Đabalesku Archives

Božinović me pozvao u leteću Udbu!

Uvijek sam htio metit clickbait naslov, al mi je falilo žutila. Gluposti, kako stvari stoje, nikad neće falit.

Jučer sam dobio e-mail od Hrvatske agencije za civilno zrakoplovstvo. To samo po sebi nije ništa čudno, pošto sam od dotične agencije u nekoliko navrata tražio dozvolu za upravljanje bespilotnom letjelicom, ili narodski rečeno dronom. Što opet nije ništa čudno pošto ga koristim u poslovne svrhe, uglavnom za snimanje gradilišta. Agencija me u nekoliko navrata kontaktirala, vezano za nekakvu besplatnu radionicu o zakonodavnim okvirima EU u području operacija sustava bespilotnih letjelica, što je bilo jako lijepo od njih. No, jučerašnji e-mail je bio drugačije sadržine, a prenosim ga u cijelosti:

Star Trek Discovery je sranje

Volio bih da sam bestidnik pa da se uslikam kako kucam ovaj tekst i objavim ga, jer ovaki pretil (debo) sjedim u gaćama ispred računala sa sto litara ledenog čaja i istresam svoj bijes protiv novog Star Trek serijala, baš poput onog stripadžija iz Simpsona. No, iako ljeti znam obući crokse još uvijek nisam odustao od života kao takvog pa onda neću ni razveseliti sveopće čitateljstvom takvom fotografijom.
Novi Star Trek dakle. Uglavnom sam sve rekao u naslovu, ali kako volim svoj bijes kao svaki trol ispoljavati preko tipkovnice onda ću i natipkati pokoju misao zašto je Star Trek Discovery (koji ubr. ima kraticu STD, ono do jaja su to smislili) sranje. Pa da počnemo.
Dakle novi serijal Star Trek pravi trekiji i trekkeri iščekuju od naprasnog prestanka emitiranja Enterprisea i katastrofalne finalne epizode koju je režirao Johnatan Frakes, u ST svijetu poznat kao komandir Riker iliti broj Jedan. I eto nakon sto milijuna godina čekanja (12) dočekasmo nove avanture utopističkih terana i njihovih jarana izvascijele galaksije u vasionu. Nakon što je najavljen Star Trek prije godinu-dvije, bilo je raznih teorija kakva će to serija biti. Neki su rekli da će biti CSI Star Trek što bi bilo super otprilike kao čvarci na lešo ili pak se čak i spominjalo nekakvo medecinsko osoblje koje ide i spašava elijene po svemiru (Star Trek ER) što bilo super otprilike kao Goran Višnjić u ulozi napaćenog brodskog liječnika čiju su familiju pobili svemirski četnici na SAO Orionu. Tu se u tim nagađanjima šta će biti novi Star Trek negdje na margini pojavila i teorija da će se raditi o brodu koji će se nekim transwarp nešto-nešto sustavom moći stvoriti bilo gdje u svemiru. E tu je taj dokoni pisac uspio ubost (ili su scenarist recimo ukrali tu ideju od njega?) nešto, samo što taj famozni brod Discovery ne skače po svemiru nekim transwarpom (Transwarp? Pif! That’s so Borg and 90’s!) nego nekakvim micelijima i gljivama i ima neka svemirska lignja (Ivo Josipović bez klavira) koja je jako agresivna ali je jako dobra u duši pa onda upravlja brodom đe joj narediš. Koncept je totalno užasan kao i rečenica u kojoj sam ga opisao, ali ajmo prihvatiti i to jer jebiga, Star Trek, je ipak SF, a šta u SF-u nije moguće? Pa jašta. Prihvatit ćemo to, Bože moj danas ljudi putuju autima na struju koji sami voze, ko kaže da u budućnosti nećemo voziti gljivičnom svemirskom autocestom? Ja kažem, al nema veze. Continue reading Star Trek Discovery je sranje

Mi smo Googleovi, Google je naš!

Kako je Google od mota „Don’t be evil“ postao boljševička korporacija?

Google posjeduje količinu informaciju neviđenu u povijesti čovječanstva. Zamislite, u neka davna vremena kada je najveći fundus znanja bila aleksandrijska biblioteka s nekoliko desetina tisuća djela – danas tu knjižicu možete ponijeti u guznom džepu na USB sticku, ali zašto bi to uopće i radili kada preko svog pametnog telefona imate pristup nebrojeno većoj količini informacija nego koje je u ona stara vremena mogla ponuditi ta biblioteka.

Moglo bi se reći da je Google kao čuvar najveće količine znanja nositelj progresa – jer kako često tech savy ljudi smatraju – jedino će tehnološki napredak dovesti čovječanstvo u red: od samoupravnih automobila pa do robotskih usisavača. To je naravno naivna i smiješna premisa jer znamo kako je vjera u tehnologiju spasila prvu polovicu 20. stoljeća.

Upravo na tragu misli da će tehnologija spasiti čovjeka, Google stoji s nevjerojatnim fundusom informacija koje će jednom za svagda otrgnuti okove otrovnih ideologija, jer će napokon istina biti tu. Možda, međutim što Google postaje veći i veći – ideološke postavke ove kompanije sve više i više tonu u boljševizam: ne-znanstvene teorije i jednoumlje. Kako to objasniti? Ja bih se ipak poveo onim da sve što je ljudsko ni Googleu nije strano, ili još bolje rečeno – vlast korumpira, a apsolutna vlast – apsolutno korumpira. Toga nažalost nije cijepljen ni Google.

Google je specifična firma. Čime se bavi i što radi ne treba nikome pretjerano objašnjavati, ali je zanimljivo radno okružje koje se njeguje u ovoj korporaciji. Svi ste vjerujem čitali o salama za bilijar, sobama za PlayStation i općenito opuštenoj atmosferi koja u krajnjoj liniji igra na kartu „produžene akademske zajednice“ kroz suvremeni program cjeloživotnog školovanja što u konačnici firmi koja se bavi IDEJAMA donosi odlične rezultate. Googleovi kampusi slični su sveučilišnim kampusima u SAD-u, a ideje se raspravljaju, dijele i stormaju na svakom koraku, baš kao na pravom fakultetu. Međutim, izgleda da oni koji se bave idejama riskiraju ideologiziranju. Continue reading Mi smo Googleovi, Google je naš!

Kako je McDonalds instantno uništio Veliku Čekaonicu

U Slavonskom Brodu gradi se McDonalds. Vijest je to koja je naišla na dosta zanimanja mojih sugrađana, dovoljno da je prenesu svi (ili barem svi?) lokalni portali, kao i službena facebook stranica Grada Slavonskog Broda (odnosno gradonačelnika). Iako bi se pravi komunist-marksist kao i pravi kapitalist-libertijanac zapitali (i to s pravom) kakve veze ima neki privatni fast-food pajzl sa (polu)službenim gradskim glasilom, moram priznat da je to prvoklasni PR event. Dali smo građevinsku dozvolu McDonaldsu! Jer McDonalds je ipak više nešto od običnog fast-food pajzla o čemu je zapravo i bit cijele ove đabalesku misli kako ćemo i dalje vidjeti dragi moj čitatelju. No prije mog viđenja McDonalds kulture (iako, možda je bitno za ovaj tekst napomenuti – nisam gledao film The Founder) još nekoliko lokalnih opaski. Prvo je to što, iako je vijest dočekana s podosta zanimanja, vjerujem da bi ta vijest odjeknula s puno više entuzijazma tamo u zlatno Ćaćino vrijeme prije jedno 10-12 godina nego sada kada Brod pati od nekog post-Detroitovskog sindroma. Slično je to kao s Europskom Unijom. Koliki god je napaćeni Hrvatski narod čekao svoju ulaznicu u svijet europske uljudbe, brate to je toliko trajalo da kad su nas napokon primili ljudi su na kraju mogli samo reć „fala kurcu“ (da prostite). Jer brate – Den Haag, generali, zelena svjetla, avisi, poglavlja, piranski zaljev, ZERP… to je toliko trajalo da kad su nas napokon primili na kraju mogli samo reć – ajde brate da je i ta Santa Barbara više završila. Da smo pak u EU ušli recimo tamo 2001. to bi bilo ja mislim Oluja 2.0. U 10 godina smo napravili sve! Ovako brate, nikad izaći iz te Velike Čekaonice. Na tragu te misli je i taj McDonalds. Da su ga napravili tamo neke 2005-6 to bi bio znak da smo od neke industrijske socijalističke prčije napokon ušli u svijet slobodarskog svijeta. Ovako kad ti je pola raje po Irskama i Njemačka, taj McDonalds ti i nije neka fora. Continue reading Kako je McDonalds instantno uništio Veliku Čekaonicu

Hoćemo li u Ženevu na vašar?

Salon international de l’automobile 2017

Znate kako kažu da Mađarska nema mora, a ima mornaricu? E isto tako Švicarska nema auto-industriju, ali ima najveći vašar automobila na svijetu. Kad kažem najveći, onda mislim treći najveći – ispred je normalno Šangaj a prvi i neprikosnoveni naravno Frankefurt na Majci. Kako bilo da bilo Ženeva je jedan od najvažnijih sajmova automobila na svijetu pošto je ogroman broj danas kultnih automobila svoju premijeru doživio upravo u ovom gradu, tj. na ovom vašaru. Continue reading Hoćemo li u Ženevu na vašar?

Kod nas u Njemačka!

Some people say da moraš provesti minimalno 48h u Saveznoj Republici Njemačkoj da možeš izreći gastarbajterski početak misli – kod nas u Njemačka! Da, bio sam u SR Njemačkoj u dalekom Frankfurtu na Majci i to me nagnalo da napišem đabalesku misao o Njemačkoj tim više što đabalesku misli dugo nisam pisao, a zaželih se tamnih noći, prašnjave tipkovnice i grozomornog bjelila blog editora (ili Worda, kako vam milo!).

Inače, gastarbajterske priče su danas hit (ti, ti, ti, ti si moj hit, ti si moja ideeeeja) i valjda ne može proći jedan tjedan da netko od naših cijenjenih internetski portala ne objavi neku „zašto sam otišo bluz“ priču o punim autobusima za Minken, okrenutom janjetu na ledini i dablinskim pabovima koji su zamijenili slavonske birtije. Jednom prilikom sam želio napisati jedan kraći elaborat na temu gastarbajterske lirike u popularnoj muzici balkana, ali kada sam vidio koliki je opus koji se izravno tiče ove tematike shvatih da bi se o tom mogla napisati pseudoznanstvena knjiga koja bi sigurno bila bestseler na Tisku za samo 29,99 uz subotnji Jutarnji. No, ovo nije priča o gastarbajterstvu i egzodusu Hrvata na Zapad, iako, normalno, kao i prava poštena đabalesku misao sigurno ću se toga dotaknut više ili manje puta neovisno o tome kuda me odnese tok misli. Continue reading Kod nas u Njemačka!

Sprave za uspavljivanje

ožujka 2013.

(Dnevnički zapis: besjeda bake Dragice i pokojnog djeda Drage o tehnologiji jučer, danas, sutra)

“Ajde reci ti meni jel to normalno? Ova kaže juče u novinama kako je njoj prva stvar ujtro kad se probudi da ode na fejsbuk. Pa šta kog to zanima šta ona radi, šta je jela, kad je pišala i ostalo. Meni to nije normalno. Možda ja nisam normalna sad po novom. Ajde sad ti meni reci. Šta to treba ljudima da svoje privatne stvari dijele sa cijelim svijetom? Neki dan je bio na televizoru neki psihijatar, neuro-psihijatar, ne znam sad, uglavnom, kaže on da su svi poglupili zato što više niko ne misli! Nešto ne znaju, odma odu na kompjuter! A čovjek treba mislit! Onda rade te stanice u mozgu i tako se čovjek razvija, a niko više ne misli nego odma ode na kompjuter ko ti sad na tom svom mobitelu.” Continue reading Sprave za uspavljivanje

Bespućima bosanske zbilje

Onomad sam pisao kako je Doboj moj doom-town. Činilo se da su karmička naoblaka i ja uvijek sretnemo na južnoj granici Republike Srpske i Federacije BiH, ili je to bilo tako barem nekada dok sam bio mladi student. U međuvremenu sam i završio fakultet i potom nekoliko puta bio u Doboju da se ništa strašno nije dogodilo (iako, ubr., nakon poplava 2014. negdje na M-17 kod Doboja su se rub ceste i kugla desnog kotača na mom automobilu susreli u vrlo nezgodnom klinču što je bilo pogubno za kuglu.).

Tako sam ja i zaboravio da Doboj i ja imamo mračnu historiju, al znate kako narod kaže – đavo nikad ne spava. A ja bi sad rekao: ako spava, mora se jednom i probudit. Pa, jah. Continue reading Bespućima bosanske zbilje

Kupijo sam kola

Dragi čitatelju kupijo sam kola! Ali moram biti iskren pa reći da sam kupijo kola još u siječnju prošle godine, a sada je već minuli srpanj ove godine. No eto, nemam pojma kako me se to kačilo da nisam napisao post o tome kako sam kupio kola, mora da je zbog moje ažurnosti pisanja bloga (iako sam ovlaš u nekoliko navrata spomenio svoja kola, kao npr. u sagi DŽIMOV VODIČ KROZ RUMUNIJU – PREKO DŽIMBOLJA koji je došao kao i fantastična Sumrak saga u četiri dijela: prvi, drugi, treći i četvereti.

Da vam pravo kažem ja svoj vlastiti auto sanjam valjda otkako se sjećam da svjesno sanjam. Tako vam je to kad sam odrasto na ćaćinim pričama o tome kako je on još kao šesnaestogodišnjak krao auto od svog ćaće, a položio sa 18. U to vrijeme (1969.) vam se vozački polagao tako da ste svojim vlastitim autom otišli u stanicu milicije po milicionera kojeg bi ste provozali po gradu a taj bi vam potom dao roznu knjižicu koja život znači. Teško je danas to uopće zamisliti sa svim tim auto-školama, poligonima, prvim, drugim i trećim pomoćima kao i svim papiranatim testiranjima, ali u to doba prije umalo pola vijeka u Slavonskom Brodu je bilo sigurno jedno 23 automobila koja su prometovali ulicama varoši na Savi. Tako vam je to bilo nekad. Continue reading Kupijo sam kola

Da se zovem Franjo ne bi volio ići u Sarajevo

Spremi se Ferdinande, idemo u Sarajevo!

Još 1998. kada je pokojni papa Poljak došao u Split zakleo sam se da neću ić na nikakve susrete s katoličkom poglavarom dok sam živ. Na Žnjanu je tad bilo vruće preko svake mjere, izgorio sam, bilo mi je vruće, dehidrirao sam i izlomio sam se na onom kamenju. Mislim da sam u jednom trenutku rekao: „Bože uzmi me, ja ne mogu ovo više“. 400 iljada ljudi. Previše je to.

Kad konj bi reko, kobili se nado nije prošlo ni pola godina a ja sam se našao opet na susretu s pontifexom maximusom, ovaj put u Rimu. Na trgu Svetog Petra nije bilo vruće, kao ni grozomornog dalmatinskog kamenja a i sjedio sam na nekakvoj plastičnoj stolici. Ima Boga.

Continue reading Da se zovem Franjo ne bi volio ići u Sarajevo

National Pornographic

Inspirirano gđicom Katanić

Ako bi morali odrediti „najsretniji“ ili „najbolji“ ili jednostavno „naj“ dan mlade nam države, u ovom ozračju koje trenutno vlada u Hrvatskoj mogli bi se pobiti i dodatno polarizirati. Jedni bi rekli oslobođenje Knina, drugi bi rekli primanje Hrvatske u NATO, četvrti dan ulaska Hrvatske u EU… i svi bi bili u krivu. Najbolji dan mlade države Hrvatske, ako se mene pita bio bi 2. lipnja 2004. Preksutra će biti 11 godina od tog datuma, a ja pamtim tu srijedu kao da je bilo danas… Continue reading National Pornographic

Pilot Projekat: Tjedni komentar

Pošto sam opet odlučio oživjeti blog, a nemam snage za dnevni „urbi et orbi“, pokušat ću s tjednim komentarom (čitaj: serendanjem) pa mojne šta zamjeriti vjerni čitatelju, ovo je što bi reko naš narod – PILOT PROJEKAT.

„Narod koji ima ovakvu omladinu, ne treba brinuti za svoju budućnost“

Ovaj tjedan su maturanti generacije 2014/15 završili školu. Matura je kao kod nas „big deal“, pa se i ja sjećam da kad sam maturirao da su mi rekli: „sad si čovjek“ kao da sam do tog trenutka bio tapir ili možda tegljač. Istini za volju, sjećam se da sam se kao svršeni maturant osjećao kao potpuna ličnost, da ne kažem kao čovjek, a ne tegljač ili tapir. Imao sam 18 godina i cijeli svijet je bio preda mnom. Kada sam 10 godina kasnije diplomirao jedini osjećaj koji sam imao je bila nasušna potreba za alkoholom jer mi je trema pred diplomski ispit pojela sav kuraž i živce. Čak i u trenutku dodjele onog tuljka, kada sam na binu glavnog amfiteatra izašao u milicijskom džemperu, razmišljao samo tome kako ću maznuti desetku u kajmaku kod Zmaja u Hrasnom. Teško da sam se osjećao kao čovjek, potpuna ličnost ili ne daj Bože akademski građanin. Continue reading Pilot Projekat: Tjedni komentar