Kad narastem bit ću konj NJIIIIIIIHA!

Današnji dan je prošao u poprilično dobroj dozi optizma i svijetlih pizdarija, te sveopćeg veselja duha moga. A uzmemo li u obzir da nije bilo nikakvih razloga zbog bujanja takovih emocija:
1. Nisam danas ni bacio drkicu. Drk drk.
2. Padala je kiša koja ima tedenciju da raspidzi moje stanje duha
3. Nije ni sjeo honorar
4. Bogami nisam gledo Scrubse, Simpsone il nešt smiješno.

Daklem postavlja se pitanje zašto, o pobogu, zašto u meni cvate sreća i veselje, radost prvog žita, a još i stiže jesen dunjo moja jesen rana. Tako malo sam razmišljo i razmišljo, ko kad prof.dr.sc. Baltazar šeće oko onog svog drkađilućkog stroja s veš mašinom i kišobranom na vrhu, natripanim nekim stroboskom i još na kraju svega toga viri pipa iliti slavina. Daklem, zašto.
Eto danas, je jaran Bidon upisao mene na FPN. Care, neizmjerna ti hvala još milijardu puta! Tako od današnjeg dana sam službeno studoš Univerziteta u Sarajevu. I, dalje ja tako razmišljam ko prof. Baltazar, šetam isto oko stroja, al ne oko onog njegovog gore neđe opisatog, nego oko frižidera iliti hladnjaka (Gorenje – Velenje) u nadi da nešto i zamezim i isto mi padne onako ideja Deus Ex Machina ko prof. Baltazaru. U trenutku božjeg proviđenja, iliti božje intervencije nad mojim intelektom, baš poput prof. Baltazar poskočih u zrak u nadi da ću se kucniti petama, al kurac moj, padoh na kuhinjski linoleum, malo sam i Tomu zakačio, što je on obznanio svojim famoznim SKviĆč saundom. No, dakle što je meni Bog rekao?
Reče on meni;
“Jimbo…. razlog tvojoj sreći je taj što češ se napokon maknit iz ovog grada, i više nečeš trunit dolje u birtiji, zajebavat se i srat ko u posljednje dvije godine. Red je da se dovedeš u red. I makni se od tog frižidera, ionako si predebel.”
Heureka, uzvikunh ko Arhimed kad je ulazio u onaj svoj đakuzi. Bili su pametni ti Grci, a ko što bi moj prijatelj Vlado reko: “Jebli mater svoju, oni su sve kontali i tu matematiku i filozofiju još prije dvije iljade godina ono što ja danas nemogu skužit. Ej, čovjeće, prije dve iljade godina! Znali su sve to, a nisu prali ni zube ni guzicu!”. No, da nastavim dalje u Grčkom tonu, a baš nam i drugar Vnućkac ode na Kretu na programerskog apsolventsko putovanje, bijo isto jedan pametan Grk davno prije pun kurac godina reko možda jednu od najpametnijih stvari vezanih za život, univerzum, filozofiju i šta ti ja znam šta već. Bio je to famozni Heraklit Efežanin, koji je rekao “pantha rei…” a to vam u slobodnom prijevu znači sve teče. Al baš sve teče. Tako ću i ja oteć u pravcu svojih sarajevskih putešestija. E al sam ga vala nasro, jel? Nećem više. Ozbiljne teme.

End nau samting komplitli difrent.
Daklem, kao prvo da pozdravim Slatkiša koji se vratijo na blog. Eto, on sad ni nezna da je došlo vrijeme da ja svoju krunu profesionalnog đabalezgaroša ostavim mlađim generacijama, jer, pička mu materina, treba u životu nešta i napravit od sebe. Uglavnom, titulu profesionalnog đabalezgaroša ostavljam Slatkišu jer on je sad svršio svoje srednjoškolsko školovanje, i sad ima da se zajebava koju godinu ko ja jer ipak velike su stope kojima on mora krenit, jer ih nije ostavio bilo ko nego ja, a ja nosim i broj 45 patika onih mojih BK. Daklem Slatkišu, čekaju te hektolitri i hektolitri kafa koje češ morat ispijat i ostala sranja koja dolaze s ovim poslom. Ali službeno titulu možeš preuzeti onog dana kada se preselim u Sarajevo. Imaš daklem još koji tjedan da se pripremiš majku mu njegovu. Mjau.
Statistike, vesele statistike. Kažu da je to jedan od težih predmeta na FPZ/FPN-u.Nikola nam tu izbacuje neke vesele statistike, a ja imam neki šugavi counter koji izbacuje neke šugave pizdarije, majku im jebem, al i to če se promjeniti, sad ću ja metit ovaki kaunter ko Nikola. Al eto prije toga jedna statistika, tj. isto međunarodna. Slijedi popis zemalja, tj. s kojih domena su dolazili posjetioci na Jimblog:
Hrvatska, Jugoslavija (SiCG), Bosna i Hercegovina, Švicarska, Slovenija, Njemačka, Madžarska, Austrija, Holandija, Australija, Kanada, Italija, Japan, Danska, Novi Zeland, Švedska, Ujedinjeno Kraljevstvo, FYOR Makedonija, Poljska, Norveška, Luksemburg, Francuska, Grčka, Island, Ruska Federacija, Belgija, Tonga, Slovačka, Rumunjska, Ujedinjeni Arapski Emirati, Portugal, Turska, Filipini, Španjolska, Malezija, Kazahstan, Singapur, Saudijska Arabija, Cipar, Češka, Finska, Čile, USA, JAR i Venecuela. A od domena koje su izvan nacionalnog konteksta:
.net – Network
.com – komercijalne
.edu – USA edukacijske
.org – neprofitabilne
.arpa – Old Style Arpanet
i dvije koje najviše plaše:
.mil – USA vojna
.gov – Vlada USA

Vremena jeftine čorbe

Malo sam prelistavo neke stare sličice, i iskopah ovu kada smo ja i drugar Niđo išli jednom na majku svih pijaca – Arizonu. To je bilo u 9 mjesecu 2002, točno prije dvije godine kada sam ja trebao upisati fakultet, po prvi put, a i jesam i to famozni Fakultet Strojarstva u Brodu.
No kako bilo, s tog famoznog izleta se sjećam kako smo Niđo i ja uletili u prvi butik i potrošili sve pare, kupili smo neke adidas majčice ja plavu, on crnu, ja neku Fila jaknu koju sam dvaput obukao i štošta razno-raznih sranja. Niđo je još kupio i neki ultra jeftini fem.
Bili smo kasnije i u Županji na kafunjari, i sjećam se da smo skoro poginuli jer Niđo nije vidio nekog Kadetta na županjskoj obilaznici. No sva sreća, brzom reakcijom vozača Opela sačuvali smo glavu. Več vidim naslov u novinama: Izgubljena dva mlada života: Njemački poluproizvod zabio se u talijansko govno. Procijenjena totalna šteta u iznosu od 1500 KN. 🙂

No, bilo kako bilo, htjedoh malo pričati o cijeni goriva. Daklem, kao što je vidljivo sa slike na tankšteli Brčko gasa, cijena goriva Super 98 (najskupljeg i najmuškijeg goriva s najviše oktana i s mnogo Pb) tada je iznosila 1.29BAM*. Kada smo išli jučer u Sarajevo, litra 98-ice je koštala 1.63. Daklem:
Cijene sada i nekad
2002 –> 1.29 BAM
2004 –> 1.63 BAM
razlika: 0.34 BAM
Ako ćemo to pretvoriti u Kune, po univerzalnom tečaju 4:1 onda to ovako izgleda:
2002 –> 5.16 KN
2004 –> 6.52 KN
razlika: 1.36 KN
*uzeo sam međunarodnu jedinicu, da nebi bilo konfuzije između kilometra (KM) i konvertibilni maraka (također KM)

Daljna računica:
Cijena prosječnog tanka (55L)
2002 –> 70.95 BAM
2004 –> 89.65 BAM
razlika: 18.70 BAM
pretvoreno u kune:
2002 –> 283.80 KN
2004 –> 358.60 KN
razlika: 74.80 KN

Daljnjom računicom dolazimo do zaključka da smo danas za cijenu koju plaćamo u Bosni za 55L Supera 98, nekada smo mogli dobiti 69 litara! Tj, 14 litara više što znači da smo 2002 za tu lovu mogli napravit 150-200 km više ovisno o potrošnji auta. Ili smo za tih 18.70 maraka mogli kupiti:
1. 1kg bureka (8 BAM)
2. 2 kutije cigareta Walter Wolf (6 BAM)
3. Popiti dva Sarajevska piva kod Bibana (4 KM)
i još nam ostane 0.70 BAM-ova.
Primjer sam uzeo sa cijenom goriva u BiH-a, zato što raspolažem s tim podacima, i iako je u BiH cijena goriva dosta jeftinija mislim da je rast cijena proporcionalan kod nas i u BiH.
Nekad je na Ininom webu postajala arhiva sa cijenom goriva kroz godine, nažalost više nema. Bilo bi zgodno napraviti usporedbu 1994-2004, da se vidi koliko se mjenjala cijena nafte u zadnjih deset godina.

Sarajevo ijopet

U četir ujtro, kako smo se i dogovorili, sletio smo se dolje ispred zgrade da doćekam Kreška sa besnim škodilakom da odemo u Sarajevo.
15 min. sam ga čeko dolje po onoj mrakači, jer je on malo zaspo. I Slatkiš se trebao nacrtat dolje kod moje zgrade u četir, al smo ga pokupili kod kuće jer sam ga ja probudijo. Nestalo je struje pa mu budilica nije svirala. A nije si naštimo na mob.
Gavran je patio od spaljenost baba-sindroma jer je gledao cijelu noć jebeni Voyager. Ajd nekako smo se pokrenuli oko pola pet napokon.
Na granici bilo je auta, ne. Prošli smo vrlo brzo i ovaj put nezainteresirano od strane carinika.
Negdje poslije Dervente, a pred Dobojom smo stali na pumpari da natankamo čorbe. Pumpaš baš i nije bio presretan što sam mu izvalio čitavu hrpu kuna da mi promjeni u kilometre, al eto promjenio je.
Kad smo napokon izašli iz RS, stali smo u Maglaju na sad već kultnoj stop-stanici na putu za Sarajevo – benzinskoj pumpi Džino.
Sjeli smo unutra da popijemo kaficu, a vani je bio mrak. Prije kada smo išli i kada bi stali tuda sunce bi se već polako pokazivalo iza onih bosanskih planina. Ovaj put bila je mrakača. Al eto, dočekali smo zoru uz kafu kod Džina.
Put je dalje trajo poprilično traljavo jer je padala neka kiša i neki jebeni kamion nam je konstantno bacao prljavštinu po šajbi što je bilo poprilično iritirajuče al riješio je to Krešo to u svom ludom stilu obilaženja.
Kolko se sjećam, nismo stajali do Visokog na pumpi, a nebi ni tamo sjeli da Gavran nije skvičao i preklinjao Krešu da stane jer će mu esplodirat bubrezi.
Na autoputu Krešo je pokazao premoć nad svima i gazio je konstantno po lijevoj traci, taman kada se pred kraj autoputa stvorio neki jebeni Iveco koji nas je nasilno obišao, ubacio se ispred nas i onda započeo manijakalno kočit. Zbog njega smo zajebali izać na izlaz “Vogošća”, tako da smo se opet proturali dobrih 45 minuta kroz gradske prilaze.
Na parkiralište kod Pozorišta došli smo oko 9 časova.
Ošli smo na fax, no naravno kako je tamo pustoš u to doba, spustili smo se dolje u kafanu studentsku i pili kaficu kad je baš sviralo “Svirajte mi jesen stiže dunjo moja”. Ko poznaje dovoljno dobro moj lik i djelo zna da se uvijek oturim na tu stvar jer to mi je definitvno najbolja Balaševa stvar i najbolja stvar uopće. Slatkiš je samo ljubomorno komentiro: “Kurvo, tebi će ovdje bit zakon…”
Nakon kafice zaputili smo se na Baščaršiju jer smo zapraf bili gladni. Hodžić 2 – ćevapi naravno. Slatkiš je uživo u ekstazi okusa, a i mi ostali kojima ovo više nije prvi susret sa Sarajevskim ćevapima.
E sad, ovdje počinje prvo rasturanje brodske skupine. Krešo i Gavran otišli su do Mašinskog fakulteta, da vide imali šta pametno u skriptarnici, a Slatkiš i ja do FPN-a.
Napokon što sam došao na red u referadi – mogu se upisat na fax kao vanredan strani državljanin. Daklem, sad tek sranje počinje. Pun kurac i sto love na pun kurac i sto računa treba uplatit. Slikati se. Izvaditi lječničku potvrdu.
Sreća i Bog, pojavio se jaran Bidon. Krenuli do auta, pa do Studentskog medincinskog centra ili čega već… onda sam se sjetio da nisam zapisao nijedan broj onih žiro-računa. Pa poslo Slatkiša do faksa da sve to izvidi dok ja i jaran odemo izvadit potvrdu. Prvo smo svratili do banke da dignem love.
Golfom smo se penjali na Koševsko brdo do tog centra. Uzeo sam uplatnicu, otišli do obližnje pošte gdje je bio mali milion studenata. Prilika da se iščisti red iskoristili smo tako da je Bidon ručao, a ja sam okoristio priliku da popijem dva Laška jer sam bio žedan ko đubre.
Nakon obavljenog predaha, uspjeli smo uplatit troškove za uvjerenje.
U tom centru na prijam me dočekala neka doktorica koja je razgledavala moju osobnu. A jebiga, sve osobne, tj. lične neke smeđo-žute, jedino moja pink :D.
“Jel tražite matični broj?” – upitah
“Ne, gledam odakle si… iz mog rodnog grada…”
?! Bilo kuda al Brođani baš svuda. Kako sam bio u žurbi nisam se ispričao sa sugrađankom nego sam se zahvalio i uzeo neki ludi anketni listić.
“Jeste li padali na glavu, jeste li bolovali, dolazite li iz nasilničke familije” i ostala debilna pitanja svojstvena za takve formulare koja se odma po difoltu rješavaju sa NE NE NE NE NE.
Liječnički pregled se sastoji od slušanja mojih dišnih organa uništenih maksimiziranim inhaliranjem nikotinsko-organskih proizvoda, osluškivanjem srca uništenim gore spomenutim proizvodima i nezdravom prehranom te mjerenju tlaka maločas spomenutog organa. Izdano uvjerenje.
Bidon i ja smo se zaputili tada nazad do Skenderije, tj. do faksa, da ja pogledam te brojeve jer je došlo do greške u komunikaciji između mene i Slatkiša. Nakon toga pokupili smo Slatkiša u Rock Teatar Clubu, izrazito zadihanog i crvenog u licu njemu svojstvenom stilu nakon tri piva – ovaj put Sarajevska.
Ošo sam se slikat i to je bila drama, jer me ženska islikala tri milijarde puta da ne bude “refleksije o naočare”, na kraju sam se slikao i bez naočala. Uspjela je iskopat neku sliku gdje nije bilo refleksije. Pozdravili smo se s jaranom Bidonom jer je čovjek zbog mene stavio svoje svoje poslove u drugi plan. Još je jednom dokazao zašto su Sarajlije najbolji ljudi. Žao mi što nismo stigli otići na pitu i kod Bibana, ali ako ništa drugo barem smo se uspjeli ispričati u našem kratkom druženju.
Zaboravio sam napomenuti da će me Bidon sutra i upisati na faks jer ja naravno danas nisam stigao. A najvjerovanije čemo se i sresti u Županji da pokupim svoj brand-new index.
Nakon rastanka, Slatkiš i ja uzeli smo taxi da odemo posjetiti njegovu rodbinu koja stanuje negdje na Koševu. Vozili smo se u Feliciji i vožnju do gore smo platili 5km (20kn). Mislim da vam nemoram ni spominjat da je u Brodu početak jebene vožnje 30KN! A svaki naredni kilometar pun kurac i sto. Taksi zađabe. Mašala.
Njegovi rođaci su jedan stariji bračni par, doduše nisam skonto u kakvoj familijarnoj vezi su oni sa Slatkišem, sjećam se da mi je objašnjavao dok smo se vračali prošli tjedan iz BEHA, ali misli su mi bile odlutale pa ga nisam slušao. Uglavnom rođakinja je pričala većinu vremena sa Slatkišem, catching-up o familiji, dok sam ja večinu vremena razgovarao s njenim mužem. Nesjećam se kada me zadnji put facinirala tako jedna osoba. Tako lucidna, s istančanim smislom za humor i otvorenog uma. Pričali smo o svemu, politici, vojsci (čovjek je inače penzionirani oficir), novinarstvu i štošta čemu. Najviše me se i dojmilo što mi se obračao kao sebi ravnom, iako sam ja od njega mlađi 52 godine. Druga stvar koja me se dojmila da čovjek koji je proveo život kao profesionalni vojnik nije krut i zatvoren ko masa nabrijanih bivših oficira, već čovjek kojem je vojska otvorila mnoge poglede na život.
Malo smo mezili govedine.
Oprostili smo se od njih, sjeli na bus i sreli se s Krešom i Gavranom koji su u međuvremenu spavali u autu (?!), bili na bureku i kupili patike.
Krenuli smo kući…
Stali smo u Zenici jer sam ja krepavo od gladi, al nisam tjeo ćevape nego sam navalio da idemo jest pitu. Negdje smo našli neki restorančić gdje je od pite bilo još samo zeljanice, tako da smo se sladili zeljanicom i sarajevskim pivom (napokon velikim!).SLIKA
Tada je baš naletio neki lik koji je zdipio 5 Lacoste parfema (59KM u trgovini)… Super mi je baš parfem tako da sam si kupio… platijo 5 mari! reko nam je da ako nam treba i puve da ima i tog, al smo ga onda odjebali u laganini ritmu.
Da, i ovdje je svralo “Svirajte mi…”, našto je Slatkiš samo dao komentar: “Pa bog te jebo, jer to svira u svakoj birtiji u kojoj se ti pojaviš…?”
Nismo stajali u Brodu, sve dok nam naš policijot nije pretumbo čitav auto, što je bilo smješno jer nije uspio iz trećeg puta srušit stražnju klupu, a iako je 10 minuta rovao po autu mi bi smo bez poteškoća sakrili mali arsenal oružja i droge ljute.
Bili smo mu kao sumnjivi, ali sam i skonto da pretumbavaju još sto auta i neki kamion jer im je valjda neka akcija, još je neki policijot što ima brkove ko Rokeri s Moravu reko: “Večeras čemo dić najmanje 10 kila kokaina, ha ha ha”.
I povratkom u naš gradić na Savi još jedna sarajevska priča završava.

Slijepo crijevo br. 1 – za Niđu
Đabaluk promjenio ime u Bagatela?! Nisam stigo uslikat, al slijedeći put ću uslikat obavezno.

Slijepo crijevo br. 2 – lude statistike
Na hesuz kvintaninom blogu, izašla statistika o kulašima (blogovima s Cool liste)

STATISTIKA KOMENTARA:
32. na listi sa 446 komentara

STATISTIKA KOLKO KO PIŠE:
6. na listi sa 166 postova

Medijski malograđanski užas

Nisam prije komentirao SBTV, mislim samo jednom prilikom službenog otvaranja i puštanja u pogon kada je vrpco rezao naš omiljeni medijski znalac Šeks.
Sad samo da se na Šeksa nadovežem… o pička li ti materina pijanico usrana jebo te tvoj sabor dosadni valjda mi pretplatnici koji plačamo pretplatu imamo neka prava. A to je NE šugavim prijenosima saborskih sjednica, plačamo tu pretplatu da ne bi vas kenjave gledali kako serete.
Ah, da SBTV. Dakle nisam prije kenjko o toj našoj teveliziji, zato što nisam tio srat u početku jer mislim da bi trebalo pričekati da se prebole sve dječije bolesti (što si jedino regionalna televizija može priuštit, Nov@ i RTL si tako nešto ne mogu priuštiti) al eto nažalost izgleda da je ova postaja pati od neizlječivih bolesti.
Daklem najvažnije je sam taj program koji je ogledalo svake televizije. Daklem ujtro se do iznemoglosti vrte reklame, pa popodne reklame, malo kasnije neka užasna sapunica koja je kvalitetom ispod onih Novinih sapunica.
Filmovi. Prvo slika je užasna, moje kazete sa spotovima koje su bile presnimljavane min. 50 puta su imale bolju sliku od tih užas filmova. A onda filmovi ko filmovi. To su oni užasni filmovi iz osamdesetih snimanih s velikodušnim budžetom od 300-injak dolara, a glumce su isplačivali izgleda u bureku. Neznam čime drugim, jer jedino tako mogu objasniti njihovu masnu glumu.
Crtići. Jedan. I to, supermen i pazi sad ovo… iz 1942. Isuse Kriste moja mater se nije tad rodila. Crtić osim što je užasan, rasistički je (gledo sam epizodu gdje je američki državljanjin – Japanac – drpio Superbombarder koji je tio odvest u Tokio). A mislim da nemoram spominjat sinhronizaciju. Moja generacija trebala bi se sjećat onih predratnih crtića s Beogradske televizije u kojima se original čuje u pozadini i to poslije prijevoda. To u biti nije sinhronizacija, nego prijevod preko originala.
Serije – Bolji život. To su izgleda kupili na Arizoni za pet kila kulina i 10 litara rakije.
Informativni program. Užas! Užas! I još jednom Užas! Postoje dva informativna programa i to je SBInfo i SlavonskoBrodski dnevnik. Razlike nema. Osim što u dnevniku sjedi lik u odijelu koji najavljuje priloge.
Da je naša brodska tevelizija i malo onako politički orjentirana govori i njihov TV- referendum:
Dali bi ste promjenili trg Ivane Brlić Mažuranić u Trg Dr. Franje Tuđmana?
Naravno da ne bi. Ako netko misli da Francek kao prvi prezidente zaslužuje trg u Slavonskom Brodu, nek odu tamo negdje u novoizgrađene dijelove Livade pa nek neko raskrižje nadjenu trgom Dr. Tuđmana. I svi sretni.
End nau… D konklužn.
Tko je Brođanin, ili ko nije ali zna nekog Brođanina onda zna specifičan brodski mentalitet. A to je “Naš grad je šugav, naš grad je ružan, naš grad je u kurcu i sve u vezi s njim.” No, ako neki autsajder počme srat o Brodu, najebo je. Taki smo – sjebani. Nadalje prati nas reputacija po Hrvatskoj nenormalnih manijaka, koju uz nas vjerovatno još imaju samo Splićani i još nekolicina dalmatinskih gradova. No, usprkos svemu tome – SBTV je stvarno očajna televizija užas i pokazuje svu onu malograđanštvinu ovog našeg i više ne-tako malog gradića.

Slijepo crijevo iliti appendix
Zašto blog haer malo malo radi neke preinake i pizdarije koje nisu u nijednom vidu vidljive nama korisnicima?

Fakin jebeni Majkerosoft

Današnji cijeli dan je obilježen nesposobnosti firme iz Redmonda. Daklem skinio sam šugavi fakin jebeni SP2 da bih se naigro NFSU-a. No, no… Zdrko je sve i NFSU odbija raditi. O jebem li ti sunce tvoje.
Danas sam bio u fušu izdrkavo se na nekom Celeronu da proradi jebeni ME. O jebem li ti sunce tvoje.

Farsa Longhorn:
ukradeno sa mikro.co.yu:

Osiromašeni Longhorn je ipak dragulj
Iako je dugo očekivani novi operativni sistem Longhorn ostao bez nekih ključnih karakteristika, i dalje predstavlja vredno unapređenje, smatraju odgovorni u Microsoftu.

“Longhorn je ostao bez novog sistema opisivanja i smeštanja podataka WinFS koji je trebalo da nasledi sadašnji sistem NTFS, ali je zato zadržan čitav niz novih osobina i mogućnosti”, kaže Greg Salivan, jedan od vodećih
rukovodilaca u Microsoftu.

Longhorn više ne predstavlja krupan tehnološki iskorak, kako su to voleli da kažu predstavnici Microsofta u promotivnim kampanjama, ali Salivan smatra da je uravnotežniji pristup u uvođenju novog operativnog sistema prikladniji i primereniji.

Navodeći da je još uvek suviše rano za bilo kakve ocene, Salivan je izjavio da će Longhorn biti pouzdaniji, stabilniji i bezbedniji operativni sistem od svojih prethodnika, najviše zahvaljujući tome što je zasnovan na osnovnom kodu servisnog paketa 1 za Windows Server 2003 (Service Pack 1). Osim poboljšanja koja nisu vidliva na prvi pogled, Longhorn donosi novo
korisničko okruženje i poboljšane mogućnosti pretraživanja.

Avalon, nova platforma za izgradnju pametnijih i bogatijih medijskih
aplikacija i Indigo, nova generacija Web usluga, su dva podsistema koje je Microsoft razvio specijalno za Longhorn, ali će i korisnici Windowsa XP i
Windows Servera 2003 moći da ih nadograde tim podsistemima. Te najave su u skladu sa opredeljenjem kompanije da omogući pristup novim tehnologijama korisnicima koji se ne odlučuju da odmah nadograde starije verzije svojih operativnih sistema.

Prema poslednjim najavama iz Microsofta, Longhorn će početi da se isporučuje 2006. godine, ali bez sistema WinFS. Taj sistem za rad sa datotekama zasnovan je na SQL bazi podataka može da snima XML i meta datoteke na jednom mestu. Prema najnovijim planovima koje je Microsoft objavio, sistem WinFS će biti naknadno objavljen kao nadogradnja operativnog sistema.

Pa mislim jebote šta sad reć. Prvo kao trebaju izdavat service packove svakih 6 jebenih mjeseci. Service pack 2 za XP je izašao nedavno, a trenutno je 9 jebeni mjesec 2004-e. A kad je izašao XP? Krajem 2001? Po toj logici do sad je trebala izaći petica. A izašla je šugava dvojka. Još su i cijelu ekipu koja je radila na Longohornu prebacili da svrše s tom jebenom espe dvojkom.
Pa onda onaj fijasko s jedinicom. Čekali smo taj SP1 ko ozeblo sunce, zato što je napokon trebo proraditi USB 2.0, firewire i ostale điđa-baje. Pa ajd kao to radi, al računalo radi sporije. Onda su iz Majkerosofta rekli da su oni to malo sjebali jer su malo počeli dizat prioritete na procesima pa malo to kao jel šteka. Pa su izdali SP1a koji je to popravio. Uskoro bi trebao izaći i SP2a, jer ovo je još gore od fijaska s jedinicom.
Onda taj famozni longhorn. O jebote, odgađaju ga već godinama, i na kraju će jedina revolucionarna stvar u novoj verziji Windowsa biti ovalni sat!
Bilo je na onom dokumentarcu o Majkerosoftu, neki propali majkerosoftovac je pričo kako oni dobiju rok od 6 mjeseci za projekt. Onda 5 mjeseci se zajebavaju i izdrkavaju, piju tone sokova i žderu jebeni Junkfood, onda kad šupak stisne poćnu raditi, pa naprave u mjesec dana 5% posla, onda se ljudi s drugih projekata (koji se također zajebavaju) raspodjeljuju po prioritetnijim projektima tako da se ni jedan ne završi.
Tako recimo prosinac 2003 je bio prvi mjesec kada Majkerosoft nije izdao nijedan security patch. Kao “nije bilo potrebe”, kaže njihov Iain Mulholland, security program menadžer. A u Windozama rupa više neg na Opelu starom 20 godina.
A to što nije bilo nikog jer su sve poterali da rade na Longhornu… jebiga.
Baš me jebeno isfrustrio taj Majkerosoft. Danas rušim Windoze, dižem ponovo, a slijedeći tjedan kupujem hardverski modem i instaliram Linux. Bolje da me u mozak prca nešt što je zadžabe.
ŽIVIO FJBG.NET!

Obećane slike i tako

Daklem, jučer sam obečao slike havarije što se dogodila, pa onda i evo ih:
Čudovište u nevjerice gleda štetu
Srećom pa je tu i Krešo majstor
… i ostali vjerni jarani
Dobro je naherio taj stup
I far je dobio svoju porciju…
Nadam se da će vas ove slike nasmijati, koliko su nasmijale i nas.

Inače danas i nije bilo ništa pametno, pogotovo ne pametno da bi zaslužilo đabalezgariju na blogu. Dan je prošao u zajebanciji glede jučerašnje havarije, a kako stvari stoje, tako će biti još idućih godinu i po’. Ramišljamo da damo izraditi veliku naljepnicu za zadnje staklo “kad narastem kupit ću si kvačilo”
Malo čitam Vnućkov današnji post i smijem se nečijoj ispovijesti vječite dileme “o zašto je alfa bolja od vw-a”. Ostavio sam dolje i komentar u kojem sam rekao svoje o cijelom problemu… ipak, malo ću se nadovezati, if I may…
Daklem, mislim da je uopće suvišno uspoređivati VW i Alfu. Alfa je oduvijek bio prestižan auto, sinonim za “sportskog talijana”.
U drugu ruku, VW je Hitlerova tvorevina, i to upravo onoga što mu i ime kaže “Volkswagen” – narodni auto. Auto za široke radne mase, da bi se svi u “blistavom” nacionalsocijalizmu mogli voziti. VW je ono što je u Francuskoj spaček (2CV) i renault 4, fiat 500 u Italiji, fićo u Jugi (kasnije mu primat oduzeo Yugo).
Alfa je Fiatov koncern, kao što je kasnije iz VW-a izrastao Porsche i Audi.
Postavlja se dakle pitanje zašto, o pobogu zašto bi netko uopće usporđeđivao VW i Alfu?. Eh, ovako…
Došle su te 80-e, one godine s ružnim frizurama i… skupim gorivom. Ljudi su počeli kupovati aute koji malo troše, a Alfa je morala priskočiti jednoj do tada zabranjenoj temi za njih… Dizelu. Da, da, ono ružno slovo D na guzici koje je do tada bilo isključivo rezervirano za neke Golfove i Mercedese. Crna čađa i dreng-dreng-dreng zvuk. Klipati-klap.
Da su 80-e bile ružne godine za alfu, bile su. Loša kvaliteta izrade i smrdljivi motori. Jebo onog koji to opovrgne. Svaka firma u auto-industriji je imala svoje uspone i padove. VW danas nebi bio VW da nije bilo NSU-a. NSU je propao zbog svoje avanture s Wankell motorom. Golf projekt je NSU-ov projekt za izvlačenje iz govana… kojeg je kupio VW… dalje je sve povijest.
No eto, došle su 90-e i čini nam se da je Alfa sad jača no ikad. A VW? Pa VW je stari dobar VW… robusne mašine, kvalitetna izrada – preskupi po mom ukusu.
A ako ćemo uspoređivati Alfu 147 s nekim VW-om, mislim da bi tu mjesto trebali prepustiti Audiu A3. A Golf nek se natječe sa Stilom…

Smešno u tragikomičnom smislu. Al više u komičnom nego tragičnom. Smislu, jel…

Da je današnji dan bio potpun – nemogu se požalit. Ustao sam ujtro par minuta prije 8, s drugovima išao u republičko-srpski Brod gdje sam se zadržao rekordnih 180 sec. zahvaljujući Fordu Orionu jednog od gore spomenutih drugara. Bio sam u banci, platio neke račune. Promjenio tintu u Epsonu, sve pet. No, ipak da bi dan bio potpun, nešto komično ga je trebalo zaključiti.
Dolazim ja tako u birtiju, radi brodsko čudovište br.1, poznato široj blogerskoj publici sa Vnućkovog bloga. Kupio je svoj prvi auto prije 2h…. crveni… opel… Opel Kadett 1.8 automatic 90KS. Moja ljubav prema automobilima i vožnji navela me da da ga tražim da mi da jedan krug po gradu da oprobamo sve moći i nemoći Sepeta. No.. Vlasnik se dići samo-ja-sjedim-na-vozačevom-sjedalu politikom. Ajd dobro. Al odlučio nas je povesti na krug na brzaka. Brm-brm – vožnja je trajala punih 45 sec. Jer se vlasnik morao vratiti na radno mjesto. Uparkirava auto (u jednosmjernoj ulici), kako je brzo uletio u parkirno mjesto, htio je zakočiti naglo da pokaže moć kočnici na svom autu. No, kurac moj, rođo, umjesto kočnice, nagazio je punom nogom na gas!
Boing… zabili smo se u prometni znak… branik je otpo, razbijen desni far sa žmigavcem. Naravno da smo se okupili oko prednjeg kraja kao gamad da se izsmijemo kao kreteni. Al pazi kobne greške…. ja nisam ponio digitalac..
Ipak, sreća u nesreći, jedan sudionik priče je igrom slučaja imao digitalni aparat s kojim smo uspješno ovjekovičili vatreno krštenje auta (2h nakon kupovine). Slike očekujte sutra…
Iako sad normalan čovjek u sebi misli kako ja nisam normalan zato što je to meni smješno, ipak situacija je smješna bole jaja. Još pogotovo kad je poluproizvod u pitanju.

Teroristički ručak

Danas je bila nedilja, što znaći obiteljski ručak u high-noon. Ja sam naravno okasnio jer sam spavao zato što sam noć proveo gledajući Scrubse, dok nisam pogledao cijelu 2 sezonu.
I tako mi ručamo, ja se borim s krilom, kad taman krene rasprava o sranju u Osetiji.
Dok sam se ja borio s piletinom, ostatak familije se složio kako danas više ništa nije sigurno kad jebena gamad puca djeci u leđa. Kad izleti baba sa famoznom izjavom: “Bin Laden je rekao: Zapad će živjeti u strahu, kao što Arapi danas žive u strahu od zapada! Da, da, čula sam ja to na svoje uši.”
Nakon te izjave izletjela mi je sva piletina iz labrta, i to od smijeha. Nisam se smio zbog onog što je Bin Laden rekao, nego kako je to ona čula na svoje uši!
U glavi mi se odmah stvorio nedjeljni ručak, vrećica na podu s kostima za Tomu, kraj nje naslonjen Kalaš na zidu, a na čelu stola sjedi Bin Laden. Sjedi i jede juhu, i stalno vadi bradu iz tanjura… i u pauzama dok puše juhu da se ohladi govori: “Zapad će živjeti u strahu, kao što Arapi danas žive u strahu od zapada!“. Baba ga pozorno sluša. Na svoje uši.
Možda mi se takva slika u glavi stvorila od prevelikog utjecaja scrubsa, ali u tom trenutku mi je to bilo presmješno. Dok sam se ja gromoglasno smijao, i kupio ostatke piletine koji su mi se razletjeli iz usta sa stoljnjaka, Baba se počela opravdavat…:
“Pa šta?! Je, bilo je na televiziji. On je pričo, a ispod su išla ona slova”
Sad mi se u glavi stvorila slika Bin Ladena u pečini kako priča na onaj svoj mikrofon, a ispod njega plešu mala latinična i arapska slova, pa se onda potuku ko na špici za ratni TLN.
Opet sam prasnio u smijeh, a ostatak familije me je pogledao s onim izrazom lica “jel pušiš ti droge, sine?”.
Ludo. A čuo sam danas i jedan lud vic:

Dolazi krava do višnje (drveta), pogleda gore i vidi drugu kravu kako sjedi gore na grani. Ova što sjedi gore obrati se ovoj dolje:
“Hočeš doći gore jest trešnje samnom?”
“Pa odakle trešnje na drvetu višnje?” – pita ova dolje
A ova joj s grane odgovara: “Pa ja ponjela…”

Ćevapi

U opštoj nestašici duvanskih i ostalih tobacco-related proizvoda morao sam se uputiti preko državne meje u potrazi za istima po nešto više dvostruko nižoj cijeni od istih tud kod nas u našoj republici. Destinacija je bila, naravno, kako bi kolega Nikolarekao republičko-srpski Brod. Kako mi je mater danas do kasno radila u ovom robovlasničkom sistemu, bio sam i uskračen za ručak tako da sam odlučio uprazniti i tu potrebu preko kod braće republičkih-srbo bosanaca.
Kako bi stari latini rekli: Ave Caesar morituri te salutant!, a to vam znači kada si u Rimu ponašaj se ko baja Rimljanin.
Fames est optimus coquus, rekli bi opet stari latini, a za one koji neznaju, to znači bolje golub na grani nego vrabac u ruci, i tako ja odem u famoznu “špilju”, tj. u čevabđinicu kod Aljka. Kratki osvrt na Aljka i na njegovu dobru reputaciju širom cijele bosanske posavine, a bogami i ove moje slavonske možete pročitati ovdje, u mojim počecima bloganja i upoznavanju sa cijelim fenomenom bloganja. Ako ste pročitali osvrt, onda ste i skužili da Čevabdžinica kod Aljke nema nikakve veze sa starom legendom Aljkom al to sad ni nema veze.
Prvi put kada sam jeo ćevape u republičko-srpskom Brodu, i nisam bio fasciniran kulinarskim umijećem chefa, ali sam itekako bio zadovoljan cijenom:
Veliki Ćevapi – 14KN, Srednji 8 i mali 6. Daklem neusporedivo jeftinije nego kod nas. No, ono bitno. Daklem otkako sam redovito započeo konzumaciju ćevapa, i kvaliteta se proporcionalno povećala s mojim ćešćim dolazcima kod Aljka.
Nažalost nemogu puno govoriti o ćevapima, jerbo ja sam Bosne vidio minimalno, južnije od Dervente sam se maknio tek prije mjesec i po’ dana, ali mogu sa sigurnošću tvrditi da sam najbolje ćevape jeo u Sarajevu. I tada sam naučio daklem da postoji i više vrsta ćevapa (aha!) i to recimo da se ćevapi u Sarajevu razlikuju od ovih na sjeveru bosne (lepinja nije masna), pa da postoji i nešto što se zove banjalučki ćevapi. I u Zenici sam prije dva-tri tjedana jeo ćevape koji su uspakirani u istu vrst lepinje kao i u Sarajevu.
Naravno, kako mene reputacija prati kao slavnog hedonistu i gurmana, morati ću u skoro vrijeme napraviti jedan veliki obilazak Bosne u svrhu pravljenja jedne dizertacije koja će biti naslovljena “Ćevapi – život i radost”.
I tako ja sad pitam majku svoju, vrelo znanja u kućanstvu da kako to da Bosanci prave bolje ćevape od nas (mislim, nije to sramota jebiga, šta ja znam, mi šokci sigurno pravimo bolje kobasice i kulin).
Mamo! Zašto mi neznamo napraviti ćevape ko Bosanci?
a ona mudrim majčinskim glasom odgovara:
Sine, ko igra za raju i zanemaruje taktiku
Završit će karijeru u nižerazrednom “Vratniku”

?!
Sine, slušaj sad ovo je ozbiljno. Bosanci prave ćevape. A mi pečemo mljeveno meso na roštilju u obliku ćevapa. A to nema veze sa ćevapima.
AHA, reko, u tom grmu leži zajec!
I time je razjašnjena cijela dilema o ćevapima.

Sarma gegen paprika – Das Essen Krieg!

Od sve mi hrane najdraža sarma,
Sva ostala klopa joj nije do boka,
Miješano meso smota se lijepo
U listove zelja, da vidis veselja
Sarma je prava poslije par dana,
Kad ugledas krutu mast na vrhu.
Curi niz bradu, juhica fina
Odbacis pribor, ždereš ko svinja.
Po cjeli dan žena me grdi da samo jedem
SPAVAM I PRDIM
Za one stvari tako njoj drage, ja više nemam
NI VOLJE NI SNAGE
Meni se, iskreno, više ne da
Znojiti na njoj, dok ona drijema
I baš me briga sto kuja melje
ČIM ONA ODE JA VADIM ZELJE!!
SARMA (nesto kao)
SARMA (jelo pravo)

Stara vjekovna dilema Sarma protiv filovane (hrv. punjene) paprike dobila je na Jimblogu kroz anketu i komentare raznih posjetitelja novi ton.
Rezultati ankete, ipak pokazuju da je sarma pobjedila, iako doduše kratko sa tek malim postotkom prednosti. However, filovana paprika se održala vrlo dobro, puno bolje nego sam ja očekivao.
Sarma i filovana paprika. U pravilu vrlo slično jelo. Miješano mljeveno meso i riža. Jedino je objekt kojim se puni drukčiji. U sarmi to je kupus, a u papriki to je paprika. E i u tome je suštinska razlika koja daje poptuno različiti okus jednom i drugom jelu po završetku kuhanja istog.
Sarma je kao neko nacionalno jelo, jedino što još nismo odlučili iz koje zemlje jerbo se jede na svim teritorijama, oblastima, republikama, distriktima, županijama, općinama, entitetima od Vardara pa do Triglava. Po tome, uz potencijalnu opasnost da će me prozvat jugonostalgičarem, mislim da bi jedino bilo pošteno nazvati sarmu jugoslavenskim jelom (da ne bi bilo zabune, one jedine i prave eSeFeRJot Jugoslavije, jerbo onu poslije kvazi-Jugu nije niko normalan priznavao kao taku). Nadalje, ako ukucate Sarmu u googleu, naći će te na hrpu recepata na svim mogućim jezicima juge, i latinićnim i ćirilićnim.
Sarma sa socijološkog stajališta
Sarma je tipičan primjer životnog standarda u bivšoj Jugi. Kao recimo famozna teorija o statistici: Ja jedem kupus, ti jedeš meso – u prosjeku jedemo sarmu. Ta teorija bi se i danas mogla primjeniti u RH, pogotvo zbog odumiranja srednjeg sloja.
Nadalje, sarma se jede u zimu i to zbog kupusa koji se kiseli tada i šta ti ja znam već kako, tu sam malo tanak što se tiče hortikulture i agronomije. Sarma je inače sastavno jelo za Božić, naravno uz tradicionalnu pečenku.
Filovana paprika, za razliku od Sarme ne nosi prefix nacionalnog, tj. nadnacionalnog jela. FP je, citirajući prave gurmane, «blijeda kopija sarme». Ako ukucate «filovana paprika» u googleu dobit ćete znatno manje rezultata nego za sarmu. Nastanak FP vjerovatno ima veze s sarmom, u nedostatku listova kiseljenog kupusa, netko se dosjetio da meso napuni u paprike, koje inaće u ljeto ima kolko ti srce zaželi a i cijena je vrlo pristupačna.
Filovana paprika bi moglo biti i mađarsko nacionalno jelo, logički gledano zbog njihove opsjednutosti paprikom.
SARMA VS. FILOVANA PAPRIKA
Daklem, zašto sarma po meni nosi neosporivu prednost pred FP-om? E pa, okusom je kud i kamo bolja, a onaj ko kaže da je FP bolja, onda mogu odgovorno tvrdit da nije jeo pravu sarmu. Ipak, stari Latini bi rekli, a to može i Niđo potvrditi, De gustibus non discutabant.
Dalje… kupus nosi kud i kamo puno više vitamina C od paprike i vrlo dobro može poslužiti baš u zimu kada razne viroze i gripe vrebaju na naša krhke organizme.
Slatkišova teorija – sarma puno bolje pomaže pri otrežnjenju jerbo tijelu intoksiranom alkoholu puno bolje prija kiselo, a ne slatkasto.
I ipak pored svih tih konkretnih činjenica, zašto FP ipak ima veliku popularnost? I sam sam pokušao odgonetnuti tu enigmu, nažalost ne s previše uspjeha. Zaključio bih samo da su FP prihvatile mlade generacije ponukane New Ageom i tim sranjima koja ih teraju da odbace stare vrijednosti. Druga stvar, pošto je naša generacija većinom potomci generacije Djece Cvijeća, zapravo je, sve manje i manje pravih majstora/majstorica koji znaju napraviti pravu sarmu…

“Moj digijajac” i “Svi moji digitalci”

Daklem od danas sam postao ponosni vlasnik digitalnog fotoaparata HP 735. Detaljnije specifikacijeovdje, a Vnukova recenzija, ovdje. Sada da ga ja ne recenziram do preksutra, zato što ga je već Vnućko vrlo uspješno opiso, pa ako nekog zanima nek pročita njegovu recenziju, zato što se slažem s njim u potpunosti. Osim:

jako brzo zapisuje slike na karticu. al fakat brzo

Buahahaha. Ako je to brzina, onda je zapisivanje na CF kartice Warp 9.9. Ah, kako je teško sa CF-a preć na sporkasti SD… al bar je aparat deset klasa iznad prošlog.
Inaće moj prvi digitalac koji sam imao, a mogu se podićiti da sam imao među prvima digitalac u svojoj generaciji, tada još davne 2001, bio je famozni mustek MDC-1500. Osim što je ogavno ružan, bio je i zakurac. S njim je dolazila 4MB CF kartica, što znaći da je stalo nešto malo slika na nekoj šugavoj rezi. Trošio je četiri baterije, i to nemilice. Inaće dobio je i naziv “javno-dobro”, zato što je prošao cijeli grad kod mnogih prijatelja, drugara, poznanika, et cetera…
Maksimalna reza bila je 1024×768, i imao je 2x digitalni zoom. Digitalac se tolko razjebo da su sve slike bile apsolutno mutne. Završio kod Nikole sa svim svojim aksesoarima.
Drugi digitalac bješe također bole-jaja-socijala, i to famozni Trust 730s LCD POWERCAM ZOOM. Realnih 2.0 MP, slikao na 3.1, a s nekim njegovim magičnim softverom, dalo se to izinterpolirat i izblurat do nevjerovatnih 4.0.
Trošio je također CF kartice, i samo dvije AA baterije i to poprilično štedljivo i racionalno. Slike su mutne, blic prejak (tako da smo pribjegavali pokrivanju jednog dijela blica prstom). Dičio se 4x digitalnim zoomom. Prodao ga neki dan Nikoli, dosta povoljno uz 64 i 128MB CF kartice.

Dodatak.
Stupanjem na snagu novog zakona o sigurnosti na cestama, ova država se (sudeći po stanju u SB) pretvorila u policijsku državu. Papana ima na svakom jebenom koraku. Danas smo Slatkiš, Krešo i ja posvjedoćili klasičnom policijskom pull-overu. Drotovi u onom famoznom Pajeru su zaustavili nekog lika u starijoj Toyoti Pćelici. Policajac je urlao na njega nemilo. Možda još uvijek urla na njega. Što je najgore, nismo skontali zašto.

Tour de Slavonia (varijanta kratka)

Daklem danas je kako je već bješe bilo najavito došo Niđo da se prikaže u kući mojoj kao gost.
Idealna prilika za još koji crusing. Ovaj puta zbog nekakvih meni još ne razjašnjenih razloga nismo mogli se vrnit do neprijateljskog i susjedskog naroda zagoraca v Zabreg, a nije mogo proć ni klasični crusing Brod-Kutjevo-Orahovica-Našice-Donji Miholjac-Dravaszabolcs-Harkany-Mohacs-Batina-Osijek-Đakovo-Brod, dijelom tim što je GP D. Miholljac zatvoren jerbo drugari ugari prepravljaju most sa svoje strane.
I ajd, najkraća varijanta, a da se opet može nazvat crusingom (norma mora zadovoljavat minimalno prolazak kroz komada dva grada) bješe BROD-N. GRADIŠKA-POŽEGA.
Krenusmo daklem autobahnom do Gradiške i čak sam ja vozio najvećim dijelom puta u trajanju od nekih >50 km. Fala, Niđo.
Daklem došli smo u Novu Gradišku, drugi grad po veličini u Brodsko-Posavskoj županiji. Pošto smo bili na obilaznici, grada nismo ni vidjeli, a nije baš da se tu ima nešto i vidjet, zato što ako špancirate duže od 10 minuta kroz centar grad, naiđete na tablu Cernik i onda više niste u NG, nego u selu Cerniku.
Krenusmo daklem cestom prema Požegi, centru Požeško-Slavonske županije. Malo je cesta u Slavoniji ravnoj koje ja i Niđo nismo zajedno prošli, al eto, silom prilika, ova bješe jedna od njih. To je ko fol neko brdo, jer ako je uspon od 5%+ onda je to za slavonske pojmove Kilimanjaro, a ova cesta bješe jedna od takvih jer se Požega nalazi u famoznoj zlatnoj dolini (valis aurea)
Ne kaže se đabe da je u Slavoniji najveće brdo bundeva.
Cesta vodi preko famoznog sela Baćin Dol, a i kroz još neko selo gdje je punionica onih ogavnih Trento sokova koji se prodaju u Presoflexu.
Došli smo i napokon u Požegu, koja također nije bog-zna kakav grad, jer ako šetate duže od 20 min počinjete se vrtit u krug i osjećate se kao u onom filmu s Belushijem i onim svizcem što vraća vrijeme ko pokvarenu ploču.
Popili smo kafu u nekoj birtiji, ja kupijo praznih Devedejeva i vratili smo se nazad za Brod.
Bili smo još i dvaput u republičko-srpskom Brodu, drugi put oko ponoći gdje smo u nekom Disco-klubu UNO viđeli mnoštvo mlade republičko-srpske pičeti*e. No, nek Nikola opiše put u BEHA ERES.
I da, definitvno pogledajte Nikolin blog jer je obećo da će opisat kako smo se ogriješili zajedno o zakon o prometu na cestama. I susretu s organima.