Max Rockatansky – junak našeg doba

Moj prijatelj Besni Mehaničar kaže da je kao dijete plakao dva puta: kada se Terminator spusti u lavu i kada zlikovci skrše Mad Maxovu posljednju V8icu. To ukratko ocrtava kakav su utjecaj ova dva filma (Terminator 2 i Mad Max 2) imala na našu generaciju rođenih 80-ih. Ne znam da li sam sreo svog vršnjaka koji nije odrastao uz Pobjesnjelog Maxa i koji nije gledao prvi i drugi (a i treći) nastavak barem jedno stotinu puta (što uz HTV 90-ih nije ni bilo teško). Mi smo V8-ice zavoljeli preko Mad Maxa – što je zapravo smiješno da smo se počeli ložiti na kulturu američkih muscle auta preko australskog filma. Sjećam se prvog kompjutera kojeg sam imao kasnih 90-ih i prvi wallpaper koji sam imao bila je fotografija Maxovog Interceptora (žutog, ne Pursuit Speciala) i kraj njega neka zgodna riba u bikiniju – u toj fotki se valjda spojilo moje djetinjstvo i moj nastupajući tinejdžerluk. (A da budem iskren, i dan danas u folderu iz kojeg mi se izmjenjuju razne tapete imam onu fotku na kojoj je Mad Max na cesti sa svojim čukom). Continue reading Max Rockatansky – junak našeg doba

Hajde da se volimo IV

hajde da se volimo

Neki dan je na hrvatskom RTL-u koji ima fetiš prikazivat trash uratke bivše nam države i to u produkciji braće nam Srba prikazivan prvi dio “legendarne glazbene komedije”  Hajde da se volimo, što je zapravo celovečerni zabavni (čitaj: trash) program uz Lepu Brenu. Ja sam o Lepoj Breni pisao čak jednom prije šest i kusur godina, a spomenuo sam je valjda nebrojeno puta pošto je Lepa Brena na neki način obilježila moj život.

Treba li titlovat Lepu Brenu ili trebaju li je pustiti na nacionalnu dalekovidnicu – ja o tome ne bih puno raspravljao, ali bih se opet malo dotaknuo Lepe Brene. Figurativno, jelte. Continue reading Hajde da se volimo IV

Nadam se da The Last Stand nije Arnijeva posljednja bitka

laststand132013

Prije mjesec-dva sam si priuštio to zadovoljstvo da si skinem “Posljednjeg akcijskog junaka” iz 1993. kojeg sam kao klinac gledao valjda jednako toliko puta koliko i Mad Maxa I i II. Naravno, pošto smo ušli u 21. stoljeće, evrope i ko zna kakve sve ne civilizacijske tekovine našao sam neku turbo HD verziju od gazilijon gigabajta na kojoj je slika, malo je reć ko mlijeko i to ono pravo naše šokačko mlijeko bez atmesforeoksoloksina. Elem nejs, dakle 20 godina kasnije ta film je još uvijek apsolutni zakon što hoće reći da ja il nisam odrastao ni malo ili da je taj film stvarno apsolutno zakon. Kako svaki mjesec idem na birov rada po pečat, onda bi reko da je ovo drugo.

Upravo stoga me razveselila vijest da se Arni nakon politike ponovno vraća u svijet filma i to s filmom “The Last Stand” o kojem nisam znao ništa osim da na naslovnici Arni drži Maksima (zapravo Vickersa, al nema veze). Konzultirajući internete i tako to, vidim da je film totalno podbacio u Ameriki jerbo omladinci nisu bili zainteresirani za film, nego je publika uglavnom bila 25+, što je naravno vrlo logično jer omladinci ne znaju tko je Arnold Scwarzeneger i njihovi današnji uzori su gejpederski vampiri, Vin Beniznac ili neki stripovski junaci i ko zna kakve sve ne gluposti i sranja. Ali, čini mi se da se Arnijeva publika (a to sam ja) zadovoljna filmom. Continue reading Nadam se da The Last Stand nije Arnijeva posljednja bitka

Star Trek Into The Darkness: Kako su nam mučki ubili kapetana Kirka

sucksass

Jučer se u našoj maloj varoši u našem super-spektakularnom kinu prikazivala pretpremijera novoga Star Treka. Ja sam inače Startreko ljubac, rekli bi možda neki treki, no sad – o tom potom. O fascinaciji Star Trekom možda nekad drugi put.

No, iako sam ljubitelj Star Treka, predzadnji film, koji spada u eru “novog Star Treka” mi je bio tolko odbojan da sam na mahove imao želju razbiti ekran. Stoga sam očekivao da će i novi Star Trek biti jednako odbojan ako ne i gori, a to se potvrdilo i ranije kada sam u kinu vidio foršpan novog Star Treka koji me je vidno uzrujao. Ipak, kao stari treki imam tu neku potrebu da gledam sve što je u službenom kanonu, iako ne znam koliko ću moći izdržati uz ovakve Abramsove blasfemične režije. Continue reading Star Trek Into The Darkness: Kako su nam mučki ubili kapetana Kirka

Company of Heroes – film!

Nekidan sam pisao o filmu Red Dawn, pa sam tamo rekao da Hollywood u kroničnom nedostatku ideja danas čini dvije stvari: ili snima filmove po strip junacima, ili snima remakove. Međutim, zaboravio sam još jednu metodu vrlo popularnu za suvremeni film, a to je adaptacija scenarija video-igara za veliko platno, tj. film. Resident Evil, Max Payne, Streetfighter, Hitman… Koliko je to uspješno ili nije, ne znam, ali znam da sam ja čitavu franšizu Hitman nekako zamrzio nakon što sam gledao film.

Company-of-Heroes-2-Multiplayer-Trailer_4

Stoga ne čudi da se pojavio film koji je rađen po igrici koja se zove Company of Heroes. Ne čudi na prvu, međutim za one koji znaju kakva je Company of heroes igra onda čudi. Naime, COH je strateška igra u realnom vremenu (poput, npr. Red Alert serijala, tj. Command and Conquer, pa i Warcrafta i Starcrafta). Specifičnost ove igre je u tome što se bazira na zauzimanju ključnih točaka na karti koje osiguravaju ili resurse (streljvo, gorivo) ili postavlja graničnik za količinu dozvoljenih trupa (kao u “pravom” ratu, za teritoriji određene veličine određuje se vojna formacija sukladne veličine). CoH je bila igra 2006. godine. No, kako od toga napraviti film? Naizgled nikako, ali postoje dobre priča u single-playeru koje su bazirane na pravim vojnim akcijama Drugog svjetskog rata. Kako u igri možete voditi tri vojske (single-player): američku, britansku i SS Panzer Elite tako i svaka ima svoju priču, a uvjerljivo najbolja priča za filmsko platno je ona iz kampanje SS Panzer Elite divizije u kojoj je isprepletena tragična priča dva brata, svaki zapovjednik jedne satnije. Priča za film odlična – perspektiva neprijatelja (poput Željeznog križa), anti-ratni element (čemu sve to?), dualizam bratstva u oružju i bratstva u krvi, činjenica da nema puno filmova koji su obrađivali ovaj dio rata – radi se o Operaciji Market Garden, najvećem padobranskom desantu ikad, s kojim su Saveznici pokušali osigurat mostove u pozadini na teritoriju Nizozemske. Operacija je bila neuspjeh za Saveznike, a koliko sam ja upućen film koji se bavi ovim događajem je britanski Nedostižni most. No, postavlja se pitanje treba li nam još filmova na temu Drugog svjetskog rata nakon do sada snimljenih 14562 filma s tom tematikom? Naravno da treba, tim više što sam broju u prošloj rečenici upravo izmislio, WWII predstavlja neiscrpni izvor tema za film!

Satnija junaka

Company.Of_.Heroes.2013-Blu-ray-Movie-Torrent-DownloadAko je film Hitman ostavio gorak okus na percepciju čitave franšize, onda je ovo fantastično “straight-to-blueray” izdanje ostavilo okus povraćotine koju neću još dugo oprati. Naime, film ne da je loš nego je preloš. Trebamo li još filmova na temu Drugog svjetskog rata? Ovakvih sigurno ne. Pa, ako mi dozvolite da proanaliziram taj film koji je ostavio svu tu silnu gorčinu kad sam već bio dovoljno blesav da ga ne ugasim odmah na početku.

Ono što bih trebao razjasniti možda prije analize – film je rađen po video-igri Company of Heroes, a osim imena i generalnog povijesnog konteksta – nemaju ništa zajedničko. Inače nije na odmet spomenuti da je tvrtka THQ koja je distributer igre COH i nastavka koji se očekuje u svibnju – bankrotirala. Iskren da budem, nisam se podrobnije bavio analizom odnosa franšize Company of Heroes i filma, ali vrlo izgledno je to da je THQ prodao “ime” nekakvoj filmskoj kompaniji ne bili izvukli bar kakav dinar, a distributer filma je dobio ime koji će mu osigurati dobar dio publike. Kažem, to su moje pretpostavke.

U ovom filmu prvo što ne valja je ime. Dakle, ako izuzmemo da je ime “kupljeno” od popularne igre, Company of Heroes ili u prijevodu Satnija junaka bi trebala barem nekakvom logikom pretpostavljat satniju junaka. Satnija (company) je vojna formacija koja broji između 80-250 ljudi, što vojnika, što časnika i dočasnika. U filmu imamo 5-6 junaka, što bi bila desetina. Što je kvantitativno najmanja formacijska borbena postrojba (više desetina čini vod, a više vodova čini satniju…).

S današnjom tehnologijom digitalnih kamera, slow-motiona s gazilijon frejmova u sekundi čovjek se često na prvu može prevarit. Tako je meni bilo i s ovim filmom. Prvih nekoliko minuta sam mislio da bi film mogao biti ok, jer je fotografija pristojna, akcijske scene su OK, efekti su onako osrednje loši, ali ništa negledljivo. I onda je počela priča… Jedan bloger koji je recenzent za IMDB je rekao da to izgleda kao da ste klincu od 16 godina koji je igrao previše WWII pucačina dali količinu novaca koju on ranije nije mogao ni zamisliti i pustili ga snima film. Ja osobno mislim da ne treba podcjenjivati šesnaestogodišnjake.

CompanyOfHeroes-Movie-02

A priča kaže sledeće… satnija junaka (a ranije smo ustvrdili da nisu satnija nego eventualno desetina) ide na tajni zadatak u srce Njemačke da bi kasnije otkrili da se radi o njemačkom programu atomske bombe. Nazi A-bomba je uvijek zanimljiva tema za pseudopovjesničare i teoretičare urote, međutim ono što možemo danas neosporno potvrditi je: a)Nacistička Njemačka je zaista imala program razvijanja atomske bombe i b)Nacistički program A-bombe je bio godinama daleko od američkog Manhattan projekta. Točka gotovo. Inače, kurioziteta radi, nedavno sam istraživao za seriju članaka o Ottu Skorzenyu, pa sam negdje pročitao da je Skorzeny navodno na samrti izjavio da se njemu Hitler osobno povjerio da je obustavio program A-bombe jer nije želio ostati upamćen u povijesti kao uništavatelj svijeta. Srećom pa danas Adija uopće ne smatraju najnegativnijom ličnosti u povijesti.

Naravno da su naši junaci oteli i gotovu A-bombu i nacrte bombe (zapravo nacrt bombe je ukrao jedan Rus) i nekog Heisenberg wannabeja. Inače to njihovo putovanje od točke A do točke B je bolno za gledat. Naime oni svoju avanturu započnu u Ardenima i odjednom se stvore u nekakvom fiktivnom njemačkom gradu čime se gledatelj ne može oteti dojmu da su šume Ardena nešto veličine Maksimira. Naravno, u tom fiktivnom njemačkom gradu naiđu na Rusa (?!) koji će im bit pravi Saveznik i drug, ali onda će na kraju im zabit nož u leđa i pobjeć s planom A-bombe dalje u svijet (samo se hrabri dočepaju slave).  Iz tog fiktivnog njemačkog grada moraju doći do Stuttgarta jer je tamo centar za izradu A-bombe (povijesno netočno). Do Stuttgarta dolaze tako što upadaju u teretni vlak a Nijemci koji ih love ih ne uspijevaju ih zadržati nego oni tužno stoje na peronu ko Đorđe Balašević u Puli dok vlak odlazi za Stuttgart. Inače, mrzim taj filmski klišej. Šta je vlak nekakav autonoman entitet od ostatka svijeta da ga nije moguće zaustaviti?! “Pusti, ovu bitku su dobili…” Nedavno sam gledao “Argo” i “Posljednji škotski kralj” i [SPOILER] filmovi završavaju tako što junaci odnosno junak upada na avion, i taman u trenutku kada vojnici izlete na pistu avion uzlijeće (u Argu, iranski revolucionari čak poganjaju avion po pisti!). Pa dajte molim vas, pa jel toliko teško prizemljit avion? Jednom Iranu ili jednom ludom Idi Aminu? Redatelji i scenaristi koji misle da vlakovi svuda idu kao u Japanu, da se svjetovi mogu rušiti ali da vozni red ide neometano trebaju doći u Hrvatsku da vide fenomen – u jednoj godini – vlakovi kasne dvije godine.

63180_464288040275411_685657033_n-610x395

U Stuttgartu kroz razne peripetije otimaju i bombu i znanstvenika, zli Nemac ih lovi (inače loša kopija pukovnika Lande iz Tarantinovih Bastarda) i priča završava sretno. Jeij. Kao što vidite, nisam nigdje upotrijebio riječ SPOILER govoreći o ovom filmu jer smatram da se ne može pokvariti nešto što je već pokvareno. Ono što će izludit svakog faktofila je nedosljednost iz kadra u kadar. Zanemarit ćemo kada časnik prije početka misije drži svoj bullshit govor i tipično američko analoško preseravanje pa kad kaže da će misija biti lagana kao: “Burger, pomfrit i Cherry Cola” (Cherry Cola se pojavila na tržištu 1985., to ćemo zanemariti). Zanemarit ćemo i što časnik Wermachta ima SSovski kaput, a SSovac ima kaput Wermachta (garant su se zamjenili zbog veličine, a mogli su onda barem i šapke zamijenit). To su ionako propusti za picajzle. Geografske nelogičnosti ipak ostavljaju dojam šlamperaja.

Company.Of.Heroes.2013.BDRiP.AC3-5.1.XviD-AXED[(025433)14-20-57]
Kamuflirani “njemački” T-34

Zanimljiva je scena kada dolazi 12. SS Panzer divizija (tj., njeni dijelovi) i vidimo njemački tenk koji je zapravo ruski T-34 s nekakvim navarenim limovima po sebi. E sad… da je ’77. pa da Peckinpah u jugoslavenske TAM kamione s JNA tablicama natrpa sovjetske vojnike-statiste koji pjevaju “Oj Kozaro” to bi bilo OK zato što ’77. to ne bi skužio niti jedan prosječan gledatelj na zapadu. Da je 1984. pa da Millius na američke tenkove navari lim da glume sovjetske tenkove… i to bi prošlo. Bulajić se ’69. nije ni trudio stavljat nekakve limove na T-34 koje mu je velikodušno posudila JNA da glume njemačke tenkove. Ali nije više ni ’69., ni ’77., ni ’84. Zašto je to bitno? Bitno je zato što danas svaki klinac koji igra video-igre (a to je ciljana publika ovog filma) zna u tančinu kako izgleda koja puška, pištolj, top, tenk, kamion i šta sve već ne. Igra Company of Heroes je poznata po tome što u tančine prati detalje vojne tehnike (brzina, ubojita moć, slabe točke…) kao i po točnosti razvoja te tehnike tijekom Drugog svjetskog rata. Ako mislite da se varam, pitajte bilo kojeg jadnika koji je pogledao ovaj film što misli o filmu – garantiram da će unutar prve tri rečenice spomenut tenkove.

Capture
Bulajićev nekamuflirani “njemački” T-34

I za kraj – nisam se dotakao glumaca… Što se tiče glume to je osrednje do OK, tko god se može natjerat da gleda nešto iz produkcije HRT-a ovo mu barem ne bi trebalo predstavljat problem. No, kad sam ko glumaca, htio bih samo spomenuti Britanca u satniji junaka (koja, po sto prvi put, nije satnija). Da, Britanca.. Imali su i Rusa – falio im je još lički partizan pa da bude sve u kompletu. Uglavnom, Britanac je od tipičnog stereotipa iz WWII filmova – cockney brko s manirima postao novi stereotip – britanac á la Jason Statham. Tako su englezi na filmu od uštogljenih čajoljubaca sa štapom u guzici postali navijači Arsenala koji razbijaju i loču. Inače Britanca u ovom filmu glumi Vinnie Jones, bivši fusbaler, a filmoljubci loših filmova će ga se sigurno sjećati iz Eurotripa u kojem je glumio – engleskog huligana i navijača. Možda stereotipan, al on je u satniji (ARGH!!!) junaka jedini lik koji je zabavan. Psuje, pije i šakama razbija Nijemce. Hans Landa wannabeija glumi Richard Sammel koji ima sigurno potencijala, ali je imao jako lošu ulogu. Ostali glumci, šačica nekih Amerikanaca iz B-produkcije i nešto Bugara (film je, ubr., sniman u Bugarskoj) prosječni u ispodprosječnom filmu.

Zaključak. Ovaj film će teško i doći do ruku onih koji nisu ljubitelji CoH franšize. A ljubitelji CoH franšize mogu biti jako, jako razočarani kao što sam bio ja, a tu gorčinu jedino može izbrisati igra Company of Heroes 2 koja bi trebala izaći u svibnju. No svejedno, osim ako nemate mazohističkih ili trashofilskih poriva – nemojte gledati ovaj film.

Red Dawn – povratak (američkog) partizanskog filma

Red-Dawn-poster

Nedavno sam gledao dokumentarac o partizanskom filmu koji se zove, vjerovali ili ne “Partizanski film”, u kojem je rečeno da je američki redatelj John Millius (scenarist Apokalipse danas i Conana Barbarina) bio veliki pobornik jugoslavenskog partizanskog filma i da je upravo njegova Crvena zora (Red Dawn) iz 1984. hollywoodska verzija partizanskog filma. Kad sam malo promislio uvidio sam da je to moguće. Red Dawn je priča o partizanima koji se bore protiv okupatora – gotovo, eto nam partizanskog filma.

O čemu se radi u Red Dawnu. Dakle imamo nekakav gradić, nekakvu mirnu američku suburbiju početkom osamdesetih godina, Regan odlučno vodi slobodni svijet protiv imperije zla s onu stranu željezne zavjese. Miran je dan, mladići sjede u školi kad odjednom se nebo zabijeli od padobranaca. Spuštaju se padobranci, ubijaju sve živo i mrtvo a na ramenima im oznake – Sovjetskog Saveza i Kube! Skupina mladića (među njima i Patrick Swayze i mladi Charlie Sheen) uspijeva pobjeći u šumu, tamo malo kampiraju, love jelene i onda malo pa malo se odvaže na akcije protiv mrskog komunističkog agresora! Kako svim borcima za slobodu (ili teroristima – kako se uzme) treba nekakvo zvučno ime oni su se nazvali – wolverines po svom nekadašnjem nogometnom timu. A to je inače dvoznačno pošto je wolverine mala, ali krvoločna životinjica ili što bi mi Hrvati rekli – kuna. Ukratko to je radnja filma. I da sam ispričao radnju do kraja ne bih napravio nikakav spojler jer se filma završava tako da se oni i dalje bore. Jer revolucija uvijek traje! (A bore se protiv komunista, kakav paradoks).

Capture
Mlada partizanka kalašnjikov nosila

Iskren da budem meni je Red Dawn bio dosadan film. Uglavnom onim malo šize “joj kako ćemo”, pa onda doza ‘merica fuck yeah! i na kraju rešetamo mrskog agresora. Ništa specijalno. Ruso-kubanci su uglavnom prikazani kao bezglavi smotani agresori koji voze američke tenkove koji bi trebali navarenim limom podsjećat na ruske. Ništa spektakularno.

Ako smo već pretpostavili da je Red Dawn partizanski film (a je – partizani se bore protiv okupatora – partizanski film!) onda bi ga trebalo usporediti s nekim partizanskim filmom ex-yu kinematografije. Ja sam imao tu sreću da sam se rodio baš te godine kad je Red Dawn izašao, a kad sam počeo shvaćat filmove partizanski film je odavno postao neprihvatljiv jerbo su ideološki nasljednici Boška Buhe razbucali Vukovar i Dubrovnik. Srećom ili nesrećom nekako je kod nas partizanski film postao antifašistički film pa sam se susreo sa žanrom, a i jedan period života sam živio u Sarajevu, a jedan kanal iz njihovog javnog tv servisa – Federalna Televizija – ima fetiš prema partizanskim filmovima tako da sam “Partizansku eskadrilu” ili “Most” Hajrudina Krvavca gledao barem jedno pet-šest puta. Moglo bi se reć da sam stoga donekle upoznat sa žanrom. Red Dawn nije epski film poput Bulajićevih filmova, nije niti poput jamesbondovskog Krvavčeva “Valter brani Sarajevo” (inače jedan od najgledanijih filmova na svijetu, a možda i najgledaniji – zahvaljujući najviše bratskom narodu NR Kine Valtera je pogledalo oko milijardu i pol gledatelja!). Red Dawn je svakako jedinstven film, a možda mu je najbliži kontekst “Otpisanih”. Prle i Tihi su urbani delije koji prave pičvajz po Beogradu, razvaljuju njemačke garnizone, prave diverzije, prave upade u bolnice da oslobode zarobljene drugove, rešetaju Nijemce kao Rambo Ruse. Otpisani su također i fiktivni poput Red Dawna – naime tokom okupacije Beograda u Drugom svjetskom ratu ubijen je jedan (1) njemački vojnik, a nakon sloma Užičke Republike na teritoriju Srbije praktički nije postojao partizanski pokret do 1944. No povijesne fakte ostavimo za nešto drugo.

tihi-i-prle

Red Dawn je ipak započeo jedan zanimljiv trend u američkoj pop kulturi a to je strah od moguće invazije. Da bi stvar bila još luđa taj trend je zaživio poslije Hladnog rata kada su jedini oni koji su možda i mogli izvršiti invaziju na SAD (SSSR) neslavno propali. Prva igrica koju sam ja igrao na tu temu je bila “Freedom fighters” u kojoj ste vi u ulozi američkog patriote iz New Yorka koji ide i tamani sovjetske agresore. Noviji nastavci Call of Dutya i Battlefielda se baziraju upravo na nekakvom fiktivnom sukobu Amerike i Rusije a u Modern Warfare 2 događa se invazija na SAD od strane – Rusa.

Nova Crvena zora

No eto, ko bi reko, a ko bi li se nadao da će nam ova godina donijeti i remake filma iz 1984. Hollywood u kroničnom nedostatku ideja konstanto čini dvije stvari: ili snima filmove po strip junacima ili snima remakove. Jedno i drugo je uglavnom negledljivo.

No, nekako sam se nadao da bi novi Red Dawn mogao biti gledljiv remake – razmišljao sam logikom da bi se loš do osrednje-loš film mogao popraviti iako sad kad razmislim, nije mi jasno na čemu sam temeljio logiku jer stara narodna ionako kaže da se o govana ne može pravit pita. Već sam ranije rekao da Red Dawn meni osobno i nije neki film, ali zbog te jedinstvene priče i meni uvijek tih zanimljivih hladnoratovskih tema Red Dawn je kod mene imao neku dozu respekta.


Daklem o čemu se radi? Radi se o istome onome što sam gore napisao za Red Dawn iz 1984., samo što riječ Rusi treba zamijeniti sa Korejanci (sjeverni). Film je dakle gotovo u tančine isti kao i original iz ’84. Što i ne čudi ako vidimo da je Millius bio scenarist za ovaj – tj. korišten je isti scenarij od prije skoro 30 godina. Čemu služi snimit isti film samo 30 godina kasnije, a valjda zbog para.

Capture
Mlada partizana kalaš nosila #2 (kompozitni materijali zamjenili bakelit i drvo, 21st. century baby!)

Novi Red Dawn je u meni pobudio iste osjećaje kao i stari, a to je uglavnom ravnodušnost i iščekivanje da film završi što prije da se mogu bavit nečim drugim. Što se tiče ovako scenografije i tako tih stvari koje su meni uvijek zanimljivi u takvim filmovima – pa kao da mi se čini da su se u ovom novom filmu još manje potrudili nego u originalu. Umjesto zavarenih ploča na otpisanim tenkovima, ovdje se po ulicama voze američki tenkovi, a sjevernokorejski vojnici se voze u Humveejima na kojima je nacrtana američka zastava preko koje je nacrtana crvena zvijezda s onim njihovim simbolom – srp, čekić i kist. Valjda u Americi nema ni jednog UAZ-a, već kad nisu htjeli snimat film u Mađarskoj ko sav poštenih hollywoodski svijet.

Red.Dawn.2012.720p.WEBRiP.XViD.AC3-LEGi0N[22-46-42]

 Ima tu nekakvih plakata na sve strane, što je zapravo derivacija jednog plakata, ali ono što je nevjerojatno je da nema niti jednog portreta vođa – Velikog i Dragog, a tko god je gledao barem malo dokumentaraca o Narodnoj Republici Koreji onda zna da nas Vođe promatraju odsvud i uvijek. Da sam ja redatelj bio tog filma ja bih to zašarenio sa svom šarolikošću sjevernokorejskih propagandnih plakata, napravio scenu da vojnici muče logoraše da vježbaju za slet, a Kim Il-Sung bi se cerio sa svakog ugla dok kao vječni predsjednik sada vlada i Amerikom iz groba. Ali to nije poanta filma, a ja zato vjerojatno i nisam redatelj.

juche

Glumci su bili, šta ja znam, OK valjda, nije baš da su to zahtjevne uloge u fetiš filmu republikanaca. No, a ovo je moj turbo-subjektivni stav, onaj mali što je kao trouble maker, tj. brat protagoniste je očajan jerbo izgleda u svakom kadru, ali u SVAKOM kadru kao netko tko se ne zna kruva najest a ne da bi držao pušku i pucao po mrskom okupatoru i domaćim izdajnicima. Meni apsolutno neuvjerljiv, a on za mene u Hollywoodu s tim izrazom lica ima budućnost kao typecast lika koji se ne zna kruva najest. Eto to ja mislim o njemu.

Red.Dawn.2012.720p.WEBRiP.XViD.AC3-LEGi0N[22-50-08]
Novohollywoodski mačo tip – ne znam se kruva najest al mogu nosti airsoft pušku

No ipak mi se jedan detalj svidio: u jednom trenutku protagonist, marinac govori o gerili i kako je on u Iraku bio “good guy” koji je održavao sigurnost, a sada kod kuće on postaje “bad guy” koji pravi kaos. Poetska pravda što bi rekli u narodu, iliti nekom rat-nekom brat, nekom terorist- nekom borac za slobodu.

Partija u DNRK bi trebala, a ovo nije sarkazam, ovaj film puštat po cijeloj zemlji po svim zabitima i svim školama kao što su se u Jugoslaviji nekad puštali partizanski filmovi ili Svećenikova djeca u novije vrijeme. Sjeverna Koreja ulaže velike napore u propagandu da objasni narodu kako su za sve nedaće krivi američki imperijalisti – a sad imaju priliku da pokažu narodu – e vidite koliko se oni nas boje! No, sa Sjevernom Korejom se nije igrat, u slučaju ponovnog izbijanja rata na korejskom poluotoku predviđa se da bi unutar prva 24h poginulo milijun ljudi.

Na kraju zaključak – tko je volio stari Red Dawn voljet će i novi. Jer kao što sam rekao – razlike nema.

Jack Bauer u obrani Republike, James Bond u službi Njegovog Veličanstva

špijunčeki

Agent 007 nam je pokazao da ga ni kraj Hladnog rata ne može načiniti tehnološkim viškom na tržištu rada međunarodne špijunaže. Nije umro niti James Bond, a nije ni žanr špijunskih trilera pao u zaborav – ili su još uvijek aktualne hladnoratovske, sada već „povijesne“ teme ili su se  špijuni prilagodili novim (korporativnim) interesima i prijetnjama. Dok su se hollywoodski špijuni po padu Berlinskog zida 90-ih uglavnom bavili rasulom u nekadašnjem istočnom bloku, mafijama i krađama raznoraznih nuklearnih bombi, danas su se međunarodni filmski obavještajci uglavnom instalirali na Bliski istok.

bryan-cranston-cia-director-in-argo-with-ben-affleck-images
Kad ne kuha meth, Malcomov stari radi za CIA-u

Čovjek bi opet pomislio da će se rasulom ideološkog sukoba Hladnog rata i propaganda iza filmova nekako urušit, al pazi đavla, danas je očitija i jača nego ikad u Hladnom ratu (osim možda oni prvih ratnih i špijunskih filmova iz 50-ih…). Dobar primjer jer recimo Affleckov Argo (da ne spominjem Zero Dark Thirty – lov na Bin Ladena). Argo spada u „povijesni“, hladnoratovski triler (epizoda s talačkom situacijom u američkom veleposlanstvu u Teheranu, točnije o malo poznatoj akciji CIA-e o izvlačenju uposlenika veleposlanstva koji su uspjeli izaći netom prije no su zgradu veleposlanstva preuzeli islamistički studenti). Film počinje kratkim objašnjavanjem kako je došlo do islamske revolucije u Iranu – da je to bila revolucija kojom se svrgnuo iranski šah Reza Pahlavi, američki igrač, tiranin i diktator koji je ugnjetavao iranski narod dok je amerima jedino bilo važno da dobiju naftu. Nakon tog posipanja pepelom na glavi, mea culpa, mea maxima culpa uvoda počinje film u kojem CIA-u vidimo kao relativno pitomu organizaciju, u najmanju ruku kao da je CIA UNICEF ili Crveni Križ a ne nemilosrdna plaćenička agencija koja je svoj krvavi trag ostavila od Nikaragve do Pakistana. Uglavnom, da skratim, u zadnjim minutama filma je vidljiv nevjerojatan preokret kada od trilera film postaje ‘merica, fuck yeah! film. Preokret je takav da čovjeku bude skoro drago [SPOILER] što su amerikanci i pravedna CIA zajebali krvoločne i glupe Irance. No sve u svemu, svejedno film vrijedan gledanja ljubiteljima špijunskih trilera.

Međutim, nema više samo Hollywood monopol nad filmovima, pa tako ni nad špijunskim trilerima. Polako ulazimo u svijet u kojemu SAD neće više biti jedina supersila, nego se ponovno vraćamo u period više centara moći u svijetu. A tako svaki centar moći ima svoje interese, a na prvim linijama tih frontova su – špijuni. Pa ću se osvrnuti na dva takva „neamerička“ fiktivna obavještajna junaka.

Polat Alemadar – turski Jack Bauer

kurtlar-vadisi-filistin-fotograflari-27p2

U poplavi turskih sapunica na našim televizijama prije nekoliko godina vrtila se i jedna serija pod nazivom „Dolina Vukova“.  Iskren da budem, nisam gledao niti jednu epizodu, ali znam da jedno vrijeme nisam mogao prebaciti na sarajevski OBN a da ne vidim neke Turke kako se napucavaju kalašnjikovima po nekakvom kamenjaru. Nevjerojatno, ali kad god bih prebacio na OBN uvijek, ali uvijek su bili neki Turci na nekakvom kamenjaru, bilo to ujutro, popodne ili navečer. U tom konstantom TV bombardiranju pri promjenama kanala čak sam uspio i pohvatat o čemu se radi – jadni Turci u borbi protiv odvratnih Kurda terorista negdje u turskom Kurdistanu (inače, na ovu temu toplo preporučujem odličan turski film Nefes: Vatan sagolsun).

ValleyofthewolvespalestineMožda nisam gledao niti jednu epizodu serije „Dolina Vukova“, ali je Polat Alemadar iz serije otišao na veliko platno i to u dva filma: Dolina Vukova Irak i Dolina Vukova Palestina.

I jedan i drugi film se baziraju na pravim događajima: Irak na događajima s početka koalicijske okupacije Iraka: film počinje tako da Amerikanci otimaju turske vojnike, stavljaju im kukuljice na glavu i odvode na ispitivanje (stvaran događaj koji se dogodio 4. srpnja 2003., slabo medijski popraćen u SAD), dok se Dolina Vukova Palestina bazira na događajima iz 2010. kada su izraelci napali humanitarnu flotilu koja je nosila pomoć za Gazu, a pogotovo nakon upada izraelskih snaga na turski brod Mavi Marmara.

Polat Alemadar je turski obavještajac koji dakle odlazi u pomoć u Irak (turskoj manjini) i u Palestinu (palestincima u Jeruzalemu). Alemadar nije profinjen i suptilan kao James Bond nego je lik koji ide ravno u glavu kao junak serije 24 sata Jack Bauer. Kod njega nema fensi pića, flerotvanja, loših viceva i gedžetarija – on je poput sveameričkih junaka koji poznaju samo kaubojštinu i silu. Dolina vukova Palestina počinje tako da je on sa svojim prijateljima/kolegama u Jeruzalemu gdje ih zaustavlja izraelska vojska i traži isprave. Oni vade turske putovnice i kad ih vojnik pita: „Kojim ste poslom u Izraelu?“ Alemadar odgovara: „Izrael? Ne, ja sam došao u Palestinu.“ Od tog trenutka počinje pičvajz, eksplozije, rafalanje, potjere autima i tako do kraja filma. Sličan, iako za nijansu suptilniji je i Dolina vukova Irak.

httpv://www.youtube.com/watch?v=b9A4IhMVoDg

Dolina vukova Irak je bio prvi film iz te franšize i po mnogočemu je kontroverzan. U filmu su prikazani neki događaji koji su bazirani na stvarnim događajima – npr. mučenja u Abu Ghraibu su prvi put prikazana u Dolini vukova prije bilo kojeg drugog filma. Također su tu i neki drugi događaji: poput pokolja na svadbi, ubojstvo novinara, mučenje zarobljenika, itd… Film je zanimljiv upravo zbog turske percepcije amerikanaca – tim više što su saveznici – ne treba zaboraviti činjenicu da je turska vojska druga najveća vojska u NATO savezu. Film je poruka saveznika da američka kauboj diplomacija ne prolazi.

Kurtlar Vadisi Filistin (10)
Zli cionisti s povezom na očima otimaju mlade Palestinke

Vrlo je zanimljiv detalj američki vojni doktor koji uzima organe od zarobljenika i potom ih šalje u New York i Tel Aviv bogatim primateljima. Film je zbog toga dobio kritike kao antisemitski, jer pobogu, tko je vidio ikada da newyorški doktor bude – Židov?!

httpv://www.youtube.com/watch?v=9sVqB6PH2jA

No, ako je Dolina vukova Irak proglašena antisemitskim filmom, onda je Dolina vukova Palestina antisemitski film na steroidima. Kao što sam ranije rekao, film je gomila eksplozija i akcije od samog početka, a izraelski vojnici su prikazani kao zločinci i krvoloci toliki da nacisti iz američkih ratnih filmova prema njima izgledaju kao mirovne snage. Međutim, ono što je najgore, izraelske metode u obračunu s Palestincima uglavnom nažalost ne odudaraju puno od onih prikazanih u filmu.

images (1)
Šta je to “Izrael”? Ja sam došao u Palestinu.

Ovi filmovi su po meni dobri pogledat iz više razloga. Prvo, sigurno iz zabave, jer su akcije vrijedne gledanja za ljubitelje akcijskih filmova. Drugo, ozbiljnije, je pogled s druge strane medalje – kako drugi gledaju – u ovim primjerima na Amerikance i Izraelce. Možda je izraz „s druge strane medalje“ nespretan, ali Al-Qaida ili Talibani ne snimaju filmove, pogotovo ne multimiljunske akcijske spektakle, ali kao što rekoh – zanimljivo je gledati kako jedan američki saveznik gleda na Amerikance. Naravno, ta druga perspektiva se istegne i često bude anti-američka-izraelska propaganda, međutim ako smo naučili gledati američke filmove a da se odmaknemo o ‘merica fuck yeah! stava, onda to niti ovdje ne bi trebao biti problem.

Carl Hamilton – švedski James Bond

photo_l0

Carl Hamilton je književni junak švedskog književnika Jana Guilloua koji se pojavljuje u sepetu špijunskih trilera. Hamiltona su nazvali „švedskim James Bondom“ i to ne bez razloga – on je preslika svog britanskog kolege. Međutim, ipak postoje neke razlike. Da, on je uglađeni špijun i nije kao Polat Alemadar ili Jack Bauer da skače na prvu, međutim ako do fajta mora doći, onda će se pošorat jednako dobro kao Alemadar ili Bauer. On ne pije fensi pića poput James Bonda, ne flerujte sa ženama i nema loše onlinere. A šta reći – hladni Šved. Govori odlično engleski i ruski, i dobro nagoni svoj crni Lexus. Međutim zanimljiv je njegov background – kao i njegov britanski kolega i on je plemić, međutim kao mladić zbog svog ljevičarskog aktivizma (zašto na zapadu ljevičarski revolucionari uvijek budu dokoni buržuji?) odbacuje svoj plemićki background. U 70-ima je aktivan u pro-palestinskom pokretu (pokazat će se kasnije bitnim!) i nekakvoj švedskoj maoističkoj organizaciji (!). Kasnije ide u vojsku, tamo je valjda vrbovan za švedsku obavještajnu službu, šalju ga u SAD, tamo postaje NAVY SEAL (ili kako sam jednom na nekom bosanskom kanalu vidio titl – FOKA), vraća se nazad u Sverige i tad počinju njegove špijunske avanture.

hamiltonCarl Hamilton je u Švedskoj, koliko mi je poznato, imao nekoliko ekranizacija kroz neke filmove i  serije, međutim prošle godine se Hamilton pojavio u novoj franšizi (barem mislim da je nova) i to u dva filma (dva filma u istoj godini!).

Prvi film je Hamilton – I nationens intresse i Hamilton: Men inte om det gäller din dotter, tj „Nacionalni interes“ i „Ne radi se o tvojoj kćerki“ (tako nekako, nije dostupan hrvatski prijevod).

Carl Hamilton se za razliku od svog kolege James Bonda ne bavi nekakvim villanima i smješnim organizacijama, nego pravim operacijama. Švedska, ta miroljubiva nordijska perjanica demokracije je poznata po velikoj vojnoj industriji. Hamilton se u „Nacionalnom interesu“ upravo bavio tim pitanjem – kako su švedske GPS navođene granate završile u rukama terorista na rogu Afrike? Hamilton se u potrazi za granatama uspješno infiltrira u rusku mafiju, a put ga na kraju odvede u Afriku. U drugom pak filmu je u potrazi za otetim kumčetom – kćerkom kolegice iz tajne službe – koju su oteli islamistički teroristi. Hamiltonu u oba filma pomaže Mouna Al Fathar, tajanstvena agentica PLO-a (Hamilton i pro-palestinske veze u mladosti?). Švedska, kao prava neutralna zemlja, nordijski raj heavy metala prikazana je kao zemlja koja ulaže ogromne napore u mirovne konferencije (u oba filma), a eto dogodi se pa im super high-tech oružje završi u krivim rukama.

httpv://www.youtube.com/watch?v=y_67zrzIWDQ

„Nacionalni interes“ je zapravo svojevrsna kritika novog korporatizma, gdje sada korporacije zamjenjuju države tamo gdje je država bila uvijek nezamjenjiva (sigurnost). Logika je vrlo jednostavna i ispravna – ako privatniku date oružje i legitimitet – njemu će prvotno bit u cilju biti profit a ne neki drugi interes – to je uostalom i postulat kapitalizma. Zanimljivo je prikazana i sprega korporativnih sigurnosnih agencija (u filmu fiktivni „Spectragon“) i državnih sigurnosnih agencija (u filmu CIA).

httpv://www.youtube.com/watch?v=1aN9242ZQWc

Drugi film je otvorena kritika SAD-a, gdje je CIA prikazana kao organizacija koja u cilju svojih interesa („kako pobijediti na trkama? Kladi se na sve konje!“) ne preže od nikakvih metoda (čak je i naš junak Hamilton podvrgnut waterboardingu!) i surađuje sa svima bez obzira bili teroristi ili ne (hej, pa to se stvarno dogodilo u Libiji! Sirija? Egipat? Hm…).

Hamiltonbeforethesilenttakedown

Vrlo je zanimljiv pogled autora iz jedne nezanimljive i neutralne zemlje kakva je Švedska. Danas je Švedska u poziciji kako se u međunarodnoj diplomaciji stručno naziva „piškio bi-kakio bi“. Nije NATO članica ali eto pomognu u Bosni, Kosovu, Afganistanu pa i u Libiji ako treba. Švedska je bila neutralna u Drugom svjetskom ratu – što je svima odgovaralo – Nijemcima je trebao švedski čelik, a znali su da bi im Britanci sravnili sve rudnike da okupiraju Švedsku. Ovako su Nijemci kupovali švedski čelik, koristili švedsku željeznicu, a Šveđani su bili dovoljno dobri da Saveznicima s vremena na vrijeme kažu kakvu obavještajnu pikanteriju vezanu za Nijemce. Poslije tog vrućeg došao je onaj Hladni rat kad je Švedska opet jasno stala na stranu – nijednu. Što je opet odgovaralo i Rusima i NATO-u da imaju (skupa s Finskom) veliku tampon zonu na sjeveru.  Danas više nema ni Švaba, ni Rusa pa da li neutralnost uopće ima  smisla? Kao da autor pokušava indiskretno reći – ima! Također je vrlo i zanimljiv taj lik drugarice iz PLO-a, čime se hoće reći da Švedska daje legitimitet Palestini i njihovim naporima. Sve mi se čini, da bi Hamilton i Alemedar udružili snage da se skupa nađu u Palestini – sjever susreće jug.

I tako, Turska ima svog junaka, Švedska ima svog junaka. Sad bih trebao završiti sa pitanjem: „Hoće li Hrvatska imati svog antikorporativo-globalnog junaka?“, ali mislim da ću završiti odgovorom: „Neće. Pa kod nas je direktor obavještajne agencije – američki državljanin.“ A i filmovi nam nisu nešto…

špijunčeki2

Odbjegli Django – Talični Tom u divljoj hordi

The-Wild-Bunch

Iskreno, ne volim se mašit recenzije filmova jer mislim da sam totalno loš u tome. Kontam da bih bolje radio recenzije ko Slavoj Žižek, kako je on jednom rekao da se boji gledat filmove koje recenzira jer bi onda mogao promjenit mišljenje koje je baš lijepo skrojio za kritiku. Kako bilo da bilo, ja sam odlučio podjelit riječ-dvije sa svekolikim pučanstvom o novom uratku mog mnogo omiljenog redatelja Quentina Tarantina čij sam lik i djelo zavolio još kad sam kao klinac gledao Pulp Fiction, ali kratki uvid o tome zašto ja volim lik i djelo Tarantina možete pročitati u mojoj poluuspješnoj recenziji njegovog pretposljednjeg filma.

DjangoUnchainedWallpaper-1c733

Daklem, Django Unchained ili kako je kod nas prevedeno Odbjegli Django je posljednje djelo velikog Quentina Tarantina. Američke recenzije i kritike Djanga uglavnom opisuju kao “remek djelo”, “najbolje Tarantinovo ostvarenje od Pulp Ficitiona”, “filmski uspjeh” itd., što naravno i nije iznenađujuće jer se radi o gospodinu Tarantinu koji je ponovno film vratio u film (koliko god to možda blesavo zvučalo na prvu). Navodno je i sam Quentin bio iznimno zadovoljan kada je film bio gotov, što je još jedan pokazatelj genijalnosti njegovog novog uratka (inače, nisam nikad pratio njegove reakcije na ostale filmove, dal je jako samokritičan ili ne, ali eto smatrat ćemo da je samo da bi njegova reakcija još malo podigla famu oko filma). Odbjegli Django je western, žanr omiljen mnogim odraslim dječacima koji su odrasli na filmovima s Johnom Waynom, Clintom Eastwoodom, Garyem Cooperom, a tako je i jedan od najdražih žanrova i Tarantinu. Zanimljivo je zapravo da, iako je ovo tehnički spada u žanr “western” filma, Tarantino ga naziva “southern” filmom jer se radnja ne odvija na zapadu/west nego na Jugu/south – Texas, Tennesse, Mississippi… Inače, Tarantino je veliki “fan” western filmova, poglavito onog što se naziva špageti-westernom – dakle western filmova koje su režirali europski režiseri (uglavnom Talijani i Španjolci) poput legendarnog Sergia Leonea u čijim se filmovima proslavio i legendarni Clint Eastwood. Samo ime filma je zapravo svojevrstan homage špageti westernima jer je postojala serija filmova koja se zvala Django, poput originalnog Djanga Sergia Corbuccia iz 1966., ili Django Kill!… If You Live, Shoot! (Giulio Questi, 1967.), Viva Django (Ferdinando Baldi, 1968.) i mnogi drugi, a i Tarantiov prijatelj japanski redatelj Takashi Miike je 2007. je režirao japanski-western pod imenom Sukiyaki Western Django. Dašak takoreć starog špageti westerna donijela je i cameo uloga originalnog Djanga iz 1967., legendarnog Franca Nera.

django_jamie_foxx

Sinopsis ukratko, najkraće moguće: Django (Jamie Foxx) je rob kojeg oslobađa lovac na glave, zubar u penziji Dr. King Schultz (Christoph Waltz) zato što mu je ovaj potreban da identificira bjegunce koje lovi. Nakon uspješnog “lova” doktor Schultz poziva Djanga da mu se pridruži kao zamjenik, što ovaj prihvaća ali uz uvjet da mu pomogne osloboditi suprugu Broomhildu (Kerry Washington) koja je na imanju Candyland čiji je vlasnik Calvin Candie (Leonardo DiCaprio) koji vodi imanje uz pomoć roba-batlera Stephena (Samuel L. Jackson).  Eto 2.45h u dvije rečenice. Zapravo, kao u većini Tarantinovih filmova lajtmotiv je osveta i zadovoljenje pravde – jednostavno u maniri pravog špageti-westerna.

django-unchained08

Jamie Foxx je ulogu Djanga odglumio solidno, dok je ipak sporedni Waltz bio na nivou više, što i ne čudi nakon onog megaspektakla glume u Bastardsima. Da sam ja kojim slučajem glumac nakon one njegove uloge SS Standartenführer ili bih se prestao baviti glumom ili bih se samo posvetio tome da imam barem desetinu kvalitete njegovog nastupa. Srećom pa nisam glumac. Waltz je, naravno, za ulogu Dr. Schultza nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg sporednog glumca, a vrlo je vjerojatno da će ju osvojiti kao što ju je i osvojio za ulogu iz Bastardsa. Apsolutno fantastičan, ovaj put u ulozi benignijeg lika, kojem doduše nasilje nije strano, ali s jasnim moralnim obzorom i osjećajem za pravdu, za razliku od genijalnog al psihotičnog SS-ovca. Još ću jednom reći, aposlutno fantastičan, no meni je ipak bio malčice bolji u ulozi Hansa Lande.

django-unchained-2

Leonardo DiCaprio je faca nad facama. Moram priznat da nisam prije bio ljubitelj mladog DiCapria jer sam ja čovjek seljak i za mene glumac mora izgledat ko čovjek muškarac, daklem kao kauboj Steve McQueen ili kao radnik iz Đuro Đaković pogona poput Charlesa Bronsona ili masnog zrikavog šofera poput Pavla Vujisića Paje. A mladi DiCaprio je glumio te neke gejpederske filmove poput Titanica i s tom baby facom mi je bio baš bezveze. Ali onda sam ga vidio u Inceptionu gdje mi je baš bio odličan, a nedavno i u Clint Eastwoodovom J.Edgaru gdje mi je bio čist solidan kao Hoover. U ulozi Calvina Candia je naprosto brilijrao, i kao Waltz digao film na višu razinu. Zanimljivo je to da je Tarantino razmišljao da DiCaprija uzme za ulogu Hansa Lande u Bastardsima, međutim predomislio se jer je smatrao da izvorni njemački govornik treba glumiti časnika SS-a. I mi se s njim slažemo 101 posto i kažemo da u svim njemačkim zemljama nije mogao naći boljeg glumca od Waltza za tu ulogu. Isto tako ja ne vidim tko bi eventualno mogao biti bolji izbor za ulogu Candia jer je DiCaprio naprosto fantastičan.

django-jackson

Dok god ne putuje u avionu punom zmija i dok preko sve mjere govori nigga i motherfucker, Samuel L. Jackson je zakon. Jackson je sol Tarantinovih filmova, dugo ga nije bilo a sad se vratio u ulozi starog roba koji vodi domaćinstvo na Candylandu. Standardno odličan.

django_unchained-3

Kako je već netko rekao, Django je “filmski uspjeh”, a kao što sam i ja ranije rekao, ja Tarantina volim zato što je vratio film u film (koliko god to opet glupo zvučalo). Tarantino je učio od najboljih, Peckinpaha, Corbuccia, Sergia Leonea, Kubricka… tako da je fotografija prekrasna. Što se tiče soundtracka, što bi špageti western bio bez Morriconea, a šta bi Tarantino bio bez pop kulture, poput recimo odlično uklopljenog remixa James Browna i 2Pac-a?

Django je Tarantinov najnasilniji film, pa ako ste misli da je onaj festival krvi koja šprica na sve strane u Kill Billu 1 previše, onda morate pogledati Djanga. Također, čini mi se da je Jackie Brown film u kojem je najviše upotrebljen pejorativ nigger. E, u Djangu se Tarantino opet nadmašio, do te granice da se čini da je za svoj film izabrao crnačku emancipaciju samo da bi mogao stalno ubacivati u scenariji riječ nigger i tako što više raspizidit Spike Leea.

Istinski filmofili naći će pregršt homage scena, poput scene jahača KKK-a, što je zapravo scena iz Sedam veličanstvenih, a i Tarantino je sam sebi dao homage u sceni kada Djanga muče, a Django se osveti tako što svom mučitelju puca u muda – dakle, scena iz Pulp Fictiona kada siluju Marcelus Wallacea, a on se osveti tako što puca u muda silovatelju. Uglavnom, ima ih i još.

Što reći za kraj? Kritike su uglavnom rekle svoje, IMDB ocijena kaže svoje, a Tarantino nikad ne razočarava. Kao što sam rekao ranije, glumci vanserijski izvrsni. Tarantino voli svoje filmove sjeckat u razne epizode, i majstor je preslagivanja, a u Djangu se okušao u tome da ima pravolinijski kontinuitet u recimo tri čina, a meni se čini da je u tom drugom činu malo nepotrebno rastegnuo film. Naravno, spageti westerni su puni takvih rastegnuća, ali meni je bilo možda malo prerastegnuo. Epizodna uloga samog Tarantina je ispod njegovih mogućnosti, ali je to nadoknadio spektakularnom smrću (sad ne znam jel to spoiler ili nije, ali on u svojim epizodnim ulogama često gine). Tarantinovo koketiranje s pop kulturom je njegov potpis, ali po meni je pretjerao u tome što se Broomhilda zove, pajz sad, Broomhilda von Shaft. Pročitao sam negdje da je Tarantino rekao da su oni (Broomhilda i Django) prapraprapraprarođaci Shaftu. John Shaftu, ne znam za Miću Šafta. Što bi rekli amerikanci, keep it real, dude!

Film je odličan, po meni nije 8.7 kako veli IMDB u ovom trenutku, ali nije ni daleko od toga. Bastardi su mi bili bolji, a ako bi nekako morao usporediti s ranijim filmovima – Bastardi su Pulp Fiction dok je Django Kill Bill. Kill Bill naprosto obožavam, al budimo realni – Pulp Fiction je Pulp Fiction.

kauboj

James Bond živi vječno?

wallpaper-236174

Prvi Bond kojeg sam gledao bio je Goldeneye davne 1995. U to vrijeme sam ja bio tinejdžer u nastajanju, a James Bond se tek spektakularno opet vratio na kino platna nakon 6 godina nakon što su ga mnogi otpisali misleći da je poginuo pod ruševinama Berlinskog zida. To je bila najduža pauza ikad između Bond filmova tako da su mnogi mislili da je 007 skončao skupa s Hladnim ratom. No, konj bi reko, kobili se nado, te 1995., godinu dana nakon što je posljednji ruski vojnik napustio Njemačku vratio se James Bond u liku tada iz naftalina izvučenog Irca Pierca Bronsmana.

GoldeneyeNovelI tako prvi post-hladnoratovski Bond je zaista bio drukčiji. Zamisli, M je bila neka siva baba koja je i samog našeg junaka nazvala “hladnoratovskom relikvijom”. No ono što je ljutilo ljubitelje Bond serijala je bila njegova tranformacija u “globalnog” špijuna, jer zamisli, 007 ne nosi englesko odijelo, nego talijansko, engleski ručni sat je zamijenio švicarskom Omegom. Ali čini mi se da je za uvrijeđene kritičare gotovo blasfemično bilo da Bond umjesto nekakvog finog engleskog automobila vozi odvratni kabriolet iz Münchena. Meni je osobno tu blasfemično bilo što ga je vozio točno 12 i pol sekundi umjesto da je bila nekakva scena nevjerojatne destrukcije na cesti. No ipak, u tom filmu je bila jedna od boljih scena potjere u povijesti filma, i to ni više ni manje u ruskom tenku po ulicama Lenjingrada, tj. Sankt Petersburga. No ipak neke su konstante kod našeg omiljenog junaka u službi Njezinog Veličanstva ostale iste, tako da je još uvijek isti Q opskrbljivao Bonda razno raznim gadžetima i hepecima, a i agent 007 nije ostalo bez svojih “00” privilegija u razvijenoj demokraciji, nego je i dalje svoju dozvolu za ubijanje koristio pomoću Walthera PPK.

1390_l_crI tako dok su mnogi imali zamjerke na novog Bonda za novo vrijeme meni je novi Bond bio zakon, iz tog razloga što mi je to bio prvi kojeg sam gledao. I kao tinejdžeru u nastajanju, naravno da mi je Bond bio idol, pa ko ne bi htio biti Bond? Dobre žene, pištolji, cuga, akcija, brzi auti? ZAKON. A čak sam imao i službeni Bondov Walther PPK i to s prigušivačem. Doduše dječji, ali šta da kažem… bio sam tinejdžer u nastanku.

Uglavnom kroz GoldenEye iz 1995. rodila se ljubav prema Bondu tako da sam ja nešto kasnije kad sam malo porastao pažljivo pogledao sve Bondove (nekoliko puta) i shvatio da su trabunjanja kritičara na GoldenEye bila uglavnom neopravdana, jer je Bond od 1962. pa do 1989. vozio svakojake aute, cadillac, spačeka, fiata, audija, uz naravno i nezaobilazne Aston Martine i Lotuse. Uostalom, ako je Bond tolki patriota da su mu gaće u bojama Union Jacka, zašto onda nosi njemački pištolj? A prije njega je nosio talijansku Berettu?

Privlačnost Bonda nalazi se u trash ekranizaciji lika iz petparačnog romana, poanta tih filmova nikad nije bila da budu ozbiljni špijunski trileri. Da bi stvar bila bolja, Bond kao hladnoratovska tvorevina nikad se nije borio protiv ideološkog neprijatelja svoga Kraljevstva. Glavni neprijatelj Bonda godinama je bio SPECTRE – specijalna direkcija za protušpijunažu, terorizam, osvetu i ucjene – pa koja bi se teroristička organizacija u svijetu tako ikad nazvala?! Jednostavno, Bond nije ulazio u rat s drugovima s druge strane zavjese nego se borio protiv fiktivnih i jako zajebanih i zlih ljudi. Bonda nije ganjao ruski 007, nego čovjek od 2 i po metra, 150 kila koji umjesto zubi ima čelične ralje. Bond kad nekog rokne, kao Arnold Schwarzenegger kaže neki odvratno ljigavi one-liner što ga je činilo takvom facom kakva je. Bond napravi višemilijunsku destrukciju ili pobije bataljon ljudi i nakon toga samo kulerski namjesti kravatu i nastavi dalje kao da se nije ništa dogodilo. I naravno, jedan od bitnijih razloga zašto volimo James Bonda su njegovi super gadžeti: automobili koji mjenjaju tablice, pucaju mitraljeze iz farova, olovke koje eksplodiraju, sat koji ima laser koji reže čelik i ko će se još sjetiti svih tih gadžeta i hepeka. Bond djevojke mislim da ne moram ni spominjat.

jaws
Statistike kažu da samo 2.5% Hrvata koristi zubnu sajlu

No Bond je kroz godine ušao u neku svoju krizu srednjih godina. Hladnog rata više nema, nema ni SPECTRE-a, M postala žensko… pa su oni tako od Bonda počeli malo po malo praviti ozbiljan špijunski triler. Kao što sam gore napomenuo, privlačnost Bonda jest u njegovoj neozbiljnosti, ali s druge strane malo su bili i pretjerali u onim posljednjim filmovima kada je Bonda glumio Roger Moore. James Bond pa se po svemiru napucava i tako…

skyfall-bon_c1601639_12109_567

I eto, ove godine nam je došao Skyfall, najnoviji Bond uradak. Kritike su uglavnom bile odreda izvrsne, više manje dosta ljudi se složilo da je Skyfall najbolji Bond – ikad. E, kod te kvalifikacije sam imao jedan problem – znao sam da će film sigurno biti izvrstan, ali koliko će to biti pravi Bond? I sad nakon što sam pogledao film stvarno mogu reći da je izvrstan film, ali pitanje je – dali je Bond? Jedina kritika koja mi je zapala za oko prije gledanja filma bila je ona Jurice Pavičića iz Jutarnjeg Lista s naslovom: “Priča o Kainu i Abelu u borbi za ljubav majke”. Po meni totalno promašenja analogija, iako nisam do tad još gledao Bonda, ali sam zato čitao bibliju. Bond i ovaj blondi gej negativac Raul se uopće ne poznaju do prvog susreta, stoga ne vidim po čemu su braća osim po oružju, dok će se pravi bondofili sigurno sjetiti priče iz GoldenEye i upravo Kain-Abel odnosa između starijeg brata Aleca, agenta 005 i našeg Jamesa, agenta 007. Po meni u cijeloj tom tekstu jedina rečenica koja je donekle pogođena je sljedeća: “Rezultat je film koji izgleda kao da ga je snimio netko tko prepisuje Fleminga, a jednim okom gleda le Carréa.”

No, što ja imam reći o novom Bondu? Vremena se očigledno mjenjaju, pa smo čak imali i neku polugej scenu pipkanja negdje na početku filma nakon čega sam ja pomislio da bi se novi Bond u sumraku zapadne civilizacije mogao pojaviti odrezanog piše kao Jane Bond, transrodnog agenta u službi Njenog Veličanstva ili ko zna u kakvom sex-gender obliku. Definitivno novo vrijeme, teren rada obavještajnih službi postao cyber svijet, građani i demokracija smaraju izvještajima, cure podaci na sve strane, wikileaksovi i ostalo. Bonda opet proglašavaju starim i za penziju (iako je Roger Moore u svojim zadnjim Bond filmovima mogao glumiti tajnog agenta u službi staračkog doma). Pije on i dalje taj nesretni nepromješani nego natreskani votka-martini koktel, još on tu prevrne koju žensku, ali nije više ni to ko nekad. Količina onelinera smanjila se na samo dva koliko sam ja primjetio. Ono što me najviše rastužilo je kada je došao novi Q.

Skyfall-Clips-James-Bond-Daniel-Craig-Meets-Q-Ben-Whishaw
“Ja sutra u podne donosim vreću ispod mosta…ti dođeš, metneš novce…”

Pregrmio bih ja to da je Q mladi hipster koji izgleda kao onaj mađioničar Henrik Pokemon, ali kad je Bondu dao putovnicu, Walthera PPK i neki bezvezni radijončić uz rečenicu: “A šta oš, prerasli smo eksplodirajuće penkale!”, ja sam umalo zaplako. Ako izbaciš bum-bum penkale, gole ženske, glupe rečenice… onda dobiješ nekog Mi-6 fićfirića  kojeg Stipe Mesić pušta da kopa po državnim tajnama RH.

No ipak, u jednom trenutku Bond zamjenjuje novi dosadni ogavni konfekcijsko njemačkoliki Jaguar za starog Astona DB-5 s mitraljezima, katapulitrajućim sjedalima i ostalim gadgetima. Ima ta scena kada Bond komentira porculansku figuru engleskog bulldoga – simbola britanske zajebanosti – koji stoji na stolu njegove šefice. “Od cijelog ureda eksploziju je preživjela ta stvar” i na kraju filma kad [S P O I L E R] Moneypenny daje Bond tu istu figuricu kao nasljedstvo pokojne M i kaže: “Jel ti time poručuje da se držiš uredskog posla? – Naprotiv”. Nakon toga Bond ulazi u ured novog M-a, koji je opet muškarac i koji je kao nekada opet u klasičnom engleskom uredu u drvetu, kao i nekad u pred-Bronsnanovskoj fazi. Engleska se vraća ko zajebani buldog, Bond se vraća ko faca?

Uglavnom, Skyfall je po meni stvarno odličan film, kastrirani Bond koji kao da pokušava vratiti svoju muškost, a Britanija svoj ponos. No hoće li se Engleska vratiti kao zajebani  buldog, a Bond kao faca?

Bojim se da neće.

bondara

Bastardi

Inglourious Basterds

Od kada je najavljeno snimanje ovog filma nestrpljivo sam isčekivao da novi Tarantinov ugleda mrak kino dvorana. Naime, veliki sam poklonik lika i djela dotičnog gospodina još od kad sam kao pubertetlija na nekoj izlizanom VHSu iz videoteke pogledao prvi put Pulp Fiction. Poslije toga niti jedan film više nije bio isti. Kako za mene, tako i za mnoge.
Tarantinovi filmovi imaju takav nekakav utjecaj na mene gdje gledanje filma poprima nekakvu vanzemaljsku dimenziju. Kada sam gledao Kill Bill nisam mogao s lica maknuti nekakav blesavi smješak i osjećaj dragosti dok se Beatrix kroz krvavi pohod osvećuje. Koliko god zvučalo bizarno&morbidno.
Na kraju Death Proofa skoro sam ko nabrijana djevojčica na koncertu Beatlesa počeo skakati kada se dogodio preokret. Koliko god to zvučalo blesavo.

Inglourious Basterds ili Nemilosrdni Gadovi kako su preveli u Hrvatskoj, odnosno Prokletnici kako su preveli Srbi, a preko srpskog distributera pod tim prijevodom film je došao i u bosanska kina film je koji je Tarantino definirao kao “špageti western u nacistima okupiranoj Francuskoj”.
Sinopsis ukratko – Bastardi su dakle skupina židovsko-američkih vojnika, specijalaca koji u Francuskoj za vrijeme WWII imaju jedan zadatak a to je unositi paniku u njemačke redove tako što brutalno ubijaju i masakriraju njemačke vojnike. Put Bastarda se u vihoru rata ispreplete se sa sudbinom Shoshane Dreyfus, francuske Židovke kojoj je brutalno pobijena obitelj i koja traži svoju osvetu. Toliko je dovoljno.

Iako izraz “špageti western” izgleda u najmanju ruku čudno (neću reći neprimjereno) ljubitelji ovog žanra primjetit će veliki utjecaj majstora ovog žanra Sergia Leonea, što je na kraju krajeva i sam Tarantino više puta napomenio.
Ovakav spoj zapravo i nije čudan, veliki majstor westerna Sam Peckinpah (Divlja hordaPatt Garrett & Bill The Kid…) snimio je genijalan (anti)ratni film Željezni križ.
Zanimljivost vezana za Željezni križ – ovaj film je sniman u Sloveniji i okolici Zagreba s tehničkom podrškom koju je dala JNA (kamioni, tenkovi…) a u filmu se u ulozi ruskog vojnika-dječaka pojavljuje Slavko Štimac. U jednom djelu filma ruski kamioni (koji su zapravo TAMovi) prolaze cestom a ruski vojnici (jugoslavenski statisti) pjevaju: “Oj Kozaro”. Vjerovatno nisu znali pjevati ništa rusko. Uglavnom filmoljupci ne bi nikako smjeli propustiti ovaj film.

Iako se vidi utjecaj špageti westerna, utjecaj makaroni borbe , tematika slična Željeznom križu i Dvanaestorici žigosanih opet je to jedinstven Tarantinov film koji će vjerujem dostići kultni status kao i Pulp Fiction.
Iako sam bio donekle upućen u radnju filma, iako sam bio “nabrijan” da ga pogledam, iako sam veliki fun Tarantina čini mi se da sam debelo podcjenio film. Od samog početka filma toliko sam bio oduševljen preplavljen raznim emocijama i kad je film završio bilo mi je žao što je film već završio. Film inače traje 2 i pol sata.
Ne sjećam se kad je neki film ostavio toliki utisak na mene, tako da sam dva dana poslije opet otišao u kino, kupio kokice i još jedanput ga pogledao. Kao što Vnukkaže: Tarantino je još jednom pokazao kako je majstor nad majstorima.
Da je majstor… majstor je.
Tarantinov trademark je svakom funu vidljiv – dugi napeti dialozi, specifični kadrovi (poput trunkshota, ovdje zamjenjen “corpse-shotom”), fetiš ženskih nogu i tako dalje…

Ono što je na najvišoj razini to je profil SS pukovnika Hansa Landea kojeg glumi izvanredni austrijski glumac Christoph Waltz. Tarantino je rekao da ovaj lik ne bi nitko bolje odglumio od Waltza i mislim da će svatko tko je pogledao ovaj film složiti. Waltz bi, po meni, trebao dobiti Oscara.
Svi njemački glumci su inače bili na visini zadatka, i mogu reći što mi je žao što nisam u mogućnosti da ih nekad češće vidim.

Naravno, vidim da je bilo i ljudi koji su bili vidno iznervirani Tarantinovom fikcijom i odstupanjem od povijesnih činjenica, međutim ako netko želi gledati realan WWII onda preporučujem da ostanu kod kuće i upale National Geographic koji sad ima odličan dokumentarni serijal, WWII u boji i HD-u (ovo zadnje mi nije jasno kako su to digitalizirali) i uživaju.
Ostalima koji cijene film kao umjetnost, koji cjene odličan scenariji, odličnu glumu i sve ostalo – preporučujem ništa drugo doli trk čim prije do kina.

You know somethin’, Utivich? I think this might just be my masterpiece.

Babogredski fantom

Odvajkada sam maštao o tome kako ću jednog dana kupiti britanska kola kakva vozi najpoznatiji bezbednjak dunjaluka Bond. James Bond.
Iako Aston Martin agenta 007 ima mnoštvo gedžeta i začkoljica koje su potrebne za svakodnevno spašavanje interesa Njezinog Veličanstva, meni haubica ispod getribe nije potrebna, ali volio bih svakako imati neke dodatne opreme koje Aston Martin u svojim modelima ne isporučuje u tzv. osnovnoj izvedbi. Prvo svakako je LPG priključak, odnosno plin jer uz ekološku svjesnost treba biti i svjestan kretanja cijena nafte na globalnom tržištu. Drugi a možda još čak i važniji dodatak na vozilu svakako je kuka i to ne bilo kakva kuka, nego eurokuka. Kao u onom oglasu: “Mijenjam Ladu s kukom za Stojadina s kukom – ŠIFRA: Kuku meni – kuku tebi.” Jer dizajner iz Britanije nije računao na to da bi potencijalni kupac, tj. ja, koristio Astona za normalna narodska veselja tj. kirvaje, svatove, selidbe, lokalne izbore, godišnju siječu, itd. A ovako si fino natočim plina za sto kuna, zašarafim kuku kao bajonetu, priključim prikolicu i mogu u Korduševce po pečenku. Mlado prase polegnem na zadnji sic, u prikolicu posložim svježe iscjepane bukovine i onda mogu di me volja na veselje.


Nekad davno sam čuo jednu zanimljivu priču o jednom mom zemljaku kojeg su zvali Krle, a zvao se vjerovatno Krešo ili Kruno, čini mi se da se zvao baš Krešo odnosno Krešimir. Mislim da mu se čak i prezimena sjećam, ali pošto ova priča zadire u domenu tzv. “urbane legende” onda ću prezime izostaviti.
Uglavom junak naše priče, zvat ćemo ga Krle sedamdesetih godina prošlog stoljeća radio je kao i mnogi Jugoslaveni, tj. narodi i narodnosti Jugoslavije u SR Njemačkoj na privremenom radu. Najveći uspjeh na privremenom radu u inostranstvu predstavljalo je to da gastarbajter, popularno nazvan jugo-švabo nakon godina krvavog rada na baušteli u dalekoj zemlji, se vrati u svoje mjesto sa bijelom švapskom limuzinom s trokrakim znakom na haubi. Bijeli Mercedes je bio, ostao i bit će znak prestiža. U Mercedesu se vozio i doživotni predsjednik, maršal, lovac, nesvrstani borac, partizan, mason, osječki lobist i ruski špijun – Josip Broz zvani Tito. Lokalni Tite iz našeg sokaka su vozili bijele Mercedese, ali samo se jedan jedini drug Tito vozio u Mercedesu sa šest vrata. Mercedes Pullman, ako se ne varam. Teško da se netko od naših lokalnih Tita i mogao voziti u kabriolet Mercedesu sa šest vrata jer takvih je napravljeno samo, čini mi se, komada sedam i bili su svojevrsni trademark diktatora zemalja trećeg svijeta.
Međutim ono što je zanimljivo je to da se naš junak Krle, ludi Šolja kakvi samo ludi Šolje mogu biti, odlučio za nesvakidašnji auto i to – Pontiaca! Otkud njemu ideja da kupi od svih auta baš Pontiaca, do danas mi je ostalo nerazjašnjeno, ali očito da se Krletu u tom trenutku to činilo kao sasvim logični izbor za auto.
I tako je Krle u Stuttgartu sjeo u svog novog Pontiaca i krenuo put Slavonije koja je i u ona vremena bila, vjerovali ili ne, ravna. Dođe Krle tako projahavši dio Njemačke i Austriju do Šentilja, gdje je bio granični prijelaz između Austrije i SFRJ. Američki coupe je zaintrigirao jugoslavenske carinike tako da su se svi okupili oko auta kao djeca oko licitara na kirvaju.
– “Vaše dokumente molim!” – reče mu strogi i namrgođeni carinik. Ponosni Krle zbog pažnje koju je proizveo na graničnom prijelazu iz pretinca za rukavice izvadi crveni pasoš i preda ga cariniku.
– “Krešimire ****. Neće ovo ić.” – reče mu carinik odmahujući glavom
 “Šta neće ić?” – zbunjen je Krle
– “Neće, neće… koja su ovo kola?”
– “Pontiac!” –
 reče Krle ponosno
– “Pontijak kažeš. Američki jelte. Neće to moj Krešo moć…”
– “A što neće, druže cariniče?”
– “S ovim kolima, druže Krešo, nećeš u Jugu.”
– “A zašto druže cariniče?”
 – zbunjeno je pitao Krešo, jer u ta vremena nisu postojali strogi homologacijski propisi o uvozu automobila, samo nevjerovatno visoke carine, pa ko voli nek izvoli.
– “Pontijaka, druže Krešo, nema ni drug Tito. A ti sigurno nećeš biti jedini u Jugi koji ćeš ga imati!”
Razočarani Krešo se okrenio prema smjeru Spielfeldea, projahao opet Austriju i dio Njemačke i u Stutgarttu zamjenio Ponitaca za švapsku bijelu limuzinu. S trokrakim znakom na haubi.
Neki bi rekli da je ova priča nastala u tranzicijskom razdoblju kao jal na mračni i gorki samoupravni socijalizam. Međutim ono što sigurno znam je to da se ova priča pričala i kad sam još bio sasma mali a još uvijek je bio mračni i gorki samoupravni socijalizam. Doduše drug Tito je u to doba već poduže boravio na ahiretu, pa njegov lik i djelo nisu bili ugroženi u tolikoj mjeri kao da je živ.
Međutim priča je dobila karakter ‘urbane legende’ kada sam jednom prilikom u Srednoj Bosni poslije ko zna koje rakije čuo ovu priču, doduše u nešto izmjenjenom obliku. Nije bio Rale nego Moke, i nije bio Pontiac nego… uglavnom neki drugi auto.
Dakle ono što se nameće kao logični zaključak je slijedeće: priča o Pontiacu je urbana legenda, s malom vjerovatnošću da je izrasla iz neke blaže verzije istine.
Jedino ako nije postojao namrgođeni carinik koji je vraćao sa Šentilja non-friendly Tito automobile.

Prije nekoliko mjeseci sam gledao na RTS-u zanimljivu vijest o predstavljanju filma“Beogradski fantom”. Daklem, o čemu se radi.
Naime i Zaime, 1979. gore već spomenuti Josip Broz Tito u svojoj posljednjoj godini mandata otperjao je put sunčane Kube kod svog jarana Fidela Castra na summit pokreta nesvrstanih i po šteku cigara. I dok se drug Tito nesvrstavao i sunčao na lijepim Karibima, javnost njegove prijestolnice bila je zaokupirana road-showom koji je desetak dana izvodio anonimni delija po ulicama Beograda, najviše po na Slaviji. Anonimni delija je, pravno rečeno, otuđio vozilo marke Porsche 911 Targa, bijele boje, njemačkih registracijskih oznaka i uveseljavao Beograđane dok mu je nemoćna policija s tristaćima i stojadinima pokušavala stati na kraj. Nedodirljiva policija mu nije mogla stati na kraj, a u Beogradu sigurno nije postojalo puno Porschea tako da je njegov performace bio događaj broj jedan tih dana u metropoli koja je anonimnog deliju vinula do statusa legende. Nedodirljiva milicija je, zamislite tko bi rekao, samo dan prije nego će se drug Tito vratiti u Beograd zaustavila fantoma.

Genijalna priča, koja je uz sve to i sto posto istinita jer postoji brdo očevidaca koji su visili na Slaviji da vide fantoma.
Film koji opisuje ovaj nadasve zanimljiv događaj je pa u najmanju ruku nespretna kombinacija dokumentarca i igranog filma. Svejedno nije da ga ne bih preporučio… ali sam više očekivao od pretenciozne najave sa RTS-a, kao i od same priče koja je odlična podloga za nekakav film.
Tko zna, možda jednog dana netko snimi film o Krletovom Pontiacu.
Ili o baj-Jimbovom Aston Martinu.

 

 

Waltz with Bashir

Kada je ovaj film izašao prošle godine bjesnila je još jedna epizoda bliskoistočnog krvoprolića u Gazi.
Iako je taj nemili događaj na domaćem netu bio itekako popraćen od raznih internet bojovnika, ovaj film je uspio kod nas, ne mogu još shvatiti zašto, proći gotovo nezapaženo. Pogotovo ako se uzme u obzir da je prošle godine pobrao kamaru nagrada i nominacija.

Waltz with Bahir (Vals Im Bashir) je izraelski animirano-dokumentarni film i po velikom broju kritika jedan od najboljih “stranih” (film koji nije na engleskom jeziku) filmova. A morao bih se i ja složiti, iako nisam pogledao puno prošlogodišnjih “stranih” filmova.
Dokumentarac govori o Libanonskom ratu 1982., odnosno o redateljevoj potrazi za sjećanjima iz tog rata koje jednostavno nije “uskladištio u sustavu”.
Koncept animiranog dokumentarca pogotovo u, kako se to meni čini, stripovskoj formi je zaista genijalan.
Ovaj film mogao bi imati istu radnju, naravno da se promjeni vrijeme, likovi i mjesta kada bi bio iz ugla recimo UN-ovog nizozemskog vojnika u Srebrenici, jer uloga protagoniste filma tijekom masakra u Sabri i Šatili bila je vrlo slična ulozi UN vojnika u zaštičenoj zoni Srebrenica.

Film počinje tako da Boaz Rein priča svom prijatelju Ariu (redatelju) o 26 pasa koje je ubio u Libanonu 1982., a sada ga progone u snovima.
– Dali si probao što? Terapiju, psihijatra, shiatsu… bilo što?
– Ne, pozvao sam tebe.
– Ja samo pravim filmove!
– Zar filmovi ne mogu imati terapeutsko svojstvo?

Upravo iz ovog dijaloga s početka Ari počinje terapeutsko iskustvo ali ne usmjeno ka Boazu nego sada je on u traganju za svojim izgubljenim sjećanjima sebe kao 19-godišnjeg vojnika Izraelskih Obrambenih Snaga.
Kroz razgovor sa suborcima, prijateljima, psihijatrom i sudionicima Libanonskog rata uspješno slaže kockice.
Prijatelj psihijatar mu govori da je njegov život od 6. godine obilježen logorom, jer je od roditelja slušao o Auschwitzu, da bi se sa 19. direktno susreo s logorima u Sabri i Šatili a sada je sve potisnuo i da je potrebno da razgovora sa svima i da se svega prisjeti.

Sam kraj filma završava pravim snimcima iz logora, za podsjetnik da krvavi valcer nije bio stripovski animiran.
Sve u svemu, odličan uradak i uvijek aktualan.
Nažalost.

httpv://youtu.be/hb1CYVyknDE