Category: Film

Dugo nisam recenzirao film, iskreno rečeno nisam baš ni gledao nešto filmova u zadnje vrijeme.
A još mi je više žao što da nakon dugog vremena pauze pisanja o filmu moram pisati ovakav post.

Naime, priča kaže slijedeće…
Dodje meni genijalna ideja daklem da odem danas u kino. Inače sam ja ljubitelj kina i kulture istog međutim u kino idem doista rijetko. E sad zašto je to tako? To je zato što je to prokletstvo (post)tranzicijske sudbine hrvatske provincije. Jer u mom rodnom gradu nema kina. Zamislite, grad od gotovo sto tisuća duša pa da nema kina. Ima dvije dvorane, po potrebi se to može biti i četiri ali nema kina.
Kino je propadalo godinama i stvarno je tužno kad stojiš pred dvoranom i čekaš da se skupi minimum 7 ljudi da pogleda proekciju. U protivnom šipak od filma. Jednom nas je onaj čiko što vrti film (šta on zapravo gore radi u onoj bajtici?) ipak pustio kad nas je bilo 6.
Za propadanje kina su optuživali internet, videoteke, DVD-e, pržilice, CD-e, HDZ, SDP, Slobu, Al-qaidu, vegetarijance, homoseksualce, osječki lobij, albanski lobij, slobodne zidare, slobodne krovopokrivače i ostale.
Kako se na MTVu pjevalo 80ih “Video killed the radio star”, tako se i mislilo da su pirati ubili kino.
Nikad mi nije bilo jasno kako su pirati uspjeli ubiti kino, ono pirati plove po moru, piju rum i pljačkaju druge brodove.
Nisam nikad dobio dojam baš da imaju ikakve veze s kinematografijom.
Čak i kad su došli na veliko platno predvođeni Johnny Deppom drmali su Box officeom ali svejedno. Pirati su krivi za kino.
Međutim nije ni MTV ubio radio, nisu ni gusari ubili kino.
Jednom prilikom takom odmetnuh se ja na nekoliko dana iz provincije put velebne nam metropole.
I možda treći-četvrti dan svog života na Trešnjevci odlučim da odem ja u kino. Na radiju kojeg nije uspio ubiti MTV čujem reklamu kako u Kaptol-centru ima kino. Ne bilo meni teško pa uhvatim tramvaj tamo na trešnjevačkom placu, odem do trga i uzverem se Tkalčićevom do Kaptol centra. Nađem kina, ispred poprilična gužva i vidim ja prednost metropole. Ne moraš čekati 7 ljudi. Kupim kartu, kokice i ostale aksesoare prigodne već za kino i uđem u dvoranu.
Fine stolice, udobne, imaš mjesta za noge sjedneš fino ko dingospo.
Počeo film, platno veliko, slika fenomentastična… a zvuk… e, a zvuk. Scena, pada kiša, glavni junak sjedi u autu. I čuješ kako kiša pljušti po krovu auta. Pogledam u strop dvorane i kontam kakav je to krov limeni da se kiša tako čuje u dvorani. Onda sam uvidio užitak pravog kino Dolby zvuka. A i shvatio sam kako je bilo onim ljudima kad su prvi put vidjeli živu sliku i bježali po kinu od nadolazeće lokomotive.
Kako je zapravo provincijsko kino propalo?
Pojelo ga je kućno kino koje kud i kamo pruža više užitka od lokalnog kina.
Neugdone sjedalice, loše platno, projektor iz doba braće Lumiere, EI-Niš zvučnici koji upitno rade su lokalno kino.
Radio se prilagodio novom vremenu i preživio, stoga ni staro kino nema šansu preživjet ako se ne reformira.
A reformiralo se tako što u izlogu stoji: “Nema projekcija – do daljnjeg”

I odlučim ja danas otić tako u kino, i to fino jedno sarajevsko kino nakon nekog vremena.
Pogledam na net da vidim imali šta pametno i vidim ima Pixarov crtić Wall*E. Odlično. Volim crtiće, pixarove pogotovo. Projekcija u 17h i 19h.
Odem u 19h, kupim kartu bez ovih ostalih aksesoara. Sjednem u stolicu ko dingospo, pogledam foršpane. Kad nema Wallya. Počinje nekakakva zajebancija s Ben Stillerom u džungli.
O sudbo kleta.

Propustivši Wallya gledao sam ovu komediju.
IMDB daje neloših 7.7 bodova, dalje se nisam ni informirao jer je IMDB autoritet za filmove, wikipedija za znanje, Jubito za zajebanciju i kako to već ide dalje u novom vrlom svijetu.
A sinopsis bi bio ukratko ovakakv. Snima se turbo visoko budžetni akcijski film s temom Vijetnama u džungli po nekakvom romanu, snimanje neslavno propada pa se stvar spašava tako što glumci snimaju film duboko u džungli i upadaju u čudnu situaciju ali i dalje misleći da snimaju film…
Moje skromno mišljenje je da je film očajan. Par gegova mi je bilo smješno i to “ha-ha (bez uskličnika)” smješno. Humor je u stilu Ben Stillera samo što je ovaj put preforsirano, Jack Black u lošoj ulozi, Robert Downey Jr. u smješnoj ulozi glumca koji je promjenio pigment u crnca, cameo uloga Tom Cruisea je OK ali sve u svemu loše potrošenih 90 minuta života.
Možda me razočarao zato što sam umjesto Wallya dobio nešto sasvim deseto, ali sumnjam da bih imao nešto puno bolje mišljnje da sam ovaj film gledao namjenski. Parodija je to na američke ratne filmove, Rambolike scene odnosno one klasične partizanske fore. Kritika je to i na kompletan Hollywood i vrli novi svijet (iPod, TiVo, YouTube i ostale proizvode što imaju veliko slovo u sred riječi).
Parodija i kritika ali sve u svemu – loše.
Dvojka na lijepe oči.

Neki dan me moj drug Darkijani spopao da obavezno pogledam film “Živi i mrtvi”.
Onako samo mi je informativno rekao da je ratni film, rat u Bosni ’43. i ’93.
Nisam inače pobornik filmova te tematike, pošto su ti filmovi puni patetike i onako dosta u onom partizanskom fazonu: “Sve će bit dobro prijatelju dok smo zajedno. – Da, sve će biti kao prije rata. DAGADAGA-ŠTEK-ŠTEK – Jooooj!” Ratkatakatakaktakakajevi stil…
Ali, pošto mi ga je preproučio drug Darkijani, svakako sam uzeo u obzir ideju da pogledam film.
Pa tako, nije mi bilo mrsko da malo prooguglam prvo da vidim što priča internet zajednica o filmu.
Prvo što mi je zaokupiralo pažnju je to, da je film snimljen po istoimenom romanuJosipa Mlakića, književnika čiji mi je opus poznat i vrlo zanimljiv.
Drugo stvar je ta da su gotovo svi recenzenti dali same pohvale za debitantski dugometražni film Kristijana Milića

Sinopsis
Skupina pripadnika HVO-a, njih šestoro, nakon početka bošnjačko-hrvatskih sukoba ostaje odsječena od svojih snaga i prisiljeni su se povlačiti kroz planinska bespuća prema položaju svojih postrojbi, udaljenom 15-20 kilometara. Radnja je promatrana iz perspektive jednog od vojnika, Tome. U drugoj radnji skupina od desetak domobrana, predvođena dvojicom ustaša, kreće se kamionom prema istom planinskom području kako bi uništili skupinu partizana, koji su se tamo povukli nakon jedne bitke. Ovaj tok radnje pratimo iz vizure domobrana Martina (djed Tome iz prvog toka radnje), s kojim su neprestano dvojica njegovih zemljaka, Ferid i Stojan. Ferid, očajan zbog vijesti o smrti cijele obitelji, odlučuje se na bijeg, ali upada u partizansku zasjedu. U pokušaju njegovog spašavanja ginu Ferid, Stojan i još nekoliko domobrana…
zagrebfilmfestival.com

Nisam nikad bio pretjerano vičan receznijama filmova, ipak nisam ja kritičar, a ni nekakav veliki ljubitelj filmova, međutim uvijek mogu preporučiti film.
Živi i mrtvi, možda malo pretenciozno zvuči, ali, eto reći ću, prvi je hrvatski film koji se definitivno treba pogledati.
U filmu nema podjela na good guys i bad guys, a iako je film sam po sebi anti-ratni, nema one standardne patetike koje nalazimo u filmovima takve tematike iz 90-ih.
To je priča o ljudima koji su jednostavno zatekli u vihoru rata s početka 90ih.
Jedna recenzija koju sam našao na netu dobro je rekla da je to domaća inačica filmova Sam Peckinpaha i Walter Hilla, pošto je i meni to palo napamet dok sam gledao film.
Produkcija, efekti i kamera je ono što se ne može viđati u filmovima domaće produkcije i sigurno će zadovoljiti i najzagriženije filmofile.

Stoga ne začuđuje da je ovaj film na svakom festivalu na kojem se pojavio pobrao veliki aplauz i nagrade, pošto predstavlja veliko osvježenje u hrvatskoj kinematografiji. Toplo se nadam da ćemo uskoro gledati mnogo filmova ovakve kvalitete.
Sve u svemu… nije na meni da otkrivam toplu vodu, nego samo da preporučim jedan dobar film koji će, vjerujem, mnoge zadiviti i navesti na razmišljanje.

“Svi mo mi mrtvi,
samo se redom sahranjujemo.”
Ivo Andrić

httpv://www.youtube.com/watch?v=4ZImnQEe_kU

U vrijeme turbo-velike promocije Simpsons filma (postoji li neki surfer koji nije propatio sto sati nad onom glupom Simpsonize me! aplikacijom?) sramežljivo se pojavila vijest, negdje u kutu web portala, kao što na monitoru ima ona sekcija s linkovima sa digga da izlazi i serijal filmova Futurame. Tri filma, ako se ja dobro sjećam.
Kako sam ja uz Simpsone i veliki Futrurama fan, meni ovaj link nije promakao pa sam s velikim oduševljenem kliknuo.
Klik.
Tako su kreatori Futurame odlučili na dugometražnu verziju Futurame koja ipak neće u kino, nego “straight to DVD”, što je inače sudbina filmova B produkcije.
A jeste se pitali zadnjih godina gdje je Futurama?

Nisam znao ali je FOX Network, inače i matična kuća Simpsona, prije dvije godine ukinula Futuramu.
Zato ne treba čuditi da početak Futurama filma, Bender’s Big Score (ne znam kakav je još hrvatski prijevod naslova), počinje jednim pljuvanjem po FOX-u, još i prije same špice!
Kritike na račun FOX-a inače nisu novina, ni za Simpsone, ni za Futuramu, ali ovdje su tvorci Futurame očigledno željeli jasno likovati nad svojom pobjedom.
Futurama se vratila u velikom stilu, u produkciji 30th Century Foxa.
I da… FOX će prikazivati ovo dugometražno izdanje u četiri epizode na svojim kanalima.

U Simpsonima smo imali priliku vidjeti full-frontal nudity kod Barta… u Futurami pak – Leelino dupe.

Iako se usporedba Futurama filma samo po sebi nameće s usporedbom Simpsons filma, usporedba je zapravo suvišna, kao što je i u slučaju serijala.
kao što sam napočetku napomenio, Futurama nije napravljena da bude kino blockbuster i zasigurno neće naći onoliko fanova koliko imaju Simpsoni, međutim mislim da će fanovi Futurame doći na svoje (napokon nakon dvije godine).

Saznajemo da je za Bushevu pobjedu na Floridi 2000. zaslužan zapravo Bender.

Sad bi kao trebao doći nekakav kratak sinopsis, jel?
Pa… Ukratko, Planet Express je putem prijevare pao u ruke internacionalnih, odnosno intergalaktičkih scamera koji otkrivaju način kako putovati u prošlost.
U cijelu priču paradoksa putovanja u prošlost upletena je čitava postava Futurame, odnosno djelatnici Planet Expressa.
Radnje je poprilično komplicirana baš zbog upetljanosti paradoksa putovanja kroz vrijeme, međutim mislim da je to ono što su fanovi Futurame i očekivali.

– “What’s with the dooffy sunglasses?”
– “It’s really bright in the past.”

Film je na trenutke parodija Terminatora i Star Warsa i naravno pretrpan je tech i “nerd” humorom, tako da će mnogi tech entuzijasti doći na svoje.
Kao što sam gore naveo, ima i političkog humora što je neizbježno za bilo ono što dolazi iz pera Matta Goeringa.
U filmu se pojavljuje i redoviti gost Futurame – Al Gore.

I da završim još jednu konfuznu kvazirecenziju.
Kao što sam rekao jedno sto puta u ovom postu, ljubitelji Futurame će doći na svoje, da da… napokon nakon dvije godine, a fanove ovo DVD izdanje sigurno neće zaobići.
Ostalima pak preporučujem također da pogledaju Bender’s Big Score
Uvjeren sam da će im se svidjeti.

Uz već ranije u seriji viđenog strašnog Robot Sante, pojavljuju se Kwanza Bot i Hanukkah Zombie

httpv://www.youtube.com/watch?v=oEiJ3QA4kKs

Cheers!
i svi trk u “videoteku”…

 

LOL!

IMDB kaže 8.0 od 10
Pa kakvi su Simpsoni u widescreen formatu i u trajanju od sat i po’?

Prva stvar koju valja reć da je užasno teško napraviti recenziju ovog filma. Lako je kad pogledaš bilo šta drugo pa možeš reć a da dobro je bilo, možda malo puno krvi, dobra mjuza, malo su pretjerali s patetikom, sve u svemu OK / moglo je bolje…
Ali o Simpsonima…
Dakle radi se o Simpsonima, najdugovječnijem američkom TV showu. Jednoj od najsmješnijih humorističnih serija svih vremena. It’s the Simpsons, dude!

Smijeh počinje od prvih sekundi filma. Al bukvalno. Od onog 20th Century Fox špice.
E sad ono bitno što bi bilo bitno za naglasit je da je ovo nešto što bi se prvi put definitivno trebalo pogledati u kinu. Nažalost ja ga nisam pogledao u kinu (koliko vidim u Sarajevu ga nijedno kino ne prikazuje), već u poluležećem stavu na zaslonu svog vjernog prijenosnog konfuterala.

Trebo bih sad napisati nekakav plot.
Homer izazove katastrofu zbog kojeg EPA (Environmental Protection Agency – agencija za zaštitu okoliša) postavi ogromnu kupolu na Springfield.
Simpsoni bježe od linča i postaju bjegunci.
To je dovoljno reć.

Simpsoni su dotakli više manje sve teme kojih se dotiču u svom TV izdanju.
Ekologija, društvo, politika i ostalo.
Ono što čini Simpsone filmom, a da nije widescreen format i trajanje je od sat i po’ su dakako i filmski efekti, u ovom slučaju odlični kompjuterski 3D efekti.
Razveselio sam se kad sam pročitao nedavno na se sada pripremaju 3 Futurama filma, koji pak neće biti namjenjeni za kino publiku već će odmah ići na DVD.

Moram priznat da mi je post malo konfuzan sad kad sam ga ovako letimično pročitao u editoru pa ću ga zaključiti što prije.
Od filma naravno ne možete očekivati nekakvu veliku filozofiju ili nekakvu duboku poruku. Međutim, siguran sam da ćete pohrilit u kina da bi ste se smijali s publikom dobrih sat i po’ vremena i garantiram vam da ćete se sigurno prisjećati gegova i fora još danima i da će te ih oduševljeno prepričavati.
Pa eto, ovo bi trebao biti kraj ovog konfuznog posta.

Spider Pig
Spider Pig
Does whatever a Spider Pig does
Can he swing
From a web
No he cant
He’s a pig
LOOK OOOUUUTTT!!!!
He is a SPIDER PIG!!

Zadnja truba Dragačeva
To smo nas dvojica
Odustali smo od Guču
Nek se drugi muču
Rokeri s Moravu: Ajde, Ajde , “Projekat”, PGP RTS, 2007.

Jedna od najboljih filmskih scena mi je iz Diplomca kad Dustin Hoffman upada u crkvu i lupa na staklo, ukrade mladu i onda otpiče u autobus.
Zapravo ta scena počinje od onog trenutka kad on piči u onoj Alfi Spider, pa ostane bez goriva…
Evo ta scena malo izmjenjena – klikniti upravo ovdje.
I mjuza je zakon…

Jedna od također zanimljivih filmskih scena je kada se u filmu Crossroads Karate Kid natječe sa Nečastivim himself u sviranju gitare.
Nečastivi je Steve Vai. Klik ovdje za klip.
Inače taj motiv, kada vrag pokušava uzeti glazbeniku dušu, igrajući na njegovu sujetu susrećemo i u jednoj od meni najboljih country pjesama: The Charlie Daniels Band – The Devil Went Down To Georgia
Vrag dolazi u Georgiju i kaže jednom guslaru (fidler? violinist?) da se ako se budu natjecali i ovaj pobjedi da će mu dati violinu od zlata, a ako izgubi đavao će mu uzeti dušu.

The boy said: “My name’s Johnny and it might be a sin,
“But I’ll take your bet, your gonna regret, ‘cos I’m the best that’s ever been.”

A kako je završilo?
Pa ovako:

The devil bowed his head because he knew that he’d been beat.
He laid that golden fiddle on the ground at Johnny’s feet.
Johnny said: “Devil just come on back if you ever want to try again.
“I told you once, you son of a bitch, I’m the best that’s ever been.”

Ipak antologijski duel je iz filma Deliverance kada se ona dvojica dueliraju, onaj lik na gitari i onaj drugi na bendžu.
Klik ovdje za klip.

Ako ste mahnito klikali na ove raznorazne duele koje sam ovdje linkao, onda nemojte da vam bude mrsko pa da kliknete ovdje dolje:

httpv://www.youtube.com/watch?v=g_zfUWf45AQ

Ovo je iz filma Guča.
Sad se sigurno pitate a čemu onda onaj nepotrebni uvod sa scenom iz Diplomca?

Pa eto tako prebacim ja na BHT1 kad vidim kako se neka dvojica likova naganjavaju kroz nekakve šljivike i sviraju trube.
I onda u sljedećoj sceni jedan od tih svirača i jedna plava djevojka upadaju u truljavi autobus (isti onakav kakvim ja putujem s Bosnaexpresom), sjedaju na zadnjak iliti sečiju i gledaju ove kako trče za autobusom i proklinju ih.

Skontah odma da se radi o Guči.
Guča je dakle film o zabranjenoj ljubavi između mladog Roma koji se zove Romeo i mlade plavokose Srpkinje koja se zove, o zamislite Julijana.
Romeo je posinak vođe velikog trubačkog orkestra, Julijanin čača je famozni trubač koji nosi nadimak… oh da, pogodili ste – Sačmo!
Zabranjena ljubav, rivalstvo u sviranju… i sve naravno kulminira gdje nego u Guči na Saboru Dragačevskih trubača!
Film je prepun klišeja, međutim nije to loše… ima smješnih scena, kao recimo kada Sačmo i sinovi sjedaju u dvije prastare plave Lade da idu po kćer. Trpaju u gepek palije, grablje, vile, kad odjednom Sačmo nađe kalašnjikov:
– “Šta je ovo?!”
– “Da ne gubimo vreme…”
Zum, šamarčina!

Film nije loš, međutim Srbi su u svojoj kinematografiji postavili velike standarde da bi se ovaj film mogao ocjeniti iznadprosječnim.
Međutim isplati se pogledati ukoliko ste ljubitelj Dragačevskih truba.

Sabor Dragačevskih truba u Guči je inače sabor koji se održava svake godine nekad od šezdesetih godina prošlog stoljeća. U početku je to bila mala manifestacija, sa pokojim trubačkim orkestrom koji su se borili za zlatnu trubu.
Do današnjeg dana je Guča prerasla u srpski Woodstock, na kojem se okupi približno oko 300 tisuća ljudi.
Takmiči se more trubačkih orkestara, i sabor u Guči je najveći trubački festival na svijetu.
Ove godine Guča se održava od 8. – 12. kolovoza, više podataka možete naći ovdje.
Ja se razmišljam da odem jedan dan da vidim to ludilo, međutim daleko je kolovoz….

Ove godine, nekad zimus, je bio mali tour trubača po Republici Srpskoj, i ja sam ih propustio pogledati na Palama.
Pa eto.
Ukoliko odlučite put Guče, možda se i susretnemo.

Ljetos dok sam boravio u US of A, na TV-u se uveliko vrtio foršpan za Beerfest, najnovji uradak grupe Broken Lizard.
Nažalost premijera filma je bila najavljena za 26. kolovoza, na dan kad sam imao let nazad na brdoviti Balkan.

Broken Lizard je ekipa koja je, barem meni, najpoznatija po tome što su napravili genijalnu komediju Supertroopers, a koliko mi je poznato, imali su prste upetljane i uDukes of Hazzard.

Ukratko o čemu se radi. Dva brata odlaze u Bavarsku na Oktoberfest gdje otkrivaju tajnu olimpijadu u ispijanju piva, nešto poput pivskog “Kluba boraca”. I da dalje ne bude spoilera… pogledajte film.

Beerfest je ultimativni cugerski film.
Inače, ja sam američku fascinaciju cugerskim igrama ili kako to oni kažu “drinking games” otkrio kada sam se jednom zapio sa skupinom Amerikanaca, Kanađanima, jednom Australkom i jednim Švedom kada sam prvi put došao u Sarajevo u ljetu 2004., u jednom sarajevskom hostelu.
Meni kao hard-core Šolji nije bilo jasno što bi se trebalo išta igrat kad se pije, međutim bilo je zabavno kada smo ispijali politre sarajevskog piva i pjevali neke pjesmice, a ja sam dakako bio najgrlatiji kad sam pjevao šokadiju.
Sjećam se da je ova ženska iz Australije pričala kako ima pet (5) putovnica. Novozelandsku, UK, Kanadsku, Američku i Australsku. Nekako je ona to logično bila objasnila…. da je australka, slučajno rođena na Novom Zelandu od oca Kanađanina koji je imao ujedno i US državljanstvo i od mame engleskinje. Ja pod utjecajem velikih količina sarajevskog piva nisam popušio tu priču pa sam ju optužio da je ona comonwealthova Mata Hari na tajnom zadatku u Sarajevu.
Kasnije sam joj ponudio brak uz razmjenu putovnica – ja njoj hrvatsku a ona meni bilo koju od ovih anglo-saksonskih. Nije prihvatila.

No da se vratim na film. Daklem, film je cugerski kao što sam napomenuo.
Komedija u stilu Broken Lizarda. Cuga i sirovi humor… kome se svidio “Supertroopers”, svidjet ćemu se i Beerfest. Iako je, moram priznati, za klasu lošiji od legendarnih vermontskih prometnih drotova.
Dakako to ne znači da je film loš. Naprotiv, smješan je, za one koji vole takvu vrstu humora.

Čak je i smješno onaj stereotipan pogled na razne nacije, toliko nekad forsiran u američkim komedijama, međutim u ovom filmu je to zaista dobro leglo. Kanađani u hokejaškim majcma, Englezi s tvrdim cockny naglaskom, plave sisate Šveđanke…
Jedna od zanimljivosti je i uloga Jürgena Prochnowa u filmu koji igra ulogu baruna von Wolfhausen. U jednom trenutku Njemci iz podmornice promatraju američki tim. Odjednom nastaje pomutnja u podmornici, nakon čega se barun smiri i konstatira da se loše osjeća u podmornicama, pošto je imao loše iskustvo prije. Inače ovaj glumac je glumio kapetana podmornice u legendarnom Das Boot.

Pa što reći na kraju.
Neznam dali je Beerfest doplovio u naše videoteke, ukoliko je, a volite pogledat blesavu komediju, svakako pogledajte.
Ako imate flat rate, dodajte torrent za download.
Isplati se pogledat.

Beerfest Trailer

httpv://www.youtube.com/watch?v=4ZBJxhjqUgs

 

Nafaka @IMDB (nemorate kliktat, šture su im informacije)

Nafaka je jedan od onih filmova – il ti je do jaja il je smeće. Naime, koga god sam pitao šta misli o filmu (a mnogi su ga gledali) rekli su mi da su il oduševljeni il duboko razočarani. Pa sam tako malo i ja vagao dal’ ići u kino il ne ići pa sam napokon izvagao da 5KM kino ulaznice bolje mogu iskoristiti za jedno instant pače iz mikorovalne a 2 sata vremena za učenje i sviranje gitare.

Međutim pojavi mi se neki dan kolega sa DVD-om ispod miške, baci na stol kutiju i reče: “Evo Nafake”. Kad sam vidio nevješto otprintan cover filma odmah sam pomislio da je neki pirat žešći snimljen u lokalnom kinu. Ono – originalni zvuk filma se ne čuje jer klinci dobacuju, pa onda se neko u prvom redu ustane da ode kupit kokice, ovaj iz zadnjeg reda ga gađa masnim papirom od bureka, “jel ti tata staklar” i ostalo kino čarolije.
Al imam i ja noći kad me pati insomnija, nije to toliko insomnija koliko hipnotiziranost monitora pa mi se noći svedu u nedogledno wikipediranje i učenje stvari koje su sve samo ne vezane za moj studij.

Gledam ja tako u DVD koji je stajao tako na stolu onako isto od onog dana kako ga je moj prijatelj šeretski odbacio i pomislim “jebiga, ajde da probamo i tu varijantu”.
Iznenadilo me što film nije klasični pirat nego neka festivalska verzija s engleskim titlovima (što isto volim jer gledam kako lingvisti muku muče s prevođenjem sarajevskog žargona na engleski).

A film. Pa znam kog je film razočarao. I isto tako znam koga je očarao. Naime oni koji su mislili da će gledati priču o ratnom Sarajevu zajebali su se jer su dobili zapravo jedan fini filozofski uradak. Tko su prijatelji, kako ih rat zbližava a mir zbliži još više.
Priča se zapravo vrti oko pogleda jedne amerikanke, crnkinje, koja je pod medijskim utjecajem došla vidjeti što se događa u Sarajevu. Tu upozna jednog zanimljivog bosanskog ratnika Crveno Oko zbog koje odluči ostati u Sarajevu – to je njena Nafaka.

Zanimljiva je stvar da Bosanci imaju muda snimit ovakav film. Nešto što hrvatska kinemoatografija ne može a pitanje je hoće li moći ikada. Redatelj filma pokazuje rat onakvim kakav je bez ikakvih iluzija. Motivi rata su jasni – šverc i pljačka.
Komadanti koji iz ratnih profitera evoluiraju u profitere divljeg kapitalizma i sve to naravno uz veliko kumovanje Međunarodne Zajednice.
Baš je UN došao ovdje igrat se mirotvoraca. Get real.

Tako je zanimljiva priča o Nemanji, sarajevskom Srbinu koji je otišao “svojima” na brdo i o Matanu, hercegovcu ustaši koji ima sve “i kave i cuge i pičke”.
Nemanja šverca original Marlboro sa svojim neprijateljima, prijašnjim i kasnijim opet prijateljima, a Matan naftu. I obadvojica imaju isti moto “Pa kome ćemo vjerovati ako ne jedni drugima”.
Poslije rata Nemanja se vraća u Sarajevo nazad svojim prijateljima s kojima se gledao preko nišana i priznaje da je pucao. “Ko kaže da nije puco – laže.” Naravno da se i Matan pojavljuje poslije rata da pomogne svojim bivšim neprijateljima/sada opet prijateljima.

Pečat filmu je po meni dao Mustafa Nadarević genijalnom ulogom Marxa, kafandžije koji je neka vrsta lucidnog arbitrara između ludila rata i zdravog razuma. Uz to svakako treba spomenuti i sporedno/glavnu ulogu Seje Sexona i Zabranjenog Pušenja koji su radili soundtrack za film.

Meni najupečatljiva scena iz filma je kada ekipa sarajevskih ratnika, u nadi da se i oni obogate, izlaze iz opkoljenog grada preko butmirskog tunela. Kupuju terenac od UNPROFORA i upućuju se put Hercegovine kod Matana kupiti naftu.
Matan ima striptiz-bar koji funkcionira iako je rat, oni s njim ugovaraju posao iako su neprijatelji. Stvar koja udara u pozadini je novopečena domoljubna pjesma (koju je specijalno za fim napravio Sejo) koja je mješavina žestokog rocka i hercegovačkog folkolora:
nikad više Hrvat neće bijelim svijetom zalutati
fala Gojko, fala Franjo hrvatska nas doji mati

Prži RamaStein dok se pijani Matan, striptizete, pijani bojovnici i pijani ljiljani plešu “hercegovački can-can” uz neizostavne rafale automata.

I na kraju šta reći. Ja sam u srednjoj skupini (dosad neviđenoj) skupini gledatelja. Meni je film OK. Svidio mi se. Dosta. Ima nekih dijelova koji su mi malo falšani i loše napravljeni. Međutim sve u svemu – svakako pogledati. Pa se opredijeliti.

Kako to biva – DOWNLOAD SEKCIJA
Malo soundtracka:
Zabranjeno Pušenje & Arabeske – Kad procvatu behari
Zabranjeno Pušenje – RamaStein

Borat: Cultural Learnings of America for Make Benefit Glorious Nation of Kazakhstan

Dugo vremena Kazahstan je bila zemlja koju sam ja uspoređivao sa Hrvatskom. Naime, susreti mojih prijatelja, kolega, poznanika s zapadnjacima (a poglavito Amerikancima) često je završavalo pitanjem stranaca “So, where is this Crorussia?!”
Pa eto koliko su stranci glupi – pa neznaju gdje je Hrvatska – zemlja Tesle, purice s mlincima, kulina, sinjega mora i tra-la-la.
A mi kako smo po prirodi najpametniji narod svijeta (kod nas samo glupaci idu na fakultete da još uče – što pokazuju i statistike) mi naravno znamo sve.
Onda bi ja tako, baš Kazahstan uzimao za referencu.
Pa postavim pitanje sugovorniku.
Koji je glavni grad Kazahstana?
…
Gdje se nalazi Kazahstan?
-Tamo negdje kod Rusije (svi su -stanovi kraj Rusije, doi!)
Po čemu je Kazahstan poznat?
…
Koliki je površinom Kazahstan?
…

Glavni grad Kazahstana je Astana (dugo vremena sam bio u zabludi da je to Alma-ata, današnji Almaty koji nije glavni ali je najveći grad u Kazahstanu (cca. 1.2 miliona stanovnika), površinom je brate velik kao pola Europe, a poznat je po Baykonuru koji je za svemir jednako važan kao Cape Canaveral.

Ipak Kazahstan je na kartu svijeta donio Borat, odnosno Sacha Baron Cohen, domaćoj publici poznat još kao i Ali G – brtianski “crnac” hip-hoper, Brüno – austrijski gay modni reporter i naravno Borat – kazahstanski novinar.
Uostalom svi znaju tko je Borat pošto je to u svijetu filma sada vijest broj jedan.

Upravo sam sada došao iz kina (danas je bio prvi dan projekcije), ne idem često u kino, al Borat mi je još miljenik od Ali G showa.
Film počinje u Boratovom rodnom gradu u Kazahstanu koji je stvarno komično izgleda – međutim tragično da sam ja slična sela vidio u istočnoj Bosni. Unutrašnjost Boratove rodne kuće izgleda kao da su precrtali dnevni boravak stana u jednoj obiteljskoj kući koju mi je htjela iznajmiti jedna žena (samo bez krave unutra).
Smješno je to, al takve stvari se mogu čak i kod nas naći.
I tako dok se mi smijemo Kazahstanu, ni ne pojmimo da se tako i drugi smiju nama. Auto Homera Simpsona je sklopljen u Hrvatskoj od ostataka dijelova za ruske tenkove. Kad sam ljetos bio u SAD-u, Hrvatsku misicu na nekom natjecanju su išprdali na tjednom showu koji se zove The Soup.
A da ne spominjem da Borat priča bolje engleski od mr. Aj-tinks-Blaža Sliškovića – Bake.

Film je presmješan i stvarno nije štedio ništa. Borat nije poštedio nikog. Židove, feministkinje, kauboje, pentakostalce, američke tinejdžere… apsolutno nikog.
Humor je… South Park na stereodima. Međutim mislim da najbolje prikazuje kako na nas istočnjake gledaju zapadnjaci.

Sinopsis napokon. Dakle Borat dobiva nalog od ministra kulture da ode u najbolju zemlju u svijetu (U, S and A) da snimi dokumentarac od koje Kazahstanci mogu puno naučiti. Iako je Kazahstan velika i lijepa zemlja (za razliku od šupaka Uzbekistanaca) ima problema – političkih, gospodarskih i židovskih.
Borat i producent Azmat idu u New York snimit dokumentarac. Kada Borat na TV-u vidi CJ Parker koja živi u gradu Baywatchs (kasnije saznaje da se zapravo zove Pamela Anderson) nagovara producenta da putuju u Kaliforniju jer tamo ima boljih stvari nego u New Yorku, poput Pearl Harbora i Texasa.
Nekako nagovara producenta, međutim u strahu da Židovi ne ponove 9-11, kupuju za 700$ stari sladoledarski kamiončić i kreću put LA-a.
Čak su ubacili malo i Brege u sountrack i to Ederlezi.

I uz sve gore napisano, film treba svakako pogledati i malo razmisliti. Jer kako bi rekao jedan naš domaći filmski kritičar – Borat – to smo svi mi.

Rat uživo

Pao mi pod ruke DVD jedan s naslovom “Rat uživo”, pa sam prvo pomislio da su to dokumentarni prilozi Senada Hadžifejzovića o ratu u BiH 1992-1995, međutim profulo sam i protagonistu filma a i rat a i žanr.
Nit je Senad, već Dragan Bjelogrlić, nit je bosanski rat, već “bombardovanje Srbije i Čačka 1999” a žanr je komedija.
Ja volim srpske filmove. Pogotvo komedije. Znaju Srbi napravit dobru komediju. Za to su maheri. Ako ikad budem snimao komediju, otić ću u Beograd, okupit neke filmaše dat im svakom po litru šljive i odvest ih na cigane pa nek mi snime film.
Tako da sam i ovaj sa guštom odgledao.

Naime o čem se radi. Sinopsis što bi rekli u svijetu filma.
Filmska ekipa u proljeće 1999. snima film, i naravno muku vode s financiranjem, Ministarstvo kulture, ovo-ono i jedan Amerikanac koji je odlučio uložiti svoja sredstva u snimanje filma. Na snimanju filma pojavljuje se Mileta (Aleksanda Berček), organ Službe Državne Bezbednosti koji traži Amerikanca Harveya (Dary Haney) pošto gdin. Amerikanac radi za strane agenture koje nisu naklonjene otadžbini. Navečer počinje bombarodvanje od strane “povampirenih udruženih neofašiststičkih zločinaca” poznatih kao NATO.
Producent Sergej (Dragan Bjelogrić) spašava živu glavu Harveyu od rulje koja hoće linčovat Amerikanca. Kako Amerikancu ne gine likvidacije od strane SDB-a, Sergej dolazi do briljantne ideje. Snimit će film o ratu za vrijeme rata, o ljubavi Amerikanca koji je zarobljen u vrtlogu rata i Beogradjanke u zemlji koja nije nikako naklonjena Amerikancima. Tako će spasiti prijatelja Harveya, vratiti Harveyevu lovu koju je zaplijenio SDB a i patriotskim filmom u vrijeme rata osigurati financiranje Ministarstva kulture.
Saziva presicu gdje obzanjuje svoj naum i sutra dan pada prva klapa filma pod budnom pratnjom agenta Milete.

Film počinje kao komedija a kasnije sve više prelazi u dramu, što je po meni odlično izvedeno. Naime, ne mislim da je film izgubio nit nego je baš svaki rat takav. Počinje kao komedija (sve je ono smješno nekako – podrumi, babe koje jebu agresore, paničari) a kasnije postaje drama (ljudi ginu jebiga).

U filmu je ubačen jedan zanimljiv detalj. Naime scenograf Aca (Milorad Mandić – poznat po uvijek urenbesnim ulogama – Viljuška u “Lepa sela, lepo gore”, Radovaniz “Mrtav-ladan”, Kokara ti-mala-da-šutiš iz “Sivi kamion crvene boje”) dobiva poziv u vojsku da ide na Batajnički aerodrom pravit makete.
Po završetku bombaridranja NATO je slavodobitno izjavio kako je gotovo uništio Vojsku Jugoslavije. Jest al u kurcu.
Naime, gledao sam jedan dokumentarac na nekom njemačkom kanalu o “maketama”. Naime Srbi su ko mutavi štancali makete u prirodnoj veličini migova, tenkova… NATO bombarderi su uništavali te ciljeve misleći da se radi o pravim migovima i tenkovima. Čak je jedan časnik NATO-a, Njemac, pričao kako su se iznenadili kad su skontali da je većina srpskih migova i tenkova neoštećena a da su pametne bombe gađale limene makete. Bili su toliko dosjetljivi, pošto su znali da NATO avioni raspolažu termooptikom, da su recimo unutar maketa tenkova palili vatru da bi se dao privid da motori tenkova rade, ili da su ispaljivali projektile.
Navodno su tu tehnologiju prodali i Saddamu u zamjenu za, Bože moj, naravno naftu. Al jebiga, Ameri zgazili Irak kopneno.
Inače, ako nekog zanima, to je jedna od briljantnih ideja koja datira još iz doktrine opšte narodne odbrane JNA. Ako netko kod kuće ima Vojnu Enciklopediju ili Vojni Leksikon neka malo prelista. Imaju sličice kako od pruća napravit “vampirske zube” (tenkovske blokade), ili kako od lima sklopit tenk. Jebiga našicaš toga oko granice ko mutav, šta zna napadač jel to pravo ili nje.

Kod većine srpskih filmova uvijek ima neka pjesma koja mi ostane u glavi sto godina. Kad sam gledao “Profesionalca” godinu dana sam pjevao “Pada, pada, pada vladaaaa…”. I sad je znam nekad zapjevat.
U ovom filmu je pjesma “Haljinica boje lila” koju je napisao Nikola Pejaković(pojavljuje se u filmu kao svirač, inače poznat po ulozi Halila u Lepa sela, lepo gore i po legendarnoj ulozi Koleta, “Cock Nicola”, vozača hladnjače u “Mrtav-ladan”)

Pa kao što je običaj u zadnje vrijeme, samo za odlikaše, download sekcija:

Rat uživo – Haljinica boje lila.mp3

I naravno, Rat uživo @ IMDB

Nismo navikli citati recenzije ruskih filmova na blog.hr (osim dakako na katjushinomblogu), a pogotovo ne na mom blogu.

9 Rota (ili 9 satnija po naski) je ruski film oSovjetskom ratu u Afganistanu.
Ovaj film mozemo povezati s americkim filmovima iz osamdesetih koji su se doticali tematike rata u Vijetnamu (Full Metal Jacket, Platoon…).
Okupljanje novaka na kisovitoj zeljeznickoj stanici – odrpanac, probisvjet, saljivdija, umjetnik…
Prva polovica filma je obuka novaka u Kazahstanu od strane sadistickog narednika (Full Metal Jacket…)
Dakle sve su to vec vidjeni i poznati kadrovi iz filmova o Vijetnamu. Zasto? Sovjetski rat u Afganistanu za Ruse, odnosno za sve Sovjete bio je isto i sto i rat u Vijetnamu za Amerikance. Dugi, iscprljujuci rat u stranoj zemlji, od pocetka osudjen na propast pravdan sumnjivom ideologijom ( «- Zasto smo u Afganistanu? – Da sprjecimo medjuanrodne napade na stanovnistvo, zastitimo stanovnistvo i obranimo narod od kapitalisticke agresije.»).

Nakon tromjesecne obuke novaci odlaze u Afganistan, malo prije njihovog odlaska obavjestajni casnik ih upucuje: «Islam nije samo druga vjera – to je drugi svijet» i upozorava: «Zapamtite, nikad nitko nije osvojio Afganistan».

Odmah po dolasku u Afganistan docekuje ih surova realnost rata. Avion kojim su dosli u Afganistan, odmah se vraca nazad u Kazahstan, medjutim pogodi ga stingeriz planine.
Posljednja bitka za planinu prikazuje okrsaj sovjetskih vojnika i mudjahedina koji sa poklicem «Allahu Akbar!» nasrcu bez straha na borce Sovjetske Armije i zabijaju nozeve u vratove preplasenih vojnika. Slika s kojom ce se Amerikanci sresti uAfganistanu i Iraku, i Rusi opet, ovaj put u Ceceniji.
Jedan vojnik u filmu je iz Groznog, grada za koji nitko u satniji nikad nije cuo i jedanMongol iz Turkmenistana koji suti, ne pije votku ali dobiva ordenje.
Publika na Zapadu nece vjerovatno shvatiti i medjuetnicke tenzije prikazane u filmu (Ukrajinici vojnike iz Kavkaskih repubilka zovu «curke» ili «chorni» – crncuge) koje su pridonijele raspadu SSSR-a.

Ovo nije najbolji ratni film ikad. Medjutim ovo je najbolji ratni film koji sam gledao u zadnje vrijeme. Americki «Jarhead», takodjer 2005. godiste kao i 9 rota prikazuje hrpu pickica kako urlaju i psuju u Kuvajtu. U Jarheadu samo cujemo bombardiranje u pozadini od kojega svi marinci obole na zivce (!?).
Nadalje ovo je vjerovatno najbolji film o Sovjetsko-Afganistanskom ratu. Mi smo se do sada mogli susreti s tom tematikom jedino u Rambu III, gdje se izvjesni John Rambo bori s hrabrim borcima Afganistana (ironicno, zar ne?) bori protiv cetnolikih Rusa koji imaju barem dva i po metra, 150 kila iskljucivo misicne mase i pijani raketiraju afganistanska sela iz svoji helikoptera.

Film je ruski hit box office, u prva tri tjedna prikazivanja je skupio 20 milijuna dolara (pravdajuci tako izrazito visoke troskove – za jedan ruski film – 9 milijuna dolara).
Redatelj, Fedor Bondarchuk, nije koristio kompjuterske specijalne efekte vec je koristio pravu sovjetsku vojnu opremu – ukrajinske viskove vrijedne vise milijuna dolara – poput helikoptera, aviona, tenkova…

Ovaj film prikazuje rat u Afganistanu iz sovjetske perspektive, medjutim lisen je ideologije i skroz je apolitican (na staru godinu 1988. Gorbachov ima radijsko obracanje koje samo slusa Ukrajinac).
Ratni vetrani zamjerili su redatelju sto je zanemario povijesne cinjnice (9 satnija je imala male gubitke u ljudstvu, nisu bili «zaboravljeni» i odsjeceni od zapovjednistva), ipak drzanje box office rekorda u Rusiji prikazuje kako je domaca publika prihvatila ovaj film – bolni podsjetnik na devetogodisnji iscprljuci rat koji je na mnogima ostavio trag – pogotovo na borcima koji su, kako je receno na kraju filma, 1989. povukli iz Afganistana, bili zaboravljeni a drzava za koju su se borili, jedna od najvecih na svijetu, dvije godine kasnije prestala je postojati.

Svakako pogledati, iako neznam moze li se ovaj film nabaviti u videotekama.
Ipak, korisnici brzog interneta nebi trebali zaliti megabajte na ovaj film. Zato, trk na torrent.

Ocjena: 8/10

9 rota na IMDB-u
Sovjetsko-Afganistanski rat