Blue Jean Blues di Trieste

Krajem 80-ih, dok je Trst još uvijek bio prozor na zapad Jugoslaviji, kao klinac, ne mnogo stariji od moje kćerke danas bio sam prvi put u Trstu. Moji starci su nešto prije redovito hodočastili u Trst, jednom u dva mjeseca po Riffle, na pizzu i legendarni tršćanski espresso. Nota bene: pročitao sam negdje da je Trst prvi grad u Italiji po konzumaciji kave, što ne čudi ako se uzme u obzir da tršćanske luka najviše „prihvati“ sirove kave i da su neki od najjačih talijanskih brendova iz Trsta (Illy, Hausbrandt). Ne čudi, ali opet bi čovjek pomislio da se najviše talijanske kave ispije za šankovima malih napuljskih kafanica. Continue reading Blue Jean Blues di Trieste

Paranoid vaše i naše mladosti

Obećao sam samom sebi da se ovaj blog neće pretvoriti u sredovječne tlapnje, a već sam se u barem tri posta oplakivao kao četrdesetogodišnjak. Šta ja znam, valjda je to tako pa stalno nešto računaš kad je bilo koliko je prošlo, ovo-ono, stavljaš u neke omjere pa se ne može samom sebi načudit. Još uvijek nisam našao onih deset godina iz anđeoskog tala. Continue reading Paranoid vaše i naše mladosti

Sirotinjo, i rock’n’rollu si teška

Za četrdeseti rođendan sam dobio elektrotehničku gitaru i pojačalo da se lijepo čuje na struju, što je ultimativni poklon za čovjeka koji kroči u srednje godine, a nema para za motor ili ne daj Bože kabriolet. Kad grčevito stisneš gitaru, kao da se grčevito stisneš za mladost koja je iskliznula i deset godina koje su negdje ishlapile u anđeoskom talu. Tako da sam se i sjetio vremena kada sam kao klinac kratkoročno i bezuspješno kročio u svijet sviračkog rock’n’rolla kao nesuđeni basista. Continue reading Sirotinjo, i rock’n’rollu si teška

Izgubljena dekada

Prije nekih godina mater mi reče da joj fali deset godina u životu. Kao kad digneš pedeset eura na bankomatu, pa ti nakon dan-dva u šlajboku ostane samo ona tužna novčanica od pet eura, a ti kako god da se zbrojiš, sumiraš i složiš – deset eura negdje fali. Uvijek fali tih deset eura koji nestanu. Kažu da se tijekom sazrijevanja alkohola godišnje izgubi pet posto alkohola, i to se naziva „anđeoski tal“ (angel’s share). Svejedno, nisam baš shvaćao kako izgubiti deset godina u rekapitulaciji životnog šlajboka. Nije život rakija pa da godine ispare. Continue reading Izgubljena dekada

Újvidék

Prije jedno deset godina (more or less) jedne ljetne subote išao sam poslom u Temerin, koji mi je do tada bio poznat samo iz pjesme Baneta Krstića po vašaru gdje je kupio plišani šešir i gdje je ukrao malog konja. Inače taj put do Temerina je bio vrlo živopisan i blogoopisljiv, pa je moguće da ću ga se jednom i prisjetiti ovdje, ali ne danas. Continue reading Újvidék

Dva prsta

Glavnim trgom pitoresknog gradića Kavaje (Kavajë) na obali Jadranskog mora 29. rujna 2014. nešto prije osam sati ujutro prolomila se buka teške mehanizacije Državne urbanističke građevinske inspekcije (INUK). Rovokopači INUKA, poznati (ili nekima zloglasni) po rušenju nelegalnih građevina koje su u tranzicijskoj Albaniji nicale kao gljive poslije kiše, kao nekad što su u periodu od kraja šezdesetih pa do sredine osamdesetih nicali prefabricirani betonski bunkeri Envera Hoxhe, ovaj put su rušili spomenik izgrađen u socrealističnom stilu pod nazivom „Sloboda – demokracija“ ili u narodu poznatijem pod imenom „Dva prsta“. Continue reading Dva prsta

A gde je pečat?

Zvalo me jučer iz Gradskog arhiva da me moj papir koji sam tražio prošli tjedan – čeka spreman. Netko je tamo gledao na kalendar i rekao: „Evo ga, prošlo tjedan dana, mogu sad pretisnut CTRL+P!“ I ja šta ću, poletjeh prema Trgu Stjepana Radića veselo kao seljaci golih guzova u koprive. Dođoh na parking, kružih kako je i red kao ptica zloslutnica po parkingu, ubrzo je neki neznani junak kojem su isto danas pretisli CTRL+P oslobodio jedno mjesto i ja sam u borbi s nekom gospođom u Hyundaiju pobijedio i ugrabio mjesto i to, tko bi rekao, dosta blizu ulaza. Continue reading A gde je pečat?

Istanbul grad sjećanja

(soundtrack za post)

Zvali me nekidan u dva iza ponoći Boro Dežulović i onaj njegov jaro Kožo. Imaju oni tako običaj zovnut u gluho doba noći iz kafane.
I kažu oni meni onakvom snenom: „Jimbo, nama dvojici se opet ide u Stambol!“. Nisam se ni snašao onako bunovan na prvu, pa ih upitam: „A kad ste vas dvojica bili u Istanbulu?“, a njih dvojica mi u glas odgovoriše: „Nismo, al nam se išlo i sinoć!“ Continue reading Istanbul grad sjećanja

End of Neverend

Zadnji je dan mjeseca siječnja poznatog u narodu još pod imenima januar i kokuzarnik, mjeseca koji objektivno ima trideset i jedan dan, a subjektivno negdje između četrdesetšest i pedesetdva dana, kako kad i kako kome, a školski je primjer izučavanja teorije relativnosti Alberta Einsteina kojem je ovu teoriju, kažu provjereni srpski internet izvori, iznio stanoviti punac g. Miloš Marić jedne hladne januarske večeri na jednom salašu u Bačkoj riječima: „Sve je to relativno, moj Alberte.“ Continue reading End of Neverend

Peace sells, but who’s buying?

Ruja jaše crnog konja
Potresla se sva Evropa
Naša vojska napad čeka
Spremila je vojnog roka

Siječanj je 1940., i samo je pitanje kada će doći mjesec svibanj. Možda za četiri mjeseca, možda za 14 mjeseci, a možda za 40 mjeseci. Kako bilo da bilo, doći će – jer odavno su kotačići ratne mašinerije pušteni u pogon. Prošli smo i olimpijadu u Berlinu (2014.), prošli smo Anschluss i Sudete (2014.), a definitivno je počelo invazijom na Poljsku (2022.). Sad sjedimo skenjani i brojimo streljivo kao u nekom Peckinpahovom filmu dok u okruženju čekamo prvi val brojnijeg i nadmoćnijeg neprijatelja. Continue reading Peace sells, but who’s buying?

Šoder inspektor

Onaj Galcijan Warhol je prije skoro 60 godina proročki predvidio da će svatko biti svjetski poznat 15 minuta. To se onda nekako romantično prevelo da će svatko imati svojih 15 minuta slave, iako biti slavan i svjetski poznat nisu iste stvari. Nekad je bolje i ne biti svjetski poznat, pa makar i pod cijenu gubitka možebitne slave. Continue reading Šoder inspektor

Kako sam prodavao Golfa

Ovo je jedna od pandemijskih priča koja je u post-pandemijskom vremenu pala u zaborav, a kako mi je pala ponovno napamet – nemam pojma, ali nije ju loše napisati da ipak ne padne u zaborav i da bude podsjetnik da nikad ne kupim Golfa jer bi to posljedično značilo da ga prije ili kasnije moram prodati, a to životno iskustvo mi je bilo dovoljno jednom. Kao recimo waterboarding ili surströmming. Continue reading Kako sam prodavao Golfa