Došli smo do kraja (auto)puta


Bješe to ne tako ni davno prije jedno tri hefte ako me sjećanje dobro služi. Uglavnom tog kobnog jutra prije tri sedmice ustanem ja i skočim sa svog kreveta na kat i odmah sjednem za konfjuteralo. To onako izgleda smješno jer čitam vijesti prekriženih nogu da se ne bih slučajno upiškio. I elem tog sudbonosnog jutra prije tri tjedna otvorim ja sarajevski portal kad li tamo vijest: “Pero Defformero” u “Slogi” – Rockeri i metalci pjevali hitove Jelene Karleuše i Seke Aleksić. A meni suze na oči, jerbo ja nisam ni znao da je koncert bio. A zadnji put sam plakao kad je Hrvatska izgubila od Turske na EP. To je bilo gadno. Ležao sam u fetalnom položaju ispred televizora, dok su ulicom prolazili banditi sa turskim zastavam izvikujući pogrdne izraze spominjući majke i raznorazne fašističko-kvislinške formacije WWII. No dobro, i to je bilo prošlo ali ovo je isto prošlo a ja tamo nisam bio.
Docnije su mi rekli da je to zapravo upravo iz razloga što nemam fejsbuk profil jer kao tamo bi dobio sve relevantne obavijesti za kvalitetno bistvovanje u ovom svijetu. Što samo potvrđuje onu evoluiranu uzrečicu – od “ni kučeta, ni mačeta” do “ni fejsa, ni spejsa”.

Hm, da… Nisam ni rekao ništa o Peri Defformeri, misleći valjda da svi znaju o kome/čemu se radi. Pa to je jedan vokalno insturmentalni sastav iz Novog Sada, koji izvodi kako sam pjevač Biške kaže “ljubavničke kompozicije”. Ono klasično tipa Toma Zdravković, ili poput modernijih ovih izvođača poput Mile Kitića (Kite Milić, haha). Samo ono što je zanimljivo da su se iz meni nekog nepoznatog razloga uspjeli infiltrirati među ove “smrtače”, to su ovi klinci što se crno nose. Masovna sarana fazon.

httpv://www.youtube.com/watch?v=P9pjPIiUTVY

I uglavnom di sam stao. Dakle tužan ja, nisam bio na koncertu, ajd sad šta je tu je, kadli eto ti njih na gostovanju u velebnoj slavonskoj metropoli Osijeku. Na UFO festivalu.
E sad je tu možebitno iskrsnio jedan problem jelte. Naime, ja sam, ni sam ne znam kako, u Osijeku postao persona non grata. Što je možda i dobro. Jer i reklama je anti-reklama, ili kako bi Milić Vukašinović rekao novinaru: “Piši šta očeš, samo sliku meti.”
Ah uglavnom ja sam prije nekog određenog vremena napisao jedan tekst o Osijeku upravo na ovom vrlom blogu i onda je jedan dobar dio Osječana zahtjevao krv. Moju. I skalp mi. Moj.
Bilo je i onih koji su stali u moju obranu, bilo je i onih koji su mi pisali. Bilo je svega. Uglavnom ja sam u Osijeku neka vrsta Ratka Mladića. Wanted Man.
I upravo sam se ja sad našao to u neobranim bostanima jerbo kako ću ja ić na UFO festival ako je moja glava ucijenjena. Samo mi još fali da me razapnu ko jedro na sred onog pješačkog mosta. Mislim pješačkog mosta… kao da nisu mogli staviti neki ponton. Ili neke čamce. Al, hajd ti znaj ludoj glavi.
I pade onda meni napamet jedna genijalna ideja. Rašo Karadžić je živio u ulici Jurja Gagarina, New Belgrad godinama takoreć nesmetano jer se bio dobro maskirao u vrača. I onda je meni također palo napamet da se i ja maskiram. Tako sam ja odlučio da skinem cvikere sa nosa i metnem leće iliti sočiva!
Sad je to cijela jedna nova priča o tome kako sam ja kupovao leće iliti sočiva u Republici Srpskoj ali o tome neću sad nego možda nekad drugi put. Isuviše bi dugo bilo.

Metio ja leće i došli mi do kraja autoputa zvanog Slavonika u taj velebni grad Osijek. Ja ko krme u Teheranu. Ko četnik kod brice. Sve mi nešto čudno. Najviše me prikinilo kad sam vidio nekog čiču s užetom kako trči prema meni. Mislio sam evo ga, ode luda glava zato što si ti tjeo slušat ljubavničke kompozicije. Kadli srećom eto išo čovjek svojim putem. Baš sam bio sav, što bi rekli ovi naši NATO partneri – edgy. Nadam se da se tako piše. Došo konobar a ja ga od straha povalim na pod, uhvatim za kragnu: “RECI KO TE POSLO?! KO TE PLAĆA!!! PJEVAAAAJ!!!”
A čovjek nas došao pitati što ćemo pit. Srećom tamo nakon nekog piva sam malo smirio živce.

Možda mi je zapravo bilo najgore kad sam išao kupit pivo. Krenem ja za šank kupit pivo, to je već bilo jelte na predstavi, i odem ja tamo mislim da je bilo trideset i drugi put u šezdeset i četiri minute. Kelnebar, piće toči, sokovi su za slabiće! Natoči on meni kad mi natoči pivo viška. Reko druže, ovo nije moje. Kaže on je je, najbolja mušterijo i onako se đavolski nasmješi. A men crnjak, mislim si ja garant je nasuo nekog otrova unutra. Đes vidio da dobiješ piće đaba. Još ja pa u Osijeku! Podvalio sam to pivo nekome od ekipe, al vidim da su dan-danas svi živi i zdravi. Onda mogu pretpostaviti da je taj kelnebar zapravo isto u nekakvom pokretu otpora protiv osječkog lobija pa da me prepoznao i pićem mi dao signal da nas još ima. Nije lako biti u orlovom gnjezdu. Ako čitaš ovo, o hrabri kelnebaru, pozdrave primi!!

httpv://www.youtube.com/watch?v=ssPPKDRcrIY

Napokon su nastupili i Pero. Ja mislim da je to najbolje muzičko osvježenje na Balkanu još otkad je Toma Zdravković izdao singl “Tužno leto”. Naravno Toma i Pero su gotovo dijametralno suprotne glazbeno-muzičke pojave, ali je osjećaj meraka i muzičko-glazbena revolucija gotovo identična. Iako su ambijenti drukčiji. Onaj bradati sarajevski skriboman što živi u Zagrebu je jednom napisao jedan tekst kako su on i tetak u nekoj kafani željezare u Zenici slušali Tomu Zdravkovića i kako su im duše plakale i tako. Zapravo jako dobar tekst. Izašao u BH danima, a zove se čini mi se Prokleta nedelja.
E sad bih i ja kao Miljenko trebao napisati nešto u tom stilu samo što ne mogu. Zašto. E pah zato što nije meni duša plakala nego se galila. I nisam sjedio u kafani u Zenici nego mas’an vrišto iz prvih redova.

httpv://www.youtube.com/watch?v=JXc5aEhdeHA

Ja se baš ne razumijem u tehničku narav glazbe i tako te stvari, ali moram reći da je po mom skromnom dojmu bilo slušat PD kao s cedeja. Fantastično.
I eto šta ja mogu reći više a da ne kažem više nego što bi rekla slika a kažu da slika vrijedi hiljadu riječi, a jedna sekunda ima 25 slika u pokretnom filmu a pokretni film ima preko nekoliko minuta onda su to zapravo zilijoni riječi.
Ima Ivo Andrić jednu fantastičnu misao o pisanju, tj. o umjetnosi pisanja i opisivanja ali sam ju sad zaboravio ali ću se prisjetiti.
A do tada evo par filmića s Youtube
Heavy metalac, to sam jaaaa,a aaaaaaa

httpv://www.youtube.com/watch?v=g60rCVA_mQo

httpv://www.youtube.com/watch?v=P4msW6cTe5A

httpv://www.youtube.com/watch?v=8dfGtRX1-Zo

ŠTO ME OSTAVI!!!!!

 

 

Boro, nisi majstor

Iz popodnevnog subotnjeg sna probudio me prijatelj Krešosaur s vrlo zanimljivim prijedlogom da s njim i njegovim drugaricama odem na mali izlet u Odžake, a to je neko pitoreskno mjestašce u Srbiji, točnije u Vojvodini, još točnije u Bačkoj. Ja Bačku znam iz pjesme koju pjeva Bonko Zvongdan – “Ej, salaši, na severu Bačke” i znam je po jednom pitoresknom selu od davnina koje se zove Deronje u kojem ima festival tamburaške glazbe i iz kojih je jedan izvrstan ciganski, da ne kažem romski, band koji sam jednom slušao na nekakvom raspašoju u Vinkovcima prije sad već i nekoliko godinica. Još ni blog tada nisam pisao, a moja era se broji blog i before blog.
Moram priznati da sam imao malo premišljanje dal da idem ili da ne idem, i to više iz puke činjenice da me telefon probudio iz dosta tvrdog sna pa da nisam ni znao ni kako se zovem ni u kojoj sam državi, a kamoli bili išao u nekakve Dimnjake pored Deronja, sela od davnina.
Došavši malo sebi, obratio sam se mašini svih mašina, ultimativnom rješenju svih životnih dilema, trilema, kvatrilema i multilema (ili polilema) da vidim gdje se nalaze ti Odžaci.
Zaboravio sam dati odgovor na filozofsko pitanje, a zašto baš Odžaci. Pa dakle u Odžacima se održavao moto-susret, to je za ove koji ne znaju susret na kojem se sretnu bajkeri pa piju pivu i opuštaju se uz dobre žene i rock’n’roll, a bude i nas civila takoreć koji se opuštamo također uz pivo i žene a nemamo motore nego samo dobru volju i još bolji cug.
Bajkeri i ljubitelji kulture istih znaju da je sa prvim znacima proljeća počela i sezona moto-susreta po vascijeloj vasioni, pa tako se postavlja pitanje opet pa zašto od svih susreta baš i ne baš tako blizu Bačka?
I reći ću vam zašto! Zato što je najavljena svirka legendarnog srpskog rock banda Riblje Čorbe.
Sada bi trebao jedan tekst koji objašnjava zašto sam ja ljubitelj tog banda (za koji smatram da je najbolji na ovim prostorima svih vremena) iako je frontmen Bora Đorđević deklarirani četnik i budaletina svoje vrste.
Međutim u ovom postu nemam tu namjeru, a bit će vremena da se razluči Bora Četnik od Bore Rokera, koliko je god to zapravo nemoguće.

No dobro.
Da se vratim na priču.
Dakle, obrativši se ultimativnoj mašini za rješenje svih već navedenih dvojbi, trojbi, četverojbi i punojbi, dobio sam mapu po kojoj sam se otprilike mogao orjentirati. Otprilike.
Moram priznati da je mapa malo čudna, ali mapa ko mapa, označava gdje je šta, kao da su bitni popratni elementi kao na ovoj. Pa stoga donosim i ovu mapu da se i vi možete orijentirati glede geografskog položaj grada Odžaka:

I tako krenusmo.
Genijozna vladavina naše genijalne vlade našom lovom nam je sagradila suvremenu autocestu čitavim dijelom do Osijeka (auto-cesta se zove ‘Slavonika’, i ne znam zašto s tim sufixom “ika”, vjerovatno su željeli da bude u stilu osječkog slenga, nemam pojma, ako netko zna volio bih da me ispravi).
Osijek ko Osijek, velebni grad na Dravi, opjevan herojski jednom od strane moje malenkosti, međutim, hah, ni veliki Neron nije bio shvaćen svojevremeno, a kamoli mali ja, pa je eto i svojevremeno izvršen zbog tog teksta i svojevrstan linč na mene da sam vaki, da sam naki, debil, osjekofob, seljak, bosanac, provincijalac, slobodni zidar, EMO, fan Maddone, Bože sačuvaj što mi sve nisu natovarili na vrat, kleveta do klevete.
Upravo iz tog razloga više neću ništa reći o Osijeku. Barem ne u ovom postu.

Malim gubljenjima po raznim geografskim regijama kojih na ovom relativno malom prostoru ima ko orasa – te hoćeš Slavonije, te hoćeš Baranju, pa Srijem, pa Bačka, pa Banat, pa Vojvodina, pa Papua Nova Gvineja, sve kod nas ima na istoku – uspijeli smo ipak preći velebni Dunav da se i ja po prvi put u svom životu nađem na teritoriji Republike Srbije. Iskreno da vam velim, malo sam se požurio, jer kako se počelo cepat pobojao sam se da neće više što ostati di bi mogao doći.
Kako je već bilo gotovo 23h po srednjeeuropskom vremenu, a rasvjete je malo po cestama Bačke (po tome ne bi čovjek nikad rekao da je Srbin izmislio struju) nisam mogao mnogo vidjeti, ali ono što sam vidio otprilike je izgledalo kao naša sela prije dosta godina, možda svježe poslije rata.
Grad Odžaci, ovako veličinom naše Požege doima se kao pitomi pitoreskni panonski gradić.
Međutim, motorijada nije bila u Odžacima (mala napomena: Odžak – grad u Bosanskoj Posavini, Odžaci – pluralia tantum u ovom slučaju – grad u Bačkoj) nego u obližnjem pitoresknom bačkom selu koje se zove Ratkovo. Put smo našli uz pomoć gospođe kojoj je moj drug Krešo bukvalno upao u kuću, zatim prateći Tomos iz ’62 bez stražnjeg svijetla, a vozač je držeći lijevu ruku iza leđa u kojoj je bio upaljač sa bijelom led diodom manje-više uspješno kompenzirao nedostatak istog i na kraju naravno uz pomoć policije koja je samo rekla da idemo “tamo gde ima mogo vozila”.
Došavši do “mesta gde ima mnogo vozila” uputili smo se na lokalno igralište, ili kako bi mještani rekli – stadion – lokalnog kluba FK Radnički (koji je, btw., osnovan 1918., ukoliko nekog zanima, dakle prije Dinama. Haha. Ali poslije Hajduka. Haha.)
Došavši na igralište ili “stadion” moram priznati da nisam mogao skriti razočarenje sa svoga lica.
Naime, ni traga ni glasa Ribljoj Čorbi!
Naime, Naime, crni Naime!
Zašto se Riblja Čorba nije pojavila u Odžacima, odnosno u Ratkovu, meni ostaje misterija do pisanja ovi redaka. Sitne duše bi rekle, a rekao bih i ja kao sitna duša, da se garant Bora napio, pa da je pao u šamac kakav ili raku, međutim Bora već neko vrijeme, pa vjerovali ili ne – ne pije. Doctor’s orders, što bi rekli naši NATO prijatelji, a čini mi se da nije imao drugog izbora.
Obavještajni izvori i operativne analize upućuju na to da je lokalno stanovništvo znalo za nedolazak Čorbe u Ratkovo (navodno se par dana prije moto-susreta ova informacija vrtila na lokalnom radijonu) međutim da su to mudro odšutili ne bili im ipak raja potegnula iz dalekih krajeva i napunila “stadion”. S druge strane, prije samog kretanja na put ja sam pogledao službene internetske stranice Riblje Čorbe gdje je uredno pisalo da Riblja Čorba nastupa 18. travnja u Odžacima na moto-susretu.
Boro, nisi majstor.

Drugarica je izvrsno pjevala, možda isuviše tiho. Il je frajer na misketi zasp’o.

Gorčinu s mojih usana donekle je ublažilo svijetlo&tamno pivo za koje nisam bio siguran dal je bilo Jelen u čašama od Nikšićkog ili Nikšićko u čašama od Nikšićkog ili neko treće u čašama od Nikšićkog. Sve u svemu, nije bilo loše, bilo je hladno i ne mnogo razvodnjeno (što zna biti gotovo redovno boljka moto-susreta) i ono što je najvažnije koštalo je čini mi se 60 dinara što je oko 6 kuna, što je poprilično povoljno.
Ono što je ipak najviše ublažilo gorčinu i zbog čega se možda isplatilo prevaliti ovoliki put je bio nastup tri benda koji su stvarno bili odlični, nijednima nisam zapamtio ime, možda bih zapamtio da su se predstavili ili da je postojao barem jedan plakat.
Prvi su bili nekakvi metalci što lamataju kosama i momci su dobro prašili, poslije njih su bili bluzeri i nakon njih nekakva rock komercijala koji su isto bili genijalni.
Putem eurovizijskog prijenosa donosimo komadić atmosfere iz Ratkova:

httpv://www.youtube.com/watch?v=kmKjT9El5Lc

Ako mislite da je prikolica od kamiona neortodoksan (ipak je bio Vaskrs tu noć) oblik pozornice, moram vas upozoriti da je moj prijatelj Bob nastupao na labudici, a to nije žensko od labuda ptice, nego je to također prikolica za kamion samo još malo neortodoksnija jer to služi za prijevoz velikih tereta, tenkova i šta ja znam čega sve već ne.

Konkluzija slijedi upravo sada.
Iako je pivo bilo jeftino, a bendovi dobri, moto-susret u Ratkovu ipak ostaje jedan seoski moto-susret na koji su došli ljudi koji su potegnuli iz dalekih krajeva da bi dobili ma’unu a ne ono po što su došli. Među njima sam bio i ja.
Krivicu možemo tražiti u organizatorima, administratoru Čorbinog sajta, Bori Đorđeviću, Vuku Jeremiću, Sorošu, Sanaderu, članovima foruma Osijek031, onom šupku što piše Jimblog, Borutu Poharu i ko zna kome sve već ne.
Na kraju krajeva nije ni bitno. Kao što bi rekli u Odžaku (bosanskom): “Nad prosutim sutlijašom se ne pekmezi”. Živa istina.
Šta je tu je. Ipak, možda nije ni zgoreg potegnuti put do Bačke na jednu običnu seosku motorijadu.
Zbogom Srbijo.

I naravno za kraj…
Valjalo bi završiti bajkerskom himnom.
We can climb so high
I never wanna die!

httpv://www.youtube.com/watch?v=E08NYUJXZbs

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Valjda sam naučio ko je Dejvid Koverdejl…

httpv://www.youtube.com/watch?v=sNL7hXZOwB8

Izgleda da u zadnje vrijeme moram ili otići na nekakav koncert ili moram izgubiti nešto da bih otvorio blog editor… To je zbog situacije… šta ja sad tu mogu…

Nego… Whitesnake… to je jedna američka rock, hard-rock, heavy-metal kako već grupa, za koju valjda svi znaju, a ko ne zna teško da može da se oženi kao što bi rekao Milan Tarot.
Daklem taj Whitesnake… moj drug Gitara na biciklu ™ je jednom povukao fantastičnu paralelu pa je rekao… Whitesnake ti dođe nešto kao naše Divlje Jagode, a Deep Purple kao naše Bijelo Dugme. Ovi su ko malo žešći, jedni i drugi su poznati stoga što su Dugme/Purpli poznatiji a uz cijelu tu priču oko te komparacije ide i to da su se tu članovi iz Purplea-Whitesnakea mješali i izmjenjivali isto onako nekakvim “patternom” kao i Dugme-Jagode. A da bi stvar bila bolja čak je i Zele prezimenomLipovača (Zele Lipovača… zvuči ko neka jeftina rakija od zerdelija iz Kladnja), inače frontman Divljih Jagoda, samoproglašeni bog za električnu gitaru, harmoniju i ostalo je valjda nekad trebao ić svirat gitaru na struju u Whitesnake tako da bi tako ta balkansko-američka priča dobila jednu finu cjelinu i smisao al nije nikad otišao… zašto? Ne znam.
Ali eto.. imao je priliku na ovom koncertu u Osijeku svirati kao predgurpa velikom Whitesnakeu.

Onomad sam pisao o koncertu Deep Purplea u Sarajevu, pa ovo je logičan nastavak toga. Jer ako slušaš Deep Purple onda slušaš i Whitesnake. To zapravo ne uključuje/isključuje jedno drugo ali podrazumjeva… tako da je to ono.. baš naravna stvar… iako ja volim Divlje Jagode, a Dugme mi se gadi (pogotovo nakon odlaska Bebeka). No dobro to je sad druga priča…

Moram priznat da je ulazak na teren gdje se održavao koncert bio vrlo sličan ulasku dvoranu Zetra u Sarajevu. U pravilu ulazak na rock koncerte je turbo rigorozan, odnosno osiguranje je turbo-rigorozno… nekad stvarno pretjeruju do te mjere da te skinu do gaća pa makar imo i flekicu koju na gaćama oni ti ih konfisciraju.
Međutim kad sam ja ulazio na Deep Purple u Zetru imao sam nešto lozovače, zlu ne trebalo što bi reko naš narod… da se nađe. I sjetih se ja na samom ulazu oštrih kontrola i propisa glede unosa alkoholnih derivata u prostor dvorane. I ja šta ću, strpah te dvije bočice u gaće. Ravno među muškost. Pa ako me baš budu tu pipali, vala sam zaslužio da me i izbace na startu.
I stojim ja tako u redu gledam kako sigurnosni ovi redarstvenici pažljvo pretresa publiku. Dođoh i ja na red, kad meni pruži ruku sigurnosni službenik i samo kaže: – “Jarane, bit će strašan koncert večeras!!”
Tako ja prođoh.
Danas nisam ni pazio da išta prošvercam, na kraju krajeva, šta ima pošten svit švercat, ja nikad ništa ne švercam ja samo možda eventualno imam nešto što je upitno za unos. Uglavnom, upadam ja sa svojom pederušom (moja pederuša je baš jedna turbo gejolika torba, zapravo toliko je gejolika da je se usudi nositi samo pravi heteroseksualac, čak je ni peder ne bi nosio od sramote) u kojoj ima pregršte svega… kemijska olovka, blok-notes, fotoaprat, baterije, gumice (razno-razne), tinta za naliv-pero, drugi mobitel, putovnica i ono što je najbitnije za cijelu priču… pljoska s rakijom.
Nisam ja pijanac da nosam pljosku s rakijom sa sobom, to je opet, zlu ne trebalo da se liječe raznorazne infekcije možebit nastale, a tog stvarno zna počesto bit pa onda fino samo malo tog narodnog medikamenta treba uzet oralno i sve će biti dobro… Kolko-toliko….
Kad kaže meni redar na ulazu (naravno) hajd otvaraj torbu… i ja mu otvorih pravo tamo onaj pretinac gdje je pljoska.
– “Ho-ho-ho (kao djeda Mraz na Božić) malo Whiskeya se pije?”
– “Jok… Šljive naše, slavonske!”
– “Ho-ho-ho (kao djeda Mraz na drugi dan Božića) svaka čast majstore!”
?
Al skonto sam ja… ja imam toliko benignu valjda facu da ljudi mene kad vide kao da su vidjeli malog zlatnog retrivera. S tom facom ja mislim da bih uspio unijet nuklearnu bombu u Kremlj.
– “Šta ti je to dečko, HD kamera?”
– “Jok, termonuklearnu bomba!”
– “Ha, ha, ha svaka čast momčino!”

Uglavnom, po samom ulasku na teren zasvirala je Opća Opasnost o kojoj sam pisao prije nekoliko postova što je, hah, po meni bilo nedostojno jedna Opće Opasnosti.
Jer to je bilo oko 19h, raja se tek počela onako sporadično okupljat, pola ljudi kupuje majce, neki čekaju pivo, treći se navlače sa svojim ženama (ili tuđim, kao da je bitno na kraju krajeva) a Opća Opasnost svira.
Kasnije od čovjeka iz publike saznasmo da Whitesnake nastupa u 21h po svojoj izričitoj odluci, stoga da se prefgrupe (Divlje Jagode, Opća Opasnost, Hard Time) izvole organizirati u skladu sotim. U skladu sotim Hard Time je otkazao svoj nastup.
I tako sam ja malo gledao Peru i Opću iako su mi iskreno bili zanimljiviji u Žepču na onom pričuvnom poluamaterskom školskom razglasu nego na ovoj američanskoj profesionalnoj opremi. Sedam sati, neki se tek tad ustali da se spremaju da idu na koncert…

httpv://www.youtube.com/watch?v=yodPMl63KU8

Nakon Opće nastupile su Jagode sa svojim novim pjevačem koji je valjda bio i stari, šta ja znam, nisam se nešto previše interesirao… Uglavnom Zele je nešto kenjao s vremena na vrijeme, ali, sve u svemu su dobro prašili..

httpv://www.youtube.com/watch?v=kyPDs_L8Lqc

Jedina moja je lijepa balada ali je meni toliko smješna zbog jedne stvari.
Jednom sam čitao na jednom sarajevskom forumu therad koji je govorio o stihovima koji su ljudi pogrešno razumjeli.
Pa je navodno jedna djevojka stih iz ove pjesme: “Djevojko u sutonu tihom…”razumjela kao: “Djevojko u sukobu s Titom…”
I tako kad god ja čujem ovu pjesmu, pogavito ovaj stih uvijek imam u glavi neku djevojku koju hapsi OZNA i vodi na Goli Otok jer se ona nešto pokačila s Josipom Brozom.

U 21h i nešto izašli su na scenu i napokon Whitesnake.
Bili su dobri nema šta, samo što su svirali sat i pol, rekli fala ljepo, pustili “Look on the bright side of life” i ošli kući.
Kratko i nerokerski. Al šta ću ima ja.. valjda to dođe tako s godinama.

httpv://www.youtube.com/watch?v=3eInNVHjFXE

httpv://www.youtube.com/watch?v=Bc_GLo9jJkQ

Ovo je jelte inače pjesma od Deep Purple, glede one paralele koja se vukla gore na početku posta…

Ovo je zaista lijepa gesta što je na bisu gitarist obukao hrvatski dres.
Još da su naučili da otpjevaju: “Kajo moja kajo” bili bi genijalni. Ovako jedva da su bili u rangu s Purpleima u Zetri… ma jok… daleko ispod….

httpv://www.youtube.com/watch?v=6HYoRO4tecc

Predobra stvar. Mene osobno podsjeća na Madžarsku. Zato što je bila na jednoj kompilaciji koju sam ja složio koja se obavezno slušala kada se išlo u Madžarsku.

Žao mi je što nisam ovu sliku uspio okinuti na vrijeme…
Naime na ovom transparentu piše – Whitesnake – Tešanj, a ukoliko se netko sjeća, na Purplima je također bio transparent od Tešnjaka (Tešanjaca? Teškovaca? Tešanlija?..??). Svaka čast tako revno pratit rock manifestacije i što je još bitnije tako uvijek uvlaiti transparent među izvođače…

Za kraj bi trebalo napisati nekakav zaključak….
Pa ja bih samo htio upozoriti na jednu činjenicu… pogledajte kolko je sati dolje i koji je datum. U kreiranju posta.
Uzmite u obzir da sam ja morao još izaći s terena, otići do auta, odvesti se do autoputa, popiti kavu na autoputu i vraiti se do Slavonskog Broda. I sat vremena kuckati po ovom editoru.
A tek je ovoliko sati… iskreno rečeno, po meni, sramota za jednu Rock gala večer kako se to najavljvalo.
Za svirku se pak ne mogu požalit…

Rock’n’roll!

Opća Opasnost

Band “Persihment” iz Doboja, na Međunarodnom Rock Festivalu u Žepču, 14. lipnja godine ove

Nekad je Opća Opasnost, po meni najbolji hrvatski rock band, redovito svirala na kirvaju u Babinoj Gredi. Zašto u Babinoj Gredi, iskreno rečeno nikad mi nije bilo jasno, mora da je tu neka slavonska veza ako se uzme u obzir da je Opća Opasnost band iz obližnje Županje, hrvatskog grada nogometne lopte (prvi put se u Hrvatskoj nogomet zaigrao baš u Županji, kad su neki engleski industrijalci donijeli kožnu loptu koja se, ako se ne varam, dan-danas čuva u Županji u muzeju).

Kako bilo da bilo, Opća Opasnost nije dugo svirala, pjevač Pero Galić, jedan od defitivno najboljih rock vokala na ovim prostorima, a i šire napustio je band, otišao u Divlje Jagode, snimio s njima album “Od neba do neba” na kojem je bio turbo hit“Marija”.
Nama fanovima Opće Opasnosti se činilo da nikad ona stara postava neće nikad zasvirat, tako da se sa sjetom pjevalo “Treba mi nešto jače od sna”, po gitari prebiralo “Jednom kad noć”, a curice se barilo s fantastičnim “Mjesečarom”.

U zadnje vrijeme sve neke tužne glazbene vijesti s područja ovih naših, eto nedavno legendarni Šaban Bajramović umro… ali ipak vijest koja je oraspoložila mnoge rokere bila je ta da je Pero Galić napustio Divlje Jagode i vratio se u Opću Opasnost. Ovo da je napustio Divlje Jagode baš i nije potreslo mnoge, a ovaj dio da se vratio u Opću je ipak mnoge od nas razveselio.
A mene je pogotovo razveselila vijest da će na ovogodišnjem “Žepačkom ljetu” u sklopu “Međunardnog rock festivala Žepče” nastupili upravo Opća Opasnost i Osmi Putnik te hrpa još nekakvih demo bandova.
Trodnevni festival se sastoji od tri manifestacije, prvi dan su mlade nade… ono… prvi pljesak, mali klinci, drugo večer čupavi metalcovi i rockeri a treći dan izvorna muzika, odnosno u žepačkom kontekstu šargijanje.
Logično je zaključiti tako na kojoj sam manifestaciji ja prisustvovao…

Rič-dvi o Žepču…
Žepče je jedan živopsini gradić u srednoj Bosni, nešto sjevernije od Zenice, a nešto južnije od Doboja, odnosno Maglaja a za mene bitan po toj stvari što je to otprilike pola puta na relaciji Slavonski Brod – Sarajevo. I obrnuto, dakako.
Najpoznatija ličnost iz Žepča koju ja znam je svakako profesor ekonomije dr. Zgemo Adislić s Ekonomskog fakulteta u Žegepčetu koji je bio jedno vrijeme redoviti gost komentator u vijestima Top Liste Nadrealista.

Festival nažalost nije imao sreće s vremenskim prilikama, kiša je smočila školski poligon nešto prije početka, a vrijeme je bilo neuobičajeno hladno za sredinu lipnja. Ipak najokorjelije rockere, metalcove i ostale iz Žepča, pa i šire – Maglaja, Zavidovića, Teslića, Doboja, Tešnja i Zenice ne može spriječiti ni kiša ni grom.

Koncert su otvorili domaći demo bandovi, mlade nade BiH rock scene u budućnosti, a među njima je svako dominirao Perishment, trash metal band iz Doboja.
Ne mogu reći da sam baš bio u prvom redu dok su svirale mlade rock nade, zagrijavao sam se s Karajlićem i njegovim cimerom za jednim stolom. U to nam je prišao jedan lik, onako vidno u rock euforiji, platio nam piće i to zato što smo uspjeli naći vezu… Maglajlija je on, a mati mu je Našićanka a pošto sam ja Brođanin, odmah smo tu napravili slavonsku vezu.

Osmi Putnik, ovo im je ovaj pjevač što nije Gibonni

Osmi putnik je otvorio dio s “profesionalnim” rock bandovima, ne mogu reći da su me se dojmili jer za mene je Osmi Putnik onaj band u kojem je Gibonni pjevao, a šanse da će se Gibonni vratiti u Osmi Putnik kao što se Pero vratio u Opću Opasnost jednake su šansama da će Srbija sutra priznat Kosovo.
Stoga je pravo osvježenje bilo kad je na stage izašla Opća Opasnost.


Kad je Opća zasvirala, znam da sam se našao samo u prvom redu i da sam već dominirao u šutki svojim gabaritima i da su uz sve moguće napore vjerni rock-metalcovi ipak posustali u pokušaju da me obore i razbace kao loptu po terenu.
Momci su apsolutno genijalno svirali i napravili atmosferu koja je stvarno bila highlight večeri.

Ono što me jako razveselilo je bilo kada sam bio u prvom redu. Pero Galić pjeva, jednom rukom drži mikrofon, drugom rukom vadi objektiv mog fotoaprata iz nosa, kad me netko potapša po ramenu.
Okrenem se kad neka djevojka: – “Izvini… jel pišeš ti blog ili sam te zamjenila s nekim?”
I baš u tom trenutku razularena masa pod rock euforijom odnijela je djevojku daleko od mene, a ja sam spretno svojom rukom, dugačkom kao u orangutana privukao je nazad.
– “Jesam, ja sam Jimbo…”
– “Ma da, mislila sam da si sto ti… čitala sam tvoj blog, super si, pogotovo mi se svidjelo kad si pisao o…”

Ovo zadnje nisam čuo jer je zvučnik bio u neposrednoj blizini, raja je vrišala iz petnih žila a i ja baš nisam, da budem iskren, najtrijezniji u datom trenutku. U to je i djevojka nestala odgrnuta rajom u nekom nepoznatom smjeru, ali svejedno mi je bilo drago da me netko prepoznao i nahvalio uživo. Štaš… ego je to, od Sibira veći.
U svakom slučaju, ukoliko ta djevojka čita i ovaj post, šaljem veliki pozdrav i riječ hvale.
Hvala ti nepoznata čitateljice što se sretosmo u Žepču na festivalu.

I za kraj sam pripremio dva kratka klipića (30 sec.) s koncerta da barem malo dočaram atmosferu.
Vidimo se dogodino u Žepču, a nadam se i prije na nekom od koncerata Opće Opasnosti!
Cheers!

httpv://www.youtube.com/watch?v=HtYswqClMjc

httpv://www.youtube.com/watch?v=2E9gFiY0X9g

Deep Purple, Sarajevo

Normalan čovjek bi nakon koncerta, dok mu zuji u ušima, a loza teče niz vene otišao spavat.
O, Bože… moram se kanit više tog bloga…

Kad ostarim želim bit oronuli roker.
Ovaj post zapravo nije trebao ovako početi…
Nego je trebao početi ovako nekako:
Kad sam bio na početku svog odrastanja tidžinerskog, sjedio sam betonu golih bubrega, ignorirao lektiru i prebirao po kazetama i pločama svojih roditelja. Naišao sam tada na ploču na kojoj je pisalo Deep Purple. Poslušavši tu ploču, zaljubio sam se u Rock…
Mislim kakav je to klišeizirani početak? Ko god je moje generacije a smatra se iole rokerom ima ovu priču.
Jer jedan je Deep Purple. Kad otvoriš enciklopediju i pod Hard Rock stoji Deep Purple.
Ko se još smatra rokerom a da ne može odsvirati Smoke On The Water barem na jednoj žici gitare?
Zato je bilo kakva priča o Deep Purpleu suvišna.

Nego… kad ostarim želim bit oronuli roker.
Kad smo išli na koncert, gore u Zetru, u troli smo puštali Hendrixa. To je čovjek zbog kojeg sam ja inaće dobio nadimak, pa se još sam kasnije prekstrio iz Jimi u Jimbo. Elem, ispred nas je bilo dvoje ovako starijh ljudi. Penzinoiranih kako su kasnije nam priznali. Čiko je imao sijedu kosu uvezanu u rep.
Zamolili smo ih da nas slikaju, a oni su nas pitali:
– “Jestel vi oni momci što su puštali Hendrixa u troli?”
– “Jesmo!”
– “A… kako nam je bilo drago… danas u troli se samo mogu čuti oni prokleti narodnjaci!”

A nama ko sve nešto drago…
A tek kad su Purpli izašli.
Kad ja budem njihovih godina oću i ja živit rock’n’roll…
Eto to mi je bilo prvo što sam pomislio.

A kakvi su bili Purpli?
Pa eto fenomentastični. Mislim… jedni su Purpli.
Da znaju ljudi prašit – znaju. Genijalni su.
Dvije imam zamjerke.
Tri zapravo.
Prva je to što su svirali kratko. Ispod dva sata. Što i zapravo se ne može zamjeriti jer tako rade sve velike grupe. Pa eto i Purpli.
Drugo je to što im je slaba interakcija s publikom. Al eto, samo praše i to dobro praše pa im nije ni to za zamjerit.
Treća stvar, nisu svirali Child in Time i Sometimes I Feel Like Screamin.
Ali sve u svemu, atmosfera je bila genijalna, Zetra je bila poprilično puna, pravi rock’n’roll.

Pa evo i malo atmosfere s koncerta:


Ovu sliku ne želim ni komentirat.
Prokleta lozovača…


Ovo mi je fascinantno kod koncerata u ovo novo vrijeme. Započne koncert, a cijela publika diže aprate i mobitele u zrak. Više svijetla bude od LCD-ova nego od rasvjete…

Ovo je yours truly dok je sviralo Woman from Tokyo… A jesam i gadno ispo… skonto sam da nakon par ljutih pića uvijek imam osjećaj da izgledam u faci ko Pajo Patak. Nekako mi se zgrči sve oko nosa jer me tjera kihat. Pa i sam znam da izgledam blesavo… Elem, My woman from Tokyo. Kad sam počeo slušat Purple… a to je bilo… pif… pa još sam bio stvarno balavac mali, nisam ni išao u gimnaziju… e uglavnom, obožavao sam ovu pjesmu. To mi je bilo nešto… lijepo doba kad sam počeo otkrivat Rock’n’roll.
No dobro.

Atmosfera iz Zetre.
Lijepo je vidjet onako hrpu dugokosih kretena na jednom mjestu.
Nekako se čovjek ne osjeća usamljeno.
(Molim vas uočite bosansku zastavu na vrhu fotografije. To je bitan detalj koji se meni jako svidio. Iako nisam Bosanac)

E ovo je stvarno turbo-kewl detalj.
Ne znam koliko se vidi, ali na ovom transparetnu okačenom na ovim zvučnicima, monitorima, pojačalima ili šta je već piše “Deep Purple Tešanj”
Iznad Tešnja zora sviče, dobro došo predsjedniče…
Nema derneka bez Šemsinog kraja…

I za kraj naravno i koji video:

httpv://www.youtube.com/watch?v=h7cEi35iNE4

Ovo je turbo zanimljivo da je gitarist svirao i neke stvari od drugih bendova.
Taj dio je baš dignulo publiku.

httpv://www.youtube.com/watch?v=SY87HL4zhco

Nema derneka bez Smoke. Ovim su kao završili.
Poslije su izašli na bis i odsvirali još dvije stvari od kojih jedna bila Hush, a druge se ne sjećam.
Ali Smoka je u svakom slučaju dobar način za završetak koncerta.

I na kraju krajeva, moram reći da je koncert bio genijalan i da su Purpli jedni.
Što jes jes.
Kingovi.
Ali Lenigradsi su bili bolji.
Sorry, but jebiga.

Keep on truckin’!

Festung fest

Zanimljivo. Ovo je navodno drugi Festung Fest koji se održava u našem malom provincijskom gradu, prvi sam profulao prošle godine u mjesecu rujnu, ne znam ni kako ni kad… ali mislim da sam bio u Sarajevu.
Pa naravno ove godine ipak sam odlučio ne propustiti Festung fest, a tim više što sam bio u Brodu.
Festung fest se održava kao što je i za pretpostaviti u tvrđavi što je po meni odličan izbor za manifestacije ovakve vrste.
Ovaj festival, ako se to tako može nazvati, trajao je dva dana stoga da ja prvog dana nisam bio. Nisam bio zato što je puvo vjetar i kišica je neka kao padala, čime sam ja zaključio da bih išao sam u slučaju da Leningradsi i Dire Straitsi drže zajednički koncert. U drugom slučaju – nula bodova.
Međutim, sad uviđam da je to imalo i svoje greške stoga što je prvi dan bio Animatori, Tribute pokojnom Kreši Blaževiću i što se okupio Sauron (za one koji ne znaju, metal band iz osamdesetih, i zadnji brodski band koji je imao nešto… da, to je bilo prije 20 godina, a većina današnjih brodskih metalaca/rokera još žive u tom dobu…)
No dobro.

Drugi dan, tj. sinoć bio je po meni ovako više udaran dan jer su nastupali Urban&4, Majke i najnajbolje na cijelom tom koncertu – Vlatko Stefanovski Trio.
Dobro zaboravio sam spomenuti Stage, El Dorado i Ivana Vragolovića ali njih ionako nisam slušao zato što smo pažljivo tempirali dolazak na udarnu svirku.
Što se moglo odgoditi za jedno sat i po’ još, koliko je Urban patio pred mikrofonom.

Naravno da sam ponio fotoaprat i naravno da sam nešto i usliknuo, pa ću malo popratiti koncert fotografijama i pokojim komentarom da vam prenesem možda barem malo atmosfere iz brodske tvrđave.

Kada smo umarširali u Tvrđavu, Stage je taman završavao sa svirkom. Ne mogu reći da sam ih slušao, tada sam bio u borbi sa bonovima za pivo, ali sudeći po repertoaru i inače svirci Stagea, sigurno su bili ok.

Ijopet Stage na stageu.

Ovo je Urban na stageu.
Joj što volim ovakvu sliku kad opalim, izgleda još kao da se znam koristiti fotoaprataom.
Kad su Urban&4 izašli na stage, već se tvrđava počela ozbiljnije puniti i publika je bila ovako više nabrijanija. Kažu Urban da je prvi put nakon 20 godina uhvatio mikrofon u ruku.
Bio je Ubi dobar, samo što je to meni bezveze muzika, meni su sve njegove pjesme iste.
Trla baba lan. Ali naravno, o ukusima se ne raspravlja.

httpv://www.youtube.com/watch?v=r4p3hIoGo2g

Operacija “Pustinjska Oluja” kasnila je 12 sati zato što je ekipa s CNN-a imala problema s opremom. To je pokazalo kolika je važnost medija u današnjem vremenu.
Festung fest pak ne bi kasnio ni minute zato što sam ja ostao bez baterija. A ostao sam taman na maloj trubi, je*ala me mala truba.
Ja mislim da nema gore za reportera kad ode na teren a ostane bez filma ili baterija. Evo recimo, ja kad god idem na nekakve hepeninge s fotoapratom (što je morate priznat, i počesto sudeći po materijalu kojim vas učesto uveseljavam), uvijek nosim rezervni par baterija. I krepaju mi baterija, ubacim rezervne kad ono
Change batteries
Batteries depleted.

I kako ću sad Vlatka snimit?
Kata i strofa.
No, idemo dalje.

Majke
Bare je bio toliko ušlagiran da se publika valjala od smijeha kada bio ovaj nešto pokušao reći između pjesama.
Međutim, Bare ko Bare, da nije ušlagiran ne bi bio Bare. Al što jest, jest mora se priznati da su Majke napravile odličnu atmosferu i takoreć zapalile brodsku publiku.
Ja sam željno iščekivao da Bare razbije flašu o glavu, međutim vidio sam da su to organizatori izbjegli tako što su izvođačima dali pivo u limenci i vodu u plastičnim bocama. Tak da ono….
Sve u svemu… Majkama svaka čast!

Vlatko Stefanovski Trio
Highlight festung festa. Momče makedomče na gitari.
Vlatka Stefanovskog sam imao prilike slušati jednom u životu uživo i to u onoj njegovoj akustičnoj verziji sa Miroslavom Tadićem. Što je naprosto genijalno.
Vlatko Stefanovski u strujnoj izvedbi je isto tako nešto naprosto genijalno. Jednostavno milina je slušati i gledati što taj čovjek radi s onim instrumentom.
Naravno, za pohvalu su mi i ostala dva člana benda koji su također došli na svoje dobivši vremena za višeminutne solaže.
Prva stvar koju je rekao kad je izašao na stage bila je: “Vozili smo se iz Makedonije, iz Skopje, 8 sati u kombiju da bi svirali vama.”
Stvarno, Vlatko ocijena 5, 5+, 10… što god hočeš!

httpv://www.youtube.com/watch?v=K1fbrQYzlx8

Vlatko Stefanovski Trio – Kalajdzisko oro
Evo zašto sam mrzio što mi je krepala baterija. Ovo je usnimljeno mobitelom pa je jadno. Mobitel nije za snimanje i slikanje i slušanje muzike i šta ja znam, mobitel je za telefoniranje i točka.
Međutim mobitel se ipak pokazao handy (ovo je sad ovako smješno jer Njemci za mobitel kažu handy… mislim, dobro vama možda nije smješno…) jer sam ipak uspio pokupit malo Vlatkove svirke.
Naravno kao što vidite, snimak je užasan.
Toliko da mislim da ga ni vlasnici blog.hr ne bi u svom dnevniku objavili.

I eto…
To je to, nemam više slika.
Generalno bilo je dobro. Nažalost, ne mogu govoriti o Festung Festu kao o cijelini jerbo nisam bio na prvom danu međutim iz drugog dana mogu reći da je bilo sasvim solidno. Dobri izvođači, posjećenost je bila dobra, iako je moglo biti još barem toliko ljudi (nagodinu sve da vas vidim u Brodu!). Organizacija je bila solidna, piva vidim nije falilo, nije bilo ni preskupo, al brate za takve hepeninge mogu pivo prodavati i još jeftinije…
Moj prijedlog je za nagodinu, pošto ćete vi svi doći, da budu slijedeći gosti:
Creedence Clerwater Revival – dakle nek John Fogerty opet okupi band pa nek dođu u Brod
Dire Straits – nek Knopfleri okupe ekipu
Leningrad Cowboys – naravno…
Rebel Meets Rebel – imamo ko će zamjenit pokojnog Dimebaga…
Stage – kakav bi to koncert u Brodu bio bez Stagea?
I još bi mogli pozvat Vucu i Živo Blato ili Vucu i Klanje Ljudi…

Vidimo se nagodinu!

Gratis

Šta ti je fan, a?
Pale su prve oklade kad ću otvorit ovaj mali fun okvir i potrošit ovog cenera.
Pif… potrošit. Pa nebih ga potrošio da mi ponude da kupim Sarajevo za cenera. I da dobijem još po’ kile bureka gratis.

Moram priznat da sam još pod dojmom koncerta.
Pogledajte samo tu veselu ekipu:

Čekamo druga Katjushu da nas izvjesti iz ZG-a i Varaždina.

Meni je žao što nisam bio na koncertu u ZeGe.
Nikola je čak pristojno pitao Lenjina.
– “Can we go to Zagreb with you” – na što je ovaj samo mrtav-ladan odgovorio:
– “No.”
– “Why?”
 – Nikola je bio uporan, a ovaj pogledavši samo njegovu majcu reče:
– “KGB is still watching…”

A Karajlić je bio dobar.
On je prišao jednom od njih:
– “We would so much like to go to watch your show tomorow in Zagreb…”
– “Why won’t you go?”
– “We are students. We are poor. Just like you in first movie…”
– “Oh…”

Ukoliko ste propustili sarajevski/zagrebački/varaždinski koncert, sutra, odnosno danas imate koncert u Ljubljani.
Stoga trk svi na koncert koji mogu.
Ja bih da mogu.

Leningrad Cowboys Sarajevo

Definitivno najbloji koncert na kojem sam ikad bio.
Jes da je interes bio traljav da traljavi ne može bit (OBN je jučer bukvalno molio ljude da dođu pokupit karte), al tako je to.
Da je došla Ceca sjatilo bi se pola Sarajeva. Ali možda i tim bolje što je bilo tek par stotina ljudi (moja slobodna procjena).
Jimbo (aka Uncle Vanja), odnosno ja – bio je, odnosno bio sam u prvom redu cijelo vrijeme.
I bio sam najdivljij i lud ko šiba.
Drug Sova mi je poslao poruku maloprije iz Zavidovića:
“gledam clipove ove, hahahah, jesi lud na jednom si čak glasniji od cijelog banda, haahahahahahha”
Čak sam i gitaristu pripalio cigaretu u po frke Željinim upaljačem.Čovjek svira i čučne kraj mene, a ja mu cigar zapalih.

A koncert je bio naprosto genijalan. Ljudi stvarno znaju napraviti atmosferu, a što tek sviraju.
Jedino što se bubnjar ljutnio na mene.
Prilazim ja čovjeku:
– “Oooo, where’s the old drumer? Twist Twist Erkiharnjau?” (Twist Twist je inače bubnjar nad bubnjarima)
– “Oh yeah. He has a new band now.” – odgovori meni novi bubnar, a ja mu rekoh:
– “Oh pitty… he was the best.”
I tako indirektno rekoh čovjeku da ne valja. Al razvaljuje čovjek. Al opet nije Twist Twist…

Pričao sam sa svima. Pozvali su me u Helsinki, Lenjin me je zvao Uncle Vanja cijelo vrijeme.
Častili smo se pivom i pravo nam je dobro bilo.
Samo što je malo originalnih članova, kome god bih prišao imao sam ulet:
– “I saw your show in Frankfurt 10 years ago!”
a svi bi odgovarali:
– “Oh yeah. Great show. But I’m in the band for five and a half years…”

Pitao sam Lenjina kad će novi album.
Još ga nisu počeli ni raditi.

Dojmilo me se pravo što su ljudi bili za zajebanciju i priču poslije koncerta. I za cuganje.
No da ja ne pričam, a dojmova je mnogo, možda za neke kasnije postove, pošto ko’ će se svega i sjetiti, evo malo slika:

Prije koncerta…

Ovo moja ruka drži Leningrad Cowboy cipelu

Trofeji. Autogram na ceneru (lol!), trzalica i karte.
Nisam slikao majcu.

Nije mi jasno gdje smo ovog psa našli…

Ima nekih 280 i nešto slika…

Očekujemo raport iz Zagreba.
I naravno evo jedan clipić:

httpv://www.youtube.com/watch?v=qIoNjis_ut0

Nekom Drina teče desno… Nekom Drina lijevo teče

Štagod noćas da zapevam vućiće na sevdalinku…
Usnuo sam čobanicu uplakanu u šljiviku…
Grom udari… Planu seno… Rasturi se stado njeno…
Zaplete se dim na uvojku… Reče da se zove Bosna…
Čudno ime za devojku?

Nekom Drina teče desno… Nekom Drina lijevo teče…
Sve da teče u dubinu… Na dve pole svet da seče…
Znam tajni gaz, moje lane… Most se pruži gde ja stanem…
Sve da vuku me konji vrani… Nema meni jedne strane dok si ti na drugoj strani…
….
Svetom smo se rasipali ko đerdani… Nosili nas nebom ćilimi…
Da li su to stvarno bili bolji dani, ili smo to bolji bili mi?
Nekad smo se bratimili po pogledu… Sluteći da isto sanjamo…
I bogu je prosto bilo krstimo l’ se ili klanjamo…

Đorđe Balašević: Sevdalinka
Album: Devedesete, 2000.

Mogu se pohvalit da sam bio na tri Balaševa koncerta. U tri “različite” države.
Prvi put u Mariboru, na neutralnom terenu, gdje su kolone autobusa i osobnih automobila išli na “izbjegličke” koncerte. Svojevremeno hrvatskoj vlasti predvođena jednim smješnim krivoustim generalom koji je tad živio na Pantovčaku jednostavno nije se svidjela ideja da jedan Đorđe pjeva, odnosno peva u Hrvatskoj tako da smo išli na koncerte kod braće Janeza.
Drugi put sam bio s Kumom u Osijeku. Kod nas u Slavoniji dakle. I to smo dočekali. Doduše tu se izvjesnim ustašolikim likovima nije svidjelo da jedan Đorđe pjeva u HrvatskomNarodnom Kazalištu tako da je Đole pjevao u sportskoj dvorani Zrinjevac što se pokazalo još i boljom opcijom. Dvorana prima puno više ljudi od kazališta.
I jučer eto tako sam bio na koncertu Đoleta Balaševića u Sarajevu.
Po čemu se sva tri koncerta razlikuju? Pa eto prvenstveno prva dva od ovog jučerašnjeg, odnosno sada već prekjučerašnjeg se razlikuju od samoga starta. I u Mariboru i u Osijeku je Đole započeo sa:
I te sam noći preplivao Dunav,
dubok i strašan.
Oprosti velika reko,
al’ ja sam morao preko!

To je bilo neko vrijeme kada se Dunav morao preplivati i neke nove granice. U Sarajevu je koncert počeo pak sa:
Štagod noćas da zapevam vućiće na sevdalinku…
Da. I uglavnom kako sam doživio koji koncert. Pa eto recimo prvi je uvijek prvi i uvijek će ostati u sjećanju kao prvi. Izbjeglički koncert, inat prema tadašnjoj već umirućoj vlasti. I Maribor je Maribor jebešga. Prvi put je prvi put.
Osijek je bio znak da smo dočekali Balaša da pjeva kod nas. Dakle: “Đes Đole, šta ima eto te i kod nas.”
A Sarajevski koncert? Pa mislim da je Sarajevski koncert bio onako kako bi i trebo jedan Đoletov koncert izgledat. Casual otić na jedan fin koncert. Bez ikakvih prelazaka granica i čekanja nekih godina. Kao što bi jaran Bidon reko: “Pravo mi je lego koncert”

Ima i jednu čar i to što nije bio koncert od 5 sati, kao što se i sam Balašević našalio: “Meni moji kolege sa estrade kažu, eh, lako je tebi Đole ti dođeš na koncert i otpjevaš 50 pesama koje svi znaju da pevaju!”
Bio je pravi casual koncert onako.
Ove sličkice koje sam ovdje okačio eto to je najbolje što sam mogao i okinit na koncertu, međutim snimio sam preko nekoliko dobrih filmića, međutim ovdje nemam nikakvog alata da bi ih kako tako smanjio i podjelio među vjernim fanovima Jimbloga tako da će to morati čekat neko ljepše vrijeme, odnosno kad se vratim u Brod.

Živi bili studensku radensku jana vodu pili. Čujemo se s vremena na vrijeme. Vozdra mala raja

httpv://www.youtube.com/watch?v=OdYRGcdEkX0

Tamo gdje vječno sunce sja

Prvo samo da pozdravim sestru koja je u dalekoj USA. 😉

Treta Majka je naziv novog albuma dueta Stefanovski – Tadić, feat. Spasov a trenutno je u Hrvatskoj turneja na kojoj se promovira album. Naš grad je eto vjerovali ili ne čak dobio i tu priliku da nam u čaršiju dođu majstori gorespomenuti.
Dvorana IBM, nekada znana i kao Đuro Salaj bila je dupkom puna, što je dobar pokazatelj da su građani itekako zainteresirani za ovaka kvalitetna kulturna događanja.
Svetsko, a naše!
Tko je Vlatko Stefanovski, nemoram vam valjda spominjat osim ako niste proteklih 30 godina proveli spašavajući tuljane u Sibiru. Karizmatični frontmen fenomenalonog ex-yu banda Leb i Sol, stari roker, jazzer i svašta lepo, s Miroslavom Tadićem počeo je raditi (koliko je meni poznato) još od albuma Krushevo 1998.
Koncert je sve u svemu bio fenomenalan i nešto što se treba vidit i čut a ne tu švrljat po raznoraznim blogovima. Stefanovski i Tadić praćeni onom orijentalnom frulicom što ju je sviro ovaj Bugar – fenomenalno. Tri puta izlaženja na bis i neprestajne ovacije publike najveći su pokazatelj kvalitete koncerta.
Najveću primjedbu pak upućujem dizajneru oni stolica u onoj jebenoj dvorani jerbo sam se ja izlomio da je to za popizdit jebemu mater pa nemamo svi metar i žilet kretenu patuljasti!

Mogo sam ja to i bolje al neću, nisam ja kritičar neki šugavi ja sam ozbiljno čoek.