Rostovu na Donu, međutim nije me se dojmilo. Ipak sam ja seljačina iz Slavonije – nema ‘tice do prasice!

Inače, hrana u Odesi je izvrsna. Iskreno nisam puno očekivao, međutim klopa je stvarno jako dobra. Zbog stvarno pristupačnih cijena mi smo večerali svako večer u nekom restoranu, a ima ih popriličan broj. Ukrajinski, gruzijski, steak house-i… što god vam srce želi.
Tako smo jedno večer išli u jedan restoran koji poznat po pirogama, odnosno vareniki po ruski. To je baš rusko/ukrajinsko jelo, a meni je ostalo u pamćenju kao jedna od rijetkih stvari mojih ukrajinskih korijena. Moja pokojna baba je to pravila i ja sam to jelo obožavao. To je nekakvo tijesto u kojem je kuhani krumpir i sir i onda se to zalije prženim lukom, ajme divote. Moja majka je nekoliko puta pokušala to napraviti, međutim kako njoj fali ukrajinski gen nikad to nije bilo to. Naučio sam da su Ukrajini vareniki toliko popularni da se u trgovini prodaju na kilu (smrznuti) a dolaze u raznim varijantama, sa špinatom, s mesom, s ovim s onim…

U ovom restoranu naravno da sam naručio vareniki i nadao se povratku u djetinjstvo. Međutim, nije to bilo to. Daleko do toga da nije bilo ukusno, ali nisu to piroge moje pokojne babe. Razvili smo sada radnu teoriju da su naši domaći Galcijani svoj recept prilagodili slavonskoj gastronomiji, pa je u tome razlika.
Inače, u tom restoranu smo i pili kvas, što je užasno popularno bezalkoholno piće u Ukrajini i Rusiji, a najbliže se može opisati kao bezalkoholno pivo ali bolje. Kud i kamo bolje. Kiselkasto je i osvježavajuće, za razliku od NA piva koje je bezukusno i bljutavo.

Kada pričam o Odesi, naravno moram spomenuti i famozne Potemkinove stepenice. Scena s dječjim kolicima iz Ejzenštejnove „Oklopnjače Potemkin“ je valjda scena koja je dobila najviše hommagea u Hollywoodu. Famozne stube smo išli vidjeti tek treći ili četvrti dan u Odesi, da bismo skužili kada smo došli tamo da smo svaki dan prolazili pored njih autom kada bi se vraćali s plaže. Jednostavno nismo se nikad sjetili pogledati lijevo. Ogromna je gužva, a ja sam imao neopisivu želju da se spustim u nekim ogromnim dječjim kolicima dolje do putničkog lučkog terminala. Teško da bih ostao živ, ali bi bio dobar YouTube klip.

Jedna od atrakcija u Odesi koju svakako treba spomenuti je delfinariji Nemo koji se nalazi, a na kojoj drugoj nego na delfin plaži. Delfinariji svakodnevno nudi nekoliko predstava s delfinima, morskim lavovima i tuljanima, a nakon showa uz nekakvu naknadu možete se i slikati s delfinima (uz nešto veću naknadu čak i u vodi).
Međutim ono što je još zanimljivije u cijeloj priči s delfinarijem je to da je u sklopu delfinarija SPA Resort koji se također zove Nemo i koji je, sudeći po voznom parku gostiju, poprilično financijski izazovan. To naravno ne čudi ako uzmete u obzir da su je u sklopu hotela bazen s terapijskim delfinima. Međutim ono što je još zanimljivije je i to da uz naknadu od 3000 hriva (nešto manje od 700 kn) možete plivati s delfinima! U 10 minuta imate priliku plivati i plesati s delfinima što je zaista jedinstvena prilika koju moja drugarica naravno nije propustila.

Needless to say, da je moja drugarica bila oduševljena, a čini mi se da su i delfini bili zadovoljni. Zanimljiva situacija se dogodila prilikom njenog ulaska u bazen – naime, jedan je delfin odmah doplivao do nje, a osoblje kaže da se to ne događa nikad. Ja opet imam jednu radnu teoriju, a to je da je delfin pomislio da je moja drugarica zapravo jedna od trenerica. Jer, fakat, jedna od trenerica je nevjerojatno slična mojoj drugarici. Frapanta sličnost. Kada smo sjedili na tribinama i gledali show i kada je izašla ta trenerica, ja sam pomislio “otkud se sad ona tamo stvorila? Pa ne može ići tamo među foke i dupine!” Onda sam se okrenuo i vidio da moja drugarica sjedi pored mene na tribinama.

“Jel imaš ti sestru?”

/to be continued/

Published by

Jimbo

Trakorist, kauboj, gurman, strup za punce i uglavnom jako cool lik.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *