Priča prva: revolucionarnim putem mladog bogoslova Džugašvilija
U onom bosanskom filmu u kojem nema radnje i u kojem se zapravo ne događa ništa, ali opisano tako maestralno bosanski, amidžić stanovitog Idriza koji živi negdje gore na Hidru kad se krene od stare željezničke stanice Bistrik gore prema Bibanu ili popularnijem Parku Prinčeva, pita amidžinog komšiju: „Da li je Rovinj sada u Sloveniji ili Hrvatskoj?“, a ovaj mu odgovori: „U Hrvatskoj. Uvijek je bio u Hrvatskoj.“
Da mi barem možemo s toliko uvjerenja kao Sarajlija sa stalnom adresom u Istri odgovoriti na vječito pitanje: „Da li je Gruzija u Europi ili Aziji?“.
Nije nam ništa drugo preostalo nego da se uputimo na daleki Kavkaz i potražimo odgovor on the face of the place. Odvažna su vremena, pa se sada unatoč srdžbi malodobne Grete Thunberg zrakoplovom može putovati za malo novaca svuda, od Porta do Nur-Sultanova, pa i dalje ako su noći duge, interneti jeftini, a stranice niskobudžetnih kompanija online.Tri jarana, nekad perjanice rane hrvatske blogosfere iz ranih 2000-ih kada se internet raspojasavao, a društvene mreže tek tražile svoje mjesto pod toplim suncem world wide weba, uputili su se na ovaj quest – mene znate samom činjenicom da ste na ovom mjestu gdje ovo sad čitate, starog druga Vnuka kojeg poznate iz nekad popularnog i jednog od prvih stand alone blogova hrvatskog interneta, a koji je blog nažalost ugasio, a dušu prodao đavlu zamijenivši cuore sportivo za troslovnu sterilnost iz Minhena i mog kuma Nikolu kojeg znate iz istoimenog bloga koji je doživio nekoliko reinkarnacija i rebootova na raznim platformama, a sada trenutno part-time zvijezdu instagram travel blog influensanja.
Metišmo tako nas trojica nekoliko čistih gaća u ruksake, a putovnice u padže i krenusmo put daleke Mađarske, gdje nas je čekao airbus aviokompanije Wizzair koji nas je preko panonske nizije, Karpata i Crnog mora doveo u grad Kutaisi, nesuđeno sjedište gruzijskog parlamenta. Ali o tome će biti riječi kasnije, ako se sjetim.
Sletismo tako u Kutaisi, po nekim navodima možebit drugi, a možebit treći grad po veličini u Gruziji. Na malenom aerodromu dočekala nas je neka babuška s laserskim termometrom, nanišanivši nam čela i jasno ustvrdivši da nemamo povišenu tjelesnu temperaturu što bi zapravo trebalo značiti da nismo nosioci zloglasnog korona virusa. Granična policajka je poluzainteresirano prelistala naše putovnice, lupila ulazni muhur i dala nam svakom po buteljicu gruzijskog crnog vina. Welcome to Georgia.
Bilo je oko 6 izjutra i bio je mrkli mrak. Kum je otišao kupiti internete, ja na bankomat podić nešto lokalnih novaca koje zovu lari, a mi ga zvašmo gel po međunarodnoj kratici, a Vnuk je otišao naći se s čičom koji nam je doterao unajmljena kola. Brzinski smo utvrdili da korejski automatik sa sto i kusur iljada milja na satu (kasnije ćemo opsežnom opservacijom uočiti da auto na sebi ima naljepnicu iz američke države Colorado) je imao na sebi sijaset oštećenja oko kojih se nitko nije očito previše brinuo. Sjeli smo u kola, brzo zapalili moćni korejski dvolitarski motor i opalili grejanje na najjače, a na malom zaslončiću očitala se niska vanjska temperatura: 20 farenhajta.
Izašli smo s aerodroma u mrkli mrak i autocestu koja nije bila osvijetljena, a ni to što nam je šajba bila zamagljena zbog puknuća na vozačevoj strani nije bilo od neke pomoći. Kum je nakon 20-ak minuta vožnje dao prijedlog da stanemo na nekoj pumpi popiti kavu – jer zna kum da sve advanture počinju kavom na INA-inoj pumpi Marsonija, pa šta ako se to i pomakne jedno dve i po iljade kilometara na istok. Bilo je već prošlo 7 sati izjutra, a vani je bio i dalje mrkli mrak. Znam da kažu da sunce tuđeg neba nikad ne grije kao ovo naše domicilno, ali ovdje ga nije bilo uopće.
„Sunrise at 8.14“- pročitao je kum sa zaslona svog mobitela informacije o vremenu.
„Kasno, vala.“ – mudro sam konstatirao.
Pili smo kavu na nekakvoj pumpi koje je izgledala sasvim pristojno za nešto u postsovjetskom ekosustavu. Vrlo američki dapače. Na zidu pumpe su bila tri LCD televizora dijagonale Gameboya, a s jednog je pičio nekakav jutarnji program i milozvučni gruzijski jezik.
„Šta su ti Gruzijici? Slaveni nisu.“ – upitao sam sleš konstatirao.
„Nisu, vala“ – odgovorio je kum Nikola – „Kavkažani valjda.“
„Kokejžnz. Ali jezik mi zvuči poznato… nešto kao…“
„Hebrejski?“ – rekao je Vnuk listajući Wikipedije o gruzijskom jeziku.
„Mazel tov!“
To ima i logike s obzirom na njihove crvuljke koji izgledaju kao moj pokušaj pisanja hebrejskog alfabeta nekada dok sam se bavio i s tim u životu.
Nakon kratke fonetičko-lingvističke rasprave gledali smo cijene kokakola u frižideru i ekspresno to preračunavali u kune. 3 puta 2 pa puta pola pa podijeliš sa 0.1 pa plus 4 minus tri plus jedan… u jebate, pa kokakola je baš jeftina! I još na pumpi. Kompleksnim matematičkim računom smo došli i do informacije da je litar benzina jeftiniji od litra krvi. Oko 6 kuna, što se podudaralo s mojim ranijim, skromnim postsovjetskim iskustvima. Popili smo kavu, pozdravili se s uspavanom posadom pumpe i sjeli u našeg korejanca kojem smo navrnuli svu snagu ventilatora da puše u zamagljeno staklo.
Vozili smo se autocestom na kojem su se sporadično pojavljivali putokazi do raznih gradova – Gorija, Tbilisija i Teherana. Da je bilo više vremena, a manje američkih dronova možda bi se uputili i u ovaj potonji koji je iskazivao četverocifrenu kilometražu.
Kako to već biva u stranim i dalekim zemljama, uskoro smo ostali bez autoceste pod nogama koju smo zamijenili dvotračnom magistralom na kojoj se bez problema može mimoići ruski Kamaz, stara Volga, naš korejanac pa i maršutka ako treba. Maršutka je inače, informacije radi, autobus malog kalibra, minibus što bi rekli normalni ljudi ili maksi kombi, inače vrlo popularan vid javnog transporta u većini postsovjetskih zemalja koji vozi uglavnom bez ustaljenog voznog reda a i relacije gotovo po principu door to door. Pa eto, nije loše za znati kako se potipati po Kavkazu ako niste spremni za sve čarobije brežnjevljevih cesta. Iako, istini za volju, ceste su daleko bolje od ukrajinskih, barem iz mog skromnog iskustva putovanja do Odese nikad prežaljenim Crnim Bombarderom.
Zabravio sam napomenuti da je već na pumpi počela padati nekakva susnježica, koja se u jednom trenutnu kada smo naglo povećali nadmorsku visinu pretvorila u punokrvni kavkaški snijeg, a da je izmet lupio o ventilator, bilo je vidljivo kada je prije ralice prošao grejder, što inače u cestarskom svijetu znači jedno – „iznenadilo nas“. Međutim, nije baš da se netko previše žalio tako da smo i kroz taj kijamet prošli iznenađujuće bezbolno.
Negdje na dvije trećine našeg puta prema glavnom gradu Gruzije Tbilisiju (fun fact: jedini ruski nosač aviona, u narodu poznat kao Čađo, a u službenom mornaričkom nazivlju pod imenom Admiral Kuznetsov, još dok nije bio ruski nego sovjetski zvao se Tbilisi) došli smo u grad imena Gori. Gori vjerojatno nikad ne bi bio nadaleko poznat iliti čuven baš poput Braunaua na Innu da se tu nije rodio najpoznatiji Gruzijac svih vremena. No osim što se tu rodio čuveni raketaš Aleksandar Nadiradže, Gori je poznat kao i rodno mjesto Josifa Džugašvilija zvanog Staljin. Mali Visorionovičev upravo je u Goriju napravio svoje prve korake, a onokraj njegove rodne kuće njegovi nasljednici su napravili impozantan muzej, a kuću mu opasali stubovima i hramskim krovom i tako je sačuvali za buduća pokoljenja, uglavnom zalutale turiste na putu prema Tbilisiju ili Batumu ovisi u kojem su se smjeru uputili.
No prije nego smo otišli do Jožine hiže morali smo obaviti dvije stvari. Output i input.
Bauljajući po trgu oko Štalin-muzemua, pronašli smo javni toalet kojeg je neka babuška strogo čuvala i naplaćivala ulaz u iznosu od jednog gela. Izvinte molim, pitao sam ja, kolko košta kad unutra plačem?
Vnuk je velikodušno dao 5 gelova babuški koja se mašila odma da vrati kusur, međutim njegov kiseli izraz lica i odmahivanja glavom poslalo je jasnu poruku: „Malo je i to, babuška…“
Kum je samo dodatno konstatirao: „Njet, papir!“.
Tražeći input zaskočio nas je neki tamnoputi tip koji uopće nije izgledao kavkaški i počeo nam vikati: „Come, come! Sandwich, hamburger, eat, eat.“
Pa kad nas čovjek tako lepo zove.
Ušli smo u establišment koji prima otprilike 6 i po ljudi standardnih gruzijskih gabarita, ili 3 i po ako je suditi po našim balkanskim tjelesima. First contact je, naravno, pao na mene, prvo sam morao izrecitirati nešto na gruzijskom što je zvučalo otprilike kao :“Brfrmphvwarghvljah“, a onda smo se tamnoputi lik i ja kucnuli glavama kako to Turci inače rade. A onda je lik rekao: „I am Turk!“
To je dodatno objasnilo 27 vrsta baklava izloženih u vitrini.
„Sit, sit“ – pokazao nam je Turčin jedan stol, a mi smo sjeli i zauzeli valjda dvije trećine njegovog establišmenta. Nismo ništa naručili, a on je samo donosio stvari na stol, koje očito nisu bile iz njegove standardne slastičarske ponude. Bilo je tu pečenih jaja, nadebelo narezane salame, gruzijski kruh (uber fino!), nekakvog sira i kajmaka, povrća i svašta nešto, a bila je tu i neka čorbica kojoj smo mi dali radni naziv – pašteta u nastajanju. I bila je prefina. Kada smo izjeli tu paštetu, a u čontri ostala samo supa u kojoj je to kuhano, Turčin je zasuko rukave i započeo novu čaroliju. Iskidao je kruh na sitne komadiće, pobacao to u čontru i onda to začinio nekakvom smjesom limuna i češnjaka. Svjedočili smo prvoj alkemiji u Gruziji, a Vnuk se prvi odvažio na novonastalo jelo:
-„Kakva fantastična čarolija!“- uzviknuo je vidno očaran.
Potom nam je donio baklave, skuho nam čaj i dao nam neki gruzijski slatkiš koji se inače zove čurčkhela, a mi smo dali radni naziv – slatka kobasica, a zapravo su nekakvi orasi umotani u nešto i ima grožda. Inače Gruzijci su opsjednuti orasima i grožđem, tako da većina hrane u nekakvoj varijanti ima ili orah ili grožđe. Oj oraje, oraje, daleko sam od tebe.
Kum je inače održao kratku besjedu, nadaleko poznatu, kako on ne voli orase jer kad je bio mali imali su dva oraha pa je svake godine bila radna akcija tradicionalnog gundinačkog čišćenja orasa. Međutim, slatku kobasicu je pojeo.
Razračunali smo se s Turčinom i to je inače bilo najskuplje što smo platili za jelo u Gruziji. On je bio sretan jer nas je podero ko majstor Ikeina uputstva, a mi smo bili sretni jer smo i dalje platili kikiriki za doručak dostojan omanje diverzantske skupine. Pozdravili smo se s gospodinom Turčinom i uputili smo se u Štalin-muzeum.
Ispred muzeja nalazi se Staljinov vagon, jer je Staljin imao svoj voz kao i drug Tito i kao i rudari iz Kreke, koji izgleda kao da je tu dofuran ranih 60-ih i pušten na milost i nemilost kiši, vjetru, snijegu, suncu i Gorbačovu.
Ušli smo u muzej i platili 45 gelova upad, što je otprilike 15€ tj 5€ po glavi. Ako me moje računanje ne vara. A, vjerojatno me vara.
Muzej je u poluraspadnutom stanju, i ako mene pitate u totalnom skladu s onim što predstavlja. Grandiozno zamišljen kao socijalizam, a grandiozno raspadnut kao post-socijalizam. Staljinovi portreti, Staljinove biste, pokloni drugu Staljinu. I nijedan artefakt vezan uz našeg Jožu. Kao da njihov i naš Joža nikad nisu bili dobri. Puknu tako nekad prijateljstva ko tikve, pa netko završi 5000 dana u Sibiru, a netko dežura nad kiblom na Golom Otoku.
Od istaknutih artefekata valja izdvojiti mrtvačku masku (jedna od Staljinovih 12 je u ovom muzeju), Staljnov radni stol iz Kremlja s dva telefona (od kojih je jedan Siemensov, kako je važno napomenula babuška u toj prostoriji). Zagledao sam po stolu da vidim ima li pepeljara napravljena od Hitlerove lubanje, ali našao je nisam, što mi samo daje zaključiti da je Adolf ipak uspješno prebjegao u Argentinu gdje je do mirovine predavao likovni. Od zanimljivih artefakta izdvojio bih još njegov set za čaču, bocu i čaše – čača je inače gruzijska loza, grapa, što je logično s obzirom na gruzijsku opsjednutost grožđem – tu su i Staljinove omiljene cigare koje se zovu, vjerovali ili ne – Hercegovina flor. Uz ljubav prema lozi i škiji, ne bi me čudilo da je Staljin zapravo bio jugoslovenski špijun. Za Tita ionako znamo da je bio ruski. Zamislite tek takvog obrata! Internacionala na djelu.
Staljinova rodna kuća izgleda onako kako bi i zamisli da izgleda gruzijska kuća iz 19. stoljeća. Nažalost, u nju se ne može ući, vjerojatno otkako je James May pokidao vrata, tako da smo se zadovoljili pogledom izvana.
Deportirali smo se iz muzeja, srećom ne u Gulag nego prema lokalnom supermarketu gdje sam ja otišao kupiti gel za tuširanje i dezodorans kojeg mi je mrski bezbednjak konfiscirao na budimpeštanskom aerodromu nekoliko sati ranije.
Upali smo korejska kola i uputili se prema Tbilisiju.
To be continued…
POST SCRIPTUM: Za one koji nisu vični pismu, imamo putem eurovizije troipominutni televizorski zapis ovih događaja *SPETAKL*
