Priča četvrta: Od Rusije gladni, Europe žedni

U potrazi za kontinentom Gruzije

Još je davno Einstein od svog punca Miloša naučio da je sve relativno. Tako sam ja nekad prije otkrio da su civilizacijske značajke sasvim subjektivna stvar i za kvalifikaciju vrlo ovisne o relaciji. Kako Brođaninu, logično je bilo da mi je Slavonski Brod bio centar moga svijeta, i gdje god da sam živio ili boravio domu bih se vraćao u Brod na Savi. U godinama kada sam živio u Sarajevu, M-17 cesta bi me vodila dolinom rijeke Bosne pokraj obale onečišćene gomilom smeća, ponekim entuzijastom koji bi natjerao Golfa dvojku u plićak Bosne i prao ga jeftinim detergentom. Cesta je prolazila kroz Kakanj, prašan od cementare i musav od hidroelektrane i rudnika (ili kako bi moj drug Bidon rekao: „Niko se u Bosni nije okupao nizvodno od Kaknja“). Pa je slijedila Zenica i grozomorna željezara, s plamenom visokih peći koji bi svjetlucali u daljini sumraka. Pa onda Maglaj u kojem je valjda, jasno, uvijek magla i nesnosan smrad Natronke, tvornice celuloze. I onda vožnja od Dervente do Bosanskog Broda kroz razrušena sela i neobnovljene kuće sa strašnim grafitima još od rata. Ali već s vrha Dervente u daljini se vide svjetla keja u Brodu koja te toplo dočekaju na savskom mostu dok dolaziš na veliki i uređeni granični prijelaz. Pa svjetla velikog i modernog trgovačkog centra, uređene i čiste ulice, a pogotovo je sad taj osjećaj sigurno puno bolji dok se voziš kroz najnoviju aveniju. Izađeš iz auta i pomisliš: „Bosno, volim te, ali ovo je Europa.“ Continue reading Priča četvrta: Od Rusije gladni, Europe žedni

Priča treća: Tbilisi

U potrazi za kontinentom Gruzije

Probudili smo se sa zebnjom hoćemo li naći kontinent Gruzije. Nakon što smo pojeli nekakav gruzijski đevrek i popili kavu Mehmed-efendije uputili smo se van na hladne ulice Tbilisija. Iako je na većini lokala uz gruzijske hijeroglife i latinične natpise na engleskom jasno naznačena i ruska ćirilica i iako gotovo svi Gruzijci govore ruski (jako je puno turista iz Rusije), jasno je vidljiva rusofobna atmosfera (vidi prethodni post). Tako smo na mnogim zidovima naišli na jasne antiruske parole koje se ogorčeno referiraju na okupaciju dijelova gruzijskog teritorija. Continue reading Priča treća: Tbilisi

Priča druga: Oj Gruzijo iz tri dijela, kad ćeš opet biti cijela?

U potrazi za kontinentom Gruzije

Vozeći se autocestom prema Tbilisiju opasno smo se približili granici s tzv. Južnom Osetijom, odbjeglom Gruzijskom pokrajinom. Kada već spominjem Južnu Osetiju to samo znači samo jedno – ČAS POLITIČKOG VASPITANJA!
Da bi razumjeli korijene strateških odnosa i globalno-političkih silnica koje se lome na Kavkazu trebalo bi mi dvadeset postova i barem duplo više pročitanih knjiga na tu temu da barem i ja to donekle razumijem. Stoga, u maniri pravog internetiziranja – jedan kratki crash course na tu temu. Reći da je Kavkaz politički nestabilno područje bio bi understatement, uostalom – što nije politički nestabilno područje od Karavanki do Kašmira? Continue reading Priča druga: Oj Gruzijo iz tri dijela, kad ćeš opet biti cijela?

U potrazi za kontinentom Gruzije

Priča prva: revolucionarnim putem mladog bogoslova Džugašvilija

U onom bosanskom filmu u kojem nema radnje i u kojem se zapravo ne događa ništa, ali opisano tako maestralno bosanski, amidžić stanovitog Idriza koji živi negdje gore na Hidru kad se krene od stare željezničke stanice Bistrik gore prema Bibanu ili popularnijem Parku Prinčeva, pita amidžinog komšiju: „Da li je Rovinj sada u Sloveniji ili Hrvatskoj?“, a ovaj mu odgovori: „U Hrvatskoj. Uvijek je bio u Hrvatskoj.“
Da mi barem možemo s toliko uvjerenja kao Sarajlija sa stalnom adresom u Istri odgovoriti na vječito pitanje: „Da li je Gruzija u Europi ili Aziji?“.
Nije nam ništa drugo preostalo nego da se uputimo na daleki Kavkaz i potražimo odgovor on the face of the place. Odvažna su vremena, pa se sada unatoč srdžbi malodobne Grete Thunberg zrakoplovom može putovati za malo novaca svuda, od Porta do Nur-Sultanova, pa i dalje ako su noći duge, interneti jeftini, a stranice niskobudžetnih kompanija online. Continue reading U potrazi za kontinentom Gruzije

Epizoda šesta: Bukurešt – Slavonski Brod

Ekspedicija Novorossiya 2018 (iliti Back to old country)

Briga svakog roditelja prema svom djetetu koje je student može se svesti na dva pitanja: „učiš li“ i „jesi pojeo šta na kašiku?“. Upravo vođeni mišlju da na ovom putovanja, moja drugarica i ja, nismo ništa pojeli kašikom (iako je moja drugarica u nekoliko navrata bezuspješno po raznim odeskim restoranima tražila boršč) sjedili smo negdje u centru Pitestija i čekali konobaricu da nam donese dvije juhe od brokule.
I tako, dok smo čekali zelene juhe, zadubili smo se u svoje telefone i listali feedove raznih društvenih mreža. U jednom trenutku iskočio mi je članak kojeg je objavio brodski lokalni portal, na kojem sam ja nekad čak i radio: Continue reading Epizoda šesta: Bukurešt – Slavonski Brod

Epizoda peta: Odesa – Bukurešt

Ekspedicija Novorossiya 2018 (iliti Back to old country)

Zadnje jutro u Odesi upalio sam bombardera sa zebnjom wermachtovog tenkiste koji ide u Kursk. Do rumunjske granice nas je čekalo još tristotinjak kilometara Prohorovke. Pogledao sam u svoju drugaricu. Šta Bog da i sreća junačka. Tko preživi pričat će.

Posljednji pozdrav s Odesom imali smo na jednoj tankšteli gdje nam je neki dobri deduška očistio farove i šajbe s izrazom na licu: „Sretno djeco. Trebat će vam.“
Spremnik pun ruskog benzina, a gepek ukrajinske votke, suvereno smo gazili ukrajinskom ravnicom. Relativno brzo smo se našli i na moldavskom koridoru, vojnik je bezvoljno zapisao broj tablice i vrijeme, ja sam mu rekao „dvoje“ i izgledalo je kao da sam ovim koridorom prošao sto puta do sada. Nakon izlaska s koridora prošli smo sve one nedaće pred kojima je Bombarderov amortizer položio svoj reparirani život prije 5 dana. Bio sam napet i stalno sam osluškivao bombardera. Radi li dobro kompresor? Pušta li neki amortizer? Continue reading Epizoda peta: Odesa – Bukurešt

Epizoda četvrta: Odesa mama

Ekspedicija Novorossiya 2018 (iliti Back to old country)

Dok sam se ja nekad bavio NGO-iranjem ko pravi mladi soroševac u Sarajevu početkom ovog stoljeća, s vremena na vrijeme bi se pojavljivali razno-razni volonteri iz Italije kojima bi mi zdušno objašnjavali političku situaciju u BiH. Dayton, 2 entiteta, 10 kantona, 100 premijera, 800 ministara, vijeće ministara, tri predsjednika, četiri predsjednika… i taman kad mislite da su pohvatali donekle nit tog bosanskog političkog lonca, onda kao grand finale završite: e, onda imamo i Brčko distrikt! Tada, ako su i nešto skontali do tad, više definitivno nisu ništa znali.
Slična situacija je i s Ukrajinom. Ne slična kao situacija u Bosni, slična u smislu da je užasno komplicirana i iskren da budem, ni ja nisam točno načisto kako bih to opisao u najkraćim crticama, pošto ju ni sam najbolje ne razumijem. Što me naravno ne prijeći da ne probam. Continue reading Epizoda četvrta: Odesa mama

Epizoda treća: Spašavanje ranjenog Švabe na istočnom frontu

Ekspedicija Novorossiya 2018 (iliti Back to old country)

Prvo jutro u staroj domovini probudila me iritantna zvonjava generične iPhone melodije. 8:01 u Odesi, odnosno 7:01 u Slavonskom Brodu i netko me se sjetio na poslovnom telefonu. Makinalno sam zgrabio telefon da se javim, i taman u zadnjoj sekundi da povučem onaj slajder za javljanje na displeju…. povukao sam onu mehaničku tipku za gašenje tonova. Odložio sam telefon na nahtkastl i okrenuo se na suprotnu stranu. Bio sam u limbu između jave i sna, ali ipak je java prevladala. Dobro jutro stara domovino.

Ako ste se ikad zapitali zašto se na Ukrajinu referiram kao na staru domovinu ili „old country“ onda vam dugujem objašnjenje – naime ja sam dijelom i Ukrajinac. Naime moja pokojna baba je Ukrajinka, ili što bi mi Šokci rekli – Galcijanka. Njeni su došli iz povijesne pokrajine koja se naziva Galicija, i sad je vjerojatno pitanje za milijun dolara u kojoj se zemlji trenutno nalazi selo iz kojeg su oni potegli u daleku Slavoniju, pošto se tu posljednjih 100 godina izmijenio sijaset carstava, zemalja, granica, vojski i ratova svjetskih i onih manje svjetskih. Kako bilo da bilo, kod njih se u kući govorio ukrajinski, iako ja svoju babu dok je bila živa nikad nisam čuo da je izustila i jednu riječ materinjeg jezika, a od ukrajinskog naslijeđa jedino nosim uspomenu na njene famozne piroge, jelo slično talijanskim tortelinima, a koje u Ukrajini zovu vareniki, što ću naučiti kasnije tijekom ovog putovanja. Continue reading Epizoda treća: Spašavanje ranjenog Švabe na istočnom frontu

Epizoda druga: Bukurešt – Odesa

Ekspedicija Novorossiya 2018 (iliti Back to old country)

Do našeg krajnjeg odredišta čekalo nas je još 600-injak km, gotovo upola manje nego do Bukurešta, ali posve nepoznatog puta. Ovim krajevima Europe najistočnije sam autom ranije uspio dobaciti do Bukurešta, što znači da nepoznate ceste i prava avantura počinje s ovim nedjeljnim vrelim bukureštanskim jutrom.
Potrpali smo stvari u bombardera i s upaljenom rezervom krenuli dalje na istok, autocestom prema gradu Drajni, a ako bi ste nastavili dalje autocestom na kraju bi ste izbili na crnomorskoj obali u rumunjskoj Constanti.
Ako se konzultirate s regionalnim internetom, vidjet ćete razna opcije kojima su ljudi išli do Odese. Savjeti su uglavnom isti: svakako idite u Odesu, ali nemojte ići autom. Nakon završene avanture, mogu potvrditi isto – u Odesu svakako, autom nikako. Osim ako ne idete BOV-om ili nekim težim oklopnim vozilom. Zašto, ispričat ću vam kasnije… Continue reading Epizoda druga: Bukurešt – Odesa

Ekspedicija Novorossiya 2018 (iliti Back to old country)

Epizoda prva: Slavonski Brod – Bukurešt

Došlo je vrijeme kada su dani evidentno kraći, benzini skuplji, a novčanici očigledno prazniji što ukazuje na jednu poraznu činjenicu – prošlo je vrijeme godišnjih odmora. Nije to ove godine mašilo ni vašeg omiljenog otpisanog blogera koji je sam već odavno pomislio da je na tastaturu metio ključ, no pod pritiskom mnogobrojnih fanova (njih troje) i moje drugarice i suputnice na ovoj advanturi ipak sam se odlučio na druženje s tastaturom po tko zna koji put ne bi li znatiželjnicima prenio barem dio dojmova s ovogodišnje ekspedicije.

Krajnja destinacija – Odesa, Ukrajina. Grad Yurija Orlova, šverca, crnomorskih plaža, maršala Malinovskog i nekadašnja rusko-carska kulturna prijestolnica nametnula se kao očit izbor tim više što sam jednom sasvim slučajno u trenutku dokoličarenja pročitao oskudan izvještaj nekih sunarodnjaka koji su se odlučili na ovu destinaciju. Konj bi rekao, kobili se nadao – Crni Bombarder je uskoro dobio svježu dozu krvi u vidu motornog ulja, svježeg vazduha u guma i jedno 5-6 litara staklopera. U šlajbok smo metili nešto eura, u džepove putovnice, a u srca odvažnost i čojstvo, zapalili Bombardera i uputili se na Istok, jer kako kaže stari latinski pisac: „Ex oriente lux“ što bi na hrvatskom značilo „na istoku je sve deluks“. Continue reading Ekspedicija Novorossiya 2018 (iliti Back to old country)

Star Trek Discovery je sranje

Volio bih da sam bestidnik pa da se uslikam kako kucam ovaj tekst i objavim ga, jer ovaki pretil (debo) sjedim u gaćama ispred računala sa sto litara ledenog čaja i istresam svoj bijes protiv novog Star Trek serijala, baš poput onog stripadžija iz Simpsona. No, iako ljeti znam obući crokse još uvijek nisam odustao od života kao takvog pa onda neću ni razveseliti sveopće čitateljstvom takvom fotografijom.
Novi Star Trek dakle. Uglavnom sam sve rekao u naslovu, ali kako volim svoj bijes kao svaki trol ispoljavati preko tipkovnice onda ću i natipkati pokoju misao zašto je Star Trek Discovery (koji ubr. ima kraticu STD, ono do jaja su to smislili) sranje. Pa da počnemo.
Dakle novi serijal Star Trek pravi trekiji i trekkeri iščekuju od naprasnog prestanka emitiranja Enterprisea i katastrofalne finalne epizode koju je režirao Johnatan Frakes, u ST svijetu poznat kao komandir Riker iliti broj Jedan. I eto nakon sto milijuna godina čekanja (12) dočekasmo nove avanture utopističkih terana i njihovih jarana izvascijele galaksije u vasionu. Nakon što je najavljen Star Trek prije godinu-dvije, bilo je raznih teorija kakva će to serija biti. Neki su rekli da će biti CSI Star Trek što bi bilo super otprilike kao čvarci na lešo ili pak se čak i spominjalo nekakvo medecinsko osoblje koje ide i spašava elijene po svemiru (Star Trek ER) što bilo super otprilike kao Goran Višnjić u ulozi napaćenog brodskog liječnika čiju su familiju pobili svemirski četnici na SAO Orionu. Tu se u tim nagađanjima šta će biti novi Star Trek negdje na margini pojavila i teorija da će se raditi o brodu koji će se nekim transwarp nešto-nešto sustavom moći stvoriti bilo gdje u svemiru. E tu je taj dokoni pisac uspio ubost (ili su scenarist recimo ukrali tu ideju od njega?) nešto, samo što taj famozni brod Discovery ne skače po svemiru nekim transwarpom (Transwarp? Pif! That’s so Borg and 90’s!) nego nekakvim micelijima i gljivama i ima neka svemirska lignja (Ivo Josipović bez klavira) koja je jako agresivna ali je jako dobra u duši pa onda upravlja brodom đe joj narediš. Koncept je totalno užasan kao i rečenica u kojoj sam ga opisao, ali ajmo prihvatiti i to jer jebiga, Star Trek, je ipak SF, a šta u SF-u nije moguće? Pa jašta. Prihvatit ćemo to, Bože moj danas ljudi putuju autima na struju koji sami voze, ko kaže da u budućnosti nećemo voziti gljivičnom svemirskom autocestom? Ja kažem, al nema veze. Continue reading Star Trek Discovery je sranje

Mi smo Googleovi, Google je naš!

Kako je Google od mota „Don’t be evil“ postao boljševička korporacija?

Google posjeduje količinu informaciju neviđenu u povijesti čovječanstva. Zamislite, u neka davna vremena kada je najveći fundus znanja bila aleksandrijska biblioteka s nekoliko desetina tisuća djela – danas tu knjižicu možete ponijeti u guznom džepu na USB sticku, ali zašto bi to uopće i radili kada preko svog pametnog telefona imate pristup nebrojeno većoj količini informacija nego koje je u ona stara vremena mogla ponuditi ta biblioteka.

Moglo bi se reći da je Google kao čuvar najveće količine znanja nositelj progresa – jer kako često tech savy ljudi smatraju – jedino će tehnološki napredak dovesti čovječanstvo u red: od samoupravnih automobila pa do robotskih usisavača. To je naravno naivna i smiješna premisa jer znamo kako je vjera u tehnologiju spasila prvu polovicu 20. stoljeća.

Upravo na tragu misli da će tehnologija spasiti čovjeka, Google stoji s nevjerojatnim fundusom informacija koje će jednom za svagda otrgnuti okove otrovnih ideologija, jer će napokon istina biti tu. Možda, međutim što Google postaje veći i veći – ideološke postavke ove kompanije sve više i više tonu u boljševizam: ne-znanstvene teorije i jednoumlje. Kako to objasniti? Ja bih se ipak poveo onim da sve što je ljudsko ni Googleu nije strano, ili još bolje rečeno – vlast korumpira, a apsolutna vlast – apsolutno korumpira. Toga nažalost nije cijepljen ni Google.

Google je specifična firma. Čime se bavi i što radi ne treba nikome pretjerano objašnjavati, ali je zanimljivo radno okružje koje se njeguje u ovoj korporaciji. Svi ste vjerujem čitali o salama za bilijar, sobama za PlayStation i općenito opuštenoj atmosferi koja u krajnjoj liniji igra na kartu „produžene akademske zajednice“ kroz suvremeni program cjeloživotnog školovanja što u konačnici firmi koja se bavi IDEJAMA donosi odlične rezultate. Googleovi kampusi slični su sveučilišnim kampusima u SAD-u, a ideje se raspravljaju, dijele i stormaju na svakom koraku, baš kao na pravom fakultetu. Međutim, izgleda da oni koji se bave idejama riskiraju ideologiziranju. Continue reading Mi smo Googleovi, Google je naš!