Category: Đabalesku

Potencijalni dobitak na kladionici je bio: 7,896.00 KN. Nešto malo jače od 1000€. A i parovi nisu bili nerealni. Ono, sve to fino laganice se moglo dobit. 14 parova, nešto favorita i bilo bi nešt…
Ma mođ mislit. Prvo me zajebu naši vatreni. Igram ja dole poker, s vremena na vrijeme škicnem TV: 2-0. Mašala. Završio ja s pokerom, naravno bezuspješno, kad meni kaže Krešo: “Jes vidio, 2-2!”
Jebemti?! Pa kako? Ovi naši bilmezi spušili dva gola pred kraj utakmice. I to od Bugara. Ej. Od Bugara. B-U-G-A-R-A!
Popizdijo. Dodjem kući, odem pogledat stranicu od Žderića… neriješeno na Koševu. O jebem ti šta si jeo?!
I treće vrhunsko razočarenje koje je skoro dovelo do potpune anihilacije sobe bilo je kad sam sazno da su Slovenci pobjedili Talijane. O jebote. Prvo sam razmišljao kako su uspili nać 11 ljudi u toj svojoj špajz-državi da naprave reprezentaciju. I onda još pobjede. Talijane. O jebote. Napizdili se što smo ih odjebali glede izlaza na more pa se sad raspištoljili.
Dalje nisam ni tjeo gledat rezultate. Jebi ih.

Kao što sam i jučer najavio danas je bila upriličena anualna akcija znakovitog naziva DRVA 2004.
Dan je počeo vrlo prekrasno pošto su me rezači probudili u 7h! A dogovorili smo u 11h! No hajde, izrezali su oni drva i pita majstor na cirkularu, naravno:
Kolko ima tu meteri?
Četir.
Hm, hm… neznam… predobrih je to 4 metra tu…
Majstore, ja sam platio 4 metra, a dobio sam kolko sam platio.
I dobro.
Kad su se popakovali i ostalo, pitam ja:
Majstore, kolko sam kriv?
Pa… 20kn je metar, a ti kažeš 4 metra, pa eto, onda 80kn…
Jel može da zaokružimo na 100?
Procvjeto je od sreće kad sam mu to rekao jer je skužio da nemam namjeru da ga zajebem.
Može dečko, hvala puno dečko!
Nema na čem…
Odvuko sam se gore i bacio se odma u krevet. Krešo je najavio dolazak oko 11h…
Danas je kao bio nekakav praznik, a na teletextu sam kasnije otkrio da se radi oDanu Neovisnosti. Pokušavao sam se sjetiti važnih datuma novije hrvatske povijesti koje smo morali znati iz Politike i Gospodarstva nekad davno i nisam jednostavno se mogao sjetiti 8.10. Najgore od svega što nisam ni znao u koju bi to godinu stavio – 1990. ili 1991? Kasnije sam na nekim vijestima vidio da je to dan kada je Republika Hrvatska prekinula sve moguće odnose sa SFRJ i da je Šeks tada izgledao prao smješno.
I za 60 godina će moji unuci slaviti tako neki bezvezan dan koji će obilježavati dan kada je Republika Slavonija istupila iz hegomonističke i centralističke Europske Zajednice. Mogu se kladit u to.
Današnji praznik koliko sam skonto, ljudi su mahom iskoristili za cijepanje drva. Tomu pridonosi i činjenica da su mi se rezači požalili kako su cijeli dan prebukirani.
Negdje oko 11h se pojavio i Krešo sa dvije sikire što je označavalo da akcija može početi. Čekalo se još samo na Gavrana koji je na moj upit SMS-om kada će doći odgovorio:
Kad jedem.
Došao je u 14h.
Akcija ko akcija svake godine je ista. Krešo iscjepa 3 metra drva, a ja i Gavran 1m, od koji on iscjepa 98%.
Danas smo i otkrili moju životnu krilaticu. Naime, ja sam 80% vremena provodio sjedeći na jednom panju prosipajući životnu filozofiju, a na requstove tipa: Jimi ajd ubacuj drva, Jimi ajd dones soka, Jimi ajd cijepaj, Jimi ajd ovo, Jimi ajd ono… ja sam odgovarao;

Eo, samo da ispušim

Apsolutno svaki put. Tako je uvijek… i kad nisu akcije DRVA
Primjer:
Kafić. Sjedimo već 4 sata. Treba ić kući.
Jimi, idemo kući?
Eo, samo da ispušim još jednu

Negdje u sred akcije, oko 15h, Krešo i ja smo odlučili skočit do kladionice da upaltimo nešto. Favorit nije radio, pa smo se uputili do kladionice ironičnog imena Žderić.
Kladio sam se za sutra na kvalifikacije za SP, i naravno prvi par na koji sam se kladio je BiH – SiCG. I kladio sam se naravno na svoju novu buduću domovinu – BiH. Bit će sutra: Haaajmoooo Bosno, Bosno, Bosno, hajmo Hercegovino… nikad sama nisi ti, s tobom tu smo mi, tvoji kćeri i sinovi!
Među ostalim, naravno da sam se i kladio na svoju matičnu domovinu koja sutra igra protiv braće Bugara.
Glede sutrašnjeg okršaja između BiH i SiCG, evo i jedan vic:
“Mujo, ideš na utakmicu sutra?”
“Ko’ igra?”
“Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore!”
“Ma nije ti to utakmica, to ti je turnir!”
Buahahaha

Negdje pred kraj Akcije uputio sam se gore u stan, kao ošo sam pišat, a u biti sam otišao malo pogledat šta ima teveju. I negdje oko 19 o’klok na HRT-u 2 sam uspio uloviti dokumentarac “Sve Šimine tambure”, o kojem je pisao i Nikola.
Čika Šima Seletković je inače jedna od najvećih faca u tamburaškom svijetu, vrstan pedagog i učitelj. Svi njegovi potomci se bave glazbom. Tako je i mene tamburu učio svirati njegov sin Neno Seleteković. U dokumentracu je bio i najveći tamburaški orkestar na svijetu od 586 članova koji je svirao prošle godine, a ja se mogu pohvaliti da sam bio u tom orkestru. Marinko i ja, jedini casual obučeni, bez šokačkogoutfita. I ja sa slomljenom tamburom koju sam slomio kada sam je pokušao baciti na dotičnog Marinka prije 6-7 godina, jerbo je ovaj slučajno pljunio na mene.

Akcije je uspješno okonačana u 20.00 o’klok, i proslavili smo je u pravom svečanom tonu uz pizzu iz Una, sok i pivo. Potom smo gledali malo Teveja, pljuvali po Big Brotheru. BTW. u Žderiću se možete i kladiti ko će ispastiti slijedeći iz Showa… najmanji koeficijent ima Ozren, i to nekih 1.50 ako se nevaram, a najveći Krešo 10.0.
Gledali smo i Sopranose koji su hvala Bogu jedna od boljih serija koje je HRT kupio. I sada kako se moraju nositi sa sve većom konkurencijom, cunt više ne prevode kaopizda, već pička.
Ali ipak ima neke još cenzure, tako da se recimo fuck of, prevodi sa goni se. I još sam imao nekih primjera ali sam zaboravijo.

8.10.2004 je statistički najlošiji dan glede posjeta Jimbloga od početka praćenja statistike Statcounterom, tj. od 17.9. 2004:
80 – page loads
66 – unique visitors
41 – first time visitors
25 – returning visitors

Zanimljiva inforamcija je i ta me redovito netko prati iz “News Agency Sarajevo”, a i otkrio sam da se Allinaz Zagreb nalazi u Beogradu:

Sutra je daklem anualna (da ne kažem analna jer me svaki put poslije toga boli kao da me neko analno silovao) akcija DRVA 2004.
Blaženi bili ono koji se griju modernim načinima tipa centralno grijanje, jer neznaju koja su muka drva.
Daklem drva imaju jednu prednost pred centralnim grijanjem, a to je – Cijena. Daklem, 4 metara drva (koliko je dovoljno da se grije stan od 40-ak kvadrata jednu zimu) košta oko 200 DM. To je daklem, više manje oko 800 KN.
A ako vas 250kn mjesečno izadje centalno, i to od plaćate cijelu godinu 250*12= 3000KN.
A sad minusi kojih ipak ima više, a to su:
a) cijepanje drva – fizički posao visoke klase i rizičnosti

b) loženje – postupak koji se ponavlja iznova iz dana u dan – visoka klasa psihičke rizičnosti

c) nošenje drva – fizički posao srednje klase i rizičnosti

Sutra je daklem reznaje et cijepanje. Za rezanje su zaduženi majstori na mobilnom cirkularu koji svake godine naplate jedan metar više…
To nije 4 meteri, tu ima 5!
Ali to je 4 metra!
Ah, pa vald ja znam da je to 5!
Nije 5, nego 4. Pa nebi mi čovjek valjda prodao 5 metara, a naplatio mi 4!
Ne, ne… tu ima 5 meteri drva!
I jebiga… a ionako bi mu dao tih dvajst kuna bakše…
Broj 1 čovjek za cijepljenje je Krešo, koji drži rekord od 4h iscjepanih drva za 4 sata. Čovjek br.2 je Gavran koji će Kreši biti ispomoć. Ja ću najvjerojatnije biti zadužen za ubacivanje drva u šupu.

Danas smo Slatkiš i ja bili navečer u Dolchi na piću. Okupila se Jurišina raja i atmosfera je bila tužna.
Mogu ljudi govoriti cest la vie, ali to neće nikome pomoći… Činjenica je da Juriše više nema i da ga neće ni biti. Sjećam se kad je meni ćaća umro, pa su svi govorili – cest la vie – to je život. Nije me to nimalo razvedrilo… jer na kraju dođeš do zaključka, ako je to život… da je život kurva.
Vrijeme liječi sve rane, ali ožiljci uvijek ostaju, što je dobro, jer nikada ne zaboravljamo one koje smo voljeli a kojih više nema…
Veco u Dolci sutra organizira večer za pokojnog Gorana. On bi to tako volio. I ja bih tako volio ako se meni takvo nešto dogodi danas-sutra.
Nervozan sam danas cijeli dan, popušio sam 3 i po kutije Waltera, i glava mi otkida. Po mislima mi se cijelo vrijeme vrti Mata i kako je sjedio samnom i Strizibubom sat prije nego je nastrijelio Jurišu. Pa se sjetim Juriše, kako je sjedio samnom i Gavranom prošli tjedan na kavi i kako je bio oduševljen mojom odlukom da odem studirati u Sarajevo…

Život je stvarno kurva.

Korisna informacija za one koji posjeduju DVD+RW ili DVD+/-RW pržilicu 8x. Daklem, ovi mediji prikazani zorno na priloženoj sliki (ARITA DVD+R, 4x) bez problema se mogu pržiti na brzini od 8X. Ako se nevaram, to je najeftinije prženje na 8x, jer se cijena medija kreće od 5-7KN.
Bez problema prženo na LITEON DVDRW LDW-811S pržilici u Neri 6.3.1.20. Mediji su inače kvalitetni, i materijal snimljen na toj brzini čita se bez ikakovih poteškoća.
Danas sam baš kupijo malo medija da olakšam disk, i za sad sam si uspio osloboditi 60GB prostora. Od 120GB storagea.
Danas sam malo proučavao DVD Dual Layer pržilice. Razmišljao sam o kroničnom šteđenju pa da si kupim takovu pržilicu. I nisu skupe. Nezanemarivo skuplje od ovih šokačkih pržilica. Ali odlučio sam da će to ipak sačekati rođendan. Treba mi svaka kuna/€/marka za Sarajevo. A mediji su još preskupi, a ni brzine snimnja na DL nisu banje. 2.4X na 8.5 GB… uf… to traje godinama.

Neki dan sam gledao Starski & Hutch. Re-make filma, serije, pitaj boga čega iz zlatnih 70-ih. Nisam puno očekivao od filma, ali izgleda da sam dobio više od očekivanog. Film je pravo dobro snimljen u maniri 70-ih, s nekoliko očitih grešaka, a i vidi se da je sniman tehnikom ovom novom. Nema onih širokokutnih panoramskih snimki iz 70-ih zbog koji i volimo filmove iz toga doba. U filmu epizodnu ulogu Hy Beara igra Snoop Dog koji je dodatno začinio film.
Preporuka za film kada se želite odmoriti i pogledati dobar film.
Stvar zbog kojeg sam ja svršavao u filmu je auto Davida Starskya – Ford Gran Torino. Ah, američki V8… ah, svrš, svrš..
Ako nekog zanima nešto više o Starskyijevom autu – definitivno pogledajte ovu stranicu.

Guglarije+
auto pijaca sarajevo
auti-slike
google srbija h
tržnica kiseljak
forneti

i aspolutni pobjednik današnjih guglarija je gost iz Nashua, New Hampshira – USA:

stara daj rakiju butik je otvoren

Bijo sam danas s Marinkom na piću. I Slatkišom. Nakon dosta dugo vremena. Sjedili smo u Dolči i pomalo uživali u praznjikavoj atmosferi.
Sjeo je i gazda novotvorene birtije da malo raspravimo o budućim idejama. Da se dovede nekakav program kojeg u Brodu nema.
Onda je meni pala jedna ideja na pamet. Marinko i ja – Stand Up večer. To u Brodu je bilo nikad. Veco je oduševljen idejom. Staviti će dvije barske stolice na kraj galerije, Slatkiš će nas opskrbit mikrofonima i zvučnicima. Strizibubu ćemo staviti na doboš i činelu. Pa nek odrma s vremena na vrijeme ono – param pam prssss.
Treba skupit i napravit materijala. Ideju imam. Pokrast ću američke komičare. Umotat ih u balkanski štih. A kada se i vratim iz Sarajeva, biti ću pun ludih ideja. Ako ništ drugo skupit ćemo ljude da s vremena na vrijeme dođu i smiju se nama debilima. To bi moglo biti i dobro.

Marinko i ja smo raspravljali tako malo o birtijama i zlatnim vremenima Alfe. Tamo smo počeli izlaziti, upoznavati nove ljude i Brod nam se činio kao veliki grad i počeli smo upoznavati navelike Brod kao Brod. Uklapali smo se u ljude i glazbu. Živjelo se za kavu poslije škole u Alfi, navečer pivo. A kako smo tek iščekivali vikende…
Stvarno je to bilo jedno lijepo doba. Kad i promislim, to ljeto mi je bilo najljepše u životu. I cijela ta godina. 1998/1999 ako se ne varam.
I godina- dvije poslije nisu bile loše. Cuganje po parkovima, odlazak u katakombe… Družio sam se s Crnim Ninjom intenzivno. I s Govnarom Smrti II ponekad dok nije bio u kazni. Sjedili bi smo gore i gledali grad, cugali vino, pivo i/ili pelin i raspavljali o teoriji urote, tehnološkim gadgetima, oružju, ratovima, politici… vrijeme koje će mi definitvno ostati u pamćenju kao lijepo vrijeme.
Zadnjih par godina se sve istopilo. Ja sam se oprostio od intenzivnog druženja sa čašom. Sad samo spontano alkoholiziranje ili poneke proslave. Alfa se zatvorila još ’99. Odavno sam skonto da je Brod rupčaga. Crna rupčaga. I društvo se rasulo na sve strane.
Ipak, s Crnim Ninjom sam ostao u kontaktu tako da smo do sada razvili ritual vikend-kave. I ponekad preko radnog tjedna.

I stariji mi kažu:”Sad si u pravom dobu!”
A u ulici Jovana Cvijića rastu druga deca.

Neki novi klinci…

Prolazim ja tako sa drugarom Poljakom danas (koji će, btw. za koji dan otvoriti blog zbog mog izinstiranja)kraj jedne cijenjene brodske informatičke kuće.
Hodamo mi tako, kad odjednom Poljak kaže:
“Kako ovaj još nije propo’? Pa ko kupuje kod njega?”
“Jebiga, ima ljudi… i to dosta…” – odgovorih
Na to se on nadoveže: “Pa da… tu kupuju oni što neznaju šta je miš. Oni što nemaju pojma o kompjuterima. Znaš, oni što kupuju pentium četvorke…”
Umro sam od smijeha na to. A istina je, što je najgore od svega. I točno znam taj profil ljudi. Takvima sam sto puta dolazio u fuš. Dođu s brdom love tako u bilo koju od cijenjenih brodskih informatičarskih kuća i kažu: “Imam brdo love i ja bih kompjuter.”
Prodavač odmah fino zna kolko je sati i onda počinje slaganje užasnih konfiguracija. Okosnica takvih konfiguracija je naravno Intelov procesor. Ovisno o budžetu na raspolaganju uzima se Celeron ili P4. Celerona za doručak popapa Duron koji je 4 puta jeftiniji.
Ali ako se slaže konfiguracija za puno love onda tu ide P4 Northwood 2.8 ili 3.2. Ok je to procesor, ali zašto? Kad je AMD jeftiniji. A dobiješ isto ako ne i bolje. (Doduše naći će se netko pametan ko će reći da p4 dolazi u boxu sa hladnjakom [za razliku od AMDa] koji može bez problema rashladiti procesor kada je vanjska temperatura oko nule.)
Kičma svake konfiguracije je naravno matična ploča. Sad ako je p4 u pitanju onda kada bih ja bio već primoran slagati takvu konfiguraciju, ploča bi bila neka sa Granitbay čipsetom. Ali naravno tu naši vješti informatičari upadaju s nekim užasima od ploča sumnjivih proizvođaća i to sa SiS ili VIA čipsetom.
Dalje diskovi su naravno neki užasi, najčešće IBM-ovi i Maxtori i to iz onih kvarljivih serija. Nikad im se nije dogodilo pa da stave disk koji nije iz problematične serije.
Grafička kartica je nešto Dx 7 based, koju stave jer ju nitko normalan neće kupit za te pare koje oni traže. Optički pogoni su, zanimljivo, uvijek Samsunzi koji rade lijepim danom kada je vlažnost zraka i temperatura optimalna.
Kučišta su naravno ona fensi šmensi crna/siva koja smrde na jeftilen i zbog kojih serviseri skidaju sve svece s neba i primaju anti-tetanus inekcije svaki mjesec.
Napajanja su neka vrlo kvalitetna koja vole često poslati ostale komponente na servis s vremena na vrijeme.
Periferija je isto iz te jeftilenske klase, monitori to je ajde, kolko-tolko OK. I onda recimo nabace 5.1 zvučnike, a komp nema ni šestkanalnu karticu već ima šugavi AC97′ na ploči. Koji ima jedan izlaz. I onda se čak ne potrude to ni zafarbat s nekim apaterima, nego ljudi mene zovu da im dodjem pogledat zašto im ne radi tri zvučnika.

Danas smo Poljak i ja slagali konfu za njega. Kada sam ga pitao u kojem cijenovnom rangu da se krećem, on je rekao: samo slaži…
Auuu… volim kad se tako mogu raspojasati. Pitao sam ga hoće li da mu stavim P4, na šta je on samo odgovorio; pa nisam lud!

Upravo slušam ultra-fresh novi album od Green Daya,American Idiot. Album je nedavno izašao, a na MTV-u se već neko vrijeme vrti i spot American Idiot. CD sam kupio danas u republičko-srpskom Brodu, raju piratluka i ilegalno-polulegalne robe. Za 4KM. Iliti 16kn. Najsmješnije mi je još i to što je CD “kao legalan”, pa ima onu markicu na kojoj piše:

PORIJEKLO ROBE: EU
UVOZNIK D.O.O: “FELIX”
BRČKO DISTRIKT – TRŽNICA ARIZONA
NAZIV ARTIKLA – COMPACT DISC

Tako, ako se mene pita, to je sve uredno legalno, ima i markicu s imenom uvoznika, to što nema unutra knjižica i što sam platio četiri puta jeftinije nego što bi taj CD koštao na Amazonu… jebiga.
Ja nisam poklonik, niti ljubitelj Punka, ali sam odrastao na Green Day-u jer je moja starija sestra to slušala po cijele božje dane, nekako sam i privolio Green Day.
Novi album, kao što sam gore i spomenuo, zove se American Idiot, i vjerovatno nije slučajno da se tako zove i da se pojavio u ovo vrijeme, prije predsjedničkih izbora u USA. Album je u pravoj maniri Green Daya, ono što bi se reklo PunkRock, lišeno onih tipičnih grebanja po gitari specifično za ostale punkere. Ako volite Ramonse, malo modernije, definitvna preporuka. I imaju plus što su protiv Busha.

Danas me Krešo pito kako to da nisam pisao putopis o našem putu u Sarajevo jučer. Slatkiš je jučer pisao, pa ja nisam mislio da po 107. put pišem kako smo bili u Sarajevu, da sm jeli najbolje pite i ćevape, da smo bili kod Bibana s jaranomBidonom, da smo gledali Sarajke… Da ne ispadne svaki put da se hvalim :D. Bilo je kao i svaki put jako lijepo, i došli smo u Sarajevo za 3 i po sata. Ako mislite da to i nije neki rezultat hvale vrijedan… to je 230km/h autobahn free ceste. Tj, ima 16km autoputa. I putovali smo Škodom Favorit.
Ovaj put smo išli na Vogošću, kako nam je i Bidon još prvi put predložio, i to je bilo vrlo smješno jer ja i Krešo nismo imali pojma kud ić pa smo vozili samo ravno… i onda na vrh brda neki reflektori… Kakav je sad to stadion? A kad smo se popeli na brdo… BU! Koševsko Brdo i cijelo Sarajevo se u sekundi otkrilo pred nama.

Evo sad jedna priča o Sarajevu koja bi se mogla svrstati u kategoriju American Idiot. Neznam dali je istinita, ali je smješna.
84-e je pao snijeg
I skupio se čitav svijet
Pa skije na rame
I sanke u ruke
Put Rajske doline

Begovu džamiju nekom kauboju
Jalija prodala
Strendžeri skontali
Da slava i novčići
I nisu najvažniji
U votaži
I tako jedan strendžer oduševljen olimpijadom, pošalje svom najboljem prijatelju razglednicu, iliti postcard u jameriku koja je otprilike ovako nekako zvučala:
Dear best friend!
You must come here, everything is great, we’re eating burek all night long, and the whole world is here!
Prijatelj odluči da ode, okrene postcard i vidi kako na ćirilici piše Sarajevo, što otprilike izgleda ovako – CAPAJEBO
I tako najbolji prijatelj, spakirao gaće i put aerodroma. Dođe na šalter i kaže:
“Hello. One ticket to Capajebo, please.”
A to je otprilike ovako zvučalo: [helou. van tiket tu Kabađejbou, pliz]
Ljubazna žena koja je radila na šalteru u svoj računar ukuca Capajebo, ali izađe joj prozorčić: “No result”.
I nema. Kaže ona najboljem prijatelju da toga mjesta nema.
Ma kako nema, evo meni prijatelj poslao razglednicu, razmaho se on poskardom, iz Jugoslavije, eno tamo je sad Olimpijada.
Ali gospodine, Olimpijada je u Sarajevu…
I tako je najbolji prijatelj otišao u Sarajevo, vjerovatno nikad ne saznavši zašto je na razglednici iz Sarajeva pisalo CAPAJEBO.

A sad druga priča, ovaj puta istinita jer sam je čuo na svoje uši.
Devedesetpeta, ratna, na TV-u smo nekako uspjeli hvatati AFN (American forces network). Snježilo je, crno-bijela slika, a i zvuk je bio nekakav jadnjikav. Ali smo uspjeli čuti jednom na vijestima:
“Nato striked today serbian forces at Kiseljak”. A to je zvučalo: [Nejto forsiz strajkd tudej srbijan forsis et Kieslđek.]
Prao smješno.

I za kraj još jedna epizoda guglarija:
karakteristike nagibnih vlakova
pjesma 0.0 promila
odljev mozgova švedska
bijelo dugme iz sve snage foto
auti slike đabe
cijene lacoste parfema
jebačina na srpski
pipa gorivo site:hr
mercedes kolo muzika
lepinja

E nema tog kod nema, to jest ima jer jebemu mater, ak ću bit novinar kad tad u životu onda bi mi to trebala bit neka filozofija ako se mislim bavit profesionalno tim poslom.
U kratkom vremenu bavljenja novinarstvom svatiš da nema uvijek “Sine ira et studio” jer ima tu svakog za zadovoljit i sponzora i sranja i onda se pomiriš sa onim:

U ime sporta
ja sam glavi rekao zbogom,
pa sam slavu stekao nogom.

Takva smo sorta,
brdo love kvari nas lako
i onda đonom startuje svako.

I nema “Driblaj”,
i nema “Dodaj!”
već samo ima:
“Dobro se prodaj”.

Zbogom davni ideali. Manje mi smeta
prvenstvo sveta neg’ prazan džep.

Đ. Balašević – Drago mi je zbog mog starog

E sad, zašto ovdje nema “Sina ira et studio”, tj ima samo bez prijedloga Sina. Daklem, evo prve veće trzavice oko cool, ne-cool, skoro-cool, fresh, ultra-fresh, royal-flush i ostalih lista kojima je uredništvo blog.hr-a definiralo svoju uređivačku politiku. Na što imaju apsolutno pravo. Hvala Bogu, pa ovo je demokracija i kapitalizam pa vlasnik-ici/urednik-ici mogu raditi što god žele. Moj blog alat – moja uređivačka politika.
Tu sad dolazimo do mog dragog prijatelje Nikole (zbog kojeg ovaj cijeli tekst nije bez srđbe i naklonosti, Nikola mi je prijatelj pa je normalno da nemogu biti 100% objektivan)koji kaže:

no dobro, svi imamo prijatelje, to mi je kristalno jasno i kad ja otvorim svoj www.blog.hr i moji prijatelji ce bit u cool listi.

Kristalno jasno.
Ako se nekom ne sviđa… ima još blog alata pa si otvori blog, i stranih i još jedan domaći ako se ne varam, a možeš kao i moj drugi prijatelj Vnuk zakupiti domenu i prostor, napravit svoj vlastiti blog izvan, kako bi naši prijatelji testeri wesh-mashina iz Bug-a rekli, izvan “kaljuže” blog.hr-a.

Lako je meni srat. Ja sam na Cool listi. Došao sam na cool listu – Trapulinomintervencijom.

Usporedite taj blog sa Jimblogom, koji u posljednjih mjesec dana ima samo tri dana bez updatea, a uz to ima i zanimljive tekstove i popratne slike.

I tako ni pet, ni šest, ni 72, politika ključa je proradila i ja sam se našao na cool listi.
Naravno da mi je bilo drago, kao što sam i nakucao u postu Ja sam cool i volim sve što vole mladi
A kome ne bi bilo drago? Možemo mi biti i skromni i nezainteresirani za nekakve popularne liste, ali svima nam je ipak drago kada te stave među kulaše.
Zašto pišem – George Orwell. Prvi razlog navodi: Sheer egoism

It is humbug to pretend this is not a motive, and a strong one.

Kristalno jasno.

A sad najveće pitanje od svih je to, što sam ja u biti do sada htio reći a nisam nikako uspio reći? Formiranje listi cool, skoro kul i fresh je poprilično… sjebano. Ja nebih želio biti u koži tog administratora koji odlučuje ko će biti cool, a ko neće, a ko bi mogo biti cool.
Kako bi Trapula rekao:

Administrirati blog.hr je krvav posao.

You’re damn right… Pogotovo kad prijatelje moraš staviti cool listu, pa onda neke po ključu (kao mene :-)), i onda ti ostane jako malo prostora za manevar da ubaciš i one koji su to stvarno zaslužili poput: mada, branka, auto freaka, sadistica, hesuz kvinatne… ima još njih, nek se nitko ne naljuti što ga nisam naveo, ja ipak nisam administrator, ja ipak ne bih želio biti taj koji će odlučivati o popularnosti.

Sadašnje liste bi trebale nositi naslove: za cool listu (Drugovi i drugarice, te poneki dobri blogeri), za a-cool listu (dobri blogovi, al nemogu u cool listu jer bilo bi glupo da imamo samo dvije liste (čisto-nečisto) i fresh (ostali) Ako ništa drugo, barem bi bile iskrene.

Vraćamo se sada napokon na slučaj Nikola. Daklem Nikola je bez ikakve najave i objašnjenja sletio sa cool liste.
Nikola ne bi bio Nikola da ne traži svoje objašnjenje. Na što hvala Bogu ima pravo.
Javlja se i šef koji daje objašnjenje:

Nema doživotnih povlastica, a konkurencija i jednake šanse su jedini zdravi uvjeti za razvoj, zar ne?

Da al to opet ne odgovara na pitanje zašto je Nikola sletio. Ako je to filozofija “ko bi gori, sad je doli i vice versa” onda OK. To objašnjava ovaj dio o “doživotnim povlasticama”. Ali ne i o konkurenciji i jednakim šansama za sve. Tražim dalje odgovor na Forum.hr-u s kojeg sam još davno otišao.
Niđo otvara post na kojem kaže:

zasto sam s almost cool list odletio na fresh blogovi…

al objasnjene a ne kvaziinterpretaciju!

Kad sam već kod kvaziinterpretacija, obavezno pročitati ovaj post
Evo i šef se javlja:

Dakle, ovako. I Cool i Almost coll lista ima velik, ali ipak ograničeni broj entrija. Neki su na te liste došli u startu kad je bilo dovoljno napisati nekoliko dobrih rečenica, pokazati iskru, neki znak inteligentnog života ili tek nagovještaj dobrog bloga. Međutim, vremenom je broj kvalitetnih blogova narastao i u Fresh listi se skupio poveći broj dobrih blogova koji čeka zasluženo isticanje u nekoj od Cool lista. Jedino što se tu može napraviti jest da se neki iz postojećih Cool lista maknu. Da bolji istiskuju slabije.

Hello, okrutni svijete, ali nema doživotnih povlastica i monopola. Konkurencija i jednake šanse su jedini zdravi uvjeti za razvoj. Uostalom, eto i mene je izbacilo i s Cool i s Almost cool liste. Nema milosti i protekcije. Budi dobar i zasluži. Stoga, dragi naši prijatelji, rodbino i poznanici, potrudite se oko blogova da se i vi ne bi pitali zašto ste maknuti.

Znači Nikolin blog se ubezvezio tokom vremena (tako sam ja shvatio iz napisanog). Doduše nema konkretnog primjera. Al, šef nam se samokritično izbacio sa kul liste tako da bi bilo ipak neke demokracije (ili bar privida).
Evo šefa opet:

Vi se naravno pitate što garantira apsolutnu pravednost tih lista. Ništa, dragi blogeri, nema garancije. Ali barem imamo sljedeći alibi da nas ne gnjavite po tom pitanju – naime, naslovnica Bloga je 1000% redakcijska i uredništvo Bloga ima autonomno pravo raditi s njom što god želi.

Naravno, kao što sam i gore napomenuo.

Pritom ćete nadam se progutati i činjenicu da je prvi i temeljni motiv redakcije Bloga kvaliteta i čitanost. Dakle, nije nam u interesu zanemarivati dobre blogove i isticati loše. Jedini stvarni problem je da redakcija možda neće dovoljno hitro uočiti dobre blogove sama. Zato vas pozivamo da nam sugerirate blogove, najbolje ovdje, mada ćemo gledati i vaše cool liste.

Opet nema konkretnog primjera.

Naslovnica Bloga je naš dodatni dobrovoljni servis, a svima onima kojima se ne sviđa poručujem da sami naprave neki alternativni vodič kroz Blog po svom ili tuđem ukusu, a za to čini se postoji i potreba i ima dovoljno slobodnog mjesta na tržištu. Može biti i jača od naslovnice Bloga, zašto ne? Sve je ionako udaljeno samo jedan jedini klik.

Apsolutno.
Tada dolazi drug rakija koji sasvim opravdano kaže:

smatram da komkretno nikola.blog.hr zaslužuje svoje mjesto na ac listi zbog kvalitete koja se vidi prvenstveno na njegovom kaunteru.

dakle (ako zanemarimo to šta ja osobno čitam njegov blog već dugo vremena i šta mislim da dobro i zanimljivo piše) – skupio je već 12 iljada posjeta koliko nemaju mnogi na ac listi, a bome ni na cool.

nikola blog je nezasluženo degradiran.

ovim potezom, anderon, pokazuješ da ti opće nije bitno šta drugi ljudi misle o blogovima – a kao tražiš pomoć u nominiranju za cool listu.

vrati ga nazad!

Evo opet šefa:

Konkretno u vezi nikole, nije to loš blog, ali je problem da na Fresh listi trenutačno ima boljih. Evo, recimo, na istoj stranici Nikola ima čak četiri opširne analize svoje posjete sa screenshotovima. Koga to zanima? Sigurno ne generalnu publiku. Jednostavan savjet za povratak na cool listu. Koncentriraj kvalitetu, tj. izbaci nebitno. A to nas dovodi do druge teme…

Napokon! Dakle, nešto konkretno! E sad, da to ne zanima generalnu publiku… Nikola je redovit bloger, a statistike o posjetama su dodatak, appendix na blogu, ili zasebni postovi dodani tokom dana. Inače, posjetitelji Nikolinog bloga znaju da Nikola objavljuje redovito blog i to poslije ponoći. Statističke analize su tek dodaci.
A sad, da to ne zanima generalnu publiku. Mene zanima. I ja stavljam analize. Iguglarije. Pa tu ima stvarno smješnjih stvari.
A tko može znati, zanima li generalnu publiku moji proljevi o “medecinskim serijama”, “proporcijama turske zastave”, et cetera…
hrabro je zaključivati na temelju svog mišljenja što zanima, a što ne zanima“generalnu” publiku. Uostalom tu su i brojke iza countera koje govore koga zanima a koga ne.

Kad proradi brojač onda će broj posjeta biti bitan i bit će liste po posjećenosti.

Ok, onda su ovi brojači bespotrebi i više neće biti ikakav faktor oko daljnje rasprave.

I na kraju konklužn. Liste su redakcijske liste. Izabrane na (ne)milost urednika. Što je potpuno opravdano. Ali zašto se uopće opravdavati –> najpametnije bi bilo reći:
Zašto? Zato što smo mi to tako rekli.
I gotovo. End of diskašn.
Blogerima poručujem da se na zabrinjavaju oko statusta na naslovnici, jer to je ionako odraz uređivačke politike. A ne cijele blogerske zajednice.
Zbog ovog posta i ja bih mogao sletiti s cool liste, jebeno se s rogatim bosti, rekli bi kod nas u Šokadiji. A ja na to kažem, jebe se mene…
Jedino nebi želio da me banuju. A ako me žele banovati nek mi barem samo daju tekstove koje sam nakucao ovdje i u koje sam ulažio podosta truda. Ne bih želio da to propadne.
I na kraju u svijetlijem tonu da svršim. Oh, da, svrš, svrš.
Ovo bi sve trebali pripisati početničkim trzavicama, ipak je još naša “kaljužica” mlada, i treba joj vremena da sazrije.
Živio blog.hr!

U zlatnim vremenima puštanja Star Trekova na HRT-u, kada se prikazivao DS9 umjesto odvratno dosadne babe, bila je neka epizoda o medvjediću Dr. Bashira koji se zvao Kukalaka. Malo me to potaklo na razmišljanje, i onda sam se sjetio svog medvjedića iz djetinjtva.
Bio je to žuti medo, star ko biblija još onda. Zvao seMedo Berejagodić. To mu je bilo puno ime i prezime. Gospodja majka kaže da je Medo Berejagodić dobio ime po nekoj pjesmici iz vrtića koja je išla “Medo bere jagode”, a ja sam si valjda zafilmo da je to ime – Medo i prezime – Berojagodić. I tako se moj medo zvao Medo Berejagodić. I samo tako. Nije bio ni medo, ni bero, ni berejagodić, ni jagodić – već uvijek samo Medo Berejagodić.
Ah, to je bio zakon medo. Išao je i samnom u bolnicu kad sam bio klinac, sjećam se da ga je neka medicinska sestra strpala u onaj nahtkastl što stoji kraj kreveta na šta sam ja totalno popizdio:
“Kako si mogla stavti Medu Berejagodića unutra?! Kako bi bilo da ja tebe strpam unutra?!”
Ah, da. Ja i Medo Berejagodić smo bili nerazdvojni. Došao je i rat, i skloništa i prognaništva i izbjeglištva a Medo Berejagodić je proživljavao rat sa mnom. U ratu je ostao bez oka i nosa, tako da je u neku ruku bio i ratni invalid. Završio je i rat, ja više i nisam trebao Medu Berejagodića, a on je nestao. Gdje neznam, možda spava još uvijek zimski san u nekoj kutiji, a možda je i on otišao na nebeska lovišta.
Ovo na slici je moj sadašnji medo, koji se zove Dietrich. Dobio sam ga prije par godina, ali on više ne obnaša dušnost koju je obnašao Medo Berejgaodić, već je tu iz čisto estetskih razloga. Prošla su ta bezbrižna vremena djetinjstva, i sad jedino gledam da imam što više mrkih medvjeda u novčaniku. Jednom je i Dietrich nekako završio u mom krevetu, pa ga je Tomo ljubomorna stoka izbacio iz kreveta.
To je priča o mojim međedima. Zaključak cijele priče bi bio taj da se nitko ne može profilirati kao ličnost ako iz sebe u životu nema medvjeda.

Gledam ovih dana Scrubse (stažist), što me navelo na razmišljanje o doktorskim serijama. Bilo ih je mnogo, bilo ih je dobrih, bilo ih je ogavnih. Al Scrubsi su definitvno najveće osvježenje na području humorističnih serija od pojave Simpsona.
Eto, ja ću sad probat malo prokomentirat doktorske serije:

Scrubs
Stažist

Nova lica, odlični glumci. Američki humor “at it’s best”, u maniri Simpsona, elementi Ally McBeal. Dr. John Dorian – mladi nadobudni ludi doktor, njegov prijatelj Turk, kirurg ludi debeli crnjo koji se oženio medecinskom sestrom Carlom. Dr. Reed, smotana Barbika, Dr. Cox, nadrkani luđak, podvornik, Dr. Kelso. Luda ekipa do jaja u Sacred Heart Bolnici.

E.R.
Hitna Služba

Tipična američka mainstreem serija s nadrkanom lezbačom šeficom, malim stažistom kojeg svi zajebavaju, George Clooneyem, doktorom kod kojeg bi sve tinejđerice tražile recept za anti-baby pilule, kasnije ga zamjenio naše gore list, Goran Višnjić, u seriji igra Dr. Kovača. Ludog Rvata kojih vozi Dodge Vipera.
Usrali su je nakon par godinama tipičnim bolestima koje prati takove serije. Pumpali su je različitim govima dok je na kraju nisu usrali.

Chicago Hope

Nikad nisam skonto jel to elitna bolnica il nije, jer su lječili sve i svašta. Nadrkani šef kirurgije, kasnije mu odsjekli ruku, Engleskinja koja se na nekoj razmjeni vrti po toj bolnici već dugi niz godina. Dr. Hancock, ludi crnčuga, jedino sam se sjetio njegovo imena iz cijele serije. Isto kao i E.R. samo što je možda bila malo brutalnija. Kao kad je onaj Dr. (šef kirugije) ostao bez ruke jer mu je helikopter otkinuo elisom dotičnu.

Nemocnice na kraji mesta
Bolnica na kraju grada

E to bi se moglo jedino prodat pod realnu doktorsku seriju. Prava socijalistička bolnica sa svom onom ruskom aparaturom i starim prdonjom primarijusom što kara sve sestre. Da se radnja događa u Hrvatskoj, tj. tada u Yugi, totalno bi odražavala zdravstveni sustav tog doba. Uvijek mi je bilo simpatično kako su svi ti češki doktori dolazili sa svojim Ladama i Škodama na posao i uvijek su radili sve polako, a nisu histerizirali i dernjali se ko u E.R-u i Hopeu.

M.A.S.H.

Korejski rat, mobile army surgeon hospital 4077. Sve je bilo super, jedino što su se za mobilnu bolnicu u dvjestotinjak epizoda uspjeli preseliti jednom ili dvaput. Inače uvijek su stajali na istom mjestu.
Scrubsi onog doba. Definitvno presmješna serija. Pecara u šatoru, libanonac koji se oblači u ženu… ludara brale.

Dr. Stefan Frank

Dr. Stefan Frank je definitno najjači doktor na svijetu! Osim što je dokazano veliki jebač, uz to je i odličan: liječnik opće prakse, kirurg, psihijatar, pedijatar, dermatolog, kirurg, urolog, ginekolog, defektolog, farmaceut, ortoped, oftamolog, patolog… definitvno najsvestraniji čovjek u medicini na kulgi zemaljskoj. Ima privatnu praksu i radi u klinici Waldner

Scwrzwald-klink
Klinika Scwarzwald

Serija koje se definitvno najmanje sjećam. Sjećam se neke kućerine u šumi i to je to. I mislim da je bilo više sapunica nego neka “doktorska” serija.

Talijanske doktorske serije

Ako su talijanske doktorske serije odraz zdravstvenog sustava u Italiji, definitvno se nebih želio liječiti u Italiji.
Serije su inače, katastrofa, eo kad se nisam uspio sjetiti ni jednog naslova. Užas. Užas. Užas.
Koliko sam ja vidio, tamo se može vidjeti samo hrpa uplakanih talijanki kako trči po hodnicima i ganja doktore. A doktori se voze u Lanciama, Alfama i Fiatima. Nije da sam aktivno gledao ni jednu od takvih serija, ali kad god sam malo škicnio, ni jedan jedini put nisam vidio da ikad ikoga liječe u tim bolnicama.

Domaće doktorske serije. Nemogu se sjetiti ni jedne. Jel bila koja?

Počeo sam nešt srat o blog. haeru, al to ću dodat samo kao apendix na kraju, mislim da nije vrijedno uvoda na blogćetu.
E kao što ste i mogli pročitati na Vnućkovom blogu, jel, bili smo u Dolči danas. jeee. Danas je bijo Laško party i laško se prodavalo po super-ultra nevjerovatnoj cijeni od 6 kuna i to po kile. Jebeš slovence, al ak se moš zazujat za jeftine pare, zaboravit ću i na njihove igre bez granica.
E da, jel, glede laško partya evo par citata koje bi apsolutno trebalo izdvojit.
VNUK:
s bloga njegovog oteto-prokelto kad nije stavio kopirajt protekšn i zabranu korištenja desnog miša, ko što bi moja baba rekla:

u dolči vlada jedno nepismeno pravilo, tj. budući da jimbo aka brodski gigant zna vlasnika i tako to… za kvalitetno spuštanje kajle vlasniku pala je runda na račun kuće … xexexexe … a da ne spominjem da je večeras bilo laško pivo 0.5 po 6 kn … ono što je zagrebu i ostatku rvacke nam lijepe naše potpuno nezamislivo … predivan je filing kad prije izlaska u grad pogledaš novčanik, vidiš četereset kunića i kažeš sam sebi: bit će dosta da se razbijem … što bi mastercard rekao: priceless …

e da drugi citat je by Musa za kojeg sam danas otkrijo da je čitalac dotičnog bloga. Hello, Musa! A on je reko, nakon nestašica Laškog:

Nema Laškog… e sad se moraju pit skupa fancy pića. Kao Ožujsko

Fancy kao ožujsko. BUAHAHA. Dobraaa.
E mislim da je Vnućko spomenijo da je bila neke pička, bem ti lebac, dooobra al ono dooobra prvoklasna dooobra, istegnuli smo vratove da vidimo s vremena na vrijeme kako se one čvrste grudi miču u ritmu, a da vidiš usne, a lijepog lica, a kosa, a tijelo, a noge, a guza… e nesmijem se ni podsjetit jebem ti lebac onoj sam fazi kad si oču zubima pregrist jaja al nemogu jer se nemerem tolko sagnit i da poželim da sam peder pa dam si ne razbijam glavu zbog takvih avijona. a dooobra. Jebem ti lebac, prao dobra.
Stvarno za popizdit jebem ti lebac. UF. e jednom ću esploirat u takovoj situaciji a onda ne želim da budete blizu mene.
A najgore od najgoreg je još i to što ni Vnućko ni ja nisam ponijeli digitalce da to ovjekovičimo pa da mogu drkenjat cijelu noć na nešt tako dobro. A možda i bolje, možd bi se i ubijo da tako nešt vidim malo malo.
Ko što bi i Vnućko reko: “Neko ništa, neko nešta, a neko jel šta već malog zeku-peku” Nema Boga, a bogami ni pravde!
UF af. BRMM. E Vnućko me naučio jednoj stvari koja je dobra kod nas ćoravaca a ja o otm nisam nikad ni razmišljao već sam to uzimao zdravo za gotovo. A to je da sve pice izdaleka izgledaju dobro. A da se onda tek pobliže ako uvjeriš da nisu. E, da, da.
Dalje je tu i bilo svakojakih peripetija ono ludih jebiga šta ti ja kao znam, Krešo me odvezo kući a pokupili smo i Krešinog burajza koji se opijo na rođendanu od svoje male a to je isto bilo dost smješno dok je on telefoniro kako je otezo dok je pričo, al sad mi glupo pisat o tom, jer nemoš to napisat moraš to doživit.
Glede mede novog zakona ovaj put smo rizikovali dozvolu: Vnućkac, Krešin buraz i ja jer smo intoksirani alkoholnim derivatima se vozili po prednjem sjedalu krešinog afta. u biti ja nisam jer ja nisam sjedijo danas napred ja sam imo precedničko mjesto ozad. A i nisamo se vozili svi naprijed u isto vrijeme. Zapravo ja se nisam uopće vozijo naprijed. Nego na precedničkom mjestu ozad. A to sam već i ranije reko.
Šta još. E da da, Kum danas proslavijo pravu punoljetnost i šta ono još a da da kao neće više pisat blog jer ga se prati sa nekijeh strana s kojih on neće. A jebiga ja mu moram reć da on mora na to računat jer internet je takav mediji gdje te svako more pratit bez obzira na broj, spol, kosu i religioznu-etničku pripadnost uz naravno pretpostavku da je u posjedu nekakvog alat ili stroja za posjet internpletu poput računala, mobitela i interaktivne-vešmašine s centrifugom koja ima IP adresu po novom protkolnom standardu i normativu. No eto bilo bi šteta da prekine pisat blog, šta ja znam bilo je dosta koji su ta blog prestali pisat iz raznoraznih razloga neki zbog slabog odaziva cijenjenog pučanstva pa su onda počeli blog i izbjegavat kao ikakav oblik komunikacije, inerakcije i sveukupne razmjene informacija u vidu ukiadanja dokolice, dosade i ostalih nekih điđe-baja iz domene socijalnog života s primjesom artificijalne… e jebiga ako znam sad nastavak rečenice da završim.
No, eto, nadam se da Nikola neće prestat pisat blog ipak je on što bi se reklo dost dobar i uzoran bloger. Ja eto baš razmišljam kako sam se navuko na taj blog to je baš ono dobra stvar i volim ja tako svašta nasrat tu i što je važnije i pročitat jer svačega se tu može nać a đaba je za čitat i tako.
Sretan rođendan kume, neda mi se više srat.
E šta još. E da vidili ste onaj proljev s kozmopolitenom i blogom jebote od takvih sranja mi se diže kosa na glavi koje sranje bogte e ono.
I kaka im je ovo nova kvačica u apalikaciji: “Proslijedi tekst uredništvu”.
Baš ću ja njima slat ko neki jado šta sam nakuco. Imaju browser pa nek surfače.
E odo ja sad malo leć, a i gladan sam.

Evo slušam Rosenberg Jazz Trio i ono baš je zapraf opičita mjuza ono jebote, još mi fali tommy gun i Ford T i da pičim po gradu.
E kao što vidite, okačio sam svoj prvi post s Wapa, i to doduše 4. puta (i hi hi) al kad stalno izbacuje neke erore tako da neznaš jel si ga okačio il ne.
Skužio sam da je ovaj prvi witz o slovencima promašaj, jer se niko nije smijo kad sam ga ispričo, a kad sam ispričo ovu drugu verziju koja je bila u radnom izdanju svima se svidio. Pa sam ga brzo bolje u Dolči nakuco i opalio preko Wapa. Prvo s Prcinog siemensa, a onda sa svoje motorole. I moram reć da motorola ima neuporedivo jebeno bojli browser od shitmensa. Lud do jaja, i baš fin. A ima i veći ekran pa je preglednost pun kurac bolja. Najljepši wap browser koji sam vidijo do sad. A ovu motorolu imam 10 mjeseci, i tek danas sam prvi put opalio wap. (to zato što ga nisam znao naštimat do sad.)
Vnućko nam se vratijo u blato panonije sa svojim novim kolima. Ja i nisam fan alfi, ja sam više religiozan tip nego fanatičan :-), al ova dotična me se jebeno jebeno dojmila. Auto je prejebeno očuvan, lak je ko’ nov, unutrašnjost jebeno. Kao da je sad izašo ispod čekića. A malo je i prešo. 60kkm. Vidi se da je prijašnji vlasnik bio neki jebeni alfist koji je stvarno mazio i pazio auto.
Sviđa mi se i ono brundanje bokserovsko, ludara jeboote. Jebo mater taj Vnućko, ovo mu je već drugi afta u životu i ko prvi opet preko 100ks.
Vnućko trenutno nije u fazi “ajd-dam-ti-krug”, al je reko da će bit kad dodje sljedeći put u Brod. E sad, moram tempirat da dodjem u Brod kad i on. Da, znam, sam sebi se gadim… nije mi dosta što mu moram pušit karu za jeftini hardver već ga moram moljakat i za krug u autu… jebiga… takav sam.
Malo o politiki. Ovo sa Slovencima je stvarno smješno, al ipak mi najjači stav ima EU, za koju je Slovenija misila da će odma stat na njihovu stranu. Ono — e djeco, ajd malo se smirite i nemojte pravit sranja.
Danas sam gledo središnje informativne kanale na sve tri nacionalne TV. Tako da onda imam i materijala i za srat.
Irak. Sad bi trebali izbori, kaže Donald Rumsfeld da izbori neće biti mogući u 4/5 Iraka. Tako da će glasat samo jedna petina. Kaže Ramstek: “Jebiga… nemožemo imat savršen Irak, pa ni savršene izbore, al eto održat ćemo ih u petini zemlje.” Svaki put se zadivim kako Ameri lako svaćaju demokraciju. Kod njih sud odluči ko će bit precednik, u Iraku se glasati može samo u 20% zemlje… Meni jedino nije jasno zašto se zajebavaju uopće s tom cijelom predstavom i igrom demokracije. Bezvezarija.
Hebrang. Ludara jebote, pa taj čovjek valjda nemože imati jedan dan a da ne napravi neko sranje. Kanader jebački vjeruje u tog čovjeka čim ga još nije sklonio u neku sjenu… a rejting im pada i pada…
Ponestalo materijala za srat, tako da slijedi još jedna epizoda guglarija:
opis harmonike
srpski sex sliki
off teatar bagatela
bigbrother skinuli se
tuzlanski ćevapi
bigbrother sex slike
gužvara
nikol kidman