“Moj digijajac” i “Svi moji digitalci”

Daklem od danas sam postao ponosni vlasnik digitalnog fotoaparata HP 735. Detaljnije specifikacijeovdje, a Vnukova recenzija, ovdje. Sada da ga ja ne recenziram do preksutra, zato što ga je već Vnućko vrlo uspješno opiso, pa ako nekog zanima nek pročita njegovu recenziju, zato što se slažem s njim u potpunosti. Osim:

jako brzo zapisuje slike na karticu. al fakat brzo

Buahahaha. Ako je to brzina, onda je zapisivanje na CF kartice Warp 9.9. Ah, kako je teško sa CF-a preć na sporkasti SD… al bar je aparat deset klasa iznad prošlog.
Inaće moj prvi digitalac koji sam imao, a mogu se podićiti da sam imao među prvima digitalac u svojoj generaciji, tada još davne 2001, bio je famozni mustek MDC-1500. Osim što je ogavno ružan, bio je i zakurac. S njim je dolazila 4MB CF kartica, što znaći da je stalo nešto malo slika na nekoj šugavoj rezi. Trošio je četiri baterije, i to nemilice. Inaće dobio je i naziv “javno-dobro”, zato što je prošao cijeli grad kod mnogih prijatelja, drugara, poznanika, et cetera…
Maksimalna reza bila je 1024×768, i imao je 2x digitalni zoom. Digitalac se tolko razjebo da su sve slike bile apsolutno mutne. Završio kod Nikole sa svim svojim aksesoarima.
Drugi digitalac bješe također bole-jaja-socijala, i to famozni Trust 730s LCD POWERCAM ZOOM. Realnih 2.0 MP, slikao na 3.1, a s nekim njegovim magičnim softverom, dalo se to izinterpolirat i izblurat do nevjerovatnih 4.0.
Trošio je također CF kartice, i samo dvije AA baterije i to poprilično štedljivo i racionalno. Slike su mutne, blic prejak (tako da smo pribjegavali pokrivanju jednog dijela blica prstom). Dičio se 4x digitalnim zoomom. Prodao ga neki dan Nikoli, dosta povoljno uz 64 i 128MB CF kartice.

Dodatak.
Stupanjem na snagu novog zakona o sigurnosti na cestama, ova država se (sudeći po stanju u SB) pretvorila u policijsku državu. Papana ima na svakom jebenom koraku. Danas smo Slatkiš, Krešo i ja posvjedoćili klasičnom policijskom pull-overu. Drotovi u onom famoznom Pajeru su zaustavili nekog lika u starijoj Toyoti Pćelici. Policajac je urlao na njega nemilo. Možda još uvijek urla na njega. Što je najgore, nismo skontali zašto.

Tour de Slavonia (varijanta kratka)

Daklem danas je kako je već bješe bilo najavito došo Niđo da se prikaže u kući mojoj kao gost.
Idealna prilika za još koji crusing. Ovaj puta zbog nekakvih meni još ne razjašnjenih razloga nismo mogli se vrnit do neprijateljskog i susjedskog naroda zagoraca v Zabreg, a nije mogo proć ni klasični crusing Brod-Kutjevo-Orahovica-Našice-Donji Miholjac-Dravaszabolcs-Harkany-Mohacs-Batina-Osijek-Đakovo-Brod, dijelom tim što je GP D. Miholljac zatvoren jerbo drugari ugari prepravljaju most sa svoje strane.
I ajd, najkraća varijanta, a da se opet može nazvat crusingom (norma mora zadovoljavat minimalno prolazak kroz komada dva grada) bješe BROD-N. GRADIŠKA-POŽEGA.
Krenusmo daklem autobahnom do Gradiške i čak sam ja vozio najvećim dijelom puta u trajanju od nekih >50 km. Fala, Niđo.
Daklem došli smo u Novu Gradišku, drugi grad po veličini u Brodsko-Posavskoj županiji. Pošto smo bili na obilaznici, grada nismo ni vidjeli, a nije baš da se tu ima nešto i vidjet, zato što ako špancirate duže od 10 minuta kroz centar grad, naiđete na tablu Cernik i onda više niste u NG, nego u selu Cerniku.
Krenusmo daklem cestom prema Požegi, centru Požeško-Slavonske županije. Malo je cesta u Slavoniji ravnoj koje ja i Niđo nismo zajedno prošli, al eto, silom prilika, ova bješe jedna od njih. To je ko fol neko brdo, jer ako je uspon od 5%+ onda je to za slavonske pojmove Kilimanjaro, a ova cesta bješe jedna od takvih jer se Požega nalazi u famoznoj zlatnoj dolini (valis aurea)
Ne kaže se đabe da je u Slavoniji najveće brdo bundeva.
Cesta vodi preko famoznog sela Baćin Dol, a i kroz još neko selo gdje je punionica onih ogavnih Trento sokova koji se prodaju u Presoflexu.
Došli smo i napokon u Požegu, koja također nije bog-zna kakav grad, jer ako šetate duže od 20 min počinjete se vrtit u krug i osjećate se kao u onom filmu s Belushijem i onim svizcem što vraća vrijeme ko pokvarenu ploču.
Popili smo kafu u nekoj birtiji, ja kupijo praznih Devedejeva i vratili smo se nazad za Brod.
Bili smo još i dvaput u republičko-srpskom Brodu, drugi put oko ponoći gdje smo u nekom Disco-klubu UNO viđeli mnoštvo mlade republičko-srpske pičeti*e. No, nek Nikola opiše put u BEHA ERES.
I da, definitvno pogledajte Nikolin blog jer je obećo da će opisat kako smo se ogriješili zajedno o zakon o prometu na cestama. I susretu s organima.

Fintakord

Jutros sam se upogonio već u 7.30h. Nemereš belivit. I onda, ajd kad si budan, ajd gledat tevelizor. Kako na teveju je u to doba vrlo raznolik program
HATEVEJ AJNC – Dobro jutro, perverzna zemljo Rvatsko
HATEVE CVAJ – Jadranska rapsodija s vijestima
ERTEEL – Tajni život neke kučke što je upala u neku radijoaktivnu mast
N0V@ – Džepna čudovišta i Eš Kečap sa svojom drocom Misti
Daklem jasno je ko dan da ću gledat Dobro jutro s onim likom. Naravno da to gledam svake prijestupne godine, jer u to doba normalni ljudi il rade il spavaju.
Danas je vodijo onaj lik što vodi neke vijesti i ona pica Karmela Vukov Colić. Bože sveti al je tu ženu pregazilo vrijeme. Pa ona jebote ima jedno sto i kusur godina a isfurava da je neka curica. BRGH! Yaki yak.
Negdje oko podneva sam iši u šoping, al ne u Kaufland kao inaće nego ni više ni manje u Billu. Kako sam krenuo bez totalno keša, obnaružan samo karticama, nisam imao ni za kolica. Bio me merak žicat ljude dve kune, pa se sjetih jednog texta koji sam napisao za drugi broj nikad izašlog Fanfe iz kolumne “Stare tajne mladih majstora”:

Kako otključat šoping kolica?

Propadanjem socijalističkog poretka u našoj zemlji, bolje rečeno propadanjem poretka u našoj zemlji, mnogi ljudi takozvani političari prionuli su ka poslu osnivanja takozvanog slobodnog tržišta. To je inaće jedan primitivan sistem u robno-novčanoj zajednici, tj. u ekonomskoj strukturi a mnogi ga razaznaju kao i K A P I T A L I Z A M. Iako primitivan sam po sebi popularan je u mnogo zemalja. Naravno za podneblje naše lijepe zemlje uzeta je nekakava experimentalna verzija. E pa sad ono glavno. Formiranje takove ekonomske strukture kao nositelja cijele privrede otvorilo je za neke mogućnosti. Pa tako mnoge trgovine iz nekadašnjih stranih neprijateljskih zemalja otvaraju svoje prodavaonice u našoj zemlji. A sad kolko je to primitivno, nemoram vam ni pričat – vjerovali ili ne u tim trgovinama se koristi N O V A C . Primitivizam takve razine stvarno je neprimjeren. Kao u mračna vremena. No uglavnom da se vratimo na stvar. Naravno kako plaćate novcem možete i fala bogu kupit kolko oćete a ne kolko vam uistinu treba kao u recimo naprednijem, hm, pa neznam pa eto, recimo K O M U N I Z M U. I sad kako vi možete natrpat kolko oćete oni se dosjetili – kolica. Pa trpaje brale kolko moreš da platiš. E pa jel tako i postoje kolica. Naravno treba platit kolica ta u vidu kaucije. E sad kako to zaobič il barem (ak nikako drugčije) ublažit to. Imamo jedan sistem sa kovanicama u ladicama (GETRO)- Znaći imate ladicu, turite Medu i kolica se odključaju. RJEŠENJE: turite bilo koju drugu kovanicu (i od 5 lp ak oćete) ključem je pogurajte na desno i polako gurajte ladicu dok ne sjedne. Voila – problem rješen. Naravno zlobnici bi mogli ta kolica kasnije i nekom uvalit za 5 kuna i na tome zaradit pa eto recimo 4,95 kn ako je unutra 5 lipa. E sad drugi sistem (BILLA). Imate kovanicu koja se direke tura u jedan utor i pri tome se oslobađa mehanizam koji zaključava kolica. Naravno i to se može rješit. Recimo; ubacivanjem ključa i čačkanjem do iznemoglosti dok ne potaknete mehanizam da se kolica otključaju.
JIMI

I drk, drk ključem otključah kolica. JEEEE.
Billa je definitivno NAJ NAJ NAJ. Jebiga, mene niko nije šljagnio.
Uglavno jel, Billa zakon i mislim da se nemere mjerit s ovim ostalim trgovačkim lancima.

Danas sam bijo i u republičko-srpskom Brodu đe sam kupijo, paz sad ovo, šteku Marlbora! Da, da.. Lud sam sto procentno.

Nikola se osvrnio na famoznih 0.0 ‰. Ja sam o tome još i prije piso – ovdje – a dodati ću samo da u Iranu broj poginulih godišnje iznosi 200.000. A znate kaka je politika tamo sa alkoholom…
ISLAMSKA MILICIJA: Sine, šta to piješ?
SLUČAJNI PROLAZNIK: Piv…
BRŠ DAGA DAGA DAM Klik! BRRRR! (zvuci AK-47)

Janjetina iliti Jagnjetina

Danas je bila dolje u birtiji (aka Derby) organizirana jagnjetina za nas odabrane koji smo participirali. Inače žestoko nevolim janjetinu zbog onog karakterističnog smrada od kojeg mi se povraća. Al, silom prilika, svojski sam se naždero janjetine i luka. Ljudi koji su dolazili na casual večernje piće upadali su od balkanskog smrada (janjetina+luk+znoj). Osobno sam se naznojio kao da sam trčo (ha!) i zamastio do pete.
Inaće janjetina je simbol balkanskog prestiža. Uvijek se za sve ćabe jede pečenka, osim kada se sagradi kuća kada gazda ispeće janjce.
Trenutno mi je muka od te silne janjetine, i iako sam se najeo, mislim da će kao i dosada proći još dobrih 10 godina kada slijedeći put budem jeo janjetinu.
Sinoć sam po prvi put zaigrao Dooma III. Moram priznat da sam bio zabrinut nakon Vnućkove recenzije na blogu, ili bolje rečeno pljuvanja.
No… e sad igra je prejebeni zakon. Daklem napokon nešto novo u fps žanru. Interakcija s računalima, info-kioscima, PDA pizdarijom i ostalim pizdarijama me je nadasve toliko očarala, da čak mislim da mi se i pišo digo. Prejebeno dobro. Grafika je tolko dobro da me strah ako je vidim na Slatkišovom 9600XT (full dx9 podrška) da ću i svršit. Naravno ja se moram igrat na 800×600 sa ništ detalja i trpit pokoju krađu frejmova (ali ne i štekanje kao u Far Cryu!) što me i raspižđuje.
Ah, pa sad ta grafička zahtjevnost. Jebiga, nemoš ti očekivat da će smeće 9200 tako nešto progutat. Socijalna kartica – socijalno igranje. Princip: kolko para – tolko muzike. I to je to. Jebiga.
Na kraju Vnućko povlači paralelu sa UT2004 i Doom trojkom. E pa sad ja tu isto moram reć nešto. Volim ja i sarmu i poker. Al na totalno druge načine u totalno drugo vrijeme. UT je Multiplayer igra, Doom SP i to je to. Uglavnom igra je zakon i skoro me je navela da kupim novu grapičku, al ipak sam odusto jerbo nemam para i čekat ću još malo, najvjerovatnije u komadu s kakom pločom s PCIE i 64 atlončićem.

….jer se na brdu nalazi nekakav partizanski kip. ne sjecam se kako vec prica ide, molio bih jimija da upozna ljude s povijesnim cinjenicama, neki rusi su tamo bili neznam…

Daklem, osjećam se pozvan da upoznam ljude s povijesnim činjenicama kako jekolega predložio.
Ovako – (neću ulazit u geografsko opisivanje mjesta jer je to već Niđo objasnio, a samo ću ga citirat: ravno sladoled a lijevo vajkrem – time je tio implicirati da je preko (okrenuti prema istoku) Sombor u kojem se pravi famozni sladoled Somboled, a lijevo (sjever) Mađarska – zemlja vječne salame i sira i iz koje je famozni sir za mazanjeVajkrem)
6. studenog 1944 započela je Batinska operacija, jedna od najkrvavijih bitaka s kraja WWII.
57. armija 3. Ukrajinskog fronta Sovjetske Crvene Armije i 51. divizija (većinom sastavljena od Srba) 12. korpusa Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije počele su forsirati Dunav na potezu Apatin (Srbija) – Batina (Hrvatska) protiv 68. njemačkog vojnog korpusa.
Napokon nakon teških borbi 29. studenog slomljene su fašističke snage i time je omogućen prolaz kroz Baranju do rijeke Drave što je otvorilo put od Osijeka ka Donjem Miholjcu.
Neki podaci pokazuju da je u Batinskoj operaciji broj žrtava iznosio oko 10.000 sovjetskih vojnika i jugoslavenskih partizana.
Drugi podaci pak navode točne brojke od 1456 žrtava sa partizanske strane (416 poginulo, 850 ranjenih i 190 nestalih). Po tim brojkama, sovjetski gubici su iznosili 1397 poginulih i nekoliko tisuća ranjenih.
Nemački gubici su iznosili 2500 poginulih i ranjenih, te 140 zarobljenih, čime se praktički 31. SS divizija raspala.
Na hrvatskoj strani (na brdu u Batini) gdje su bile okupatorske snage, Rusi su podigli Crvenoj Armiji i Partizanima veliki spomenik u čast pobjedničke bitke. U Bezdanu (srpska strana) podignut je muzej.

Oj, Gundinci morat ću vas slikat, pa vas neću zaboravit nikad #2

Jučer je završio posljednji dan mog egzila u Gundincima.
Ujtro sam se probudijo, i naravno Niđe opet nije bilo, a kraj kreveta mi je ostavio ručnik (iliti peškir) i na njemu poruku:

Evo ti ručnik ako se odlučiš otuširat

Aha, znači tako. Smrdim, a on je odma pobjego i ostavio mi diskretnu poruku da bih se mogao otuširati. Pa šta sad onda? Ajd pod tuš. Prolaskom kroz kuhinju, vidjeh Niđu koji je prao suđe il nešt pa sam prije tuša obilato doručkovao.
Kako blog.hr prekjuče nije radijo, pogledali smo dal je sad u funkciji al nije bijo.
Gledali smo malo TV, pa se opet uputili u birtiju preko puta za koju sam naučio da se zove “Granit”. Kafenisali smo i progutali večernjak od dotićnog dana, kada se u međuvremenu vratio Dado sa Didom iz Broda, što je značilo da smo ja i Nikola bili u otvorenoj poziciji da uzmemo auto i tako nastavimo puta ka prema dalje.
Prva stanica stajanja bili su još jedno u nizu životopisnih sela u Slavoniji – Sikirevci. Cesta koja vodi pravcem Gundinci – Sikirevci podsjeća vrlo slično na cestu Ješevik – Šušnjevci, ali ipak sa malo boljim voznim karakteristikama.
U Sikirevcima smo sjeli u birtiju “Pandoru”, jedna u nizu birtija s istim imenom u tom dijelu Slavonije, svojevrsnim lancem birtija po selima.
Tamo smo čekali Nikolinog kupca za mob, Aphexa sa Forum.hr. Nakon uspješno obavljene transakcije i sat vremena provedenih u ugodnom društvu, Niđo i ja uputišmo se dalje, ovaj put preko granice naše nam drage domovine.
Na GP Slavonski Šamac, carinik je zamijenio mene i Nikolu i tako se stalno Nikoli obračao mojim imenom

Vanja, dali je ovo vaše vozilo?
Vanja, biste li otvorili gepek?

Pokušo je Nikola njemu objasnit da je on Nikola, a da sam je Vanja, ali bezuspješno.
Kada su nas napokon pustili da prođemo, bosanski organ nam je samo mahnuo i mi nastavismo pravo prema sokari. U sokari je Nikola kupio 15 bočica sa cuclom Ice Tea od breske za nevjerovatnih 6KM.
Okrenismo se i dođosmo u grad. Na tabli na granici kaže Slavonski Šamac/Šamac. Prvo je bilo kupovina piva, i to Nikšićkog komada 10 za roštilj koji smo organizirali naveće.
Onda smo navrnuli u “Butik peciva” gdje sam ja kupijo Burek. U nekoj trgovini trgovkinja je dobrih 5 minuta računala kako da mi vrati kusur nakon što sam joj ja dao 100KN, a cigarete koštaju 15KM (15KM*4=60HRK) (100-60=40HRK) (40HRK:4KM=10KM). Vrlo jednostavna matematika, ali očigledno ne i njoj. Trgovina je inače prekoputa spomenika šajkači?! Neka, neka, takve spomenike treba sve češće gradit da se ne zaboravi koliko je glupost ljudska i dokle te može dovesti.
Nakon obavljenog šopinga zaputili smo se u birtiju pod imenom Amigo (ćirilićno) gdje smo popili kafu za nevjerojatnih 0.75KM. I kolu, al zaboravio sam cijenu.
Nakon kafunjare, Nikola mi je išo pokazat gdje se rijeka Bosna ulijeva u Savu (također rijeku). Prelazak preko rijeke Bosne inače se odvija preko jednosmjernog mostića gdje je promet reguliran semaforom.
Nakon razgledavanja, prijateljske nam BiH u mrskom i neprijateljskom RS entitetu, vratsimo se preko grane u Slavoniju nam našu. Još smo ošli na sprud u našem Šamcu i napravili krug. Uputismo se tada, via Gundinci prema NP Kopanica dočekati Vladu i Govnara Smrti II koji su dolazili na roštilj. Nikola i ja smo u međuvremenu još soknuli i do Božića u Vrpolju kupit stražnju lijevu lampicu. Uglavnom dok smo sve rješili, već su se nekako pojavili Govnar Smrti II i Vlado.
Ispozdravljali smo se, i onda je Vlado vozio Govnarev auto do Guzinaca u šleperskom stilu.
Dolazak u kuću Dudarevu bio je obilježen kratkim razgovorim ugodnim naroda slovinskoga u sobi mog domaćina, kada smo se odlučili da kresnemo vatru za roštilj. To je bilo poprilično smješno, ali uz nadljudske napore prometejski smo uspjeli napraviti vatru pogodnu za roštilj. Roštiljali smo, pili pivo, drugovali, a Vladu je uspio skajlat Nikolin pas (!) i dijete (ne nikolino dijete ;-).
Oko pola 12 odlučismo nastaviti put ka metropoli na Savi, ispozdaravljah se s svojim dotadašnjim domaćinom, naravno da mu nisam ni zahvalio na gostoprimstvu, jebe mi se. Put smo nastavili via. posavska sela jerbo sam se ja gnušao da HAC-u ostavimo 11KN za ni 30KM relacije.
Dolazak u Brod smo mislili svršiti kratkom puš pauzom ispred moje zgrade, ali Vlado dade prijedlog da odemo do njega divaniti još malo što se odužilo do pola pet i tada se rastašmo pred zoru. I tako je svršio četvrtak koji je jučer trajao cijeli dan.
Dodatak:

Vlado i Govnar Smrti II – novi rječnik
staro: Trnjanski Kuti
novo: Trojanski Kuti

Oj, Gundinci morat ću vas slikat, pa vas neću zaboravit nikad #1

Danas je bio prvi dan mog boravka u kući Dudarovoju vrlo živopisnom slavonskom selu Gundinci. Jutro je počelo dosta rano, već oko 9, kada me probudila graja u kući koja se stvorila izuzetnim prometovanjem ljudi po kući. Promet je bio toliki, da bi ga se nebi postidio ni Central Station u New Yorku. Usprkos svemu, uspio sam nekako zaspati i probudio sam se onda definitvino oko pola 10. Kako sam sam bio u kući, nazvah Niđu da vidim đe je on nesto. On se u datom trenutku nalazio kod auto-mehaničara u Kruševici kod kojeg je otišao dijagnosticirati feler na kočnici prednjoj lijevoj.
Malo sam đabalezgario po sobi, obavio jutarnju higijenu i pročitao jutarnju dozu blogova, kada se u avliji začu karakterističan zvuk neispravne pločice disk kočnice. ZVENK-DRFLJ-BRŠ-BLANG. E, to mora bit Niđo. I baš tako, žao kobili, kobili se nado. (?!)
Žderasmo malo jutarnje, tako da smo uspjeli ispraznit tek ni možda pola sadržaja prehrambenih iz frižidera.
Niđo i ja tada se bacismo na posao farbanja kapije, tj. on je farbo a ja sam sa šamlice držao moralnu potporu i sve naravno vrlo profesionalno dokumentirao digitalcem socijalnim. Kada je farbanje bilo gotovo (cca. 11h) ošli smo na kafanjurau jutarnju preko u birtiju opisanu već dolje negdje u jednom postu od prije kojih tjedan-tjedan i po’.
Vratismo se sa kafunjare na ručak, a poslije ručka smo dokoličarili po sobi, gledali vizu za budućnost i tako.
Negdje oko 16 ha krenusmo u Đakovo, jedan vrlo životopisan grad u srcu Slavoniji da kupimo disk pločice (iliti kočione pločice) i da ih po mogućnosti i instaliramo (tj. da odnesemo nekom da ih instalira).
U jednoj đakovačkoj trgovini auto-dijelovima naišli smo na vrlo ljubazno osoblje koje nam je prodalo disk kočnice (nismo uzeli najjeftinije, nego najskuplje [u izboru od dvoje]). Dotični trgovci su nas tada uputili u jedan auto-servis gdje smo odnijeli Una na serviz. Digili oni Unića visoko u zrak, promjenili, i konstatirali da su i diskovi također zreli za mjenjanje. Daaabro.
Nakon promjene kočnica, kao savjesni vozači, poslušasmo savjest mehaničara koji je rekao da treba napraviti 100 Kmh da se kočnice „prime“. Svratismo do Kauflanda kupiti malo nekog žderala i cedejova komodore komada dosta. Krenusmo tada ka Boroviku.
Borovik je, po mojoj slobodnoj procijeni, najveće jezero u Slavoniji (a time i Baranji). Nikola, kaže, a nema razloga da mu nevjerujem da je tuda nekad bilo selo koje je raselila i potopila neka neprijateljska i mrksa vojska (najvjerovatnije JNA). Pogledasmo jezero i krenusmo cesticama ludim i brdovitim (da, u Slavoniji!) ka metropoli naše makroregije – Osijeku.
Osijek, raskopan centar, vjerovatno ponukanim brodskom inicijativom i akcijom sređivanja najvećeg trga u Hrvata. Stali smo i u MekeDonaldsu da pojedemo sladoled McSandy (Niđo jedan, ja komada dva). Nakon kruga po Osijeku, uputismo se nazada ka Gundincima uz dva kratka stajana (na pumpi u Đakovu i Vrpolju na PBZ-ovom bankomatu).
Odma s povratka večerasmo, ispeko Niđo i kavu kada se uputismo u avliju gledat kišu meteora. Kiša meteora je u najmanju ruku bila razočaravajuća jer smo sveukupno zajedno uspjeli vidjeti tek pola tuceta padajućih metora (vrište li meteori dok padaju?).
Tolko o proteklom danu.

Facing death in marutti po bog zna koji put

Uslijed sveopšte monotonije večeras u gradu i bezobraznom nedavanju pokera, Poljak i ja odlučismo ubiti dokolicu povećanjem doze adrenalina. Kako nam u ovom našem malom mistu naravno nije dostupan bungee jumping ili neka druga extremna zanimacija, pozvašmo našeg prijatelja Marinka da nas provoza u svom automobilu koji je na ovom blogu već i previše puta opisan. Par krugova u gradu pa rastanku (koji nije opet silom prilika bio u zoru). Vozi on nas tako po Vijušu, točnije po ulici u kojoj je Scotch (poznato brodsko okupljalište jet-seta) i napiči 90kph u autu. To je inače po ravnom neka granica maksimuma sa nas trojicom krmaka u autu. A feeling je otprilike jednak kao vožnja u peglici pri toj brzini. Pičimo sve zakon, kad odjednom ispred nas sotonistički trokut, neka cestica koja sječe put na kojem smo mi i ispred nas ravno neka kuća. Uzvici pred pogibelj i naravno flash backovi, već su standardna pojava kada se vozimo u dotićnom autu s dotićnim gospodinom. Kočenje i zaustavljanje jedva na vrijeme. Uf, jebem ti život.
Tada pošto smo bili blizu odlučismo posjetiti Poloj, lokalni poligon za jebavanje. Večeras je prometa bilo malo, tek možda desetak auta sa zamagljenim staklima. Marinko je okrenio i auto pod ručnom na parkiralištu pored BSK-a, tamo gdje ja Niđuuvijek nagovaram da okrene ručnu a on nikad neće.
Još koji krug i rastank koji, opet ponavljam, silom prilika nije bio u zoru.

Jučer sam gledao Zonu Zamfirovu, a kako to već bješe standardno kod mene, opet sam se zaboravio taj dan osvrnuti na film taj dan na blogu. Film je stvarno vrlo lijepo napravljen, samo sam ga moro gledat sa titlovima! Kad cijeli film pričaju na onom vranjskom, južnom-srbijanskom koji je mješavina makedonskog, bugarskog i srpskog. Lijepa priča Stevana Sremca upakirana u odličan film s odličnom ekipom. Glumica koja glumi Zonu Zamfirovu izgleda kao, biti ću slobodan pa ukrasti riječi jednog poznanika, božica. Stvarno ženska izgleda prejebeno dobro.

Vsak ima pač svoje “južnjake”

Danas sam napokon smogo vremena da pogledam najgledaniji slovenski film svih vremena “Kajmak in Marmelada”. Film je s razlogom najgledaniji slovenski film svih vremena. Jedna lijepa i topla priča začinjena pravim Đurinskim humorom. Jednostavno zakon.
Film je začinjen scenama preuzetim iz bosanskih viceva, a scena koja me je najviša nasmijala je slijedeća:
Božo (Đuro) praši tepih na balkonu. Na susjedni balkon izađe nadrkani komšija slovenac koji mu počme srat a svi ste vi isti, ubijate se, kradete… A gore na balkon izviri drugi komšija i brzo se prodere ovom: “A vi kradete more!” i brzo pobjegne nazad u stan. Jebeno.
Jedini slovenski film koji sam gledao prije “Kajmaka” bio je “Outsider” koji je do Kajmaka glasio kao najbolji slovenski film. Vjerovatno zato što se i ovdje priča vrtila oko Bosanca u Sloveniji (samo 1980. na početku kraja YU). Kolko se sjećam, a ima sigurno dobrih 5-6 godina da sam gledao taj film, film je bio OK, ali nekako slovenački sterilan.
Uglavnom definitivno preporučam Kajmak i Marmeladu svima da pogledaju.

Zgoda s pumpe: Idem danas kupit cigare, ulazim idem prema pultu kad se onaj ludi pumpađija dere na nekog lika koji je na kasi:
“A, šta’s ti neki ZEC?!”
Dođem do blagajne i skužim na pultu Durexe one Elite
“Ma de, kupovo bih ja samo jedan kad bi mogo” – prozbori ovaj tiho
“A, ONDA NEMOJ NI JEBAT!!” – prodere se pumpađija da su ga čuli u Doboju.
Lik onako brže bolje pobjegne u svoju Alfu 156 1.6 Twinspark djetelina (nek Vnućkoobajašnjava šta znaći djetelina s četir lista na alfama). Naravno da sam se moro navirit u auto da vidim “lovinu”. Neki slatkiš od curice, prava bombona.
Uđem u auto i preporučim Kreši da ih prati kad se rastanemo ako ima kakve voajerske prohtjeve za zadovoljit.

Slabo mi glasate nešta

Dovest će u našu avliju…. suživot i demokratiju…

Apsoštrumfno mi glasate nešto slabašno na anketi. Smatram da je to zato što kod nas demokracija nije najbolje još urodila, tj. nije se baš primila, a ne zato što je anketa glupa. E tako i Vnuk na svom bloguureduje anti-demokratski jer neda meni i Buci pjevat, a i tjera neke nepoćudne komentatore. A znaš kako se kaže. Ko pjeva zlo ne misli.

A ja kažem:

Ja ću da pevam…!

Osvrt na Niđu. Pronađoh u nekim dnevničkim zapisima pokojnog ćaće par crtica o Babinoj Gredi pa ću ih prenest vamo dole samo za tebe. I sve one koji su pratili Nikoline šokačko-latinske sage.

Selo Babina Greda, smješteno istočno od Slavonskog, i bivšeg Bosanskog Broda, a iz kojeg možeš pišniti do Vinkovaca, pa skoro i do Vukovara, a o Županji da ne govorimo, oduvijek je bilo slobodoumno i kao što reće, moj drug iz četvrte točke ovog poglavlja Željo L., prilično životopisno. U njemu je uvijek bilo ića i pića. Moja tetka Anka je znala reći: “pića do Božića, mrsa do Uskrsa” ali ovdje je toga bilo i duže, a o ostalim stvarima da ne pripovjedamo.
Svi bolji momci i sve šokačke lole i barabe, morale su kad-tad naić u Babinu Gredu. (I dan-danas nije mi poznato zašto je selo dobilo to ime)
No, to sad nije ni bitno za našu priču.
Selo Babina Greda, kao i svaka naša sela ima svoj kirvaj. Kod njia se slavi Brašančevo. Pa na taj dan iz crkvenog topa, izjutra se opali.
Da se najavi Brašančevo.
Samo, radi znanja to nije neki top, k’o ovi, današnji, za ubijanje.
To je top koji se napuni barutom i kučinom, pa opali, da razbudi zaspale babe i snaše, ne bi li na vrime počele raditi po kući, da gosti ne dojdu na praznu trpezu.
A taj top, je bio najglasniji u tom djelu Šokadije.
A poznat je postao pitaj Boga kojih godina, kad je još Marija Terezija, bila naša vladarica i gospodarica.
E, tih davnih godina, Babogreci, odluče da pošalju baj-Matu u Beč, da se požali Mariji, za onu cajeru što im Gundinčani, na pravdi boga uzešu, pa njiove krave nemaju ge na pašu. Kako su se dogovorili, tako su skupili, s numere na numeru, neku hrpicu novaca i poslaše baj-Matu pravo u Vienu.
A bja-Mata, ko baj-Mata, pravo do Osika, u Belu Ladju.
A u Beloj Ladji… Snežana i Mitke primaš i najbolja baranjska banda. Pa počeli lagano oko našeg baj-Mate.
Bome, otelo se baj-Mati
I prvo veče
I drugo veče
I tako redom, dok je bilo forinti.
A onda; svaka čast i Mariji Tereziji, svaka čast i Bečkom dvoru, svaka čast i Gundinčanima i Snežani (da joj, majku cigansku, izvuče mu i zadnji novčić), red je vrnuti se nazad u Babinu Gredu, A u Babinoj Gredi čekaju Babogreci.
Čekaju, da čuju šta je Marija, carica naša jedina, ispripovidala baj-Mati. I kad će Gundinčani poterat svoje krave s njiove cajere.
Stiže Mata, rubina mu se lipi za leđa, a nije baš tako prevruće. Sunce je već zašlo, ima skoro sat vremena. A selo, ponelo šamlice i sjedi pred crkvom. Sjedi i čeka.
A naš baj-Mata, prilazi laganim korakom i češka se po sedmodnevnoj bradi i gleda, sad baš ne znaš, jel u zemlju, jel u ljude ili u nebo. Samo vrti, onako glavucom.
Vidi, red je sročit priču.
Pa kaže:
-Ta eto ljudi, pozdravia vas carica, posebno mi je rekla da pozdravim Ivšu, kneza našeg, jer veli takog čojeka nema u ciloj austro-ugarskoj kraljevini. A tebi je snaš-Kato, rekla da takve babice, nema ni u Beču a a kamoli u Pešti. Eto, ljudi, mji vrlo je lipo pripovidiala o svima vama.
-Mata, nemoj ti nas zajebavat, nego nam ispočetka pričaj kako je bio u Beču – veli Ivša – i to strogo.
-O nema se tu puno govorit’ – veli Baj-Mata. -Stig’o sam u Beč, nekako pridjutro. Bit će skorom, polak pet. I dojdem ti ja do dvora i zavirim u avliju i gledjem ja, kad tamo Marija, obukla neke šjeroke suknje i stavlja kruv u vanjsku peč. Ja se prišunjam, i nisam mog’o odolit, nego ju opalim, onako rukom po guzu.
A ono opali k’o top na Brašančevo.
Da, kako se samo trgla okrenila i kad me je spazila, samo je rekla:
-Jee, Mata, uvik si bio lud…
………….
I onda je puknulo!
K’o top na Brašančevo.
Po baj-Mati.

Šahbazova osveta

Moram se okanit onih školskih uvoda tipa. “Ujtro kad sam se probudijo…”
Uglavnom storija o mom malom tripu u Sarajevo započinje jučer negdje oko 4 kada sam se usto iz veom tvrdog sna. Negdje oko 5 sam bio na našoj grani, Carinik, još dečak, klimnuo mi glavom zvaničan i krut i samo lupio pečat: “Sve u redu, dobro jutro i sretan put”. 
Dolazim na kolodvor u Bosanskom Brodu ulazim u bus, jedna generacija negdje poslije onog busa iz “Ko to tamo peva”.
Republika Srpska je inače zabit bole jaja, neokošena trava, drveće raste iz razrušenih kuća i ostale sheme. Dolazimo u Dervetnu u kojoj sam zadnji put bio tamo negdje 89′-90′ i koja sad nalikuje na kurac.
U Doboju, kolko-tolko bolje i uskoro izlazimo iz RS.
Iznad Tešnja zora sviće, ljubav naša vječna biće
Prolazimo i kroz Tešanj čime smo oficijalno u Federaciji BiH koja je u odnosu na RS med i mleko. Da ne kažem Amerika. Dolazimo i u Maglaj, gdje ja već polako tonem u san…
U Zenicu, kada pođem ja…
Budim se, oko mene mrak, neka ogromna zgrada se vidi iz Busa, neke planinčuge… nemogu odrediti točno vrijeme, jer izgleda kao da je 2 ujtro. A neznam ni đe sam… Kad ono Zenica… kiša ljušti… ja opet padam u san.
Žepće, Visoko i pitaj boga koji sve ne gradovi koje gledam kroz jedno poluotvroeno oko jer sam u nekom polusnovitom stanju.
Poslje Visokog, vidi vidi autoput. Pravi pravcati autoput. Ono dve trake+pomoćna, ograda pa opet to. Čak i znak za autobahn onaj zeleni. Ko bi reko. A neko mi nedavno reće kako Bh nema nijedan kilometar autoceste.
Sarajevo, najmiliji grade, u tebi me mnogi rade…
Sarajevo… kiša lije ja izlazim iz busa s onom Đurinom facom iz reklame za HtNet: Kud ću sad, u pičku materinu…?
Nekako na eci-peci-pec odlučim se za jednu stranu, kad vidi vidi zec se divi pa to nije čovjek živi… trajvanska stanica.
Kupujem kartu, KM i dvajst ulazim u trajvan broj 1 Željeznički kolodvor – Baščaršija
Anarhija, all over Baščaršija…
Izlazim na Baščaršiji, kad ono nešto manje od 10 metara hostel Ljubičica.
Hello
Zdravo, treba mi jednokrevetna soba za ovu noć
A jel bona, odklem si?
Iz Broda
Bosanskog?
Slavonskog…
Oš možd u mješovit studentske sobe, imamo puno cura…?

Pogled mi đavolski zasvijetli
Naravno…
Dobijo ključeve, i odlučim otić u ministarstvo predat dokumenta i po onoj kišurini krenem pješaka. I napravim jedno tri izgubljena kruga po Baščaršiji…
More bit kod Skenderije, a more bit i malo niže…
Uspio sam naći Fax (koji btw. nisam ni tražio) dok sam se malo pogubio dok sam našao ministarstvo. Predo dokumente, sutra ujtro 10h nazad po njija. Još samo u poštu da uplatim taxu…
Ulazim u poštu i smejem se ko budala. Sjetim se onog skeča kad se svi pofajtaju i onda uleti Zenit sa hepekom. Plaćam, i sad napokon mogu ić popit kafu.
Sjedam u neki kafić, naručujem kapućino i kolu. Gutam Dnevni avaz i nakon sat i po’ idem dalje. Aman-taman se vrijeme razbistrilo, nabijam osmjeh na lice, mp3 u uši i pičim Sarajevom… mnogo lepo.
Tera me pišat, ulećem u neki birc naručujem Cocktu, potom Oraginu al nema ni jednog ni drugog… kao to se ne prodaje baš… ma daj onda Kolu.
Po drugi put gutam Avaz i nakon dva sata gubim se iz birtije.
Gladan sam… jebeno. Sjedam u neku ćevabdžinicu na Baščaršiji i naručujem ćevape u kajmaku i paradajz salatu. Pravi onaj masni kajmak, mljac mljac. Ovo me zasitilo.
Opet do birtije ovaj put na čašu točenog Sarajevskog. Vata me san na terasi birtije… odoh do hostela. Kupijo dva Uniona. Pijem pivo, jebe mi se živo. Pokušavam upalit TV koji je btw. onaj stari drveni RIZ. No, no… ne ide. Taman nakon što sam popijo oba piva i proguto “Start”. Grupa backpekera: dve žemske iz Kalifornije, žemska iz Ohaja, student prava iz Kalifornije, šveđo iz Štokholma, Kanađanka i Australka kulturno pozivaju na pivo, što ja naravno prihvaćam… Kad sam proguto već tri, dobro bi koja piva još legla. Pazi ovo oni vode.. Ha ha. Naravno da su uletili u neki muslimanski Tee house – no alcohol.
Jimbo: Guys, there’s no beer here…
Pravnik: Sure it has, look it says P-I-V-O
J: Bezalkoholno. Alcohol free…
P: No, way!

Konobar potvrđuje moju tezu… buahaha
Odlazimo dalje i sjedamo u neki birc u kojem ima samo malo pivo. Pijem i raspravljam sa Šveđom o Iraqu… Ameri nisu zainteresirani pretjerano. Nakon dve pive kao vraćamo se nazad. Ja dajem prijedlog
We need more beer…
Ulazimo u trgovinu, preperoučujem Union jerbo Ožujsko nevalja. It sucks. Tim riječima sam opiso Ožujsko. Kad nema Karlovačkog.
Svi uzimaju po dva. Ja sam popijo već pet pivi. Pa daj da uzmem još tri da zaokružim na osam.
Šveđo, Kanađanka i ja grickamo košpe. To jest, ja grickam, šveđo čisti rukama, a Kanađanka jede sve!
Whata Hell?
To se kao jede tako, kaže. Ma daj ženo ne ser bona… Kaže ona da pitamo Amere… Ameri sve jedu… God damn! Perverznjaci!
Kako Amri od svega moraju napravit cirkus, pa tako i od pijanke pa je pao prijedlog da igramo neki stupid drinking game. bacaš kockice pa radiš neke gluposti pa cugaš. Ja sam se razbijo. Još sam poslo i nekog da mi donese dva Sarajevska… Onda sam se razbijo. Do četir ujtro sam sa Švedom i Američankom imao raspravu o Bushu.
Ujtro sam obavijo na faxu sve, kada sam se odlučio počastit burekom. Po kile mesa, masno – zakon! Od sada službeno zahjevam da se Burek u brodu prodaje pod imenom “nešto-kao-al-nije-Burek” ili “Surogat-Burek”.
Bus i evo me u sucidialnoj panonskoj niziji… u srijedu Sarajevo vraćam se tebi… can’t wait till then…

Ja sam cool i volim sve što vole mladi

Lupam ja tako veselo po pokeru kada zove vnućko:

Dospio si na cool listu na blog.hr. Sad kad si postao slavan, nemoj zaboraviti sve male ljude koji stoje iza tebe…. velika si osoba, i fizički i psihički i težinski, puno ljudi može stati iza tebe, ali znaš kako se kaže, malo nas je al smo govna.. nemoj zaboraviti sve svoje prijatelje koje si imao dok nisi bio slavan, nemoj zaboraviti tko stoji iza tebe, nemoj zaboraviti na čijem ti serveru stoji banner koji ti omogućuje socijalkomunistički dizajn… jebote, mislim da trebaš pisat sve ovo, zaboravit ćeš inaće :))

Eto daklem. Ja sam sad službeno kul. Mislim da najviše mogu zahvaliti Trapulinoj intervenciji koji je prvi ukazao na depotizam Blog.hr cool liste. Trapula, s ponosom te pozdravljaju web revolucionari…
U daljnim događanjima involving yours true only. Daklem, kao što se i moglo predpostavit Garo nije došo popravit špagu od kotlića, tako da svaki put kad kenjam moram tušem naterat brown jahtu ispod šahta.
Krešo je došo i išli smo na koncert a prije toga i na pumpu da kupim Silver cigare jerbo sam presušio sa bosanskim Walterom. Silver il nije poskupio il na INI imaju stare zalihe, men dobro, jerbo sam za kutiju iliti paklu po srbijanski dao 10 kuna. Čing čing.
Došli smo pred samostan aftom krešinim, koji smo parkirali ispred te barokne građevine. Sad ću preskočit cijelu epizodu kog sam vidijo pred samostanom i od kog sam bježo jer bi to moglo ić u nedogled…
Opet ovaj tupavi čuko laje…
Uglavnom, ušli smo unutra, ja dao 10KN dobrotvornog priloga. Sapienti sat, što bi rekli stari latini. Prvo su svirali neki klinci pa Vlado, kad je Vlad završio ja sam ošo na kafu u Harley.
Ovo je na slici Vlado kako svira, a Krešo se keri (snimito prije par mjeseci)
I tu epizodu bih rado preskočio.
Igrali smo pokera, Slatkiš i ja, naravno bezuspješno.
BTW. Slatkišu, Mrva ti je poručio da mu je dao još jedan royal
Sjedili smo tako u birtiji, ja sam se uspio ogrebat za đabe Pepsi i onda kako nisam imo para, igro sam na Vladinom mobu Video poker i došo do nekih 6900$ kada smo se ošli vozikat po gradu i okolici malo s Fićom. (S Filipom, ne sa zastavom 750)
Stara me je prepala na ulazu odma da je neki par poginuo na Savi od mine?! Hm, ja nisam ništ čuo/vidio.
Istina je, evo na Sbonline ima članak.

Tko je stavio te mine i zašto baš tu na periferiji grada, na slavonskoj obali Save. Svi znamo da u Domovinskom ratu neprijateljska vojska nikada nije kročila preko Save. To miniranje je vjerojatno izvršila naša vojska a onda se tu nameću neka jako ozbiljna pitanja. Nije bilo prijetnje takvim masovnim napadom preko Save da je bila nužna priprema za odsudnu obranu kod koje se periferija grada mora zasijavati minama. Zašto se minirao vlastiti teritorij? Gdje je plan miniranja, tko je to naredio a tko izvršio? Zašto onaj tko je minirao, nije te mine sam uklonio? Kako to da te mine nisu do sada nađene i uklonjene u operacijama razminiranja obale Save a plaćalo se i radilo se na razminiranju tog područja?. Tko je tu vršio razminiranje a tko je nakon toga izdao potvrdu da je to uredno i napravljeno?Ako sve mine na području grada nisu uklonjene, odnosno teren nije provjeren, zašto onda nema oznaka opasnosti? Nedavno su blizu tog mjesta stradala dvojica iskusnih stručnjaka dok su razminirali teren a koji mjesec nakon toga, danas, i još dvoje Brođana. Koliko nas još mora stradati da netko pomakne guzicu i konačno počisti te mine ili bar postavi oznake ‘minirano’?

Što se tiče mina, mi smo jedna super-duper zemlja. Gledo sam jedan dokumentarac o pirotehničarima i onda je jedan lik reko da se gine na minskim poljima koje je postavljala HV. Tamo gdje je JNA postavljala mine, postoji evidencija i mape minskih polja koje su svršetkom rata postale dostupne. Minska polja s naše strane razgraničenja s postavljana na “svoju ruku” bez evidencije ili ikakvog mapiranja i zato je danas st(r)anje tako kako je.
Mene isto živo zanima ko je miniro po gradu i kakav je to strateški značaj imalo?

Braća Karamazov igraju u Dragovoljcu

Ovo trenutno pišem u notepadu pa ću kasnije samo aploudat jerbo se na blog.hr nemere spojit zbog 509 začkoljice.
Uglavnom, stori of d dej počinje ovako… Sjedim ja veselo na šolji i seruckam veselo kada dolazi poruka from Marinko: «čekaj me u pola devet u derbiju idemo se vozat». Jaipijajej jipijaj hou. I uredim se ja, tj.promjenim majcu jerbo je ova koju sam trenutno imo na sebi imala nekakve ostatke moje današnje prehrane. I silazim ja dolje, gdje srećem i Poljaka za pokerom gdje mu se naravno pridružujem i ja… tada dolazi i Marinac, pije Pepsi i off-we go… Vozimo se po gradu u marutiju spomenutom već negdje dolje u jednom postu. I pičimo tako veselo gradom kada pade odluka da idemo na ljeskove vode. I pičimo tako, dolazimo u Bukovlje, kada Marinko odluči da uzmemo alternativni put preko brda. Penjemo se tako veselo ka Vili Igrač, ali ne idemo do tamo nego se spuštamo u Ješevik. Najednom meni izlane kako smo Niđo i ja pičili u njegovom Unu niz tu cestu sa 120kph i kako sam se ja bio živ usro. Marinko ponukan pričom o suludim vožnjama, stišće papučicu gasa na Marutiju i brzina se penje na 120kph u času. To je inače, za one koji neznaju 8%+ padina u dužini od kojih 800m+. Spuštamo se u selo i Marinko konstatira. «Bome i ja sam se usro». Brzina od 120kmh i nije neka velika brzina, ali kada se radi o Unu ili još gore Marutiju koji ima 800ccm i kojih svojih ispod 30 konja i gabarite nešto veće od peglica onda to jeste dosta strašno… Skrećemo na onu famozni off-road stazu i treskamo se u autu ko mutavi… nakon izlaska u Šušnjevcima okrećemo i ipak ne idemo ka ljeskovim, nego se vraćamo nazad u grad. Odlazimo na terasu Rupe na pićence gdje nam se kasnije pridružuje Vlado i Krešo i nakon sat vremena đabalezgarenja odlučimo opet pičit malo po gradu, ovaj put Krešo, Marinko i ja… Skrećemo sa ceste za Migalovce u nekoj pripizdini i nakon što smo skontali da smo zalutali u dead-end, Marinko okreće auto i to tako da je nabijo gas u rikverc i nabijo se na bankinu…
Krećemo dalje po gradu, Marinko šalta brzine debelo u crvenom, vozi s međugasom i ne otpušta kvačilo nego jednostavno miče nogu s njega nebili dobili nekakav sportski užitak vožnje. I tako veselo pičimo po gradu, ovaj put smo svratili i do Monaca nebili vidjeli kako je to izgorilo što sam uspio i evidentirat sa Slatkišovim HPom, te krećemo dalje. Dolazimo u sam centar, jedan đir pješice i vraćamo se nazad prema autu. Marinka zove frend, i nebili prikratili vrijeme, okrećemo se ko mutavi po parkiralištu kada odjedno puca sajla gasa. Vauu….
I onda Krešo odlazi po svoju Škodu i šlepamo Marinka (kao što je vidljivo na slici) do kuće. Išli smo na podvožnjak i čak smo uspješno i prošli kroz crveno. Sav usplahiren razmišlja kako će starom objasnit kako je pukla sajla, a mi se vraćamo u Škodu, i idemo polako do grada, točnije do dolče, kada smo se uvjerili da tamo nema ništa, okrećemo se i idemo kućama…
Poruka dana: Ne siluj auto ako je indijske proizvodnje.
Skinijo sam mjuzu iz top gana i s nostalgijom se prisjećam kako smo prije jedno dvije godine pičili u Vnućkovom autu s navijenom mjuzom do jaja oko tri ujtro kraj Vukovarskog vodotornja. I tada sam se bijo usro jer se uvatijo led po cesti, a i kad smo imali puš pauzu tamo đe je bio sabirni logor pa sam mislio da će nas neki četnik zaklat usred mraka.