Kreće se lađa nemačka, kroz pristaništa solunska

Balkanska ekspedicija 2016.,  epizoda treća: Grčka

Na desetu godišnjicu mature došao sam kao ozbiljan čovjek na pragu svojih 30-ih, s diplomom u džepu, doduše neoženjen i nezaposlen, ali sam imao nekakvu satisfakciju što se vraćam u gimnazijske klupe kao akademski svršen čovjek unatoč predviđanju mnogih profesora da od mene neće u životu nikad ništa biti i da ću biti zauvijek propalica iz treće klupe srednjeg reda zarobljen u vječnih 16 godina, ćelav i s konjskim repićem, žicajući klince ispred Rupe piće i cigaru. I tako na maturskoj večeri 10 years after, nakon tko zna koliko litara rizlinga, prišao mi je razrednik i rekao: „Jimbo moj… kad god tebe vidim sjetim se…“ i ja onako u onom delirium tremensu pijanskog naleta emocija čekam da napokon kaže nešto o mom skrivenom potencijalu koji će isplivati tek u studentskim godinama, a on nastavi pa reće: „… kad si u kafani u Ateni igrajući ko Zorba Grk pao s pozornice na stol pun tanjura!“. Continue reading Kreće se lađa nemačka, kroz pristaništa solunska

U zemlji orlova, Mercedesa i bunkera

Balkanska ekspedicija 2016.,  epizoda druga: Albanija

Znate koje su boje albanski tenkovi? Oba zelena!

Vic odnosno kalabura o dva albanska tenka bio je vrlo rado pričana doskočica u doba stare SFRJ jer je valjda velika utjeha bila da je postojala zemlja koja je bila gora od Jugoslavije, iako se Jugoslavija uvijek šepurila po istočnom bloku kao neka superirorna socijalistička zemlja, jer pošten Jugosloven za razliku od siromašnog Poljaka nije prodavao gedore po jugoslovenskim pijacama i kolodvorima, al je zato redovno šverco farmerke iz Trsta, kožne jakne iz Istanbula i prodavao vegetu na pijaci u Temišvaru, što i nije loše za stanovnika jedne zemlje koja je 80-ih doslovno doživjela bankrot. I naravno – crveni pasoš bez mane što prolazi grane bez puno njakanja… Continue reading U zemlji orlova, Mercedesa i bunkera

Balkanska ekspedicija 2016

Početak: Crna Bosna i Gora Hercegovina

Kažu da putovanje od hiljadu milja počinje prvim korakom. Da mi je samo znati tko je smislio tu genijalnost, no kako bilo, svaka velika avantura za mene počinje s kavom na INA-i. Morao bih se jednom potruditi pa sakupiti sve slike s početka velikih avantura i napraviti mali kolaž u kojem se tajmlajnom povećavaju naše tjelesne mase, a smanjuju doze kave koje nam prodaju pumpaši.

Ni ovaj put nije bilo drukčije. U 2 ujutro na benzi uzeo sam kavu, bacio 12 kn na pult i rekao pumpašu: – “Odoh u još jednu advanturu!”.

I došao je taj dio godine kada se provjerava tlak u gumama i razina motornog ulja jer navigare necesse est ili što bi rekao Willie Nelson: “Just can’t get wait to get on the road again”. Continue reading Balkanska ekspedicija 2016

Bespućima bosanske zbilje

Onomad sam pisao kako je Doboj moj doom-town. Činilo se da su karmička naoblaka i ja uvijek sretnemo na južnoj granici Republike Srpske i Federacije BiH, ili je to bilo tako barem nekada dok sam bio mladi student. U međuvremenu sam i završio fakultet i potom nekoliko puta bio u Doboju da se ništa strašno nije dogodilo (iako, ubr., nakon poplava 2014. negdje na M-17 kod Doboja su se rub ceste i kugla desnog kotača na mom automobilu susreli u vrlo nezgodnom klinču što je bilo pogubno za kuglu.).

Tako sam ja i zaboravio da Doboj i ja imamo mračnu historiju, al znate kako narod kaže – đavo nikad ne spava. A ja bi sad rekao: ako spava, mora se jednom i probudit. Pa, jah. Continue reading Bespućima bosanske zbilje

Kupijo sam kola

Dragi čitatelju kupijo sam kola! Ali moram biti iskren pa reći da sam kupijo kola još u siječnju prošle godine, a sada je već minuli srpanj ove godine. No eto, nemam pojma kako me se to kačilo da nisam napisao post o tome kako sam kupio kola, mora da je zbog moje ažurnosti pisanja bloga (iako sam ovlaš u nekoliko navrata spomenio svoja kola, kao npr. u sagi DŽIMOV VODIČ KROZ RUMUNIJU  – PREKO DŽIMBOLJA koji je došao kao i fantastična Sumrak saga u četiri dijela: prvi, drugi, treći i četvereti.

Da vam pravo kažem ja svoj vlastiti auto sanjam valjda otkako se sjećam da svjesno sanjam. Tako vam je to kad sam odrasto na ćaćinim pričama o tome kako je on još kao šesnaestogodišnjak krao auto od svog ćaće, a položio sa 18. U to vrijeme (1969.) vam se vozački polagao tako da ste svojim vlastitim autom otišli u stanicu milicije po milicionera kojeg bi ste provozali po gradu a taj bi vam potom dao roznu knjižicu koja život znači. Teško je danas to uopće zamisliti sa svim tim auto-školama, poligonima, prvim, drugim i trećim pomoćima kao i svim papiranatim testiranjima, ali u to doba prije umalo pola vijeka u Slavonskom Brodu je bilo sigurno jedno 23 automobila koja su prometovali ulicama varoši na Savi. Tako vam je to bilo nekad. Continue reading Kupijo sam kola

Da se zovem Franjo ne bi volio ići u Sarajevo

Spremi se Ferdinande, idemo u Sarajevo!

Još 1998. kada je pokojni papa Poljak došao u Split zakleo sam se da neću ić na nikakve susrete s katoličkom poglavarom dok sam živ. Na Žnjanu je tad bilo vruće preko svake mjere, izgorio sam, bilo mi je vruće, dehidrirao sam i izlomio sam se na onom kamenju. Mislim da sam u jednom trenutku rekao: „Bože uzmi me, ja ne mogu ovo više“. 400 iljada ljudi. Previše je to.

Kad konj bi reko, kobili se nado nije prošlo ni pola godina a ja sam se našao opet na susretu s pontifexom maximusom, ovaj put u Rimu. Na trgu Svetog Petra nije bilo vruće, kao ni grozomornog dalmatinskog kamenja a i sjedio sam na nekakvoj plastičnoj stolici. Ima Boga.

Continue reading Da se zovem Franjo ne bi volio ići u Sarajevo

National Pornographic

Inspirirano gđicom Katanić

Ako bi morali odrediti „najsretniji“ ili „najbolji“ ili jednostavno „naj“ dan mlade nam države, u ovom ozračju koje trenutno vlada u Hrvatskoj mogli bi se pobiti i dodatno polarizirati. Jedni bi rekli oslobođenje Knina, drugi bi rekli primanje Hrvatske u NATO, četvrti dan ulaska Hrvatske u EU… i svi bi bili u krivu. Najbolji dan mlade države Hrvatske, ako se mene pita bio bi 2. lipnja 2004. Preksutra će biti 11 godina od tog datuma, a ja pamtim tu srijedu kao da je bilo danas… Continue reading National Pornographic

Pilot Projekat: Tjedni komentar

Pošto sam opet odlučio oživjeti blog, a nemam snage za dnevni „urbi et orbi“, pokušat ću s tjednim komentarom (čitaj: serendanjem) pa mojne šta zamjeriti vjerni čitatelju, ovo je što bi reko naš narod – PILOT PROJEKAT.

„Narod koji ima ovakvu omladinu, ne treba brinuti za svoju budućnost“

1431962895588656598
Ovaj tjedan su maturanti generacije 2014/15 završili školu. Matura je kao kod nas „big deal“, pa se i ja sjećam da kad sam maturirao da su mi rekli: „sad si čovjek“ kao da sam do tog trenutka bio tapir ili možda tegljač. Istini za volju, sjećam se da sam se kao svršeni maturant osjećao kao potpuna ličnost, da ne kažem kao čovjek, a ne tegljač ili tapir. Imao sam 18 godina i cijeli svijet je bio preda mnom. Kada sam 10 godina kasnije diplomirao jedini osjećaj koji sam imao je bila nasušna potreba za alkoholom jer mi je trema pred diplomski ispit pojela sav kuraž i živce. Čak i u trenutku dodjele onog tuljka, kada sam na binu glavnog amfiteatra izašao u milicijskom džemperu, razmišljao samo tome kako ću maznuti desetku u kajmaku kod Zmaja u Hrasnom. Teško da sam se osjećao kao čovjek, potpuna ličnost ili ne daj Bože akademski građanin. Continue reading Pilot Projekat: Tjedni komentar

Max Rockatansky – junak našeg doba

Moj prijatelj Besni Mehaničar kaže da je kao dijete plakao dva puta: kada se Terminator spusti u lavu i kada zlikovci skrše Mad Maxovu posljednju V8icu. To ukratko ocrtava kakav su utjecaj ova dva filma (Terminator 2 i Mad Max 2) imala na našu generaciju rođenih 80-ih. Ne znam da li sam sreo svog vršnjaka koji nije odrastao uz Pobjesnjelog Maxa i koji nije gledao prvi i drugi (a i treći) nastavak barem jedno stotinu puta (što uz HTV 90-ih nije ni bilo teško). Mi smo V8-ice zavoljeli preko Mad Maxa – što je zapravo smiješno da smo se počeli ložiti na kulturu američkih muscle auta preko australskog filma. Sjećam se prvog kompjutera kojeg sam imao kasnih 90-ih i prvi wallpaper koji sam imao bila je fotografija Maxovog Interceptora (žutog, ne Pursuit Speciala) i kraj njega neka zgodna riba u bikiniju – u toj fotki se valjda spojilo moje djetinjstvo i moj nastupajući tinejdžerluk. (A da budem iskren, i dan danas u folderu iz kojeg mi se izmjenjuju razne tapete imam onu fotku na kojoj je Mad Max na cesti sa svojim čukom). Continue reading Max Rockatansky – junak našeg doba

Crno bele telenovele

(NAVODILO ZA UPORABO: Ukoliko ste ovdje došli zbog osvrta na “Crno bijeli svijet”, i mrsko vam je čitati moje opservacije o nekoj srpskoj sapunici od prije sedam godina, slobodno preskočite do naslova “Crno bijeli svijet”)

Prije jedno sedam godina pročitao sam vijest koja veli da, pajz sad ovo, Haški Sud Radio televiziji Srbije zabranjuje prikazivanje nekakve igrane serije jer je “anti-haška” i veliča ratne zločince – tada tek nedavno uhićenog Rašu Karadžića i tada još uvijek u bekstu Ratka Mladića. Ispostavit će se vrlo brzo da je vijest bila  – ili totalni bullshit ili da je Serge Brammertz malo ishitreno izletio s diktiranjem haške demokratije državnoj televizijskoj kući Srbije, pa je haški PR nakon nekoliko dana demantirao vijest: “Mi? Uplitali se u uređivačku politiku nekog medija u regionu? Ma jok brale!” Continue reading Crno bele telenovele

DEM POSO JAB’ RADIJO (O životopisima)

Portali koji se bave tržištem (ne)rada, da ne kažem virtualne burze rada redovito u sezoni kiselih krastavaca objavljuju članak o tome kako bi trebalo napisati životopis. Uglavnom tako se svakih mjesec-dva pojavi nekakav nazovimo-ga-tutorial u kojem master psiholoških nauka objašnjava kako se piše životopis, kao da je to sad to u najmanju ruku doktorska teza – napišeš kako se zoveš, gdje si se rodio, kad si se rodio, zašto si se rodio, đe si školovavao i đe si radio odnosno đe nisi radio jer ko je još kod nas radio a da je mlađi od trijes godina. Niko, jes vala.

I opet, vjerovali ili ne, mnoštvo ljudi nije u stanju napisati CV iliti životopis. Naime i Zaime, u firmi u kojoj radim već sad preko nekoliko jedan od zadataka koje radim je i objava natječaja za svežu radnu snagu i prikupljanje dokumentacije od potencijalnih kandidata. Iako nisam dio kadrovske službe, niti sam s istom povezan na bilo ikakav način, jedan od mnogobrojnih zadataka koje obnašam je i taj. Mislim, budimo realni – nije to neka nauka. Ispuniš formular, pošalješ HZZ-u na mejl i onda skupljaš mejlove i sortiraš ih po nekim svojim zadanim parametrima (da sam informatički potkovaniji mogao bi ja napraviti i da to konfjukter radi za mene ali je problem što nisam pa eto). Ako je više natječaja za posao, onda ih sortiram po pozicijama, onda unutar toga sortiram po recimo mjestu stanovanja, iskustvu, godinama, šta ja znam… onda na kraju napravim tablicu u kojoj sažmem kandidate na jedan papir – redni broj, ime prezime, kratak opis (odakle i gdje je radio) i kontakt. Da, gospodo nezaposleni vi ste samo jedan broj. Iako to i sami znate kao što sam i ja znao dok sam sjedio besposlen dvije godine poslije fakulteta. Ja osobno uglavnom nemam nekakvog utjecaja na to tko će se zaposliti, iako jesam preporučio nekoliko radnika, s nekoliko radnika napravio intervju i tako… uglavnom to biraju neke više instance od mene. Continue reading DEM POSO JAB’ RADIJO (O životopisima)

Andrićgrad – na Drini Baščaršija

Prije nekoliko dana bh književnik Abdualh Sidran na gostovanju u emisiji na Televiziji Alfa iznio je jednu šokantu tvrdnju. Tvrdi tako g. Sidran da je Emir Kusturica zapravo zašehidio na nekom brdu kraj Sarajeva od strane četničkog metka (a možda i ruskog snajpera), a danas čovjek koji se predstavlja kao Emir Kusturica, već dvadeset godina hoda po Srbiji i snima filmove je zapravo stanoviti Pantelija Milisavljević kojeg je postavila srpska tajna služba! Nije trebalo dugo medijima „regiona“ da objave „senzacionalno otrkiće“ književnika Sidrana, pa su odmah krenule i analize Sidranove teorije – o genijalnosti njegovog otkrića preko psiholoških dijagnoza poznatog književnika – od demencije do potpunog ludila. Novinar portala Radio Sarajevo je prvi ipak postavio točnu dijagnozu – radi se o Sidranovoj genijalnosti! Naime, netko se prisjetio ratnih pisanja g. Sidrana u kojem je on napisao jedan odličan satiričan tekst objavljen u siječnju 1993. u bh magazinu „Dani“ pod nazivom „Enigma zvana Pantelija S. Milisavljević“ o tome kako je pravi Kusta poginuo u obrani svog grada, a srpska tajna služba postavila svog čovjeka koji se predstavlja kao on. Sidran svoj tekst završava rečenicama: „A ako ne vjerujete, do tada pogledajte fotografije. Ako laže koza, ne laže rog“, i kraj teksta dvije identične fotografije slavnog redatelja – ispod jedne piše: „Pravi Emir Kusturica“, a ispod druge „Njegov dvojnik Pantelija S. Milisavljević“. Continue reading Andrićgrad – na Drini Baščaršija