Andrićgrad – na Drini Baščaršija

Prije nekoliko dana bh književnik Abdualh Sidran na gostovanju u emisiji na Televiziji Alfa iznio je jednu šokantu tvrdnju. Tvrdi tako g. Sidran da je Emir Kusturica zapravo zašehidio na nekom brdu kraj Sarajeva od strane četničkog metka (a možda i ruskog snajpera), a danas čovjek koji se predstavlja kao Emir Kusturica, već dvadeset godina hoda po Srbiji i snima filmove je zapravo stanoviti Pantelija Milisavljević kojeg je postavila srpska tajna služba! Nije trebalo dugo medijima „regiona“ da objave „senzacionalno otrkiće“ književnika Sidrana, pa su odmah krenule i analize Sidranove teorije – o genijalnosti njegovog otkrića preko psiholoških dijagnoza poznatog književnika – od demencije do potpunog ludila. Novinar portala Radio Sarajevo je prvi ipak postavio točnu dijagnozu – radi se o Sidranovoj genijalnosti! Naime, netko se prisjetio ratnih pisanja g. Sidrana u kojem je on napisao jedan odličan satiričan tekst objavljen u siječnju 1993. u bh magazinu „Dani“ pod nazivom „Enigma zvana Pantelija S. Milisavljević“ o tome kako je pravi Kusta poginuo u obrani svog grada, a srpska tajna služba postavila svog čovjeka koji se predstavlja kao on. Sidran svoj tekst završava rečenicama: „A ako ne vjerujete, do tada pogledajte fotografije. Ako laže koza, ne laže rog“, i kraj teksta dvije identične fotografije slavnog redatelja – ispod jedne piše: „Pravi Emir Kusturica“, a ispod druge „Njegov dvojnik Pantelija S. Milisavljević“. Continue reading Andrićgrad – na Drini Baščaršija

Hajde da se volimo IV

hajde da se volimo

Neki dan je na hrvatskom RTL-u koji ima fetiš prikazivat trash uratke bivše nam države i to u produkciji braće nam Srba prikazivan prvi dio “legendarne glazbene komedije”  Hajde da se volimo, što je zapravo celovečerni zabavni (čitaj: trash) program uz Lepu Brenu. Ja sam o Lepoj Breni pisao čak jednom prije šest i kusur godina, a spomenuo sam je valjda nebrojeno puta pošto je Lepa Brena na neki način obilježila moj život.

Treba li titlovat Lepu Brenu ili trebaju li je pustiti na nacionalnu dalekovidnicu – ja o tome ne bih puno raspravljao, ali bih se opet malo dotaknuo Lepe Brene. Figurativno, jelte. Continue reading Hajde da se volimo IV

#JMBG

IMG-20130611-WA0001

Kad sam se ja rodio prije skoro trideset godina moji roditelji su me odlučili nazvati Vanja. To meni naravno ne bi predstavljalo nikakav problem da sam se rodio u nekoj ruskoj zemlji gdje je ovo ime poprilično uobičajeno i gdje je zapravo Ivan odmilja (Ivica). Međutim imao sam tu sreću kao milijuni drugih ljudi da sam se rodio u ne-ruskoj Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj eSeFeRJot gdje je ime Vanja nekim meni još uvijek nejasnim spletom okolnosti postalo unisex ime (vjerojatno po onoj logici da imena koja završavaju s –a su – ženska imena). U životu mi je to pravilo podosta nezgodancija (da ne kažem problema) i to već od samog početka. Tako se u lokalnim novinama na zadnjoj stranici među rođenima moglo vidjeti da su moji roditelji dobili – kćer. No, nije slučajno pisalo kćer i ne bi to bio izolirani incident da nije prethodila jedna bitna greška – meni je po rođenju u matičnom uredu u Brodu dodijeljen ženski JMBG.

JMBG ili Jedinstveni Matični Broj Građana u ex-SFRJ i u našoj mladoj Hrvatskoj do nedavno, a zapravo još i uvijek, bio je alfa i omega svega. Bez JMBG-a čovjek jednostavno ne postoji – ne možeš izvadit dokument, ne možeš otvorit račun u banci, ne možeš se upisat na fakultet, ne možeš kupit auto… ne možeš ništa. Zašto je JMBG bitan? Zbog J – jednostavno zato da se Ivan Kokanović u Gundincima razlikuje od šesti drugih Ivana Kokanovića koji žive u istom sokaku u kućama koje nemaju kućni broj. Da parafraziram Arijanu Čulinu – bolje se rodit bez one stvari nego bez JMBG-a. Continue reading #JMBG

Njemačka T-čizma terorizma

1_77945

Nisam dugo imao priliku pisati hejt-post zato što nisam hejter, međutim dođe i to vrijeme kad se miroljubivog retrivera poput mene raspizdi, poglavito nakon šest mjeseci, da prostite – drkanja.

Pa da počnem, iliti priča kaže sledeće… Nekad prošle godine odlučim ja preći sa T-coma na nekog drugog telekom providera, prvenstveno time jer sam bio nezadovoljan uslugama Mudrinićeve nazi firme. I cijenama da budem iskren, pošto je to bilo preskupo. Međutim, kao što ste vjerojatno upoznati konkurencija i nije bogzna što, poglavito ne u provinciji u kojoj eto spletom okolnosti živim i ja. Ipak nakon temeljitog ispitivanja raznih, da ne kažem subjekata, koji žive po svim dijelovima grada vidim da H1-telekom uz dobre cijene nudi i sasvim pristojnu uslugu. I tako ja predam zahtjev H1telekomu da dođem pod njihova njedra. Long story short što bi rekli naši anglosaksonski narodi – i bi tako. U ovih oko 8 mjeseci kod njih moram reći da sam iznimno zadovoljan i cijenom i kvalitetom, tako da se više neću doticati svog ISP-a osim ukoliko naravno ne iskažu želju da ih još malo hvalim na svom turbo blogu a da mi oni recimo kompenziraju đabe uslugama neko vrijeme. No, dobro. Continue reading Njemačka T-čizma terorizma

Što lajkati? Koji tvit poslati?

twitter_brainsell_cartoon

Prošli papa, Benedikt XVI. je jednom prilikom rekao da globalizacija sama po sebi nije niti dobra, niti loša nego upravo ono što napravimo od nje. Upravo isti princip se može primijeniti i na društvene mreže. Međutim kako su ljudi blesavi, onda naravno da će društvene mreže biti loše. No, pesimizam na stranu, kontrole na današnjim mrežama (prije svega na facebooku) su takve da si čovjek može podesiti takav “streaming” informacija a da održava prihvatljivu razinu mentalne higijene. Laički rečeno – svo sranje blokirat, a puštat samo, uvjetno rečeno, normalne stvari. S druge strane, kod twittera je dobro što možete pratiti i otpratiti koga god hoćete bez ljutnje da će se netko naljutiti – a u ostalom ako se i naljuti, šta vas briga kad je 90% vjerojatno da ga ne znate. Kod facebooka je to malo drugačije, jer uglavnom u krugu vaših “prijatelja” su ljudi koje zapravo znamo i onda “unfriend” akcija može imati potencijalno dalekosežne posljedice u pravom životu, a pošto je facebook postao ono što je zaista bitno u životu, onda takve akcije mogu dovesti do trganja pravih međuoosobnih veza.

Onima koji nisu korisnici twittera teško mogu objasniti zašto mislim da je twitter bolji servis od facebooka. U suštini su oni isti, modus operandi je, moglo bi se reći – isti, međutim upravo je razlika ne toliko u sadržaju, koliko u izvoru.  Facebook i ja imamo povijest prekidanja, kao oni naporni parovi koje svi znamo – idemo, ne idemo, idemo, ne idemo… Na stranu to, razlog prekidanja facebooka i mene je u tome što jednostavno nisam mogao probavljat količinu smeća, a više od toga – činjenica da ja s tim ljudima dijelim zajednički društveni obzor. Tolerancija, ovo-ono, sve su to superbulšiti, ali svi znamo da to ne ide. Kako nisam tip čovjeka koji se upušta u svađe, onda ja prekinem pa se vratim nakon godinu, dvije, šest mjeseci, tri mjeseca… Kod tvitera, kao što sam rekao block/follow/un-follow opcije su puno bezbolnije, ali ono što je bitnije – smeće koje dolazi, dolazi od onih koji sa mnom dijele fiktivni cyber društveni obzor, koji meni realno ne znači puno.

Korizma je 40-dnevni period kojem se kršćani pripremaju za najveću svetkovinu, Uskrs, uz molitvu, post, odricanje od poroka, itd. Zašto 40 dana? Isus je prije javnog djelovanja 40 dana boravio u pustinji, postio, tj. gladovao i meditirao i tako se pripremao za svoju misiju. Mnogi ljudi percipiraju period korizme kao i bijeg od stvarnosti, odmak, međutim zaboravljaju da je đavo Isusa kušao u pustinji, i to igrajući na sve ljudske slabosti: taštinu, ego, služenju bogatstvu, pa i na kraju na osnovne fiziološke/egzistencijalne potrebe: JEDI! Upravo zbog toga ja kontemplaciju ne doživljavam kao nekakvu nirvanu u smislu istočnih religija – može oko mene da se svijet ruši, jebe se mene, nego upravo kao borbu i suočavanje sa svojim slabostima.

Long story short – ova korizma je bila apstinencija od društvenih mreža. Dal me đavo iskušavo? Pa i ne baš. Zato što sam imao puno više vremena za neke stvari (recimo da završim kurs na courseri), opet sam se uvjerio da čovjek u suvremenom svijetu može sasvim dobro funkcionirati bez društveni mreža.  No, ovdje nije toliko bitno što se događalo tokom apstinencije koliko poslije…

Možda bi trebalo samo, kurioziteta radi, spomenuti jedna zanimljiv fenomen, a to je da me je nešto ljudi na twitteru “unfollowalo” dok sam bio neaktivan. Zašto je to tako – ne znam. Mogu pretpostaviti da se radi o redovnim periodima čišćenja, pa kao – e ovaj nije ništa rekao 10 dana, ciao arrivederci. No, na stranu to, što se događa nakon dolaska na fejs i tviter. Dakle, svima je jasno, da novosti nema – sve je isto kao i noć uoći Pepelnice, tj 40 dana ranije. Čovjek koji šuti 40 dana ostaje nijem. Meni su nekad i neki zamjerali koliko “tvitam” i koliko “postam”, međutim toliko sam izgubio naviku, inerciju, rutinu da jednostavno nemam ideja. Koju poruku poslati? Što reći? Koji tvit poslati? Što lajkati? Timeline (i facebooka i twittera) još nisam niti jednom upalio na mobitelu. Možda me neki đavo tera od tajmlajna?

Pada mi na pamet samo jedna stvar. 40 dana je premalo za poželit se ponovno timelinea, a previše za jednostavno se odmoriti. Ništa, odoh dalje buljit u tajmlajn(e), možda dobijem kakvu inspiraciju…

8. mart – ko noć vještica, samo po danu

8marta(Inače, tu foru iz naslova sam prodao na Noć vještica, tj. Halloween. Nije moja, naravno, ja se nikad ne sjetim tako dobre fore)

Tražeći popratnu sliku za ovaj đabalesku tekst htjedoh izbjeći klišejiziranu ružu li ne daj Bože karanfil, pa sam se utoliko potrudio ukucavši u googlu: 8 MARTA SOVIET, znajući da je ovo 8 MARTA zapravo osmi ožujak na ruskom jeziku a ovo soviet sam nakcuo u nadi da će mi izbaciti kakav socrealistički plakat. Konj bi reko, kobili se nado – upravo sam našao što sam tražio. Inače, ja jako volim te socrealističke plakate, ne znam zašto. Nego, ovaj plakat ima sve. Vidimo u pozadini tvornice, vidimo radnike s crvenim zastava, a i jednu drugaricu s crvenom mahramom i crvenim barjakom kako pomaže drugarici babuški koja leži pod ostatcima nekakve predrevolucionarne carske ruske kuhinje.

Podrobnijom analizom došao sam do informacije da je to zapravo ukrajinski plakat, tj. plakat iz Ukrajinske SSR i da piše – 8. mart: dan pobune radne žene protiv kuhinjskog ropstva, a ispod malo dolje u sivom tekstu – Reci NE ugnjetavanju i praznini kućanskog rada. Iz ovog se vidi da je propast komunizma bila neminovna, ne zbog uzaludnosti emancipacije žena nego zbog obezvrijeđivanja kućanskog rada. Komunisti su inače volili SF i sovjetski kulturni radnici futurizam poglavito, pa su valjda misli da žene trebaju u tvornice, a u kuće mehanizirane jedinice. A da su se zajebali, zajebali su se – roboti zamjenili radnike, a u kuću jedinog robota što su ubacili je onaj mali usisivač okrugli što usisava sam i što se sam odveze na punjač dok je radna žena na poslu, najvjerojatnije u nekoj PR agenciji ili tako nećem. To ti je progres od oktobarske do digitalne revolucije.

Ono što me preokupira na ovom propagadnom plakatu je ova aparatura koja je zdrobila babušku, poglavito ovaj zlaćani kotao u prvom planu. Sve mi izgleda kao kazan za rakiju, a možda je i onaj samovar u kojem Rusi kuhaju čaj.

Prije sad već šest godina napisao sam jedan tekst koji se zvao Prošo’ osmi mart u kojem sam malo pokušao opisati kako sam proveo taj osmi mart kojeg se još uvijek poprilično živopisno sjećam, ali sad da to ne prepričavam nema smisla, stoga one možebitne koje zanima upućujem na taj tekst. Recimo u tom tekstu je iznesena zanimljiva teorija kako su komunisti forsirali te karanfile jer je karanfil kao jeftin i lako uzgojiv, no nije to poanta moje trenutne misli. Nego… taj tekst sam počeo rečenicom slijedećom: Kao što je vidljivo na sliki, brocka policija darivala žene ružama i đaba autokartama i reflektirajućim prslucima što svijetle. (uzgred budi rečeno, na slici su bili brocki milicajci kako dijele ruže vozačicama). E, ove godine je milicija isto djelila i ja sam se spletom okolnosti našao tamo. Zanimljivo je što, policija jel, treba zaustaviti auto kojeg vozi žena. Međutim, sunce pravo piči (mi ne roštiljamo) i zbog odsjaja se ne vidi tko sjedi u autu dok nije suviše kasno. Onda se policija sjetila trika pa je malo niže ulicu stavila spottera ili što bi se reklo na našem jeziku osmatrača koji je iz prikrajka osmatrao nadolazeća vozila. I onda kad vidi ženu viče u motorolu: “SOKO ZOVE ORLA. PRIJEM. JAREBICA NA NEBU, JAREBICA NA NEBU. PRIJEM.”

Za kraj, pošto je osmi mart (bio jučer), želim iskoristit segment jedne priče koju sam napisao za neka bolja vremena. Uglavnom, radi se o istinitom događaju, barem je meni akter te priče rekao da je istinit. Osmomartovska priča, pravo ime aktera je promjenjeo, a postoji mogućnost da on ovo čita pa će se prepoznati. Neki će možda zamjeriti da je segment isuviše vulgaran. Možda jest, ali je životan i istinit. Don’t kill the messanger, ja je samo prenosim kako sam je čuo (i kako je se sjećam):

“Imam ti ja tog jednog komšiju. Jebo mater, seamdeset godina ima did al me zajebava stalno iz dana u dan! Ja kosim travu, on se nalakti na kapiju pa samo nešto podbada – Tomo ne velja ti ovo, ne velja ti ono! Ooo, jebemu polivalo, baš me ljuti! I dem ti ja tako jedan u Novi, bio osmi mart, kupit ruže za mater i sestru. Jebaj ga, dan žena je, red je! Odem ja tamo kupim to cvijeće, a nije mi bio baš neki dan, stao sam u neku baruštinu ostalu od kiše, snijega, štali, zasro se sav, stvarno mi nije bio dan. I idem ja kući tako ljut s tim cvijećem, kad vidim ovog hajvana naslonjenog na kapiju. Približavam se ja, kad eto ti njega: ‘Šta je Tomsilave, slaviš komunistički praznik?’. Smije se. Ja poludio, dođem do njega, bacim one ruže i izderem mu se u lice: ‘Znaš šta stari? Jebo ti komunistički praznik mater!!'”

Bombonjera

bombonjera

Retoričari i književnici vole jednu logičku metodu koju su sebi prisvojili kao stilsku figuru, a zove se analogija i to iz više razloga. Jedan od razloga je da svojim brbljarijama i piskarijama daju težinu ili (pseudo)argument, npr. “tvoj auto je smeće, Japanac kad napravi auto to je kao da bicikl napravi ribu!”. Ne mora imati nužno veze jedno s drugim, al sve bolje zvuči kad se usporedi s nečim. Iako bi sad možda neki student filozofskih nauka mogao reći da postoji razlika između usporedbe i analogije, al ja njemu ili njoj preventivno odgovaram: “Kova! Student filozofije koji mene ispravlja je kao da ja ispravljam studenta filozofije!” Touché.

Drugi način primjene analogije je u stilske svrhe vrsnog retora ili književnika također vrsnog. Npr. , uzmimo bezazlenu rečenicu: “Vani je pado snijeg”, rečenica je bezveze i već su svi zaspali, ali ako dodate još malo na tu rečenicu pa velite: “Vani je padao snijeg kao kad maturanti bacaju istrgane stranice svojih knjiga koje su njihovi roditelji krvavo platili.” Recimo tako nešto. Ja isto volim analogije kao što medvjed voli med, a to mu i samo ime govori MED-JED(E). No, kako bilo da bilo tako je jedan od najvećih analoških klišeja, velik poput hrvatskog inozemnog duga, onaj koji počinje sa “Život je kao…” Ako mi ne vjerujete, propitajte Internet kao Diogen iz Sinope Platona iz Atene pa ćete vidjet koliko toga ima. Life is like this, life is like that… I ja sam shvatio da ja nisam nikad rekao svoju “Život je kao..” poredbu. Analogiju tj. Ili šta već, kao da je bitno. I evo je: ŽIVOT JE KAO KULIN. NAIZGLED RUŽAN I GRBAV, AL AKO GA DOBRO OSUŠIŠ I DOBRO NAREŽEŠ MOŽE BITI UKUSAN.

Najpoznatija “Life is” analogija je ona Forresta Gumpa iz istoimenog filma kada on sjedi na klupi i jede bombonjeru govoreći tamo prolaznicima koji čekaju autobus da je njegova mama govorila da je “život kao bombonjera – nikad ne znaš šta ćeš dobit.” Iako je ta izreka majka svih klišeja, ona je zapravo vrlo zgodna, zato što se na život može gledati kao i na bombonjeru. Kolko god ti gledao u one bombone i mjerkao ih nekad možeš uzet onaj bombon (zapravo to nije bombon nego pralina? Zašto se to uopće zove bombonjera? Valjda jer se to na francuskom zove bonbon a u nas šećerlema… lingvisti su spavali kad su tom smišljali ime) koji je punjen nugatom i koji je zakon, a nekad možeš uzet onaj što u sebi ima onaj ogavni marcipan i okus po karbofiks ljepilu.

No osim životne analogije, bombonjera ima i jedno dublje životno značenje. Bombonjere se poklanjaju u posebnim prilikama – slavljima poput diplomskih, rođendanskih ili možda u nekim izvanrednim situacijama kada davatelj želi primatelju dat simboličnu poruku da mari za njega. To je čak došlo do toga da je bombonjera dobila moć nekakvog dara koji se “treba dati”, kao što odlično opisuje priča Borisa Šibera u jednoj epizodi “Večernje škole”: Naime, Boris je ležao slomljene noge jednom na Koševu i netko mu je donio bombonjeru koja je kroz njegovu obitelj već nekoliko puta promarširala – jer to kad jednom dobijete bombonjeru, samo je prosljeđujete dalje kao da se radi o prevrijednom daru. I veli on, kako je tako ležao u bolnici i kako mu se baš jelo nešto slatko i onda je odlučio otvoriti tu bombonjeru. Kad je strgao ukrasni papir osim bombonjere kojoj je istekao rok trajanja prije nekoliko godina našao je kovertu: “Draga Šejla, čestitam ti na diplomi! Tvoj daidža Mirso.” A u koverti 100 njemačkih maraka….

Starovirsko vrijeme bombonjera se možda pomalo gubi, ali možda je upravo zbog toga i bombonjera danas znak nekad pitomih džentlmenskih vremena. Stereotipna slika mladića u odijelu sa paketićem u obliku srca kako izlazi iz radnje na kojoj piše “bombonieré”(tako nekako je pisalo na Krašovoj trgovini na brodskom korzu, a možda i još uvijek piše, nisam dugo tamo bio). Ne kaže se džabe da je bombonjera mercedes kolača.

Bila pralina (šećerlama?) punjena nugatom ili marcipanom koji ima okus po karbofiksu, ta slastica po meni ima svečarski ton. Ako sam nešto naučio gledajući Dr. Housea ili čitajući Prousta (iskren da budem nisam nikad čitao Prousta, al sam zapamtio one njegove kolačiće iz gimnazije, o tom se prepredalo valjda čitavo polugodište) to je da osjet okusa i mirisa ima najveću stimulaciju na mozak prilikom prisjećanja prošlosti. Tako kad jedemo bombonjeru ona ima nekakav zajedničarski slavljenički ton jer time prisjećamo prošlih bombonjera i proslava i svih onih koji su marili za nas. Moglo bi se reć da bombonjera ima sakramentalni karakter. Možda se moja teorija čini kao nategnuta, ali to je ionako čisto subjektivna stvar, ali kad malo razmislite… ne jede li se bombonjera samo u takvim trenucima, kad je dobijemo od nekoga ili kad nas netko ponudi dobivenom bombonjerom? Tko je ikad otišao sam sebi kupiti bombonjeru da se počasti nečim slatkim? Pa što to treba nekom u životu, da ne znam što ću dobiti – ili šećerlamu punjenu nugatom ili onu marcipanom s okusom karbofiksa? To je, na kraju krajeva, kao da čovjek sam sebi kupi čestitku.

Šteta je možda što bombonjere izlaze iz mode, kao nešto nazadno ili “tacky” (mrzim upotrebljavat engleske riječi, ali šta mogu kad je ovaj naš jezik prokleto siromašan) ali možda je to i za očekivati u svijetu gdje se i jednostavne životne stvari fiskaliziraju i gdje se i jednostavni životni simboli lišavaju značenja u cilju demistifikacije i ogoljivanju svega. No, kad budete sljedeći put išli kod nekoga sjetite se da je Forrest Gump nosio bombonjeru svojoj Jenny.

It’s probably me

September-11th-52

U prošlom postu sam najavio reminiscenciju jednog velikoga datuma, a postoji li veći datum u 21. stoljeću od 11. rujna 2001.? Svijet se od tada promjenio, samo u svakodnevni govor su ušle nove riječi poput “kolateralna šteta”, da ne pričamo o toponima poput Kabula, Abu Ghraibea ili Kandahara. Moglo bi se reći da je naše vrijeme donekle određeno nemilim događajem 11. rujna, da bi mogli govoriti od pred i post 9/11 svijetu. Nama na Balkanu barem to nije strano, kod nas je do nedavno svako vremensko određivanje počinjalo sa prije/poslije rata (a nekad i “za vrijeme rata”).

Kao i u slučaju Kennedy, većina zna gdje je bila i što je radila tog rujanskog dana, i to mnogo bolje jer je prošlo 11 godina. Tako postoji na netu nekoliko stranica koji se bave upravo tom temom, poput Where where you on september 11 2001?, a i country pjevač Alan Jackson je napisao popularnu country popjevku na tu temu – Where Were You When the World Stopped Turning. Sjećam se i ja i tog dana. Razmišljao sam da bi možda bilo bolje da se ovaj post napiše i objavi u rujnu na obljetnicu, ali opet s druge strane, do tad – ko živ ko mrtav.

When the world’s gone crazy, and it makes no sense

11.9. 2001. godine Gospodnje je bio utorak i to čitav dan. Znam da je bio utorak, zato što je to bio drugi dan škole. Dan prije je bio ponedjeljak i prvi dan škole i mene kao maturanta u istoj, a čini mi se da smo taj dan išli u školu samo po raspored, iako se naša škola kao baštinica nekih izgubljenih antičkih vrijednosti nosila onom ‘carpe diem’ pa smo mi uglavnom uvijek i uvijek imali nastavnu, bio prvi dan-zadnji dan, ili čak i subota. Ali ne mogu se sjetiti da smo taj ponedjeljak imali nastavu ili smo samo dobili raspored. To nije ni bitno zapravo koliko mene zbunjuje činjenica da je prvi dan škole bio 10.9., što je bio drugi ponedjeljak u rujnu 2001., a svi znaju da škola uvijek počinje prvi ponedjeljak u rujnu. Možda je te godine bilo prevruće pa je škola bila odgođena? Ili su možda prosvjetari štrajkali prvi tjedan? A možda je i škola počela prvi ponedjeljak, 3. rujna? Možda, ali se ja sjećam da sam ja trebao ići kupovati bilježnice za školu tog sudbonosnog 11.9. Ne bih ja ni kupovao te bilježnice da naši pojedini profesori nisu inzistirali na tome da se ima bilježnica. Zašto, opet nepoznanica. Recimo, meni osobono je bolji koncept jedna bilježnica za sve. Ja sam pet godina fakulteta završio sa tri rokovnika i dva lipa mill blokića. Fino uzmeš, pa pišeš, staviš datum taj i taj, napišeš predmet, npr. SAMOUPRAVNA EKONOMIKA i ožeži! Kad ispuniš rokovnik, spremiš, arhiviraš i volia! Meni dan danas ako treba neka informacija s predavanja, ja fino uzmem rokovnik na kojem piše PARLAMENTARNA SKUPŠTINA BiH, malo prolistam i nađem šta mi treba. Taj nepogrešivi sistem mi je nametnuo naviku da imam uvijek sa sobom jedan blokić koji nosim sa sobom, uostalom to je i reklama Moleskinea kako su sve velike face poput Dalija, Hemingwaya i Pavla Čuture sa sobom imali Moleskine-blok. Da su u Lipa Millu pametni mogu hipstero-popularizirat svoje retro blokiće pričom kako ih je koristio Tin Ujević. Dal je to istina, ko će opovrgnuti, a dal je Lipa Mill uopće tad postojao(la?) – kao da je bitno. Gavrilović se uostalom svojevremeno reklamirao da su njegove paštete jeli američki soldati u Vijetnamu. Ne sjećam se da je to iko ikad provjeravao.

Uglavnom, bio je utorak i ja sam se vratio kući iz škole, a kasnije sam trebao otići s drugom Nedorečenim (koji se izgleda, eto, uvijek zadesi tu na te velike historijske datume) kupiti bilježnice. Drug Nedorečeni je tad bio punoljetan (kao i sad), a imao je i vozačku dozvolu a i auto Opel Kadett 1.6 Beauty u narodu poznat kao Kadet-jaje, samo što ovaj nije bio jaje nego sedan, tj. sa guzicom. Što i tolko nije bitno. Al je bitno recimo da je drug Nedorečeni bio u Brodu jer njemu nije škola počela, a nije počela zato što on, za razliku od mene, nije bio maturant nego brucoš onog elektronskog fakulteta u metropoli. A njima škola počinje u listopadu. Uglavnom, drug Nedorečeni i ja smo trebali ići kupit skupa te bilježnice u neku knjižaru, jer eto, on ima kola, a Brod je inače velik ko Istanbul pa se čovjek lako izgubi.

Ja sam došao iz škole, a majka je došla s posla i bilo je ok0 15 sati. Sjećam se da smo sjedili na kauču, ručali pizzu i gledali TV kao prava američka familija. Gledali smo, čini mi se, drugi kanal HRT-a i ne mogu se nikako sjetiti što smo gledali, a ne mogu nać nigdje arhivu tv programa za 11.9.2001. Bio bi to zanimljiv podatak, ali nije od presudne važnosti. Uglavnom sjedili smo i gledali HRT2, ali ne više na našem ne-zelenom Grundingu iz ranih 80-ih. A ne! Mi smo početkom te 2001. uplovili u 21. stoljeće sa stilom – kupili smo TV marke MASTER dijagonale 55cm, koji je imao sve boje! Poslije jedno 2-3 godine i taj TV je krepao pa smo kupili novi, pa je i taj krepao nakon 2-3 godine tako da danas imamo LED TV na nogicu, ono totalno fensi. Šteta što više ne gledam TV ko nekad.

Gledamo mi tako TV kad ono se pojave ona slova na vrhu ekrana i nešto u stilu: IZVANREDNE VIJESTI NA PRVOM PROGRAMU HRVATSKE TELEVIZIJE. Čim sam vidio ta slova, znao sam da se nešto turbo događa, jer zadnji put sam ta slova vidio kao klinac kad je SR Njemačka priznala R Hrvatsku. I prebacim ja na prvi kanal, kad smo tamo imali šta i vidjeti. Iz jednog tornja se vijao gusti dim, reporter je u šoku ubrzano pričao kako se avion zabio u toranj WTC-a i kako gledamo izravan prijenos sa zgrade CNN-a. “Ne znamo radi li se o nesreći ili možda o terorističkom napadu!” Razmišljao sam o tome kakav se to avion spičio u toranj World Trade Centra, u glavi sam imao predodžbu nekakvog malog aviončića tipa Cessne ili Utve. Naravno, Utva za prašenje komaraca ne bi mogla napraviti onoliki dim. Nedugo zatim, uživo smo vidjeli grdosiju Boeinga 757 kako je spucala u drugi toranj, i moram priznati da je to bila jedna od šokantinijih stvari koje sam vidio u životu, tim više što se radilo o prijenosu uživo. Reporter je rekao kako više nema sumnji da se radi o terorističkom napadu.

Tornjevi još nisu pali, a drug Nedorečeni je došao po mene da idemo u knjižaru po bilježnice i po još nešto kod njega u vikendicu. Nema veze što se svijet bespovratno promjenio, bilježnice treba kupiti. Sjećam se da je bio ružan dan i da je padala kiša.

Prije svih tih questova ušli smo u našu birtiju, ljudi su sjedili i bezbrižno pili kavu. TV ugašen. Došli smo do konobara

– Jes vidio?

– Šta?

– Nisi dakle. Upali TV.

– Koji kanal?

– Bilo koji.

Tornjevi su i dalje gorili, a nedugo poslije će i pasti, ljudi više nisu bezbrižno pili kavu – dobro došli u 21. stoljeće, a sa zvučnika je Sting svojim unjakvim glasom pjevao hit iz, tada skoro 10 godina starog filma. I hate to say it, it’s probably me.

httpv://www.youtube.com/watch?v=SUYI7kIR0S4

Nedelja kad je otišo Hase

jfk-assassination-conspiracy-theory-debunked

Većina dovoljno starih Amerikanca se sjeća gdje su bili 22. studenog 1963. Tad je, naime, izvjesni bivši marinac Lee Harvey Oswald, mutna ličnost koja je je radila u lageru knjiga u Dallas, Texasu, a prije toga u tvornici kućanskih aparata u Minsku, Bjeloruska SSR gdje je prebjegao iz SAD-a, ubio američkog predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedya. Kennedy je stradao od metka koji je oborio sve moguće zakone fizike, a Oswald je stradao nekoliko dana po uhićenju kada ga je ubio Jack Ruby, razjareni šef noćnog kluba. Ako smo išta naučili iz Stoneovog JFK-a s Kevinom Costnerom, onda je to da nemamo pojma o čemu se radi al da ćemo možebit saznat 2017. kad se otvori arhiv i slučaj Kennedy. Kako bilo da bilo, većina Amerikanaca koja je toga dana bila svjesna sebe će vam reći gdje su bili u trenutku kad je Kennedy ubijen jer takvi događaji postaju dio kolektivne svijesti jednog naroda, a u globalnom svijetu kojem živimo i čitavog čovječanstva. Kažem, svjestan amerikanac, tj. čovjek, jer sam se sjetio jedne zanimljive anegdote iz jedne Kunderine knjige. Naime, jedan junak je početkom ožujka 1953. zaglavio u svojoj vikendici u alkoholom berzerku. To ne bi bilo ništa čudno, da se nije probudio mamuran 5. ili 6. tog ožujka i otišao na fakultet, čini mi se u Pragu. Tamo je zatekao ljude koji su stajali ukipljeni i njemi, a njemu nije bilo ništa jasno. Onda je gledao u jednu kolegicu koja je stajala kao kip i opalio se gromoglasno smijat nadrealnoj situaciji i ukipljenom svijetu kojeg je zatekao nakon svog pijanstva. Ubrzo su došli bolješvički dušebrižnici, zarobili našeg junaka kojeg su optužili da se raduje što je umro veliki drug Staljin (a on naravno nije imao pojma). Koliko se sjećam imao je strašnih problema zbog toga. Ni kriv ni dužan.

Uglavnom postoje veliki događaji koji ulaze u kolektivnu svijest, a ja u svojih skoro trideset godina života sam preživio dva sistema (jedan još uvijek preživljavam), jedan rat, nekoliko predsjednika, itd. Među njima je i pad Berlinskog zida, vjerojatno najveći globalni događaj s kraja 20. stoljeća, al da vam pravo kažem ne mogu se uopće sjetiti gdje sam bio i šta sam radio kad se rušio Berlinski zid te sudbonosne ’89. No, dva datuma se dobro sjećam gdje sam bio i šta sam radio….

BBC na mome radiju, Oslobođenje u mojim rukama

Capture

11. prosinca 1999. je bila subota a to se sjećam jer sam taj dan trebao ići u školu. Naime, ja sam imao tu sreću pa sam išao u takvu srednju školu u koju se povazdan moralo nešto nadoknađivat. Npr., odvede nas škola na ekskurziju da gledamo papu u Split – 2 dana preko vikenda i 3 dana preko tjedna, dakle gubimo tri dana škole, a mi svejedno opet nekako zaglavimo da to nadoknađujemo malo malo neku subotu. U jednom periodu, više se nitko nije ni pitao o kakvoj se nadoknadi radi nego su i profesori i učenici po inerciji išli subotom u školu. Te radne subote i nisu bile tako loše – profesori su uglavnom gledali da ne pitaju učenike, radilo se skraćeno i sve je bilo nekako opuštenije – najdalje do podne sve gotovo pa hajmo svi na kavu.

Tako slično je trebala biti i ta prosinačka subota da nismo imali nadoknadu, pajz sad ovo – iz tjelesnog! Koji se kod nas zvao TKSZ ili tako nešto, kao tjelesna kultura i samozaštita pošto smo jednom godišnje padali po strunjačama u cilju da padnemo u pravoj aikido maniri u slučaju da nas napadne netko na pijaci. Ono što je još bilo zanimljivije kod ove nadoknade je to da je naš profesor fiskulture skonto da bi bilo odlično da mi tu nadoknadu imamo u dvorani! To naravno ne bi bilo ništa čudno da naša škola ima dvoranu. Ali naša škola nema dvoranu, nego ima teretanu (!), pa je stoga naš profesor fizičkog skonto da bi bilo najbolje da on žica dvoranu od neke škole koja ionako ne radi subotom. Ono što meni do današnjeg dana nije jasno je to zašto on nije isfehto dvoranu u blizini škole, nego je baš izabrao dvoranu neke osnove škole na periferiji grada. No dobro.

Uglavnom tog sudbonosnog 11.12. zvoni u rano jutro meni zvono na vratima. Ja se ustanem, krmeljiv i u gaćama otvorim, a ono moj kum Nikola, tad razredni kolega na vratima. “Umro je.” – reko je umjesto dobro jutro, a ja sam ga pustio u kuću bez pozdrava. “Ozbiljno?” – pitao sam ga, a on slegne ramenima: “Ne znam. Pričalo se svašta u autobusu.” Inače, moj kum je “vozario” svaki dan 50km u Slavonski Brod u našu katoličku školu. Imao je jedan moj drug za njega izraz: “Budi se u 5, dolazi kući u 5, prolazi s 5.”

Ušli smo u dnevu sobu gdje sam ja upalio naš Grunding televizor iz doba Helmuta Schmidta kojeg je dida nekad ranih 80-ih dovuko iz Münchena za nekih tričavih 2-3 hiljade dojčmaraka. Taj TV je bio fascinantan jer je radio, eto skoro 20 godina, al doduše na guranje. Dakle nije bilo slike kad se upali nego se morao jako udarat japanice-udarcima ili se jednostavno trebalo čekati 15ak minuta da se zagrije pa bi onda bilo slike. Ali kad bi bilo slike, ne bi bilo zelene boje. Nikad. Tako da je godinu prije toga Hrvatska osvojila broncu na svjetskom prvenstvu u Francuskoj na crnoj ledini. Uglavnom, kresnem ja TV i lupam japanice po TV-u, dok je iz zvučnika dopirao glas Martina Sheena, slavog ćaće, slavnog Charlieja Sheena. Kad je došla slika, vidjeli smo da je na prvom programu dokumentarac o Franji Tuđmanu u kojem je narator Martin Sheen. Prebacio sam na drugi kanal HTV-a da bih vidio da je i tamo isti taj dokumentarac. Pogledao sam u kuma, on u mene i gotovo u isto vrijeme smo rekli: “Umro je.”

Stajali smo u vrsti na igralištu osnovne škole na periferiji grada. Stajali smo svi ko neka spadala, scena ko iz lošeg Vrdoljakovog filma kad zli komunisit natjeraju jadnu djecu da na Božić imaju predvojnu. Ja sam se osjećao kao vojak Švejk, ali ja sam se doduše uvijek tako osjećao na satu gombanja. Potom je došao naš profesor tjelesnog, izašao pred nas ko nezainteresirani kaplar pred vojsku u rasulu:

– “Umro je predsjednik. Nema nastave.”

Jednostavno tako. Boljševici cara skefali, rat je za vas gotov, razgulite kući.

Igrao sam bilijar u našoj britiji gdje je sve bilo kao svaku subotu prijepodne samo što nije svirala glazba. Čak je i naš profesor-kaplar sjedio za šankom i pio neku kavu. Čuo se žamor ljudi i udaranje kugli. Sve regularno, kao kad nema struje.

Kasnije sam bio kod druga Nedorečenog gdje smo slušali, vjerovali ili ne, Disciplinu Kičme. Tj., slušali smo dok nije njegov otac ušao u sobu i rekao: “Stišajte glazbu, umro je predsjednik.”

Navečer smo bili vani, pili pivo i sve je bilo kao i normalna subota navečer osim što nije nigdje bilo glazbe i što je po kafanama bilo policije u civilu. A to se, u prčiji od grada, vidi iz aviona. Sad kad razmislim, govore i govorili su da je Franjo bio oligarh pa čak i diktator, a opet nitko nas nije tjerao da plačemo za njim kao što su ljudi ronili suze za mašinobravarom iz Kumrovca. Uvijek se sjetim one babuskare koja je rekla da bi radije da joj je sin jedinac umro nego drug Tito. Nekako mi je drago da u moje vrijeme i za mog vakta nijedna majka nije (nadam se) izgovorila te riječi. Barem ne javno, ako ništa drugo.

Sutra dan smo išli na Arizona pijacu i ja sam bio u kupleraju, a tome sam već i ranije pisao.

 

O drugom datumu u slijedećem postu…

 

Svetsko, a naše

olos

Ministar pravde u Vladi Srbije Nikola Selaković na predavanju koje je održao na Pravnom fakultetu u Beogradu, usred svog govora, uzeo je od jedne studentkinje flašicu hrvatske vode i bacio je u kantu za đubre rekavši da to čini jer u pitanju nije domaća, srpska voda!

– Pratila sam predavanje Nikole Selakovića, ona su uvek bila poprilično ispraćena. Odjednom je ućutao, prekinuo predavanje i krenuo ka meni. Nisam znala šta se događa, da bi on u tom trenutkom uzeo moju flašicu vode “Jana” i bacio je u kantu za otpatke. Svi smo bili u šoku! Očekivali smo obrazloženje ovog postupka, a Selaković je samo kratko prokomentarisao da to čini jer voda nije srpska – kaže studentkinja čija je flašica vode završila u smeću.

Ministar pravde u izjavi za Telegraf potvrđuje da se ovaj događaj odigrao u vreme kada je radio kao asistent na Pravnom fakultetu u Beogradu. On, međutim, dodaje da nije bilo nikakvog incidenta i da je samo želeo da ukaže studentima na neophodnost kupovine domaćih proizvoda.

– Moj odnos sa studentima uvek je bio fenomenalan. Na tom predavanju sam govorio o tome kako svaki građanin Srbije može da pomogne svojoj državi na taj način što će kupovati domaće proizvode. Bacanjem te flašice studentima sam slikovito ilustrovao i na delu pokazao kako se pomaže Srbiji – kaže ministar pravde.

Selaković, koji je više puta bio pobednik u besedništvu, dodaje da je važno da građani Srbije shvate da će najbolje pomoći svojoj zemlji kupovinom domaćih proizvoda i da se od najmanjih stvari mora početi.

(D. Zlojutro)

izvor: telegraf.rs

Kad sam ja bio srednjoškolac-gimnazijalac i to još u prošlom mileniju doživio sam sličnu situaciju, možda čak i dramatičniju. Naime, bio je sat latinskog, a to je otprilike značilo 45 minuta napetosti jednakoj kao na suđenju pred Svetom Inkvizicijom. Čak je i jezik isti. Razlog te napetosti bio je naš razrednik latinskog, stasa kao Gaj Julije Cezar (u ekranizaciji Asterix i Obelix: Misija Kleopatra), nemilosrdan kao Kaligula i nepopustljiv kao Marko Porcije Katon. Stariji.

Sat je tekao najnormalnije, u tišini koja može postiditi karmelićanke. Ne da se čuje muha kako piški, nego se čuje i kad zatvori šlic iliti cifer-šlus. I prolazi tako naš razrednik krupnim korakom rimskog stotnika i brzim pokretima ruke uperenim prema učenicima ustaje jednog po jednog ispitujući ih: “Hic, hae, hoc – ablativ!”, “jungo, jungere – znači?!”, “Gaius Lucium multos amicos ad cenam invitare dicit – kakva je to konstrukcija?!”, uglavnom – ide i širi strah i trepet po razredu. Horror et timor.  Kad odjednom zaustavi se kod klupe kolegice, druga klupa – red do prozora. Pogleda na stol, zaškilji očima, uzme knjigu i pročita naslov: “Pjesan o Cidu.” Približi se prozoru, otvori ga i zafijati knjigu kroz prozor kao da baca disk na antičkim olimpijskim igrama. “Ali profesore, to je knjiga iz knjižnice! Za lektiru! Nisam je čitala na satu!” – drekne kolegica, školska drugarica, na što ovaj grakne ozbiljnim glasom: “Šta me briga! Ovo nije sat srednjovjekovne španjolske književnosti, ovo je sat latinskog! I samo stvari za latinski smiju biti na klupama!” Od tada pa do mature na satu latinskog na klupama su se mogle vidjeti samo slijedeć stvari: Elementa Latina (kasnije Liber Latinus), Žepićev latinsko-hrvatski rječnik (ili eventualno neki drugi za “napredne”), bilježnica i olovka/penkalo.

Radikalan i, ako mene pitate, nepotrebno dramatičan postavljen primjer. Ali efektivan, složit će se pragmatici. Na tragu takvog primjera je i Selakovićevo bacanje Jane neke preplašene studentice pravnog fakulteta. Na tragu, međutim ne sličan – moj primjer je primjer profesora koji svoj autoritet nameće kroz ekscesivno nepotrebne radnje, dok je Selaković, navodno, pokušavao pokazati primjer gospodarski osvještenog građanina Srbije. Možebit, al baš čudno da je to demonstirao na stvari koja ne pripada njemu, a još čudnije baš na vodi koja je prepoznatljivi hrvatski brand u svijetu. Kao da u toj dvorani nije bilo niti jedne druge stvari koja nije MADE IN SERBIA. Možda to i ne čudi ako se zna da je Selaković ministar iz redova Srpske narodne stranke, stranke koja je izišla kao frakcija Srpske radikalne stranke koja je doslovno zatirala sve što je hrvatsko. Vuk dlaku mijenja, ali ne i čud. Čudno je još i to, da su ovo mediji objavili dan prije dolaska Milanovića u Beograd na radni sastanak (?) sa Dačićem u vrijeme kada su hrvatsko-srpski odnosi na razini “Šovinističke farse 5”. Čudno, zato što se ovaj događaj dogodio… ko zna kad, pošto nigdje ne piše, ali uglavnom nekad dok je maestro-retor Selaković bio asistent na fakultetu, ali ne i ministar. No, o tom potom, političkim konotacijama nek se bave drugi.

Capture

Svoje mišljenje o “kupujmo hrvatsko” iznio sam prije nešto više od 4 godine u jednom osrednjem postu, i iako mišljenje ne mjenjaju samo budale i mrtvaci (i oni koji vole više sebe od istine – Joseph Joubert), moje je, po tom pitanju ostalo-više manje nepromijenjeno – osim činjenice da više ne kupujem mineralnu vodu Sarajevski Kiseljak nego Radensku. Radensku kupujem iz jednog jedinog razloga – jeftinija je od Studenca ili neke druge “domaće” mineralne vode (Kiseljak sam prestao kupovati zbog (pre)velike količine natrijevog nečega koji stvara žgaravicu). Nosit se patriotskim osjećajem pri kupovini je valjda OK, kao što ljude veseli bojkotirat izraelske proizvode kad Izraelci demoliraju Gazu ili kao što ljude veseli bojkotirat Coca-Colu kao simbol američkog imperijalizma (a, zamisli ironije, imaju iPhone – proizvod dizajniran u SAD-u kojeg proizvode ljudi s nikakvim radničkim pravima, koji svoje živote nerijetko okončavaju suicidima zbog enormno stresnog posla, dok Coca-cola pogon u Hrvatskoj relativno dobrim plaćama isplaćuje radnike koji hrane tko zna koliko hrvatskih obitelji). Kao što sam u gore linkanom tekstu rekao, hrvatske proizvode kupujem uglavnom zbog kvalitete i cijene, međutim nisam vođen strikntno patriotskim osjećajem – pobogu, ovo je slobodno tržište koje smo valjda htjeli, pa, snađi se druže. Tj., gospodine.

knjaz jana

Kada već govorim o tome, trebam reći da ne kupujem u Konzumu (tj., vrlo rijetko kupujem u Konzumu).  Mogao bih reći iz nekog principa zato što je vlasnik Agrokora arhetip onog šta ne valja u ovoj jadnoj zemlji. Todorići, Mudrinići i ostali. S druge strane, rekli bi neki, da, ali señor Mudrinić hrani koliko tisuća i tisuća hrvatskih obitelji. Jest, al kako. No da i to ostavim po strani, vodim se pragmatičnijim pristupom – ne želim kupovati u trgovini gdje je izbor ketchupa 3 vrste (ovo me zaista odbija od Konzuma, nije nespretno izmišljeni primjer). Ne želim kupovati u trgovini gdje ima 12 blagajni a NIKAD ne radi više od 2. Ne želim kupovati u trgovini gdje mi prekopaju ruksak kao kriminalcu na kasi (ovo mi se zaista dogodilo 2 puta). Upravo za to kupujem u Kauflandu, trgovačkom lancu ex DDR-a. Cijene su povoljne, izbor je možda najbolji koji sam našao igdje, ne čeka se na blagajni i ne uzbuđuju se na moj ruskak. Kao što rekoh, ovo je slobodno tržište. Natječi se ili umri, svoje nedostatke nemoj izvlačit na niske strasti patriotizma. Razmislite stoga što bi ste vi napravili da vam neki blesavi asistent baci Radensku u kantu. Ja bih mu pljunio na to tursko odjelo. Il bi mu bacio skriptu kroz prozor. Concordia patriam firmat, non aqua.

Nezaposleni svih zemalja… jebiga!

Jednom kad sam kao klinac ložio našu staru kaljevu peć, i kad mi naravno nije polazilo od ruke odmah iz početka da se vatra “uhvati” (jerbo sam bio prelijen da bih nacijepao sitnih drva pa sam se uzdao u veliku količinu hepo kocki) pod ruku mi je dopala jedna knjiga s police gdje su stajali naredani naslovi biblioteke HIT. Ako me sjećanje dobro služi, čini mi se da se radilo o knjizi “I druge priče” srpskog književnika, bivšeg sarajlije, Mome Kapora. I tako hepo kocku po hepo kocku, stranicu po stranicu, došao sam do jedne priče o srednjim godinama. Još uvijek mi je neshvatljivo kako sam tad, kao tinejdžer-gimnazijalac, od cijele te knjige upravo zapamtio njegovu misao o srednjim godinama. Uglavnom, veli Momo, vjerojatno na tragu Mešine misli o 40-ima, da su srednje godine najgore godine čovjekova života… ali ne u Mešinom smislu da je čovjek premlad da umre, a prestar da živi (svoje želje). Veli on, naime, da se radi o nepodnošljivoj samoći: mladi se, kaže, uvijek drže u grupama i nastupaju zajedno, a stari isto tako, iako možebit žive sami, u svojim istupima nastupaju zajedno: “MI smo bili…”, “u NAŠE vrijeme..”, dok ljudi u srednjim godinama, iako ih je razmjerno puno, uglavnom se drže povučeni u sebe kao otoci. Iako ja još imam dobar dio puta do srednjih godina, ipak sam se našao u teoriji usamljenih u gomili.

httpv://www.youtube.com/watch?v=XNq_GWQFKLw

Capture

Nezaposleni su isto tako sami.

Biti usamljen u gomili u ovom slučaju ne znači biti potpuno sam, kao ni u slučaju srednjovječnih ljudi, ali u aspektu bistvovanja kao “čovjek srednjih godina”, tj. “nezaposlene osobe”. U zemlji gdje je 350 tisuća nezaposlenih, daklem gotovo 9% UKUPNOG stanovništva ove nesretne zemlje, nezaposleni gledaju da su u krugu onih 90% drugih – studenata, penzionera ili onih sretnika koji imaju posao i o kojima najčešće ovisimo. Neminovno je ipak, da u zemlji gdje prosječno 150 radnika dnevno ostane bez posla da budemo i u okruženju kolega nezaposlenih, ali pokušavamo da se ne bratimo i da ne veličamo skupa muku. Tako da i nismo kolege.

Nema većih (iskonskih) marksista od nezaposlenih. Kaže drug Engels da je rad stvorio čovjeka (a nerad komunistu). Nema boljeg načina od nezaposlenosti da se shvati što znači rad čovjek  (nešto kao ona kletva dabor da im’o pa nem’o), a ja bi reko da su nezaposleni novi proleteri. Samo… slaba je to zamjena za proletere, kad više nikom nije ni do crvenih barjaka, niti do zvuka Internacionale. Ogadili ih neradnici.

Umjesto plamenih zora i musavih radnika koji biciklima hitaju fabrikama, nezaposleni jednom mjesečno se prepoznaju na putu do burze rada. Tupi pogled u zemlju, u rukama plave (ne)radne knjižice iz kojih vire bijeli kartončići šrafirani datumima. Osjećaj sramote kojeg ni kriv ni dužan nosi u sebi, kao da je umjesto te nesretne knjižice u ruci na nadlaktici svezana vrpca koja će ga razlikovati od  “normalnih”.

Druga Engelsa je u neku ruku reinterpretirao i pokojni Ivan Pavao II., čije su slike nosili radnici u plamenim zorama 1980. kad je jesen rekla ne. Sve je zapravo rekao naslovom svoje enciklike – Laborem exercens – Radom čovjek. Ne da je rad stvorio čovjeka, nego čovjek ostvaruje svoje čovještvo radom.

Kad sve to čovjek nekako sagleda, suvišno je postaviti pitanje “kako smo to postali usamljeni u gomili”. Možda bi najbolje bilo nakon dvije godine na birou rada nabaviti polovna kola i početi taksirat. 4443-443, to je onaj pravi broj koji znaju svi.

httpv://www.youtube.com/watch?v=yit8-Yntjwg

Prođe i godina ova

61480_273803532741712_497935755_n

Vele da se u komunizmu Božić potajno proslavljao tako što su razni SOURi, OURi, SURovi i ne daj Bože kakav privatnik, imali “inventuru”, što je odlična dosjetka jerbo se inventure rade oko nove godine a odlična je isprika da ne radiš sa strankama. Sad naravno kako i gdje i to je isto pitanje, ali to nije tema današnje priče. Ali zapravo kad bolje razmislim, ni nema današnje priče. Uostalom, nikad je nije ni bilo.

Svaki dan je Nova godina

Elem nejse, što bi rekli mogli Bosanci, kad dođe kraj godina onda je najbolje podvuć crtu ko kelnebar u četri ujtro pa kad ti kaže: tristošesnaest a ti samo vičeš: JAO KUKU MENE JADNOG SAMOG KO ĆE TO PLATIT. Ajmo realno, tko voli ta zbrajanja? Pa to nitko živ ne voli, jerbo je to čista koncentracija promašaja. Bilo ko u kafani kad ti zbraja piće pa imaš timeline (pajz izraza!) rastakanja razuma: Pivo, pivo, pivo, pivo, pelinkovac, pivo, južnjačka, pivo, viski, pivo, votka, jeger, mineralna; ili bilo kad sumiraš prošlu godinu pa vidiš zapravo da nisi napravio ništa. I pomislio bi čovjek, eto znaš čemu sve to, novogodišnje odluke, fiskalizacija tih odluka i ostalo. To je mene dugo mučilo dok nisam skonto zapravo o čem se radi, a to sam shvatio početkom ove godine koja još uvijek traje još kojih manje od 12 sati (u trenutku kuckanja ovog posta). Daklem, bio je to 2. januar godine Gospodnje dvije hiljade i dvanaeste, četvrtak ako je nekom bitno. Uglavnom, ulazim ja u teretanu pošto sam mjesec dana prije toga krenio u istu. Vjerovali ili ne u teretani je bilo oko 14 stotina ljudi svih mogućih doba, spolova i nacionalnosti. Dobro, ne znam za nacionalnosti, ali uvijek mi se sviđala ideja da idem u multinacionalnu teretanu pa da neko recimo donese dijetne baklave za Bajram ili recimo kiselog zelja za Pesah.  Nego… otkud svi ti ljudi tude? Pa naravno, jedna od popularnijih novogodišnjih odluka je da se živi zdravije, što daklem uključuje teretanu, prestanak pušenja, zdraviju prehranu i odbacivanje fejsbuka. I kao što vi svi već naslućujete logiku, iz dana u dan broj novopridošlica u gombaru se smanjuje dok se tamo pred kraj siječnja ili jaguara mjeseca broj ne stabilizira na onih prednovogodišnjih šest vježbatora. Ali! Da bi priča imala začkoljični elemenat, mora biti ali sa uskličnikom. Ali, daklem, ostane jedan šupak od tih novogodišnjih foliranata koji se stvarno pridržava svoje odluke i onda tako gomba po barutani ko nespašen, ždere samo neke salate ko neka krava, ne zavarava se mitom da je duvan na motanje zdraviji od cigareta i ne visi po flejskuku! I zbog tog nesretnika, (kojeg otprilike ima jedan na 50 hiljada stanovnika) mi mislimo da novogodišnje odluke imaju smisla! Kao, ako je mogo on, mogu i ja. A jel moš? Jest, al u mudima jedne žene da prostite! I tako iz nove godine u novu godinu čovjek ide iz zablude u zabludu. Kao mogu ja, mogu ja. Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo. Zato je moj prijedlog da preventivno ubijemo volju u tom party-pooperu koji nas tjera na glupe novogodišnje odluke  uz recimo neviđeno nasilje u vidu nasilnog konzumiranja ogromnih količina opijata.

No, da bi priča imala pozitivan eshatološki momenat, mora imati pomirljujuće no sa zarezom. Daklem, no, nije poanta da se čovjek ne može promjenit i da se ko klada treba prepustit strujanjima života. Au contraire! J’accuse! A tout le mond! Poanta je zapravo u tome da se čovjek pribere, sabere, konsolidira (ovo sam moro izguglat da vidim dal sam doro napiso) i jasno kaže šta oće od svog života i kako to hoće, pa radilo se to o fejsbuku, barutani, ne daj Bože vegetarijanstvu, ili nećem sasvim šestom. Za činit dobro je svaki dan nova godina! A najgore je mjenjat život mamuran, što je 1. januar iliti spiječanj. Eto toliko o tome šta ja mislim po tom pitanju.

Tridesete su nove tridesete al jadnije

Sad iako sam reko da je svaki dan dobar za životnu inventuru, životnu fiskalizaciju i životni program budućeg rada, daklem ja bih mogao bilo kad povuć tu nesretnu crtu na taj nesretni blok života no eto kad sam se napokon uhvatio tog blog editora da nešto kažem. Ako ima onih koji čitaju ovaj moj blog onda su skontli da kako ja ništ ne pišem, nego se tako ukažem jednom u kvartalu, uvijek imam neku žalopoljku: “e nekad kad sam ja bio bloger/ kad sam ja piso blog/ e nekad kad se pričalo Džimbo bloger”. Kao da sam ja ikad bio ikakav bloger, no o-tom potom. Uglavnom, “nekad kad sam ja bio bloger i redovno piso blog” onda bih ja znao tako na staru godinu ili koji dan poslije pripovjedat o tome kakva je bila prošla godina.  Ili jednostavno izaberem sepet postova po mjesecima pa kao eto “šta se pisalo prošle godine”. I uvijek je bila neka glupa optimistična nota na kraju GODINA JE BILA ZAKON IDUĆA ĆE BIT JOŠ BOLJA. Čovjek kad je mlad je stvarno nepopravljivo optimističan i pun entuzijazma. Valjda zato i ne volim emo-hipstere što se stalno žale. MAMI SE SVOJOJ ŽALI, IMAŠ DVAJS GODINA UŽIVAJ! Pa jel tako il nije? Normalno da jeste.  Ali ja sam još uvijek relativno mlad, samo što se u mojoj generaciji dogodio neki gadan defekt, pa su tridesete nove 20, pa sam ja takoreć još stariji maloljetnik, a zapravo poenta je u tome da se ova ekonomska situacija srušila na nas tako da eto nema za nas posla i tako to pa onda kažu: “Ma šta te briga! Živi s roditeljima! Tridesete su nove dvadesete!” Kad čovjek ogleda nako naizgled nije to ni loše, tj. da se izrazim kao prosječni hrvatski antiglobalist i treehuger: plan je flawless. Jer pajz sad: Ako si zglajzo dvedesete, recimo studiro si četristo godina, vodio salonske revolucije po menzama raznih fakulteta humanističko-filozofskih usmjerenja i tako to, onda imaš priliku za još jedne dvadesete. Pa kako odlično! Kolko je svijet glup pa se u deset iljada godina civilizacije nije nitko sjetio tako očitog i dobrog štosa! Popravni za mladenaštvo! Ali (uvijek ima taj nesretni “ali”) taj netko pametan se zaboravio sjetit da poslije “novih” dvadesetih dolaze četrdesete i da ćemo se mi dvostruki omladinci upitat prije ili kasnije: “e bato, a kad će te naše tridesete?” Kad će one zlatne Isusove godine kad je čovjek dovoljno mlad i dovoljno mudar? Kad će moje najljepše godine? A ono iz dvadesetih (duplo proživljenih) baci te u 40-e za koje Meša Selimović kaže da su najružnije godine jer čovjek je još mlad kako bi imao želja, a već star da ih ostvarujeŠteta što nemam deset godina više pa bi me starost čuvala od pobuna ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se ničega ne boji, pa ni sebe. 

Dobro veli naš narod, pitat će te starost gdje nam je bila mladost. I kome da pošaljem pismeni prigovor? Lehman Brothers banci? George W. Bushu? Ivi Sanaderu? Ne mogu se otet tom dojmu al da je moju generaciju baš posralo. Nikako na zelenu granu. Rodiš se 80-ih u periodu kad se zemlja raspada, vremenu stabilizacija i sveopćeg sivila, dođu 90-e kad bi trebao bit bezbrižni klinac i onda te strpaju u podrum. Napokon završi i taj nerestni rat, al brate, poraće je, nema se. Evo ti sine kost pa se igraj. Bako daj mi pet kuna za Nintendo klub. Evo ti sine, pa ti vidi oš u Nintendo klub ili ćeš kupit sutra kruh za ručak. Nekako smo pregrmili i 90-e, onda dođe taj period 2000-ih koji čak i nije bio tako i loš, malo smo studirali, malo smo ko prodisali, samo što su nam banke sjele sad na vrat pa eto nije baš red da živimo dobro i op-op eto ti svjetske krize, pa ti kažu, ma šta te briga imaš opet dvajs godina! Pa kad bi slao pismeni prigovor morao bih počet od predjedništva SFRJ, 14. vanrednog kongresa SKJ-u, pa preko SSNO, Generalštaba JNA, Miloševića, agencije za privatizaciju, Kutle, Račana, i gore spomenutih! Ali vrhunac cinizma i odvratnosti je kad starije generacije za našu kažu da je izgubljena, inertna i glupa! Dobro smo mi i ispali kakvu ste nam čorbu zakuhali! Uskličnik još jedan poradi teatralnosti!

Konobar, račun i štaš’ pop’t

Sad bih ja trebao podvuć taj račun i da vidim di sam pošao i šta sam napravio. Pošto, kao što sam ranije napomenuo, nemam taj blogerski uvid u aktivnosti u godini Gospodnjoj 2012., a i već sam se raspričao dovoljno, reći ću samo da je najbitnija stavka pod koju treba metit dvostruku crtu to što sam diplomirao. Što zapravo i nije teško zaključiti po ovom rantu iz prošlog paragrafa. Eto diplomirao sam, posla nema, zašto je tako, hah, ne znam, meni napamet pada barem dvadeset i jedan razlog. Ali sve u svemu, to je granični kamen u životu (može li se tako prevesti milestone?) koji označava definitivan kraj jednog perioda u životu. Npr., da se čovjek može zajebavat  u životu i za to imat legalno pokriće. Spavaš do podne! – E, ja sam student, kad ću ako ne sad! U novim dvadesetima, npr.

To što sam diplomirao neminovno znači da smo se Sarajevo i ja pozdravili i rastavili, ne, Bože sačuvaj, u Karadžićevskom smislu da rokam s Trebevića. Ne, nije to kraj svih veza i zbogom, ali ja više neću u Sarajevo dolazit kao sarajlija-dođoš nego kao  brođanin-turist. Istini za volju, iz Sarajeva sam se ja odselio još 2011. u ljeto, al onog trenutka kad sam dobio tuljak s diplomom, znao sad da je to to. Arrivederci. A opet s druge strane, život piše svakakve postove i blogove…

I za definitivni kraj ove godine samo da opričam jedan tragikomičan trenutak s moje promocije. Uglavnom nakon svih tih peripetija mojih oko studiranja, a brate nastudiro sam se ja dugo svega i svačega, i nakon što sam ja ispolago sve te ispite i sve uvjete/uslove zadovoljio, kažu oni meni ajd dođi ti po diplomu. I šta ću ja nego pravac Sarajevo. I dali oni meni diplomu, slikalo me tamo za internet i da imam dokaz i to sve. Uzo ja tuljak, bacio na zadnje sjedište naftamobila i rekoh svojoj družbini “ajmo mi kod Zmaja na ćevape da dostojanstveno upriličimo ovaj veliki trenutak svaki sa porcijom desetke u pola s kajmakom i velkačkim pivom!” Konj bi reko, kobili se nado, upravo i bješe tako kako sam ja reko. I uglavnom, pao već mrak i sve i red je poć na put. Ne znam ja šta meni bješe da sam prije sjedanja u naftamobil i upućivanju nazad ka svojoj kući u drugoj državi otvorio taj tuljak da vidim tu diplomu. Vis maior, nema šta drugo bit.  JAO, KUKU MENE KAD SAM IMAO ŠTA ZA VIDJET! Piše tamo Jimbo Jonez, rođenA tad i tad, završilA sve ispite, položilA diplomski i steklA titulu. Zašto je to tako, upućjem vas na post Boy named Sue.

Eto, čitamo se dogodine i to nadam se ne u prosincu nego možda za već koji dan.

FROJES NOJES JARES što bi reko Švaba!