Kako je McDonalds instantno uništio Veliku Čekaonicu

U Slavonskom Brodu gradi se McDonalds. Vijest je to koja je naišla na dosta zanimanja mojih sugrađana, dovoljno da je prenesu svi (ili barem svi?) lokalni portali, kao i službena  facebook stranica Grada Slavonskog Broda (odnosno gradonačelnika). Iako bi se pravi komunist-marksist kao i pravi kapitalist-libertijanac zapitali (i to s pravom) kakve veze ima neki privatni fast-food pajzl sa (polu)službenim gradskim glasilom, moram priznat da je to prvoklasni PR event. Dali smo građevinsku dozvolu McDonaldsu! Jer McDonalds je ipak više nešto od običnog fast-food pajzla o čemu je zapravo i bit cijele ove đabalesku misli kako ćemo i dalje vidjeti dragi moj čitatelju. No prije mog viđenja McDonalds kulture (iako, možda je bitno za ovaj tekst napomenuti – nisam gledao film The Founder) još nekoliko lokalnih opaski. Prvo je to što, iako je vijest dočekana s podosta zanimanja, vjerujem da bi ta vijest odjeknula s puno više entuzijazma tamo u zlatno Ćaćino vrijeme prije jedno 10-12 godina nego sada kada Brod pati od nekog post-Detroitovskog sindroma. Slično je to kao s Europskom Unijom. Koliki god je napaćeni Hrvatski narod čekao svoju ulaznicu u svijet europske uljudbe, brate to je toliko trajalo da kad su nas napokon primili ljudi su na kraju mogli samo reć „fala kurcu“ (da prostite). Jer brate – Den Haag, generali, zelena svjetla, avisi, poglavlja, piranski zaljev, ZERP… to je toliko trajalo da kad su nas napokon primili na kraju mogli samo reć – ajde brate da je i ta Santa Barbara više završila. Da smo pak u EU ušli recimo tamo 2001. to bi bilo ja mislim Oluja 2.0. U 10 godina smo napravili sve! Ovako brate, nikad izaći iz te Velike Čekaonice. Na tragu te misli je i taj McDonalds. Da su ga napravili tamo neke 2005-6 to bi bio znak da smo od neke industrijske socijalističke prčije napokon ušli u svijet slobodarskog svijeta. Ovako kad ti je pola raje po Irskama i Njemačka, taj McDonalds ti i nije neka fora. Continue reading Kako je McDonalds instantno uništio Veliku Čekaonicu

Hoćemo li u Ženevu na vašar?

Salon international de l’automobile 2017

Znate kako kažu da Mađarska nema mora, a ima mornaricu? E isto tako Švicarska nema auto-industriju, ali ima najveći vašar automobila na svijetu. Kad kažem najveći, onda mislim treći najveći – ispred je normalno Šangaj a prvi i neprikosnoveni naravno Frankefurt na Majci. Kako bilo da bilo Ženeva je jedan od najvažnijih sajmova automobila na svijetu pošto je ogroman broj danas kultnih automobila svoju premijeru doživio upravo u ovom gradu, tj. na ovom vašaru. Continue reading Hoćemo li u Ženevu na vašar?

Kod nas u Njemačka!

Some people say da moraš provesti minimalno 48h u Saveznoj Republici Njemačkoj da možeš izreći gastarbajterski početak misli – kod nas u Njemačka! Da, bio sam u SR Njemačkoj u dalekom Frankfurtu na Majci i to me nagnalo da napišem đabalesku misao o Njemačkoj tim više što đabalesku misli dugo nisam pisao, a zaželih se tamnih noći, prašnjave tipkovnice i grozomornog bjelila blog editora (ili Worda, kako vam milo!).

Inače, gastarbajterske priče su danas hit (ti, ti, ti, ti si moj hit, ti si moja ideeeeja) i valjda ne može proći jedan tjedan da netko od naših cijenjenih internetski portala ne objavi neku „zašto sam otišo bluz“ priču o punim autobusima za Minken, okrenutom janjetu na ledini i dablinskim pabovima koji su zamijenili slavonske birtije. Jednom prilikom sam želio napisati jedan kraći elaborat na temu gastarbajterske lirike u popularnoj muzici balkana, ali kada sam vidio koliki je opus koji se izravno tiče ove tematike shvatih da bi se o tom mogla napisati pseudoznanstvena knjiga koja bi sigurno bila bestseler na Tisku za samo 29,99 uz subotnji Jutarnji. No, ovo nije priča o gastarbajterstvu i egzodusu Hrvata na Zapad, iako, normalno, kao i prava poštena đabalesku misao sigurno ću se toga dotaknut više ili manje puta neovisno o tome kuda me odnese tok misli. Continue reading Kod nas u Njemačka!

Tamo gdje vječno sunce sja u sedam osmina

Balkanska ekspedicija 2016.,  epizoda četvrta i posljednja: Makedonija (i Srbija i Bosna)

Na graničnom prijelazu Medžitlija makedonska carinica je prva bila na ovom proputovanju od (do tada) 5 granica koja je zavirlia na zadnji sic Heinricha (krstio sam auto imenom Heinrich) i s čuđenjem konstatirala da je iza – nered. Iskreno ne znam šta je očekivala, da dva krmka koja putuju zadnjih tjedan dana Balkanom imaju blistav auto s Hello Kitty jastučičima umjesto omanje deponije konzervi energetskih pijača, plastičnih boca vode i kaka-kole. Ne znam kako se tad nisam sjetio da otpjevam: AKO SAKAŠ DA SE OSVEŽAŠ, TI UZMI ONO NAJDOBRO, SEKOJ ZNAE – KOKAKOLA E TOA! To je inače jedina fraza koju znam na bugarskom, pardon, na makedonskom uz naravno: Čukno vo drvo!

Continue reading Tamo gdje vječno sunce sja u sedam osmina

Kreće se lađa nemačka, kroz pristaništa solunska

Balkanska ekspedicija 2016.,  epizoda treća: Grčka

Na desetu godišnjicu mature došao sam kao ozbiljan čovjek na pragu svojih 30-ih, s diplomom u džepu, doduše neoženjen i nezaposlen, ali sam imao nekakvu satisfakciju što se vraćam u gimnazijske klupe kao akademski svršen čovjek unatoč predviđanju mnogih profesora da od mene neće u životu nikad ništa biti i da ću biti zauvijek propalica iz treće klupe srednjeg reda zarobljen u vječnih 16 godina, ćelav i s konjskim repićem, žicajući klince ispred Rupe piće i cigaru. I tako na maturskoj večeri 10 years after, nakon tko zna koliko litara rizlinga, prišao mi je razrednik i rekao: „Jimbo moj… kad god tebe vidim sjetim se…“ i ja onako u onom delirium tremensu pijanskog naleta emocija čekam da napokon kaže nešto o mom skrivenom potencijalu koji će isplivati tek u studentskim godinama, a on nastavi pa reće: „… kad si u kafani u Ateni igrajući ko Zorba Grk pao s pozornice na stol pun tanjura!“. Continue reading Kreće se lađa nemačka, kroz pristaništa solunska

U zemlji orlova, Mercedesa i bunkera

Balkanska ekspedicija 2016.,  epizoda druga: Albanija

Znate koje su boje albanski tenkovi? Oba zelena!

Vic odnosno kalabura o dva albanska tenka bio je vrlo rado pričana doskočica u doba stare SFRJ jer je valjda velika utjeha bila da je postojala zemlja koja je bila gora od Jugoslavije, iako se Jugoslavija uvijek šepurila po istočnom bloku kao neka superirorna socijalistička zemlja, jer pošten Jugosloven za razliku od siromašnog Poljaka nije prodavao gedore po jugoslovenskim pijacama i kolodvorima, al je zato redovno šverco farmerke iz Trsta, kožne jakne iz Istanbula i prodavao vegetu na pijaci u Temišvaru, što i nije loše za stanovnika jedne zemlje koja je 80-ih doslovno doživjela bankrot. I naravno – crveni pasoš bez mane što prolazi grane bez puno njakanja… Continue reading U zemlji orlova, Mercedesa i bunkera

Balkanska ekspedicija 2016

Početak: Crna Bosna i Gora Hercegovina

Kažu da putovanje od hiljadu milja počinje prvim korakom. Da mi je samo znati tko je smislio tu genijalnost, no kako bilo, svaka velika avantura za mene počinje s kavom na INA-i. Morao bih se jednom potruditi pa sakupiti sve slike s početka velikih avantura i napraviti mali kolaž u kojem se tajmlajnom povećavaju naše tjelesne mase, a smanjuju doze kave koje nam prodaju pumpaši.

Ni ovaj put nije bilo drukčije. U 2 ujutro na benzi uzeo sam kavu, bacio 12 kn na pult i rekao pumpašu: – “Odoh u još jednu advanturu!”.

I došao je taj dio godine kada se provjerava tlak u gumama i razina motornog ulja jer navigare necesse est ili što bi rekao Willie Nelson: “Just can’t get wait to get on the road again”. Continue reading Balkanska ekspedicija 2016

Bespućima bosanske zbilje

Onomad sam pisao kako je Doboj moj doom-town. Činilo se da su karmička naoblaka i ja uvijek sretnemo na južnoj granici Republike Srpske i Federacije BiH, ili je to bilo tako barem nekada dok sam bio mladi student. U međuvremenu sam i završio fakultet i potom nekoliko puta bio u Doboju da se ništa strašno nije dogodilo (iako, ubr., nakon poplava 2014. negdje na M-17 kod Doboja su se rub ceste i kugla desnog kotača na mom automobilu susreli u vrlo nezgodnom klinču što je bilo pogubno za kuglu.).

Tako sam ja i zaboravio da Doboj i ja imamo mračnu historiju, al znate kako narod kaže – đavo nikad ne spava. A ja bi sad rekao: ako spava, mora se jednom i probudit. Pa, jah. Continue reading Bespućima bosanske zbilje

Kupijo sam kola

Dragi čitatelju kupijo sam kola! Ali moram biti iskren pa reći da sam kupijo kola još u siječnju prošle godine, a sada je već minuli srpanj ove godine. No eto, nemam pojma kako me se to kačilo da nisam napisao post o tome kako sam kupio kola, mora da je zbog moje ažurnosti pisanja bloga (iako sam ovlaš u nekoliko navrata spomenio svoja kola, kao npr. u sagi DŽIMOV VODIČ KROZ RUMUNIJU  – PREKO DŽIMBOLJA koji je došao kao i fantastična Sumrak saga u četiri dijela: prvi, drugi, treći i četvereti.

Da vam pravo kažem ja svoj vlastiti auto sanjam valjda otkako se sjećam da svjesno sanjam. Tako vam je to kad sam odrasto na ćaćinim pričama o tome kako je on još kao šesnaestogodišnjak krao auto od svog ćaće, a položio sa 18. U to vrijeme (1969.) vam se vozački polagao tako da ste svojim vlastitim autom otišli u stanicu milicije po milicionera kojeg bi ste provozali po gradu a taj bi vam potom dao roznu knjižicu koja život znači. Teško je danas to uopće zamisliti sa svim tim auto-školama, poligonima, prvim, drugim i trećim pomoćima kao i svim papiranatim testiranjima, ali u to doba prije umalo pola vijeka u Slavonskom Brodu je bilo sigurno jedno 23 automobila koja su prometovali ulicama varoši na Savi. Tako vam je to bilo nekad. Continue reading Kupijo sam kola

Da se zovem Franjo ne bi volio ići u Sarajevo

Spremi se Ferdinande, idemo u Sarajevo!

Još 1998. kada je pokojni papa Poljak došao u Split zakleo sam se da neću ić na nikakve susrete s katoličkom poglavarom dok sam živ. Na Žnjanu je tad bilo vruće preko svake mjere, izgorio sam, bilo mi je vruće, dehidrirao sam i izlomio sam se na onom kamenju. Mislim da sam u jednom trenutku rekao: „Bože uzmi me, ja ne mogu ovo više“. 400 iljada ljudi. Previše je to.

Kad konj bi reko, kobili se nado nije prošlo ni pola godina a ja sam se našao opet na susretu s pontifexom maximusom, ovaj put u Rimu. Na trgu Svetog Petra nije bilo vruće, kao ni grozomornog dalmatinskog kamenja a i sjedio sam na nekakvoj plastičnoj stolici. Ima Boga.

Continue reading Da se zovem Franjo ne bi volio ići u Sarajevo

National Pornographic

Inspirirano gđicom Katanić

Ako bi morali odrediti „najsretniji“ ili „najbolji“ ili jednostavno „naj“ dan mlade nam države, u ovom ozračju koje trenutno vlada u Hrvatskoj mogli bi se pobiti i dodatno polarizirati. Jedni bi rekli oslobođenje Knina, drugi bi rekli primanje Hrvatske u NATO, četvrti dan ulaska Hrvatske u EU… i svi bi bili u krivu. Najbolji dan mlade države Hrvatske, ako se mene pita bio bi 2. lipnja 2004. Preksutra će biti 11 godina od tog datuma, a ja pamtim tu srijedu kao da je bilo danas… Continue reading National Pornographic

Pilot Projekat: Tjedni komentar

Pošto sam opet odlučio oživjeti blog, a nemam snage za dnevni „urbi et orbi“, pokušat ću s tjednim komentarom (čitaj: serendanjem) pa mojne šta zamjeriti vjerni čitatelju, ovo je što bi reko naš narod – PILOT PROJEKAT.

„Narod koji ima ovakvu omladinu, ne treba brinuti za svoju budućnost“

1431962895588656598
Ovaj tjedan su maturanti generacije 2014/15 završili školu. Matura je kao kod nas „big deal“, pa se i ja sjećam da kad sam maturirao da su mi rekli: „sad si čovjek“ kao da sam do tog trenutka bio tapir ili možda tegljač. Istini za volju, sjećam se da sam se kao svršeni maturant osjećao kao potpuna ličnost, da ne kažem kao čovjek, a ne tegljač ili tapir. Imao sam 18 godina i cijeli svijet je bio preda mnom. Kada sam 10 godina kasnije diplomirao jedini osjećaj koji sam imao je bila nasušna potreba za alkoholom jer mi je trema pred diplomski ispit pojela sav kuraž i živce. Čak i u trenutku dodjele onog tuljka, kada sam na binu glavnog amfiteatra izašao u milicijskom džemperu, razmišljao samo tome kako ću maznuti desetku u kajmaku kod Zmaja u Hrasnom. Teško da sam se osjećao kao čovjek, potpuna ličnost ili ne daj Bože akademski građanin. Continue reading Pilot Projekat: Tjedni komentar