On the road again

Opet na cesti
Ne mogu dočekati da budem opet na cesti
Život kojeg volim svira s mojim drugovima
A ja ne mogu čekati da budem opet na cesti
Opet na cesti
Idem do gradova u kojim nikad bio nisam
Ne mogu čekati da budem opet na cesti
Gledat’ stvari koja možda neću vidjet’ opet

Opet na cesti
Kao banda cigana spuštamo se drumom
Mi smo najbolji od prijatelja
Zahtjevajući da se svijet okreće našim putem
A naš put
Je opet na cesti
Ne mogu dočekati da budem opet na cesti
Život kojeg volim svira s mojim drugovima
A ja ne mogu čekati da budem opet na cesti
Opet na cesti

Willie Nelson: On The Road Again
prijevod by Jimbo

28. siječnja godine prošle na Jimblogu je bio jedan od po meni boljih postova u povijesti ovog bloga.
Country početnica
15 country evergrina izabrano za kompilaciju “Za sve ljubitelje countrya i one koji će to tek postati”

Ljeto je i vrijeme je putovanja. Nije mi bilo teško da malo prokopam po svojoj glazbenoj arhivi i složim country kompilaciju, malo izmjenjenu.
Dodane su slijedeće stvari:

Take Me Home Country Roads
Ne sjećam se kako mi je ovo promaklo kad sam prvi put pravio kompilaciju.
Ovaj stvar je poznata i ima jedno šest milijona obrada.

New York City
Ovu stvar sam čuo u GTA – San Andreas, na radiu kojeg sam najviše slušao (K-Rose)
Izvođači su Statler Brothers (Countin’ Flowers On The Wall).
U ovoj pjesmi se zapravo vidi sva čar countrya. Ona jednostavnost, tema je uvijek život rečeno jednostavnim jezikom.
Njegova draga koja je trudna ode iz njihovog kraja u pakao New Yorka.
Da trudna je.
Honey, will you tell him Bible stories
And give him all the love I never could?
And never tell him too much ’bout his daddy
‘Cause there’s not too much to say that’s good.
He’ll have to learn it all from his mother:
How to count and say his A-B-C’s.
But when you teach him prayers to say at bedtime,
Leave off “God Bless Daddy,” won’t you, please?

Ruben James
Gray, a gossip of Madison County died with child
And although your skin was black
It was you that would not turn your back
On a hungry white child with no name, Ruben James

Hello Mery Lou
Ovu sam pjesmu zavolio još kao klinac.

Green Green Gras Of Home
Za sve one koji putuju nazad u svoj rodni zavičaj, idealna pjema za povratak,

Heart Of Gold
Ovo zapravo nije country pjesma, nego pjesma Neila Younga. Međutim ovo je na jednom od zadnjih albuma obradio pokojni Johnny Cash i super je ispalo. Ako ulast.fmu ukucate country da vam svira ovo će vam morati odsvirati kad tad.
I want to live,
I want to give
Ive been a miner for a heart of gold.
Its these expressions I never give
That keep me searching for a heart of gold
And Im getting old.
Keeps me searching for a heart of gold
And Im getting old.

Meni nije bilo teško pa da ovu kompilaciju podjelim sa svekolikim čitateljstvom koje je voljno potrošiti 80mb bandwitha. Mislim da se isplati. Ja sam potrošio na upload.
Ovdje je popis pjesama:

1. Outlaws – Ghost Riders In The Sky (5:49)
2. Willie Nelson – On The Road Again (2:34)
3. Kenny Rogers – Ruby Don’t Take Your Love To Town (2:58)
4. John Denver – Take Me Home Country Roads (3:15)
5. Johnny Cash – A Boy Named Sue (3:59)
6. Kenny Rogers – Reuben James (2:49)
7. Dolly Parton – Jolene (2:41)
8. Willie Nelson – Blue Skies (3:36)
9. Ricky Nelson – Hello Mery Lou (2:18)
10. Jennings – Cash – Nelson – Kris – Highwayman (3:02)
11. Kenny Rogers – Green Green Grass Of Home (3:34)
12. Johnny Cash – Me And Bobby McGee (3:04)
13. The Charlie Daniels Band – Devil Went Down To Georgia (3:37)
14. The Statler Brothers – Flowers on the Wall (2:25)
15. Mammas, Don’t Let Your Babies Grow Up To Be Cowboys – Willie Nelson (3:31)
16. Johnny Cash – Man in Black (2:54)
17. Kenny Rogers – Me And Bobby Mc Gee (2:40)
18. Dixie Chicks – Stand By Your Man (3:23)
19. Statler Brothers – New York City (2:44)
20. Willie Nelson – Crazy (3:55)
21. Johnny Cash – Heart of Gold (3:01)
22. The Blues Brothers – Theme From Rawhide (Elwood & Jake) (2:39)

22 tracks in playlist, average track length: 3:12
Playlist length: 1 hour 10 minutes 28 seconds

DOWNLOAD COUNTRY CD

Enjoy!
I vozite oprezno!

Gratis

Šta ti je fan, a?
Pale su prve oklade kad ću otvorit ovaj mali fun okvir i potrošit ovog cenera.
Pif… potrošit. Pa nebih ga potrošio da mi ponude da kupim Sarajevo za cenera. I da dobijem još po’ kile bureka gratis.

Moram priznat da sam još pod dojmom koncerta.
Pogledajte samo tu veselu ekipu:

Čekamo druga Katjushu da nas izvjesti iz ZG-a i Varaždina.

Meni je žao što nisam bio na koncertu u ZeGe.
Nikola je čak pristojno pitao Lenjina.
– “Can we go to Zagreb with you” – na što je ovaj samo mrtav-ladan odgovorio:
– “No.”
– “Why?”
 – Nikola je bio uporan, a ovaj pogledavši samo njegovu majcu reče:
– “KGB is still watching…”

A Karajlić je bio dobar.
On je prišao jednom od njih:
– “We would so much like to go to watch your show tomorow in Zagreb…”
– “Why won’t you go?”
– “We are students. We are poor. Just like you in first movie…”
– “Oh…”

Ukoliko ste propustili sarajevski/zagrebački/varaždinski koncert, sutra, odnosno danas imate koncert u Ljubljani.
Stoga trk svi na koncert koji mogu.
Ja bih da mogu.

Leningrad Cowboys Sarajevo

Definitivno najbloji koncert na kojem sam ikad bio.
Jes da je interes bio traljav da traljavi ne može bit (OBN je jučer bukvalno molio ljude da dođu pokupit karte), al tako je to.
Da je došla Ceca sjatilo bi se pola Sarajeva. Ali možda i tim bolje što je bilo tek par stotina ljudi (moja slobodna procjena).
Jimbo (aka Uncle Vanja), odnosno ja – bio je, odnosno bio sam u prvom redu cijelo vrijeme.
I bio sam najdivljij i lud ko šiba.
Drug Sova mi je poslao poruku maloprije iz Zavidovića:
“gledam clipove ove, hahahah, jesi lud na jednom si čak glasniji od cijelog banda, haahahahahahha”
Čak sam i gitaristu pripalio cigaretu u po frke Željinim upaljačem.Čovjek svira i čučne kraj mene, a ja mu cigar zapalih.

A koncert je bio naprosto genijalan. Ljudi stvarno znaju napraviti atmosferu, a što tek sviraju.
Jedino što se bubnjar ljutnio na mene.
Prilazim ja čovjeku:
– “Oooo, where’s the old drumer? Twist Twist Erkiharnjau?” (Twist Twist je inače bubnjar nad bubnjarima)
– “Oh yeah. He has a new band now.” – odgovori meni novi bubnar, a ja mu rekoh:
– “Oh pitty… he was the best.”
I tako indirektno rekoh čovjeku da ne valja. Al razvaljuje čovjek. Al opet nije Twist Twist…

Pričao sam sa svima. Pozvali su me u Helsinki, Lenjin me je zvao Uncle Vanja cijelo vrijeme.
Častili smo se pivom i pravo nam je dobro bilo.
Samo što je malo originalnih članova, kome god bih prišao imao sam ulet:
– “I saw your show in Frankfurt 10 years ago!”
a svi bi odgovarali:
– “Oh yeah. Great show. But I’m in the band for five and a half years…”

Pitao sam Lenjina kad će novi album.
Još ga nisu počeli ni raditi.

Dojmilo me se pravo što su ljudi bili za zajebanciju i priču poslije koncerta. I za cuganje.
No da ja ne pričam, a dojmova je mnogo, možda za neke kasnije postove, pošto ko’ će se svega i sjetiti, evo malo slika:

Prije koncerta…

Ovo moja ruka drži Leningrad Cowboy cipelu

Trofeji. Autogram na ceneru (lol!), trzalica i karte.
Nisam slikao majcu.

Nije mi jasno gdje smo ovog psa našli…

Ima nekih 280 i nešto slika…

Očekujemo raport iz Zagreba.
I naravno evo jedan clipić:

httpv://www.youtube.com/watch?v=qIoNjis_ut0

Likovi iz pjesama

Uključuje taksimetar, opa, četiri i sto
Ne pitaj ništa, Šeki je to
Na ramenu mu istetovirana Zenica
U novčaniku slika, žena mu i djeca

Zabranjeno pušenjeŠeki is on the road again, “Das ist Walter”, Jugoton, 1984.

Ovaj post je prvenstveno trebao biti o taksistima. I onda kada sam neuko čačkao po Photoshopu da De Niru istetoviram Zenicu na ramenu i da mu naljepim poster Zabranjenog pušnja u krajnem kutu njegove dnevne sobe, gdje ne moze doprijeti nepozvani pogled, pade mi napamet kako ja uopće nisam ovako zamišljao Šekija. I onda pomislih kako mi zamišljamo likove iz pjesama.


Recimo Šekija sam zamišljao nešto kao Sipowitza, odnosno kao Dennis Franza. Zdepast, malen, čvrsto držeći volan dlakavim rukama. Stalno šuti i samo vozi.
Otprilike je i takve naravi kao i Sipowitz u NYPD Blue.
Ulaziš u golfa Sarajevo Taxia.
– “Dobar veče'” – kažeš, a Šeki samo klimne glavom
– “Možel’ na Pofaliće?” – priupitaš ga, a Šeki samo ubaci u prvu, zakrene volan i krene.
Manevrira brzo mjenjajući trake po Zmaju od Bosne, ozbiljan i ljut, sa radija trešti Kalman radio i Jelena Karleuša.
Staje na stajalištu komercijale, pali svijetlo iznad retrovizora i tek onda upali taksimentar. Kvrnce po njemu a na njemu se izlista: 4.40.
Ne pitaj ništa, Šeki je to.

Pade mi sada lik jedan isto tako, totalno nevezan za Šekija a to je junak iz “Svirajte mi jesen stiže dunjo moja”.
To je valjda jedan od rijetkih pjesama koju totalno imam u istim slikama u glavi već dugo godina.
Zanimljivo je što je taj junak – ja.
Nisam nikad služio vojsku, nije mi se ni jedna ljubav udala… vrlo vjerovatno zbog toga što je pjesma pisana u prvom licu.
Počinje tako kako iskačem iz putničkog vlaka, ali ne u Brodu, nego u nekom selu, recimo u Vrpolju.
Imam na sebi SMB JNA uniformu (smjestio sam to sve u kontekst nastanka pjesme) na glavi mi je titovka, uniforma ona svečana za izlaske (što opet nema logike jer valjda po odlasku iz vojske moraš razdužit svu opremu).
Atletske sam građe i u kondiciji (nije za bacit 12 mjeseci protrajbanih u nekoj vukojebini dok ti nadrkani major jebe sve po spisku) trčim kroz paradajz (kroz bašte i prečice znane…).
Kući iz kreveta ustaje majka i grli me (mati beše već budna i brzo se prekrstila..)
Sljedeća scena ja u svatovima, u odijelu prilazim mladoj i mladoženji s buketom u rukama (već po redu poželeh im zdravlja i sreće/iz ruku mi otela cveće i sakrila pogled pod velom). Mlada je u bijelom i skroz je zamaskirna, ne vidi joj se lik.
Za stolom sjedim pribran, al’ pjan. Oko mene cigani, iza mene violinisit. Kerim se, al oni ne sviraju “Jesen stiže dunjo moja”, nego “Svirajte mi jesen stiže dunjo moja” (pjesma u pjesmi, hehe).
Iduća scena sjedim u potkrovlju (?!) i pišem nešto (Retko odlazim kući a pišem još ređe). Iako ovo nema veze s pameti jer pišem sve ređe, no dobro.
I onda u nekoj lokalnoj birtiji pijem konjak i flashback svatova.
A završava tako da razbijam u svatovima skulpturu od leda (Sklonte čaše i bokale/razbio bi svet od šale/da je samo slučajno od stakla/dunjo moja)

Nije zapravo to nije ni čudno. Balade su napravljene da se mi negdje nađemo u njima.

Ali ima i treći moment zanimljiv a to je kad junaka pjesme poistovjetimo sa pjevačem.
Počasna salva, evo opet od Zabranjenog Pušenja.
Druže, bilo je lakše sve
Mi u rovu, oni u rovu, tu na puškomet
Sjećaš li druže, da ne bi izdali
Mi smo zadnji metak za sebe čuvali

Vidim rov. Ljeto je, toplo je, nebo vedro bez oblaka. Ali nije plavo nego pješčano crvenkasto-narančasto.
I vidm Seju u rovu, ima na sebi razderanu kamuflažnu uniformu. U rukama čvrsto drži kalašnjikov.

A zanimljivo je kako nam spotovi rasture maštu.
Karabaja, opet Pušenje.
I tu počinje ta priča, negdje nasred Trebevića
Auto mi je stao u mraku k’o iz krimića
Strava prava – Karabaja

Čim čujem tu stvar u glavi mi se vrti onaj spot. Lik vozi crvenog jugića po nekoj cesti i kako već ide…
Jedino na kraj stiha u strofi
Parkiram se, uđem u Harley bar
I upratim tu sam čovjek vrlo stran
Like a krme in Teheran

Imam u glavi prase koje baulja zbunjeno po Teheranu.

Iz tog razloga ne volim premijere spotova prije izlaska albuma.
Ubiju mi maštu.

Leningrad Cowboys u Sarajevu!!!

Leningrad Cowboys – Otvorena Scena FIS – 31. Maj!!!!

Lenjingradski Kauboji su legendarni Rock `n` Roll band koji je poznat po svom humoru a Boga mi i po frizurama. Bend je prvobitno postojao kao fikcija, bend u filmu Akija Kaurismakija Leningrad Cowboys Go America. Nakon filma tom imišljenom bendu se pridružilo par iskusnim muzičara iz drugih bendova i bend je krenuo svojim putem. Bend je također poznat po svom sastavu u koji spada i Soviet Red Army hor.

Shvatate i sami da je ovo jedna Rock `n` Roll senzacija koju ne smijete propustiti. A ako se niste uvjerili kliknite na donji link za opširnije i pogledajte KAuboje.

Ovdje Možete rezervisati kartu za ovaj koncert

Opširnije

http://www.bock.ba

Ako zanemarimo očajno loš gore napisan i sastavljen tekst, te jednu notornu glupost: Bend je također poznat po svom sastavu u koji spada i Soviet Red Army hor.
Zbor Crvene Armije je službeni vojni zbor bivše sovjetske crvene armije i formiran je 1928.
S Leningradsima su odradili par koncerata u punom sastavu (Total Balalaika Show) i nekoliko turneja u “krnjem” sastavu (na takvom jednom koncertu sam imao čast i ja nazočiti).

Elem, ako zanemarimo to, ovo je genijalna vijest.
Karta se, kao što ste pročitali, može rezervirati via mail a karta je nevjerovatno povoljnih 10KM (cca. 40KN). Prodaju i VIP karte (?!) za 30KM (cca. 120KN).

Još malo iz medija:

“Leningrad Cowboys” 31. maja u Sarajevu

Finski bend “Leningrad Cowboys” nastupit će 31. maja na otvorenoj sceni FIS-a u Sarajevu sa početkom u 21 sat. Kao predgrupa svirat će sarajevski bend “Marginalac Margarin”, a cijena ulaznica je 10 KM.

Film “Leningrad Cowboys go America” iz 1989. godine obilježio je početak njihove karijere. Ovaj film, čuvenog redatelja Akija Kaurismakija je vjerovatno poslužio kao inspiracija nedavno proslavljenom filmu Borat.

Nakon toga, ovaj bend snimio je još jedan film – “Leningrad Cowboys meet Moses” iz 1994. godine.

Za 20 godina postojanja sastava, “Leningrad Cowboys” održali su stotine velikih koncerta sa nastupima u preko 50 zemalja širom svijeta.

Njihovi najznačajniji nastupi održani su u Helsinkiju pred 70.000 ljudi i Berlinu pred 60.000 posjetilaca.

“Leningrad Cowboys” su majstori show programa sa jedinstvenim izvođačkim nastupom. Jedinstven stil i obrada originalnih pjesama kombinovana sa specifičnim izgledom i ponašanjem na sceni odlikuje ovaj bend.

Rezervacija ulaznica može se izvršiti putem e-mail adrese info@bock.ba.

(Sarajevo-x.com)

Pa što drugo reći, nego vidimo se 31. svibnja u FIS-u!

Ovo je povuklo pitanje mog odlaska na koncert u Zagreb.
Zasad još nije ni ta opcija isključena.
Tako da se možda vidimo i dan poslije u Tvornici.

Ko te ima, taj te nema

Začudilo me koliko mladih ne zna za Zvonka Bogdana.
Pravio sam malo istraživanje pa sam pitao ljude dali znaju ko je Zvonko Bogdan. Mnogo njih je samo zbunjeno gledalo u mene. I onda pitam jel znaju tko je Dejan Matić, Keba, Novica Zdravković i slični i onda mi svi izdiktiraju njihovu biografiju, diskografiju, opus i sve moguće i nemoguće o jednom od tih jahača turbo-folk apokalipse.

Zvonko Bogdan (wikipedia eng.) je jedan od najvećih muzičara s naših prostora. Mnoge njegove pjesme su postale evergreen, recimo za mnogo njegove pjesme ja sam mislio da su izvorno tradicionalne, odnosno narodne (kao recimo “Ej, salaši na severu Bačke”)
Nema ni jednog glazbenika koji se bavi tamburaškom glazbom a da ne crpi inspiraciju u ovom izuzetnom glazbeniku.

Nisam mislio pisati Bogdanovu biografiju (gore link na wikipediju), ali ima par stvari koje bi trebalo reći.
Zovnko Bogdan se rodio 1942. u tem Somboru. Bunjevac, izvođač tradicionalne glazbe s područja Slavonije i Vojvodine (tradicionalne pjesme Šokaca i Bunjevaca)
Bunjevci i Šokci to je drvo,
jedno drvo, a dvi lipe grane

(korišten post Pere Panonskog od 28. ožujka godine ove)
Dakako, tu je i utjecaj južne Mađarske, tako da možemo govoriti o jednoj pravoj panonskoj duši.
Dosta stvari je izvodio i na romskom i mađarskom jeziku.
Surađivao je s jednim od najvećih tamburaških imena u povijesti, pokojnim Janikom Balažem, danas surađuje s jednim od isto tako najvećih imena tamburaške glazbe hrvatskim amerikancem Jerry Grchevichem, nastanjenim, čini mi se u Pittsburghu.
Zvonko Bogdan je živio u Vojvodini, da bi pod režimom Slobodana Miloševića iselio u Beč. Vraća se nakon pada njegovog režima u Suboticu. Danas živi na relaciji Zagreb-Subotica.

Apolitična ličnost, 90-ih je zbog događanja na prostorima bivše Jugoslavije bio medijski izoliran i to je vjerovatno jedan od razloga zbog kojih danas mladi ne poznaju ovog izuzetnog glazbenika.
Ipak valja spomenuti da je napisao i pjesmu Jokiju Brokiju, u narodu pozant kao i Tito.
Beše jedan čovek:
Beše jedan čovek
Beše jedan brat
Beše jedan Zagorac
Celom svetu brat….

Bogdan je napisao i neke od najljepših hrvatskih domoljubnih pjesama poput “Od Konavala pa do Zagore”.
Već sam spomenuo veliki utjecaj na glazbenike. Najveći koje treba izdvojiti su Zlatni dukati (samoproglašeni Najbolji hrvatski tamburaši), Miroslav ŠkoroĐorđe Balašević
Tako kaže Balašević na novogodišnjem koncertu 1993. u Sava Centru nakon što je odsvirao pjesmu “Slabo divanim madžarski”:
– “Napravit će od mene na kraju od mene Zvonka Bogdana. Od 12. godine ga skidam…”

Prije download sekcije, kako ste već navikli od mene kad dajem svoje misli o glazbi….
“Ko te ima taj te nema”
Vjerujem da su mnogi čuli ovaj zadnji hit Zvonka Bogdana koji je radio s Banetom Krstićem, frontmenom Garavog Sokaka, izuzetnog banda koji je kod nas nažalost bez razloga podcijenjen (ali to zaslužuje novi post).
Uglavnom ovaj hit se toliko nevjerovatno probio da jednostavno nema tamburaške svirke gdje se ova stvar ne odsvira.
Toliko glazbenika je ovu pjesmu preuzelo i stavilo u svoj repertoar što je stvarno izuzetno.
Malo sam si dao truda pa prikupio 8 ranznih verzija ove pjesme (dvije Bogdanove) koje velikodušno dijelim s vama.

Iz ovog ćete i vidjeti zašto je jedan Zvonko Bogdan.

Ko te ima, taj te nema download

Zvonko Bogdan – Ko te ima taj te nema

httpv://www.youtube.com/watch?v=b4DAJHuVECg

Vietnam

Jedan od boljih live albuma svih vremena je “Live in Europe” od Creedence Clerwater Revivala iz 1973.
Kad bih morao nabrojati još koji live album da pravi društvo Creedencima odmah bio iz topa izvalio “Live in Prowinzz” od Leningrad Cowboysa i onaj live album od Dire Straitsa.
Ta tri prva su na topu.
Ima ih još antologijskih al ova tri su prva.
Jimi Hendrix – Live at Filmore East. Taj je isto recimo dobar.

Počeo sam opet slušat Creedence nakon dugo vremena.
Volim slušat Creedence jer me to podjeća na Vijetnam. Iako sam se rodio skoro pa deset godina po završetku tog rata.
A nema to veze.
Jedna od najboljih scena filmskih mi je kad Bubba i Forest Gump lete u Hueyu a prži“Fortunate Son” od CCR-a. Najvjerojatnije da me zbog toga i CCR podsjeća na Vijetnam.
Inače, cijeli soundtrack Foresta Gumpa spada među bolje soundtrackove. I recimo soundtrack filma Full Metal Jacket, kojem je tematika Vijetnamski rat.

Vijetnamski rat mi je bio cool rat.
Naravno ako preskočimo činjenicu da je to bio rat, i to besmisleni rat. Kao i svaki na kraju krajeva.
Međutim, meni je bio cool baš gledano s te, nazvat ću je, kulturološke strane.
Šezdesete i sedamdesete, dobra muzika, dobri filmovi (u to vrijeme je izašao filmMASH, kojem je tematika doduše Korejski rat, al je izašao baš za vrijeme Vijetnamskog rata…), dobar mjuzikl (izašao dakako kasnije, ali s tom tematikom) kojeg sam kao klinac gledao sigurno šezdestsedam tisuća puta.
Amerikanci su onda imali kul one zelene uniforme. Kul Huey helikoptere. I kul plastične puške, koje su samo izgledale kul.

Na OBN-u, na moje veliko oduševljenje prikazuju seriju “China Beach”. Ta serija je nekad išla kod nas HRT-u davno u prvom poslijeratnom periodu, a moguće možda čak i na kraju rata. Tko bi se više sjećao…
Sjećam se da sam još bio mali onda pa nisam kontao tad seriju. A sjećam se da mi je bila ko klincu cool i da je glazbena podloga ubercool.
Sad nadoknađujem s vremena na vrijeme kad stignem pogledat.
Radnja serije je bolnica u Vijetnamu. Nešto kao MASH, samo nije humoristična, nego više ovako filozofska.
Imale su devedesete i svoje svjetle trenutke sa odličnim serijama. China Beach ulazi u rang sa “Životom na sjeveru”.
Eto koliko je dobra ta serija. Filozofija fina…

Nego, razmišljam baš sad o ovom ratu u Iraku.
Snimat će se i filmovi s tom tematikom. I snimaju se.
Drugačiji je to rat od Vijetnama u svakom slučaju. Ali za jedno 15-ak godina će bit zanimljivo gledat filmove koji budu bili snimani s tom tematikom.
Fancy puške. Fancy pustinjske uniforme. A soundtrack?
Kladim se da će u 90% filmova s tom tematikom okosnica soundtracka biti Metallicaova nova. Al nije to to….
Danas više nitko ne nosi one cool raybanke koje je nosio svaki pilot helikoptera u Vijetnamu.
Nema više danas šezdeseomaša. Nema hipija.
Danas ima zato Interneta i digitalne revolucije.

Gledao sam ljetos 9. rota. 
Ruski ratni film o njihovom Vijetnamu, odnosno Afganistanu.
Dobar je bio, neka ruska verzija Full Metal Jacketa. Ruske kul pustinjske unifrome. Ruski kul kalašnjikovi. Čak su imali i šeširiće slične onim kao što su ih Ameri imali. Oni kao ribarski.
Al se soundtracka ne sjećam… mislim da se na tom planu nisu ni potrudili.

Kad se vratim na početak devedesetih i domovinski rat od glazbe prvo mi napamet padaju domoljubne pjesme. Đuka Čajić recimo.
A recimo ako se ko sjeća Hit Depoa iz ’91. i ’92. Godišnji hit domaći par godina za redom je držao Jura Stublić. Strani hit – Guns’n’Roses.
Gunsi su u svakom slučaju dobar soundtrack za rat.

Ipak mislim da je Vijetnam najbolje prošao sa soundtrackom.

Zato volim vijetnasmki rat.


Po drugi dan zaredom, DOWNLOAD SEKCIJA!

Creedence Clerwater Revival – Fortunate Son

“Sejo sluša Hanku i Šabana (nervira ga ono “A” po zidovima)”

Najveći problem bloga je što svaka budala može imati svoje mišljenje. Pa tako među njima i ja.
I tako počinje sad ovaj blog: “Gledam ja TV…”

I uglavnom gledam ja TV, točnije NTV Hayat kadli prilog o promociji novog albuma kraljice sevdaha – Hanke Paldum u Zagreb.
Veliki prilog o istom hepeningu bio je u nedjelju navečer na HRT-u u emisiji “Spitza”.
Volim Hanku otkako sam ju prvi put čuo jednom na TV-u, davno prije nego sam otišao još u Sarajevo, čini mi se da je bila gošća kod Željke Ogreste dok je dotična još imala još svoj show na HRTu.
Tad sam i zavolio sevdalinku, sjećam se da sam nabavio odmah nekakav CD i otada se rodila ljubav prema bosanskom bluesu – sevdalinki.
Nikad neću zaboraviti kada smo jednom umarširali u Bećarsku kuću u Podvinju, nekad oko 5 izjutra a sa zvučnika:
“U Stambolu na Bosforu
bolan paša leži…”

Uglavnom Hanka je tako promovirala svoj novi album, kojeg ja nisam čuo doduše, međutim ima neki spot koji se vrti stalno po raznoraznim TV kanalima, čini mi se da se hit zove “Žena kao žena”. Turbo-folkasto, al hajd, slušljivo.
I eto bila tako Hanka u Zagrebu, skupila se sva elita moguća i nemoguća tamo. Čak je i Stipe Mesić htio doć al nije navodno mogao.

Uglavnom tako Hanka tako pjeva, a nadobudni Hayatovi novinari piče okolo po toj sali i ispituju slavne ličnosti “dal je to došlo vrijeme da Hrvatska napokon ponovno prihvaća narodnu glazbu.”
Pitanje je samo po sebi debilno, jer smatram da nitko nikad zdravog razuma nije se odrekao sevdaha i (ili?) narodne pjesme.
Tako su uhvatili Arsena koji baš utekao sa promocije, jer kako reče u sebi svojstvenom stilu ne dolazi nikome na promociji, pa ni samome sebi.
Arsen Dedić sa onim svojim ludim cvikama na nosu je konstatirao da se Hrvatska nikad nije ni odrekla narodne glazbe, a da pseudonarodnu ni ne treba prihvaćati.
Pitali onda Gorana Milića koji je, čini mi se, bio malo pod gasom, dal je došlo vrijeme da se Hankini spotovi vrte na HRT-u, našto je on rekao da se na HRT-u ne vrte nikakvi spotovi jer je tu mala gledanost.
Tarika Filipovića su onda uhvatili za jednom stolu pa su ga pitali što on misli o “prvoj promociji ovakve vrste glazbe u Hrvatskoj.”
Tarik je mrtav hladan odgovorio da ima ovakvih koncerata po Hrvatskoj stalno, a sad koja je razlika između promocije i koncerta…

I uglavnom koga god su pitali svi su otprilike ovako rekli: Sevdah in, turbo-folk out.
Kako bi i trebalo bit.

Sudeći po izvještavanju Hayatovih novinara ispalo je da se bosanska narodna muzika slavno vratila u Hrvatsku nakon mračnih godina cenzure.
Šteta što nisu pravili izvještaj sa koncerta Mostar Sevdah Reuniona iz prepuneTvornice.

Naravno ipak trebalo bi i spomenuti da je bilo pompe oko Hankine promocije.
Bilo je onih za koje Hanka nije bila dobrodošla.
Al kao što rekoh, tko bi se zdravog razuma odrekao narodne glazbe?

Neki dan na FTV-u u emisiji Folk Show bio KUD iz Babine Grede.
Sav sam se naježio kad su zapjevali “U mog baće šlinogvane gaće/a u mene šilom izbodene”.

Ja se na kraju pitam opet, tko se zdravog razuma odrekao narodne glazbe, bilo koje i bilo čije?
A turbo-folk?
E, tu narodnog nema…


A sada spetakl!
Povratak DOWNLOAD SEKCIJE!
Za one odlikaše i oni koji će to tek postati:

Mostar Sevdah Reunion – U Stambolu na Bosforu.mp3

Državni projekt

Čvrstog sam stajališta da je zadnje balkanske ratove na Balkanu pokrenila turbo-folk kultura. Definiciju turbo-folka dao je sam kreator tog izaza, Antonije Pusić alliasRambo Amadeus:

Folk je narod, turbo je sistem ubrizgavanja
goriva pod pritiskom u cilindar motora sa
unutrasnjim sagorijevanjem.
Turbo folk je gorenje naroda.
Svako pospjesivanje tog sagorijevanja je turbo folk.
Razbuktavanje najnizih strasti kod homosapiensa.
Muzika je miljenica svih muza, harmonija svih umjetnosti.
Turbo folk nije muzika, turbo folk je miljenica masa,
kakofonija svih ukusa i mirisa. Ja sam mu dao ime.

Balkanska hibridna ruralna kultura nevješto urbanizirana i omotana u orijentalni melos kresnula je prve tenkove iz garnizona JNA i mobilizirala prve dobrovoljce.
Kako je to proročki i pjesnički u svojoj zbirci poezije dosta godina prije rata sklepao samozvani pjesnik neronovskog profila, psihijatar, političar, ratni zločinac i haški bjegunac Dr. Radovan Karadžić:
Sićićemo u gradove, da pobijemo gadove!
Ali ovdje nije riječ o tome kako je mahala pojela čaršiju, ovo pak kratki uvod u post posvećen zadnjem velikom državnom projektu bivše zajedničke nam države – Lepoj Breni.

Fahreta Jahić, bucmasta brčanka krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća ispunjavala je svoj san. Pjevala je po raznim hotelskim kafanama u Vojvodini, najviše u Kikindi. Na gaži u jednom beogradskom hotelu primjetila ju je estradna elita i mediji.
1981. Fahreta Jahić izdaje prvi LP debi s hit pjesmom „Čačak, šumadijski rokenrol“.

Fahreta mijenja ime u Lepa Brena i dalje je sve kasnije povijest (doduše i ovo prije je povijest, međutim ne toliko spektakularna).
Brena izdaje hit ploče u osamdesetima, pojavljuje se u komediji „Tesna koža“, kasnije snima čak tri glazbena filma „Hajde da se volimo“, a 1987. je definitivno potvrdila status Jugo-mega zvijezde kada je stupila u brak s najpopularnijim tadašnjim jugoslavenskim sportašem, tenisačem Slobodanom Bobom Živojinovićem.

Zašto je po meni Lepa Brena zadnji državni projekt SFRJ?
Lepa Brena je bila mega popularna na apsolutno cijelom teritoriju ondašnje države, bukvalno od Đerđelije do Triglava a i šire. Tako je Brena znala praviti i spektakularne koncerte pred 100.000 obožavatelja u Rumunjskoj i Bugarskoj (gdje je na stadion dovezena velikim helikopterom!).
Kao što bi moj vrli cimer rekao: Tito je punio stadione jer su ljudi morali dolazit, a Brena jer su ljudi htjeli dolazit.

Meni je Lepa Brena ostala u lijepom sječanju. Taman u onom dijelu djetinjstva koji nije bio popračen hobijem skupljanja čahura, metaka i gelera, onaj dio djetinjstva za koji me veže slika vožnje na Jadran iz Slavonije a sa radija svira „Vino na usnama“ odVlade Kalembera.
Mora da sam one njene filmove gledao preko sto puta.

Lepa Brena je bila valjda zadnji pokušaj kreiranja jugoslavenskog pseudopatriotizma. Lijepa Bosanska koja dolazi iz grada koji bio valjda uvijek multinacionalan, pa pjesme poput „Živjela Jugoslavija“ i „Jugoslovenka“ bili su zadnji pokušaji izgradnje bratstva-jedinstva.
U Hajde da se volimo, dio drugi oni su na jadranskom otoku na kojem profesori iz šovinstičke farse raspravljaju o srpsko-hrvatskom pitanju. U trećem filmu s istoimenim nazivom sjećam se da je na kraju demonstracija sile tadašnje posnosne JNA, tenkovi, avioni i sva moguća sila armade koja će kasnije paliti i žariti po Dalmaciji, Slavoniji…. Ta, mislim da je zadnja scena iz filma, kao da je najavila ludilo koje je krenilo godinu-dvije kasnije.

Gledao sam baš spot „Jugoslavenka“ neki dan. Vlado KalemberAlen Islamović i Danijel Popović. Oličenje bratstva-jedinstva. A Lepa Brena rasplela kose zlaćane dok se vozi u helikopteru iznad zlatnih žitnica. I na kraju zadnja scena sa desetcima jugoslovenskih zastava i JAT-ov jumbojet u niskom letu trebali su gledateljima priuštiti erotsko-patriotsku erekciju.

Al 1991. godine Jugoslavije više nije bilo, a tako više nije bilo ni Brene kao Jugo-mega zvijezde.
U Slobinoj verziji Jugoslavije, na njen tron je zasjela Svetla Veličković – Ceca, vulgarizirana verzija Brene sa silikonskim sisama. Kako je Slobina Jugoslavija bila degenerirana verzija stare SFRJ, tako je i Cecin put degenirana kopija Breninog uspona. Ona je isto imala spektakularno vjenčanje poput Brene, međutim ne sa uspješnim sportašem nego sa uspješnim mafijašem i ratnim zločincem Željkom Ražnatovićem – Arkanom koji se vjenčao u tradicionalnoj srpskoj oficirskoj uniformi.
Poput Brene, i Ceca je bila državni projekt. Degenerirani državni projekt.

Sav apsurd rata meni je vezan za jednu sitaciju koju mi je ispričala jednom Jadranka Miličević, aktivistica udruge „Žene ženama“.
Tokom rata ona je bila aktivistica udruge „Žene u crnom“ koje su u Beogradu svakodnevno mirno prosvjedovale protiv rata.
One su uspjele organizirati jedan konvoj humanitarne pomoći u opkoljeno Sarajevo. Ulazeći u Sarajevo prvom kamionu u kovoju pritrčao je vojnik Armije BiH koji se prethodno vjerovatno negdje mlatio sa Arkanovim tigrovima na nekom od sarajevskih kvartova.
Prišao je kamionu, otvorili su mu vrata a on je zadihan od trčanja upitao:
„Imate li slučajno novu kasetu od Cece?!“

Kroz planine odjekuju krici

Onomad sam završio na koncertu Marka Perkovića Thompsona, u vremenima kad je bilo normalno pjevati pjesme gdje su bili smješani premijer, predsjednik i nekakve tamne ptičurine al nebitno to sad. Onda su mi ovako dvije stvari zapale za oko. Prva stvar je bila količina, takozvane izgubljene mladeži oliti omladine u crnim majcama koji su ekstatično pjevali “kroz Ljubuški kamioni žure, voze crnce Francetića Jure”, a uz njih babe koje su dizale desnu ruku u Herr Flick modu uzvikujući “Za dom spremni”. Tada sam zaključio da ekstremna desnica okuplja infanitlnu mladež u crnim majcama, a ekstremna ljevica infatilnu mladež u nešto šarenijim majcama. Odprilike jednako polupismenu.

Druga stvar koja mi je zapala ovako za oko je Thompsonov Band. Jebote, malo bandova ja koji prže rokericu kao MPT Band (il kako se već zove).
Na Strizyev nagovor skinio sam posljedni album MPT-a, “Bilo jednom u Hrvatskoj”. Preslušao sam ga ‘nako ofrlje došavši do zaključka da Marko i dalje krešti dok pjeva i da njegovi kompozitori i dalje kradu dijelove stranjskih pjesama. I tako je folder s novim albumom ostao zakukuljen u dubinama mog diska. Jednom kad sam filovo mp3 player čorbom, nabacio sam i taj folder na mp3 player, ‘nako da se nađe.

Elem, krenem ja tako s fakulteta jučer ka kući, više mi dopizdilo slušat i Rebel meets Rebel i aaA Dernek Aaa playlistu i opalim Thompsonov album, pa nek svira.
Kad odjednom “Prodali su naše snove, Judini sinovi”. Mislim si ja, jebli oca svog. Kad odjednom opali “Kralje Dmitre Zvonimire!! Kroz planine odjekuju krici!!”, a prži rokerica pravo dobra.
Sjetim se onda kako sam čitao jednom na blogu najpopularnijeg hrvatskog kvazinovinara Matije Babića, koji je svojevremeno otkrio toplu vodu da Markan nekad otpjeva i pokoju ustašku, kako usprkos svemu što on misli o Markanu, on ima jebačku produkciju u rangu Metallice.
Ma jebo Metallicu kako ovi prže, kažem ja!
Meni se tako svidila ova stvar da sam navio na 25 jačine (to je jako puno na Creatovim playerima, dolazi do krvarenja iz ušiju) i nako šetao a u meni se počeo rađat neki domoljubni naboj. Jebo me svako ako me nije skoro ufatio ustašluk.

Šalu na stranu, al novi album mu je dobar. I to poprilično dobar. Usprkos tome što meni ne leži Markovo stil pjevanja (dinaridski heavy-metal) i što je dosta dijelova neofirno pokradeno. Usprkos svim kontroverzama oko Thompsona ovim albumom je napravio dobar proizvod.
Svakako je dobro što će ubaciti hard rock element među svoju ciljanu publiku koja u globalu, kako Edo Maajka kaže, sluša domoljubne pa presječe s cajkama.
Ne bi bilo loše kada bi se njegova ciljana publika od hardore ustašluka preusmjerila ka nekom pitomom domoljublju. Pa da mašu sa zastavicama Hrvatske i EU.

Samo za odlikaše i oni koji to namjeravaju postati:
DOWNLOAD SEKCIJA
MARKO PERKOVIĆ THOMPSON – Kletva kralja Zvonimira

Nema Tito, ima Boga i nova nafaka

Zabranjeno Pušenje: Hodi da ti čiko nešto da

Ima jedna trafika na Grbavici koju ja besprijekorno volim. Osim što je tamo moguće kupit sve moguće tiskovine s prostora ex-YU i sve moguće iole važnije tiskovine iz ostatka svijeta, tu je nezavidna kolekcija žvaka, duhanskih proizvoda i naravno nezaobilaznog trafikantskog izdavašta.
Uglavnom za, eto već današnji dan (16. studeni) je najavljen izlazak novog albuma Zabranjenog Pušenja – Hodi da ti čiko nešto da, a ja sam ga već kupio 15. na istoj trafici (oriđiđi dupli CD se prodaje na kiosku za 7KM). Inače ovaj sistem prodaje novih albuma je, koliko ja znam, prvi primjenio Bajaga s albumom “Šou počinje u ponoć”. Kad razmislite to je na Balkanu zapravo najbolje što se može napraviti. Naime, ako pošaljete CD u music shopove, napravit ćete znatno manji tiraž, album će biti mnogo nepristupačniji zbog cijene (cca. 100 – 130 KN odnosno oko 20KM u BiH), a ako prodajete dupli CD na kiosku za 7KM sjebali ste i pirate koji za dva CD-a u pravilu traže 10KM.
Zarada veća, veći tiraž, manje piratluka, ljudi imaju originale… ma đe ćeš bolje.

Zabranjeno Pušenje je bend koji ja slušam od svojih najranijih rokerskih dana (mlad, nadobudan i masne kose). A i kad sam došao u Sarajevo puno mi je njihov rad pomogao u savladavanju sarajevskog žargona.
Ali hakija, nikad neće sa Bara, sa Bara se niko ne vraća…. Nikad nisam mogao skontat šta su Bare dok nisam ovdje došao. Pa groblje, šta bi bilo.

Uglavnom, album jel. Pa eto stigao sam samo preslušat jednom album. Album je prije sličniji predzadnjem “Agentu tajne sile” nego zadnjem “Bog vozi Mercedes” koji je po meni jedan od najboljih albuma Zabranjenog Pušenja. Po meni nije ni do koljenaMercedesu, al opet meni ni taj album nije odmah legao već par godina kasnije.
CD je inače, kako sam gore naveo, dupli iliti dvostruki. Disc 1 se zove Se kličem Mujo, a disc 2 Se kličem Suljo.
Pa eto al uglavnom daleko da je loš. O to svakako ne. Međutim morat ću ga pozornije još koji put poslušat da bi stekao iole kakav obejktivan dojam.
Naslovna stvar, koja se već mjesecima vrti po svim mogućim radio i TV stanicama je“Nema više”, pjesma za koju je riječi napisao bh književnik Nenad Veličković a zorno opisuje trenutnu situaciju u BiH. Kao da ste upalili dnevnik na FTV-u ili BHT1 ili kako ja popularno zovem bh dnevnike – Suicide Daily.
Nema više je inače, osim što je naslovna stvar novog albuma Zabranjenog Pušenja, ujedno i naslovna pjesma novog filma Jasmina Durakovića “Nafaka” čiji je soundtrack radilo upravo Zabranjeno Pušenje. A i Nafaku, koja igra u sarajevskim kinima, namjeravam uskoro pogledat.

Razveselila me još jedna numera na albumu, a to je obrada pjesme Arsena Dedića “Takvim sjajem može sjati”. Arsen se pojavljuje na album kao gost i to kao dirigent i aranžer gudačkog kvarteta na upravo tvoje pjesmi. Inaće ovu pjesmu je u duetu Arsen jednom pjevao sa Borom Čorbom Đorđevićem.

Uglavnom, evo opet male download sekcije, opet samo za odlikaše:
Zabranjeno Pušenje – Nema više.mp3
Zabranjeno Pušenje – Takvim sjajem.mp3

Zabranjeno Pušenje – Nema više (spot)

Sada kad nismo mi mladi ko nekada….

Ima stvarno čudo dobrih blogova u ovoj našoj domaćoj blogosferi i ja ih stvarno kad smognem vremena pratim ih kolko mogu. Al na to ću se vratit kasnije.

Kako sam uveo kablovsku, jedino što zapravo gledam na TV-u je Discovery channel – volim gledat one lude bajkere, pa onda onu dvojicu razbijača mitova i onog ludog švabu forenzičara što puši lulu i kopa po Hitlerovim kostima u Moskvi.
Al eto s vremena na vrijeme, nekad neko i navrati kod mene pa onda nije stvarno red gledat TV pa pustim jedan od muzičkih kanala da svira u pozadini. Kako imam stari TV koji ima mjesta za samo 15 kanala, nisam trošio jedno mjesto da bih umemorirao MTV Adriu koja je baš ubersmeće, al stavio sam zato Balkanmediu (začudo, al dobre mjuze) i Braću Karić (očekivano, narodnjačko ubersmeće). Pa onda šaltam ovisno o situaciji. Ako pijemo kavu, svira Balkanmedia i neko od ovih novih urbanijih likova tipa brčaka Ede Maajke, konjičanke Irine, zagrebačkog Elementala ili srpskih Flamingosa. A ako se možda malo i zarakija onda ide stari slogan – Ako vam je uzak čmarić, tu su braća Karić i onda čekamo Anu Nikolić i Romale Romali.

Nedavno sam skinio LET3 i Bombardiranje Srbije i Čačka koji sam po sebi možda i nije neki album al zato meni ima jedna moćna pjesma, koja ima još moćniji spot.
Dijete u vremenu. Neki lik s rejbankama bari neku izviđačkinju (to je fimejl izviđač) i onda ona ode s nekim likom što vozi kabriolet Fiata u pizdu materinu i onda taj lik plače u striptiz bar-u i pjeva “Sada kad nismo mi mladi ko nekada, dodji da ostarimo zajedno!”
Onda na kraju oni lete u nekom avionu i pilot se žvaljeka s njom i svašta nešta.

I neki dan smo imali dernek, i prije derneka kad smo jeli home-made burek (dakle ja još nisam navalio na viskač) gledamo Balkanmediu i Let3 i neko priupita: “A jel ovo obrada neka?”
I sad prava rasprava, kad kažem prava, onda i mislim prava – sve argumenti frcaju na sve strane ma pravo šta da vam velim. Zaključak – to je neka rokerska stvar iz osamdesetih.

Trijeznimo se mi sutra dan i naravno svira braća Karić (pazi sad logičkog obrata – na derneku Balkanmedia, a na triježnjenju BK) i odjednom car Šaban Šaulić u fazi kad je nosio periku iliti tupe (ili kako bi moj jedan vrli jaran rekao “dok se nije ošišo”) i pjeva:“Sada kad nismo mi mladi ko nekada, dodji da ostarimo zajedno!”
Nemreš belivit. Let3 je od narodnjaka napravio moćnu stvar! Eto šta je jebeno s nama vućkovom generacijom. Rat nas sjebo.

Jedan lik, sedamnaestogodišnjak, nazvao kontakt emisiju za djecu koju vodi Kike (bosanski pandan Cmrku) i kad ga je ovaj pitao kolko imaš godina ovaj mu reko“dvanest”. Kaže njemu Kike “pa zvučiš mi dosta starije” a ovaj mu na to mudro odgovori “jebiga, rat me sjebo.”

Uglavnom kad su se kockice posložile, sjetim se jednog posta koji sam čitao na Herostratovom blogu:

Za svo vrijeme priče, muzika je uredno pronalazila svoj put od zvučnika prema eteru. Iako stišano, sasvim razgovijetno su se čula obrada poznatog narodnjačkog hita…

“Saaad, kada nismo mi mladi k’o nekad, dođi da ostarimo …zaaajedno”.

Baš kad je Andrija V. želio krenuti prema mjestu koje je policajac pokazao, strepeći pri tom od onoga što dolazi, odjednom začuje – Stani!!! Ukopa se Andrija u mjestu. Što se događa?

– Stani jebemti – nestrpljivo će policajac a onda polako počne dizati ruke, smiješak velik kao kuća ozari mu blistavo lice pa polagano, ispočetka nesigurno a onda sve jače počne i on pjevati.
– …da ostaaarimo…zaaajednoo!!!! Pa gdje me nađe gospodine Andrija jebem li ti selo materino. Šabajn Šaulić. Legenda. Ovi današnji pjevači…Šako Polumenta i slični, sve je to boza prema caru. O jebemti đe me nađe – opet će policajac a veseli titraj nije mu silazio s lica.
Strah je i dalje obavijao Andriju kao nevidljivi plašt. Znao je da ovo nije kraj njegovim mukama, da se i iz ovakve situacije svašta može izroditi.
– Gospodine policaj..- pokušao je Andrija.
– Šuti jebemti – rezolutno će policajac sveudilj mašući rukama i tapkajući nogama u mjestu. Legendooo!!!!
Kad je pjesma završila, policajac je ponovo nabacio svoj oštri pogled kobca na lice pa se zapovjednim glasom obrati Andriji:

– Vozi. Vozi jebemti. Spasio te car. Ali pazi drugi put. Imat ću te na oku, znaš.

Link na čitav genijalni post.

I tu se sad nekako treba povezat uvod s početka posta.

Samo za odlikaše:
DOWNLOAD sekcija

Šaban Šaulić – Dođi da ostarimo zajedno.mp3

Let3 – Dijete u vremenu.mp3

Let3 – Dijete u vremenu (spot) v.1
Let3 – Dijete u vremenu (spot) v.2