Smešno u tragikomičnom smislu. Al više u komičnom nego tragičnom. Smislu, jel…

Da je današnji dan bio potpun – nemogu se požalit. Ustao sam ujtro par minuta prije 8, s drugovima išao u republičko-srpski Brod gdje sam se zadržao rekordnih 180 sec. zahvaljujući Fordu Orionu jednog od gore spomenutih drugara. Bio sam u banci, platio neke račune. Promjenio tintu u Epsonu, sve pet. No, ipak da bi dan bio potpun, nešto komično ga je trebalo zaključiti.
Dolazim ja tako u birtiju, radi brodsko čudovište br.1, poznato široj blogerskoj publici sa Vnućkovog bloga. Kupio je svoj prvi auto prije 2h…. crveni… opel… Opel Kadett 1.8 automatic 90KS. Moja ljubav prema automobilima i vožnji navela me da da ga tražim da mi da jedan krug po gradu da oprobamo sve moći i nemoći Sepeta. No.. Vlasnik se dići samo-ja-sjedim-na-vozačevom-sjedalu politikom. Ajd dobro. Al odlučio nas je povesti na krug na brzaka. Brm-brm – vožnja je trajala punih 45 sec. Jer se vlasnik morao vratiti na radno mjesto. Uparkirava auto (u jednosmjernoj ulici), kako je brzo uletio u parkirno mjesto, htio je zakočiti naglo da pokaže moć kočnici na svom autu. No, kurac moj, rođo, umjesto kočnice, nagazio je punom nogom na gas!
Boing… zabili smo se u prometni znak… branik je otpo, razbijen desni far sa žmigavcem. Naravno da smo se okupili oko prednjeg kraja kao gamad da se izsmijemo kao kreteni. Al pazi kobne greške…. ja nisam ponio digitalac..
Ipak, sreća u nesreći, jedan sudionik priče je igrom slučaja imao digitalni aparat s kojim smo uspješno ovjekovičili vatreno krštenje auta (2h nakon kupovine). Slike očekujte sutra…
Iako sad normalan čovjek u sebi misli kako ja nisam normalan zato što je to meni smješno, ipak situacija je smješna bole jaja. Još pogotovo kad je poluproizvod u pitanju.

Teroristički ručak

Danas je bila nedilja, što znaći obiteljski ručak u high-noon. Ja sam naravno okasnio jer sam spavao zato što sam noć proveo gledajući Scrubse, dok nisam pogledao cijelu 2 sezonu.
I tako mi ručamo, ja se borim s krilom, kad taman krene rasprava o sranju u Osetiji.
Dok sam se ja borio s piletinom, ostatak familije se složio kako danas više ništa nije sigurno kad jebena gamad puca djeci u leđa. Kad izleti baba sa famoznom izjavom: “Bin Laden je rekao: Zapad će živjeti u strahu, kao što Arapi danas žive u strahu od zapada! Da, da, čula sam ja to na svoje uši.”
Nakon te izjave izletjela mi je sva piletina iz labrta, i to od smijeha. Nisam se smio zbog onog što je Bin Laden rekao, nego kako je to ona čula na svoje uši!
U glavi mi se odmah stvorio nedjeljni ručak, vrećica na podu s kostima za Tomu, kraj nje naslonjen Kalaš na zidu, a na čelu stola sjedi Bin Laden. Sjedi i jede juhu, i stalno vadi bradu iz tanjura… i u pauzama dok puše juhu da se ohladi govori: “Zapad će živjeti u strahu, kao što Arapi danas žive u strahu od zapada!“. Baba ga pozorno sluša. Na svoje uši.
Možda mi se takva slika u glavi stvorila od prevelikog utjecaja scrubsa, ali u tom trenutku mi je to bilo presmješno. Dok sam se ja gromoglasno smijao, i kupio ostatke piletine koji su mi se razletjeli iz usta sa stoljnjaka, Baba se počela opravdavat…:
“Pa šta?! Je, bilo je na televiziji. On je pričo, a ispod su išla ona slova”
Sad mi se u glavi stvorila slika Bin Ladena u pečini kako priča na onaj svoj mikrofon, a ispod njega plešu mala latinična i arapska slova, pa se onda potuku ko na špici za ratni TLN.
Opet sam prasnio u smijeh, a ostatak familije me je pogledao s onim izrazom lica “jel pušiš ti droge, sine?”.
Ludo. A čuo sam danas i jedan lud vic:

Dolazi krava do višnje (drveta), pogleda gore i vidi drugu kravu kako sjedi gore na grani. Ova što sjedi gore obrati se ovoj dolje:
“Hočeš doći gore jest trešnje samnom?”
“Pa odakle trešnje na drvetu višnje?” – pita ova dolje
A ova joj s grane odgovara: “Pa ja ponjela…”

Ćevapi

U opštoj nestašici duvanskih i ostalih tobacco-related proizvoda morao sam se uputiti preko državne meje u potrazi za istima po nešto više dvostruko nižoj cijeni od istih tud kod nas u našoj republici. Destinacija je bila, naravno, kako bi kolega Nikolarekao republičko-srpski Brod. Kako mi je mater danas do kasno radila u ovom robovlasničkom sistemu, bio sam i uskračen za ručak tako da sam odlučio uprazniti i tu potrebu preko kod braće republičkih-srbo bosanaca.
Kako bi stari latini rekli: Ave Caesar morituri te salutant!, a to vam znači kada si u Rimu ponašaj se ko baja Rimljanin.
Fames est optimus coquus, rekli bi opet stari latini, a za one koji neznaju, to znači bolje golub na grani nego vrabac u ruci, i tako ja odem u famoznu “špilju”, tj. u čevabđinicu kod Aljka. Kratki osvrt na Aljka i na njegovu dobru reputaciju širom cijele bosanske posavine, a bogami i ove moje slavonske možete pročitati ovdje, u mojim počecima bloganja i upoznavanju sa cijelim fenomenom bloganja. Ako ste pročitali osvrt, onda ste i skužili da Čevabdžinica kod Aljke nema nikakve veze sa starom legendom Aljkom al to sad ni nema veze.
Prvi put kada sam jeo ćevape u republičko-srpskom Brodu, i nisam bio fasciniran kulinarskim umijećem chefa, ali sam itekako bio zadovoljan cijenom:
Veliki Ćevapi – 14KN, Srednji 8 i mali 6. Daklem neusporedivo jeftinije nego kod nas. No, ono bitno. Daklem otkako sam redovito započeo konzumaciju ćevapa, i kvaliteta se proporcionalno povećala s mojim ćešćim dolazcima kod Aljka.
Nažalost nemogu puno govoriti o ćevapima, jerbo ja sam Bosne vidio minimalno, južnije od Dervente sam se maknio tek prije mjesec i po’ dana, ali mogu sa sigurnošću tvrditi da sam najbolje ćevape jeo u Sarajevu. I tada sam naučio daklem da postoji i više vrsta ćevapa (aha!) i to recimo da se ćevapi u Sarajevu razlikuju od ovih na sjeveru bosne (lepinja nije masna), pa da postoji i nešto što se zove banjalučki ćevapi. I u Zenici sam prije dva-tri tjedana jeo ćevape koji su uspakirani u istu vrst lepinje kao i u Sarajevu.
Naravno, kako mene reputacija prati kao slavnog hedonistu i gurmana, morati ću u skoro vrijeme napraviti jedan veliki obilazak Bosne u svrhu pravljenja jedne dizertacije koja će biti naslovljena “Ćevapi – život i radost”.
I tako ja sad pitam majku svoju, vrelo znanja u kućanstvu da kako to da Bosanci prave bolje ćevape od nas (mislim, nije to sramota jebiga, šta ja znam, mi šokci sigurno pravimo bolje kobasice i kulin).
Mamo! Zašto mi neznamo napraviti ćevape ko Bosanci?
a ona mudrim majčinskim glasom odgovara:
Sine, ko igra za raju i zanemaruje taktiku
Završit će karijeru u nižerazrednom “Vratniku”

?!
Sine, slušaj sad ovo je ozbiljno. Bosanci prave ćevape. A mi pečemo mljeveno meso na roštilju u obliku ćevapa. A to nema veze sa ćevapima.
AHA, reko, u tom grmu leži zajec!
I time je razjašnjena cijela dilema o ćevapima.

Sarma gegen paprika – Das Essen Krieg!

Od sve mi hrane najdraža sarma,
Sva ostala klopa joj nije do boka,
Miješano meso smota se lijepo
U listove zelja, da vidis veselja
Sarma je prava poslije par dana,
Kad ugledas krutu mast na vrhu.
Curi niz bradu, juhica fina
Odbacis pribor, ždereš ko svinja.
Po cjeli dan žena me grdi da samo jedem
SPAVAM I PRDIM
Za one stvari tako njoj drage, ja više nemam
NI VOLJE NI SNAGE
Meni se, iskreno, više ne da
Znojiti na njoj, dok ona drijema
I baš me briga sto kuja melje
ČIM ONA ODE JA VADIM ZELJE!!
SARMA (nesto kao)
SARMA (jelo pravo)

Stara vjekovna dilema Sarma protiv filovane (hrv. punjene) paprike dobila je na Jimblogu kroz anketu i komentare raznih posjetitelja novi ton.
Rezultati ankete, ipak pokazuju da je sarma pobjedila, iako doduše kratko sa tek malim postotkom prednosti. However, filovana paprika se održala vrlo dobro, puno bolje nego sam ja očekivao.
Sarma i filovana paprika. U pravilu vrlo slično jelo. Miješano mljeveno meso i riža. Jedino je objekt kojim se puni drukčiji. U sarmi to je kupus, a u papriki to je paprika. E i u tome je suštinska razlika koja daje poptuno različiti okus jednom i drugom jelu po završetku kuhanja istog.
Sarma je kao neko nacionalno jelo, jedino što još nismo odlučili iz koje zemlje jerbo se jede na svim teritorijama, oblastima, republikama, distriktima, županijama, općinama, entitetima od Vardara pa do Triglava. Po tome, uz potencijalnu opasnost da će me prozvat jugonostalgičarem, mislim da bi jedino bilo pošteno nazvati sarmu jugoslavenskim jelom (da ne bi bilo zabune, one jedine i prave eSeFeRJot Jugoslavije, jerbo onu poslije kvazi-Jugu nije niko normalan priznavao kao taku). Nadalje, ako ukucate Sarmu u googleu, naći će te na hrpu recepata na svim mogućim jezicima juge, i latinićnim i ćirilićnim.
Sarma sa socijološkog stajališta
Sarma je tipičan primjer životnog standarda u bivšoj Jugi. Kao recimo famozna teorija o statistici: Ja jedem kupus, ti jedeš meso – u prosjeku jedemo sarmu. Ta teorija bi se i danas mogla primjeniti u RH, pogotvo zbog odumiranja srednjeg sloja.
Nadalje, sarma se jede u zimu i to zbog kupusa koji se kiseli tada i šta ti ja znam već kako, tu sam malo tanak što se tiče hortikulture i agronomije. Sarma je inače sastavno jelo za Božić, naravno uz tradicionalnu pečenku.
Filovana paprika, za razliku od Sarme ne nosi prefix nacionalnog, tj. nadnacionalnog jela. FP je, citirajući prave gurmane, «blijeda kopija sarme». Ako ukucate «filovana paprika» u googleu dobit ćete znatno manje rezultata nego za sarmu. Nastanak FP vjerovatno ima veze s sarmom, u nedostatku listova kiseljenog kupusa, netko se dosjetio da meso napuni u paprike, koje inaće u ljeto ima kolko ti srce zaželi a i cijena je vrlo pristupačna.
Filovana paprika bi moglo biti i mađarsko nacionalno jelo, logički gledano zbog njihove opsjednutosti paprikom.
SARMA VS. FILOVANA PAPRIKA
Daklem, zašto sarma po meni nosi neosporivu prednost pred FP-om? E pa, okusom je kud i kamo bolja, a onaj ko kaže da je FP bolja, onda mogu odgovorno tvrdit da nije jeo pravu sarmu. Ipak, stari Latini bi rekli, a to može i Niđo potvrditi, De gustibus non discutabant.
Dalje… kupus nosi kud i kamo puno više vitamina C od paprike i vrlo dobro može poslužiti baš u zimu kada razne viroze i gripe vrebaju na naša krhke organizme.
Slatkišova teorija – sarma puno bolje pomaže pri otrežnjenju jerbo tijelu intoksiranom alkoholu puno bolje prija kiselo, a ne slatkasto.
I ipak pored svih tih konkretnih činjenica, zašto FP ipak ima veliku popularnost? I sam sam pokušao odgonetnuti tu enigmu, nažalost ne s previše uspjeha. Zaključio bih samo da su FP prihvatile mlade generacije ponukane New Ageom i tim sranjima koja ih teraju da odbace stare vrijednosti. Druga stvar, pošto je naša generacija većinom potomci generacije Djece Cvijeća, zapravo je, sve manje i manje pravih majstora/majstorica koji znaju napraviti pravu sarmu…

“Moj digijajac” i “Svi moji digitalci”

Daklem od danas sam postao ponosni vlasnik digitalnog fotoaparata HP 735. Detaljnije specifikacijeovdje, a Vnukova recenzija, ovdje. Sada da ga ja ne recenziram do preksutra, zato što ga je već Vnućko vrlo uspješno opiso, pa ako nekog zanima nek pročita njegovu recenziju, zato što se slažem s njim u potpunosti. Osim:

jako brzo zapisuje slike na karticu. al fakat brzo

Buahahaha. Ako je to brzina, onda je zapisivanje na CF kartice Warp 9.9. Ah, kako je teško sa CF-a preć na sporkasti SD… al bar je aparat deset klasa iznad prošlog.
Inaće moj prvi digitalac koji sam imao, a mogu se podićiti da sam imao među prvima digitalac u svojoj generaciji, tada još davne 2001, bio je famozni mustek MDC-1500. Osim što je ogavno ružan, bio je i zakurac. S njim je dolazila 4MB CF kartica, što znaći da je stalo nešto malo slika na nekoj šugavoj rezi. Trošio je četiri baterije, i to nemilice. Inaće dobio je i naziv “javno-dobro”, zato što je prošao cijeli grad kod mnogih prijatelja, drugara, poznanika, et cetera…
Maksimalna reza bila je 1024×768, i imao je 2x digitalni zoom. Digitalac se tolko razjebo da su sve slike bile apsolutno mutne. Završio kod Nikole sa svim svojim aksesoarima.
Drugi digitalac bješe također bole-jaja-socijala, i to famozni Trust 730s LCD POWERCAM ZOOM. Realnih 2.0 MP, slikao na 3.1, a s nekim njegovim magičnim softverom, dalo se to izinterpolirat i izblurat do nevjerovatnih 4.0.
Trošio je također CF kartice, i samo dvije AA baterije i to poprilično štedljivo i racionalno. Slike su mutne, blic prejak (tako da smo pribjegavali pokrivanju jednog dijela blica prstom). Dičio se 4x digitalnim zoomom. Prodao ga neki dan Nikoli, dosta povoljno uz 64 i 128MB CF kartice.

Dodatak.
Stupanjem na snagu novog zakona o sigurnosti na cestama, ova država se (sudeći po stanju u SB) pretvorila u policijsku državu. Papana ima na svakom jebenom koraku. Danas smo Slatkiš, Krešo i ja posvjedoćili klasičnom policijskom pull-overu. Drotovi u onom famoznom Pajeru su zaustavili nekog lika u starijoj Toyoti Pćelici. Policajac je urlao na njega nemilo. Možda još uvijek urla na njega. Što je najgore, nismo skontali zašto.

Tour de Slavonia (varijanta kratka)

Daklem danas je kako je već bješe bilo najavito došo Niđo da se prikaže u kući mojoj kao gost.
Idealna prilika za još koji crusing. Ovaj puta zbog nekakvih meni još ne razjašnjenih razloga nismo mogli se vrnit do neprijateljskog i susjedskog naroda zagoraca v Zabreg, a nije mogo proć ni klasični crusing Brod-Kutjevo-Orahovica-Našice-Donji Miholjac-Dravaszabolcs-Harkany-Mohacs-Batina-Osijek-Đakovo-Brod, dijelom tim što je GP D. Miholljac zatvoren jerbo drugari ugari prepravljaju most sa svoje strane.
I ajd, najkraća varijanta, a da se opet može nazvat crusingom (norma mora zadovoljavat minimalno prolazak kroz komada dva grada) bješe BROD-N. GRADIŠKA-POŽEGA.
Krenusmo daklem autobahnom do Gradiške i čak sam ja vozio najvećim dijelom puta u trajanju od nekih >50 km. Fala, Niđo.
Daklem došli smo u Novu Gradišku, drugi grad po veličini u Brodsko-Posavskoj županiji. Pošto smo bili na obilaznici, grada nismo ni vidjeli, a nije baš da se tu ima nešto i vidjet, zato što ako špancirate duže od 10 minuta kroz centar grad, naiđete na tablu Cernik i onda više niste u NG, nego u selu Cerniku.
Krenusmo daklem cestom prema Požegi, centru Požeško-Slavonske županije. Malo je cesta u Slavoniji ravnoj koje ja i Niđo nismo zajedno prošli, al eto, silom prilika, ova bješe jedna od njih. To je ko fol neko brdo, jer ako je uspon od 5%+ onda je to za slavonske pojmove Kilimanjaro, a ova cesta bješe jedna od takvih jer se Požega nalazi u famoznoj zlatnoj dolini (valis aurea)
Ne kaže se đabe da je u Slavoniji najveće brdo bundeva.
Cesta vodi preko famoznog sela Baćin Dol, a i kroz još neko selo gdje je punionica onih ogavnih Trento sokova koji se prodaju u Presoflexu.
Došli smo i napokon u Požegu, koja također nije bog-zna kakav grad, jer ako šetate duže od 20 min počinjete se vrtit u krug i osjećate se kao u onom filmu s Belushijem i onim svizcem što vraća vrijeme ko pokvarenu ploču.
Popili smo kafu u nekoj birtiji, ja kupijo praznih Devedejeva i vratili smo se nazad za Brod.
Bili smo još i dvaput u republičko-srpskom Brodu, drugi put oko ponoći gdje smo u nekom Disco-klubu UNO viđeli mnoštvo mlade republičko-srpske pičeti*e. No, nek Nikola opiše put u BEHA ERES.
I da, definitvno pogledajte Nikolin blog jer je obećo da će opisat kako smo se ogriješili zajedno o zakon o prometu na cestama. I susretu s organima.

Četvrtak

je dan za dokumentarce, to svi znaju. Kako u ljetnoj šemi hateveja nema ništa, vjerovatno zato što je Đelo Hađiselimović zaboravio nešto odabrati prije odlaska na urlaub.
Sreli se James Bond i Đelo Hađiselimović u birtiji i predstavljaju se jedan drugome:
007: Bond, James Bond
Đelo: Đelo Hađiselimović, odabrao Đelo Hađiselimović

I tako Đelinim propustom morao sam prionuti DivX rješenju i odma pogledati dva dokumentarca;

Fahrenheit 9/11
Redatelj: Michael Moor
USA 2004

Najgledanij dokumentarac, a i jedan od najgledanijih filmova ove godine u američkim kinima. Priču svi znate, naš debeljuškasti Don Quijote, Michael Moore, poznat još izBowling for Coloumbine ovaj put se obračunao sa najomiljenijem predsjednikom svijeta, mr. Geroge W. Bushom jerbo mu je ovaj na nekoj konferenciji za novinare reko: “Get a job!”
Priča počinje opšte narodnim veseljem pobjedom demokratskog kandidata, dotadašnjeg potpredsjednika USA gospodina Al Gorea.
Ali, vidi vidi, zec se divi, pa to nije čovjek živi… Neko je na FOX-u reko, Bush je pobjedio. Malo su se onda natezali, pa su bili tu i nekakvi elektorski glasovi u pitanju, pa nestali neki listići i na kraju su suci Visokog suda odlučili da će sin njihovog starog kolege George Busha seniora postati predsjednik. I eto, tako, u zemlji koja se dići najdužom demokratskom tradicijom, predsjednik je odabran odlukom sudaca. I toliko o politici: For the people, from the people, by the people…
I onda došo Buš na vlast, malo malo išo na godišnji, bum došli arapi porušili WTC, pa su malo rokali po Afganistanu, pa po Iraku i tako.
Uglavnom Moore Amerikancima pokazuje vezu između saudijske kraljevske obitelji, Bin-Ladenovih, Buša senijora i nekih multikorporacijskih tvrtki. U biti, ništa što mi već nismo znali.
Ovaj dokumentarac se ne može svrstati među klasične dokumentarce, tipa BBC-ijevih koji su isključivo namjenjeni raji IQ 100+. Ali, Moore je svoj patriotizam pokazao u ovome filmu, i kao dobar poznavaoc propagandnih metoda, ovaj film je namjenio svekolikoj raji, najviše amerikancima gdje ono pokušava ciljanu publiku šokirati i daje im jasnu poruku da Busha na predstojećim izborima treba un-instalirati s vlasti.
Dokumentarac je OK, iako ne spada u domenu onakvih na kakve sam ja navikao, ali bitno je da je Moore postigao svoj naum, a to je da ga predstavi i napravi razumljivim za avarage Joea.
Da sam ja radio dokumentarac, to bi vjerovato bilo u jedno 3-4 nastavka po 2 sata gdje bih počeo ab ovo, od rušenja željezne zavjese, politike Buša senijora i tako.
Definitivno pogledat ako imate dva sata vremena za odvojit.

Vidimo se u čitulji
Redatelj: Janko Baljak
SR Jugoslavija 1995

Vidimo se u čitulji je svojevrsna dokumentarna adaptacija Rana. Tj, obrnuto jer su “Rane” snimljene tri godine kasnije.
Ovo je priča o kriminalu u Srbiji, točnije u Beogradu. Srbija je pošteđena ratnih razaranja, ali ne i kriminala. Dinar je devalvirao u vrijednosti od 313 milijuna posto, mladi su emigrirali a oni koji su ostali nisu željeli da ih more glađu kao njihove starce, pa su se bacili u kriminal: brdo para, dobre žene i zajebancija. U Beogradu je tih godina zapljenjeno oružja dovoljno za naoružanje nekoliko divizija.
Mladi od 15-30 godina, prepoznatljivi po tome što imaju jedno 5 kila zlata oko vrata, izbrijanih glava, i po tome što nose trenerku ispod rifli, naoružani tetkama (TT, 7.65) ili škorpijonima postala su svojevrsna elita Beograda.
I tako, vidiš sranje kako je vladalo u Beogradu, hvala bogu nikad kod nas tako nešto. Za vrijeme snimanja filma, trojica aktera su poginula (završila u čitulji). Definitivno pogledat, jer se tu tek realno vidi da Srđan Dragojević u Ranama nije napravio SF priču, već je realno opričao stanje tih godina u Beogradu. U filmu se pojavljuje i famozni Arkan koji je par godina poslije isto završio u čitulji.
Također treba pogledati Do koske, film sa istom tematikom, a priča se vrti oko sukoba nove generacije i old schoola.

Obećao sam da ću kada završi anketa napisati post o Sarmi i Filovanoj paprici, ali eto to odgađam do daljnjeg vjerovatno do nedjelje koja je najbolji dan za kulinarsko-filozofske proljeve.

Fintakord

Jutros sam se upogonio već u 7.30h. Nemereš belivit. I onda, ajd kad si budan, ajd gledat tevelizor. Kako na teveju je u to doba vrlo raznolik program
HATEVEJ AJNC – Dobro jutro, perverzna zemljo Rvatsko
HATEVE CVAJ – Jadranska rapsodija s vijestima
ERTEEL – Tajni život neke kučke što je upala u neku radijoaktivnu mast
N0V@ – Džepna čudovišta i Eš Kečap sa svojom drocom Misti
Daklem jasno je ko dan da ću gledat Dobro jutro s onim likom. Naravno da to gledam svake prijestupne godine, jer u to doba normalni ljudi il rade il spavaju.
Danas je vodijo onaj lik što vodi neke vijesti i ona pica Karmela Vukov Colić. Bože sveti al je tu ženu pregazilo vrijeme. Pa ona jebote ima jedno sto i kusur godina a isfurava da je neka curica. BRGH! Yaki yak.
Negdje oko podneva sam iši u šoping, al ne u Kaufland kao inaće nego ni više ni manje u Billu. Kako sam krenuo bez totalno keša, obnaružan samo karticama, nisam imao ni za kolica. Bio me merak žicat ljude dve kune, pa se sjetih jednog texta koji sam napisao za drugi broj nikad izašlog Fanfe iz kolumne “Stare tajne mladih majstora”:

Kako otključat šoping kolica?

Propadanjem socijalističkog poretka u našoj zemlji, bolje rečeno propadanjem poretka u našoj zemlji, mnogi ljudi takozvani političari prionuli su ka poslu osnivanja takozvanog slobodnog tržišta. To je inaće jedan primitivan sistem u robno-novčanoj zajednici, tj. u ekonomskoj strukturi a mnogi ga razaznaju kao i K A P I T A L I Z A M. Iako primitivan sam po sebi popularan je u mnogo zemalja. Naravno za podneblje naše lijepe zemlje uzeta je nekakava experimentalna verzija. E pa sad ono glavno. Formiranje takove ekonomske strukture kao nositelja cijele privrede otvorilo je za neke mogućnosti. Pa tako mnoge trgovine iz nekadašnjih stranih neprijateljskih zemalja otvaraju svoje prodavaonice u našoj zemlji. A sad kolko je to primitivno, nemoram vam ni pričat – vjerovali ili ne u tim trgovinama se koristi N O V A C . Primitivizam takve razine stvarno je neprimjeren. Kao u mračna vremena. No uglavnom da se vratimo na stvar. Naravno kako plaćate novcem možete i fala bogu kupit kolko oćete a ne kolko vam uistinu treba kao u recimo naprednijem, hm, pa neznam pa eto, recimo K O M U N I Z M U. I sad kako vi možete natrpat kolko oćete oni se dosjetili – kolica. Pa trpaje brale kolko moreš da platiš. E pa jel tako i postoje kolica. Naravno treba platit kolica ta u vidu kaucije. E sad kako to zaobič il barem (ak nikako drugčije) ublažit to. Imamo jedan sistem sa kovanicama u ladicama (GETRO)- Znaći imate ladicu, turite Medu i kolica se odključaju. RJEŠENJE: turite bilo koju drugu kovanicu (i od 5 lp ak oćete) ključem je pogurajte na desno i polako gurajte ladicu dok ne sjedne. Voila – problem rješen. Naravno zlobnici bi mogli ta kolica kasnije i nekom uvalit za 5 kuna i na tome zaradit pa eto recimo 4,95 kn ako je unutra 5 lipa. E sad drugi sistem (BILLA). Imate kovanicu koja se direke tura u jedan utor i pri tome se oslobađa mehanizam koji zaključava kolica. Naravno i to se može rješit. Recimo; ubacivanjem ključa i čačkanjem do iznemoglosti dok ne potaknete mehanizam da se kolica otključaju.
JIMI

I drk, drk ključem otključah kolica. JEEEE.
Billa je definitivno NAJ NAJ NAJ. Jebiga, mene niko nije šljagnio.
Uglavno jel, Billa zakon i mislim da se nemere mjerit s ovim ostalim trgovačkim lancima.

Danas sam bijo i u republičko-srpskom Brodu đe sam kupijo, paz sad ovo, šteku Marlbora! Da, da.. Lud sam sto procentno.

Nikola se osvrnio na famoznih 0.0 ‰. Ja sam o tome još i prije piso – ovdje – a dodati ću samo da u Iranu broj poginulih godišnje iznosi 200.000. A znate kaka je politika tamo sa alkoholom…
ISLAMSKA MILICIJA: Sine, šta to piješ?
SLUČAJNI PROLAZNIK: Piv…
BRŠ DAGA DAGA DAM Klik! BRRRR! (zvuci AK-47)

Janjetina iliti Jagnjetina

Danas je bila dolje u birtiji (aka Derby) organizirana jagnjetina za nas odabrane koji smo participirali. Inače žestoko nevolim janjetinu zbog onog karakterističnog smrada od kojeg mi se povraća. Al, silom prilika, svojski sam se naždero janjetine i luka. Ljudi koji su dolazili na casual večernje piće upadali su od balkanskog smrada (janjetina+luk+znoj). Osobno sam se naznojio kao da sam trčo (ha!) i zamastio do pete.
Inaće janjetina je simbol balkanskog prestiža. Uvijek se za sve ćabe jede pečenka, osim kada se sagradi kuća kada gazda ispeće janjce.
Trenutno mi je muka od te silne janjetine, i iako sam se najeo, mislim da će kao i dosada proći još dobrih 10 godina kada slijedeći put budem jeo janjetinu.
Sinoć sam po prvi put zaigrao Dooma III. Moram priznat da sam bio zabrinut nakon Vnućkove recenzije na blogu, ili bolje rečeno pljuvanja.
No… e sad igra je prejebeni zakon. Daklem napokon nešto novo u fps žanru. Interakcija s računalima, info-kioscima, PDA pizdarijom i ostalim pizdarijama me je nadasve toliko očarala, da čak mislim da mi se i pišo digo. Prejebeno dobro. Grafika je tolko dobro da me strah ako je vidim na Slatkišovom 9600XT (full dx9 podrška) da ću i svršit. Naravno ja se moram igrat na 800×600 sa ništ detalja i trpit pokoju krađu frejmova (ali ne i štekanje kao u Far Cryu!) što me i raspižđuje.
Ah, pa sad ta grafička zahtjevnost. Jebiga, nemoš ti očekivat da će smeće 9200 tako nešto progutat. Socijalna kartica – socijalno igranje. Princip: kolko para – tolko muzike. I to je to. Jebiga.
Na kraju Vnućko povlači paralelu sa UT2004 i Doom trojkom. E pa sad ja tu isto moram reć nešto. Volim ja i sarmu i poker. Al na totalno druge načine u totalno drugo vrijeme. UT je Multiplayer igra, Doom SP i to je to. Uglavnom igra je zakon i skoro me je navela da kupim novu grapičku, al ipak sam odusto jerbo nemam para i čekat ću još malo, najvjerovatnije u komadu s kakom pločom s PCIE i 64 atlončićem.

….jer se na brdu nalazi nekakav partizanski kip. ne sjecam se kako vec prica ide, molio bih jimija da upozna ljude s povijesnim cinjenicama, neki rusi su tamo bili neznam…

Daklem, osjećam se pozvan da upoznam ljude s povijesnim činjenicama kako jekolega predložio.
Ovako – (neću ulazit u geografsko opisivanje mjesta jer je to već Niđo objasnio, a samo ću ga citirat: ravno sladoled a lijevo vajkrem – time je tio implicirati da je preko (okrenuti prema istoku) Sombor u kojem se pravi famozni sladoled Somboled, a lijevo (sjever) Mađarska – zemlja vječne salame i sira i iz koje je famozni sir za mazanjeVajkrem)
6. studenog 1944 započela je Batinska operacija, jedna od najkrvavijih bitaka s kraja WWII.
57. armija 3. Ukrajinskog fronta Sovjetske Crvene Armije i 51. divizija (većinom sastavljena od Srba) 12. korpusa Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije počele su forsirati Dunav na potezu Apatin (Srbija) – Batina (Hrvatska) protiv 68. njemačkog vojnog korpusa.
Napokon nakon teških borbi 29. studenog slomljene su fašističke snage i time je omogućen prolaz kroz Baranju do rijeke Drave što je otvorilo put od Osijeka ka Donjem Miholjcu.
Neki podaci pokazuju da je u Batinskoj operaciji broj žrtava iznosio oko 10.000 sovjetskih vojnika i jugoslavenskih partizana.
Drugi podaci pak navode točne brojke od 1456 žrtava sa partizanske strane (416 poginulo, 850 ranjenih i 190 nestalih). Po tim brojkama, sovjetski gubici su iznosili 1397 poginulih i nekoliko tisuća ranjenih.
Nemački gubici su iznosili 2500 poginulih i ranjenih, te 140 zarobljenih, čime se praktički 31. SS divizija raspala.
Na hrvatskoj strani (na brdu u Batini) gdje su bile okupatorske snage, Rusi su podigli Crvenoj Armiji i Partizanima veliki spomenik u čast pobjedničke bitke. U Bezdanu (srpska strana) podignut je muzej.

Oj, Gundinci morat ću vas slikat, pa vas neću zaboravit nikad #2

Jučer je završio posljednji dan mog egzila u Gundincima.
Ujtro sam se probudijo, i naravno Niđe opet nije bilo, a kraj kreveta mi je ostavio ručnik (iliti peškir) i na njemu poruku:

Evo ti ručnik ako se odlučiš otuširat

Aha, znači tako. Smrdim, a on je odma pobjego i ostavio mi diskretnu poruku da bih se mogao otuširati. Pa šta sad onda? Ajd pod tuš. Prolaskom kroz kuhinju, vidjeh Niđu koji je prao suđe il nešt pa sam prije tuša obilato doručkovao.
Kako blog.hr prekjuče nije radijo, pogledali smo dal je sad u funkciji al nije bijo.
Gledali smo malo TV, pa se opet uputili u birtiju preko puta za koju sam naučio da se zove “Granit”. Kafenisali smo i progutali večernjak od dotićnog dana, kada se u međuvremenu vratio Dado sa Didom iz Broda, što je značilo da smo ja i Nikola bili u otvorenoj poziciji da uzmemo auto i tako nastavimo puta ka prema dalje.
Prva stanica stajanja bili su još jedno u nizu životopisnih sela u Slavoniji – Sikirevci. Cesta koja vodi pravcem Gundinci – Sikirevci podsjeća vrlo slično na cestu Ješevik – Šušnjevci, ali ipak sa malo boljim voznim karakteristikama.
U Sikirevcima smo sjeli u birtiju “Pandoru”, jedna u nizu birtija s istim imenom u tom dijelu Slavonije, svojevrsnim lancem birtija po selima.
Tamo smo čekali Nikolinog kupca za mob, Aphexa sa Forum.hr. Nakon uspješno obavljene transakcije i sat vremena provedenih u ugodnom društvu, Niđo i ja uputišmo se dalje, ovaj put preko granice naše nam drage domovine.
Na GP Slavonski Šamac, carinik je zamijenio mene i Nikolu i tako se stalno Nikoli obračao mojim imenom

Vanja, dali je ovo vaše vozilo?
Vanja, biste li otvorili gepek?

Pokušo je Nikola njemu objasnit da je on Nikola, a da sam je Vanja, ali bezuspješno.
Kada su nas napokon pustili da prođemo, bosanski organ nam je samo mahnuo i mi nastavismo pravo prema sokari. U sokari je Nikola kupio 15 bočica sa cuclom Ice Tea od breske za nevjerovatnih 6KM.
Okrenismo se i dođosmo u grad. Na tabli na granici kaže Slavonski Šamac/Šamac. Prvo je bilo kupovina piva, i to Nikšićkog komada 10 za roštilj koji smo organizirali naveće.
Onda smo navrnuli u “Butik peciva” gdje sam ja kupijo Burek. U nekoj trgovini trgovkinja je dobrih 5 minuta računala kako da mi vrati kusur nakon što sam joj ja dao 100KN, a cigarete koštaju 15KM (15KM*4=60HRK) (100-60=40HRK) (40HRK:4KM=10KM). Vrlo jednostavna matematika, ali očigledno ne i njoj. Trgovina je inače prekoputa spomenika šajkači?! Neka, neka, takve spomenike treba sve češće gradit da se ne zaboravi koliko je glupost ljudska i dokle te može dovesti.
Nakon obavljenog šopinga zaputili smo se u birtiju pod imenom Amigo (ćirilićno) gdje smo popili kafu za nevjerojatnih 0.75KM. I kolu, al zaboravio sam cijenu.
Nakon kafunjare, Nikola mi je išo pokazat gdje se rijeka Bosna ulijeva u Savu (također rijeku). Prelazak preko rijeke Bosne inače se odvija preko jednosmjernog mostića gdje je promet reguliran semaforom.
Nakon razgledavanja, prijateljske nam BiH u mrskom i neprijateljskom RS entitetu, vratsimo se preko grane u Slavoniju nam našu. Još smo ošli na sprud u našem Šamcu i napravili krug. Uputismo se tada, via Gundinci prema NP Kopanica dočekati Vladu i Govnara Smrti II koji su dolazili na roštilj. Nikola i ja smo u međuvremenu još soknuli i do Božića u Vrpolju kupit stražnju lijevu lampicu. Uglavnom dok smo sve rješili, već su se nekako pojavili Govnar Smrti II i Vlado.
Ispozdravljali smo se, i onda je Vlado vozio Govnarev auto do Guzinaca u šleperskom stilu.
Dolazak u kuću Dudarevu bio je obilježen kratkim razgovorim ugodnim naroda slovinskoga u sobi mog domaćina, kada smo se odlučili da kresnemo vatru za roštilj. To je bilo poprilično smješno, ali uz nadljudske napore prometejski smo uspjeli napraviti vatru pogodnu za roštilj. Roštiljali smo, pili pivo, drugovali, a Vladu je uspio skajlat Nikolin pas (!) i dijete (ne nikolino dijete ;-).
Oko pola 12 odlučismo nastaviti put ka metropoli na Savi, ispozdaravljah se s svojim dotadašnjim domaćinom, naravno da mu nisam ni zahvalio na gostoprimstvu, jebe mi se. Put smo nastavili via. posavska sela jerbo sam se ja gnušao da HAC-u ostavimo 11KN za ni 30KM relacije.
Dolazak u Brod smo mislili svršiti kratkom puš pauzom ispred moje zgrade, ali Vlado dade prijedlog da odemo do njega divaniti još malo što se odužilo do pola pet i tada se rastašmo pred zoru. I tako je svršio četvrtak koji je jučer trajao cijeli dan.
Dodatak:

Vlado i Govnar Smrti II – novi rječnik
staro: Trnjanski Kuti
novo: Trojanski Kuti

Oj, Gundinci morat ću vas slikat, pa vas neću zaboravit nikad #1

Danas je bio prvi dan mog boravka u kući Dudarovoju vrlo živopisnom slavonskom selu Gundinci. Jutro je počelo dosta rano, već oko 9, kada me probudila graja u kući koja se stvorila izuzetnim prometovanjem ljudi po kući. Promet je bio toliki, da bi ga se nebi postidio ni Central Station u New Yorku. Usprkos svemu, uspio sam nekako zaspati i probudio sam se onda definitvino oko pola 10. Kako sam sam bio u kući, nazvah Niđu da vidim đe je on nesto. On se u datom trenutku nalazio kod auto-mehaničara u Kruševici kod kojeg je otišao dijagnosticirati feler na kočnici prednjoj lijevoj.
Malo sam đabalezgario po sobi, obavio jutarnju higijenu i pročitao jutarnju dozu blogova, kada se u avliji začu karakterističan zvuk neispravne pločice disk kočnice. ZVENK-DRFLJ-BRŠ-BLANG. E, to mora bit Niđo. I baš tako, žao kobili, kobili se nado. (?!)
Žderasmo malo jutarnje, tako da smo uspjeli ispraznit tek ni možda pola sadržaja prehrambenih iz frižidera.
Niđo i ja tada se bacismo na posao farbanja kapije, tj. on je farbo a ja sam sa šamlice držao moralnu potporu i sve naravno vrlo profesionalno dokumentirao digitalcem socijalnim. Kada je farbanje bilo gotovo (cca. 11h) ošli smo na kafanjurau jutarnju preko u birtiju opisanu već dolje negdje u jednom postu od prije kojih tjedan-tjedan i po’.
Vratismo se sa kafunjare na ručak, a poslije ručka smo dokoličarili po sobi, gledali vizu za budućnost i tako.
Negdje oko 16 ha krenusmo u Đakovo, jedan vrlo životopisan grad u srcu Slavoniji da kupimo disk pločice (iliti kočione pločice) i da ih po mogućnosti i instaliramo (tj. da odnesemo nekom da ih instalira).
U jednoj đakovačkoj trgovini auto-dijelovima naišli smo na vrlo ljubazno osoblje koje nam je prodalo disk kočnice (nismo uzeli najjeftinije, nego najskuplje [u izboru od dvoje]). Dotični trgovci su nas tada uputili u jedan auto-servis gdje smo odnijeli Una na serviz. Digili oni Unića visoko u zrak, promjenili, i konstatirali da su i diskovi također zreli za mjenjanje. Daaabro.
Nakon promjene kočnica, kao savjesni vozači, poslušasmo savjest mehaničara koji je rekao da treba napraviti 100 Kmh da se kočnice „prime“. Svratismo do Kauflanda kupiti malo nekog žderala i cedejova komodore komada dosta. Krenusmo tada ka Boroviku.
Borovik je, po mojoj slobodnoj procijeni, najveće jezero u Slavoniji (a time i Baranji). Nikola, kaže, a nema razloga da mu nevjerujem da je tuda nekad bilo selo koje je raselila i potopila neka neprijateljska i mrksa vojska (najvjerovatnije JNA). Pogledasmo jezero i krenusmo cesticama ludim i brdovitim (da, u Slavoniji!) ka metropoli naše makroregije – Osijeku.
Osijek, raskopan centar, vjerovatno ponukanim brodskom inicijativom i akcijom sređivanja najvećeg trga u Hrvata. Stali smo i u MekeDonaldsu da pojedemo sladoled McSandy (Niđo jedan, ja komada dva). Nakon kruga po Osijeku, uputismo se nazada ka Gundincima uz dva kratka stajana (na pumpi u Đakovu i Vrpolju na PBZ-ovom bankomatu).
Odma s povratka večerasmo, ispeko Niđo i kavu kada se uputismo u avliju gledat kišu meteora. Kiša meteora je u najmanju ruku bila razočaravajuća jer smo sveukupno zajedno uspjeli vidjeti tek pola tuceta padajućih metora (vrište li meteori dok padaju?).
Tolko o proteklom danu.

Facing death in marutti po bog zna koji put

Uslijed sveopšte monotonije večeras u gradu i bezobraznom nedavanju pokera, Poljak i ja odlučismo ubiti dokolicu povećanjem doze adrenalina. Kako nam u ovom našem malom mistu naravno nije dostupan bungee jumping ili neka druga extremna zanimacija, pozvašmo našeg prijatelja Marinka da nas provoza u svom automobilu koji je na ovom blogu već i previše puta opisan. Par krugova u gradu pa rastanku (koji nije opet silom prilika bio u zoru). Vozi on nas tako po Vijušu, točnije po ulici u kojoj je Scotch (poznato brodsko okupljalište jet-seta) i napiči 90kph u autu. To je inače po ravnom neka granica maksimuma sa nas trojicom krmaka u autu. A feeling je otprilike jednak kao vožnja u peglici pri toj brzini. Pičimo sve zakon, kad odjednom ispred nas sotonistički trokut, neka cestica koja sječe put na kojem smo mi i ispred nas ravno neka kuća. Uzvici pred pogibelj i naravno flash backovi, već su standardna pojava kada se vozimo u dotićnom autu s dotićnim gospodinom. Kočenje i zaustavljanje jedva na vrijeme. Uf, jebem ti život.
Tada pošto smo bili blizu odlučismo posjetiti Poloj, lokalni poligon za jebavanje. Večeras je prometa bilo malo, tek možda desetak auta sa zamagljenim staklima. Marinko je okrenio i auto pod ručnom na parkiralištu pored BSK-a, tamo gdje ja Niđuuvijek nagovaram da okrene ručnu a on nikad neće.
Još koji krug i rastank koji, opet ponavljam, silom prilika nije bio u zoru.

Jučer sam gledao Zonu Zamfirovu, a kako to već bješe standardno kod mene, opet sam se zaboravio taj dan osvrnuti na film taj dan na blogu. Film je stvarno vrlo lijepo napravljen, samo sam ga moro gledat sa titlovima! Kad cijeli film pričaju na onom vranjskom, južnom-srbijanskom koji je mješavina makedonskog, bugarskog i srpskog. Lijepa priča Stevana Sremca upakirana u odličan film s odličnom ekipom. Glumica koja glumi Zonu Zamfirovu izgleda kao, biti ću slobodan pa ukrasti riječi jednog poznanika, božica. Stvarno ženska izgleda prejebeno dobro.