Čika Džimbov gastronomski vodić kroz panonsku niziju

Zašto kroz panonsku niziju? Bolje bi bilo postaviti pitanje zašto ne!
Naime i zaime, bio sam i ja na jadranu ovo ljeto. I tako sam se iz prve ruke uspio uvjeriti da to nije mjesto niti sport za nas Hrvate, barem ne za nas stereotipne kontinentalce ispale iz katastrofalnih reklama za Pan pivo.
Primjer gastronomskog luksuza na moru predstavlja kupovina ne neke obične paštete, nego Argete. Ima se, može se, na moru smo.

Odljepivši se malo od mora ka kontinentu, točnije ka metropoli, angažirah Vnućka, inače dobrog druga moga jelte, kolege blogera od najranijih dana pojave ovog fenomena u državi nam, osobnog kreditora i štati ja znam što sve i ne, uglavnom… angažirah čovjeka da me vodi u Zagorje i to Hrvatsko u jednu pizzeriju. I došo čovjek od punca i punice, premoren vidi se, pokupio me i mi otišmo u Oroslavlje u pizzeriju Oro-Goro. Al neću ni o tome pisat, zato što je već čovjek pisao o tome – link. Al ću samo reć da nisam uspio pojest cjelu pizzu. Oči su mi bile veće od želuca, a pizza brate veća od Slovenije plus sa svim onim našim dijelovima koje će im prepustit ona kokoš. Za pizzu to je jako veliko. Za pizzu je jaaako veliko ako neko kaže “Čika Džimba ostavio četvrt.” E to je brate onda velika pizza.
Međutoa, vratit će se Jimbo na megdan iopet, veći od smrti i gladniji no ikad. Pa ćemo vidjet, tko će obranit čast tako što će pojest pizzu i pol, a možda i dvije. Mark my words, doubting Thomases!

Nego da krenem na ono o čemu sam već htio pisat.
Kaže meni moj drug Vlado, gitara sa bicikla, ili bicikl sa gitare kako hoćete, još nekad prošle godine da idemo mi u Apatin na fiš-paprikaš iliti riblji-paprikaš. Kao bio Baja (Baja – pater familias, op.a.) nekad 1974. u rano proljeće u Apatinu i od tada svaki put kad jede fiš kaže kako je najbolji fiš na svijetu, i ovaj sad to mora provjerit dal je taj apatinski fiš tolko dobar.
I sjedosmo u kola, drito preko Dunava u AP Vojvodinu, susjednu Republiku Srbiju.
Spletom prilika, putem evrovizijskog prijenosa imamo i satelitski snimak:

Na karti je sve jelte vidljivo, Slavonski Brod – točka A – Slavonija, Posavina, Apatin – tačka B – Vojvodina, Zapadna Bačka.

Što reći o Apatinu? Pitoreskno malo mjesto na obali Dunava, rodno mjesto Jelen Piva i odličnog ribljeg paprikaša.
Fiš smo jeli u kultnom restoranu “Stari Šaran” koji se nalazi u blizini dunavskog nasipa. Nije teško naći, samo pitate nekog lokalnog čiču u gradu kako doći do tamo a on će sav sretan reći: “Auuuu, vidiš ideš sad levo, pa ideš brate po nasipu i ideš pa skreneš tamo i onda još ideš i lepo ideš ti brate i onda eto ti restoran!”
– “Koliko ima pješke?”
– “Au brate! Ima peške i sat vremena hodat!”
– “Da idemo autom?”
– “Najbolje ti je kolima. Daleeeko je!”

I onda sjednete u auto i za neke dvije do nepune tri minute ste tamo (?).

Žuti restoran u ulici Kružni nasip 31, kažu star je više od 100 godina. A o tome možete pročitati i ovdje.


Najveću dilemu kada smo došli predstavljalo je koliko ćemo novca dići na bankomatu, da nam bude dosta jelte, pa sam ja onako odokativno ispalio hiljadu i petsto dinara per capita što je negdje cca oko 115kn.
Valjalo bi sad napomenuti da su cijene izuzetno povoljne. Pogotovo nakon onog šoka na moru, doć u malo mjesto u Srbiji čini se kao san. Cijene u kafićima su otprilike, više-manje duplo jeftinije nego u Slavonskom Brodu. Za primjer ću samo reći da Coca-Cola i macciato ne koštaju ni punih 10kn. Da živim u neposrednoj blizini Vojvodine samo bi išao preko Dunava meračit.
Klopa nas je izašla nešto više od 2000 dinara (sveukupno), stoga da se nesjećam kad sam se toliko obžderao zadnji put i da smo pola paprikaša ponjeli kući.

Ako laže koza, ne laže rog.
Ovako izgleda kotao u kojem se nalazi fiš, mi smo naručili mješani iliti “mešani” koji je čini mi se mješan sa šaranom i štukom.
Fiš bi se možda trebo meračiti s bijelim vinom, ali činilo mi se kao grehota da ne popijemo domicilno pivo.

 

Moram napomenuti da ja nisam inače ljubitelj ribe, ali fiš volim pojest. Jednom prilikom, još dok sam bio srednjoškolac, gimnazijalac takoreć mi na nastavi i to čini mi se baš imamo fiziku. I vidim ja izlaze ovi moji džabalebaroši iz razreda jedan po jedan, kao moraju na WC. Naravno meni se to učini sumljivo pa i ja zatražih da budem ispričan i mahinalno krenuh prema WC-u smatravši da su se posakrivali iza pisaora da zapale cigar. Kad ja u WC, nema nikog. A miris ribe prožeo školu. Prateći miris spustim se u kuhinju, a oni konji se poredali za stolom i merače fiš kojeg je domar spravio za neke Švabe koji su bili u prolazu. I ja šta ću onda, sjedoh pa zamezih.
A apatinski fiš je stvarno nešto posebo. Pojevši jedna tanjur, zagrabih drugi, pa treći. Već sam bio dobrano sit al se sjetih da smo naručili prženog šarana pa sam stao na trećem. Tanjuru.

Naručiti još prženu ribu poslije fiša je sam po sebi bio overkill jer fiš je jelo samo po sebi, međutim šaran (kojeg ja inače nisam fan, moram i dalje napomenuti) je bio fantastičan. Jest da je bilo puff-pant dok sam ga pojeo i da sam se uznojio kao kad idem na maratone od Broda do Gajne, ali sam ga pojeo do kraja.
Klopa je naprosto fenomentastična.
Prvotno je dogovor bio da ćemo svake godine 12. kolovoza doći u Apatin na fiš, međutuoa nakon svega dogovorili smo se ipak na period od svakih 6 mjeseci.

Toplo preporučam svim putnicima namjernicima i onima koji se manje namjeravaju da svakako dođu u Apatin, tim više ako im nije daleko od njihove kuće. Nije skupo, klopa je odlična, idealno za gastro izlet.

Stoga da zaključim:
Gastronomima – dobar tek!
Lovcima – dobra kob!
A ribolovcima – bistro!
Rudarima – sretno!
I sivma – mir i svako dobro!

 

Al se nekad dobro jelo? JNA?

Nikad nisam služio JNA iz razloga što sam bio tek balavi klinac kada se ta institucija raspadala kao i njihova država koju su imali. Ne samo da nisam nikad služio JNA nego bi se čak moglo i reći da sam sudjelovao u podrivanju tadašnje vojske, a već sam to u nekoliko navrata spomenio, tako što sam švercao baterije za tranzistor dvojici albanskih vojnika-rezervista kojima su prethodno zaplijenili baterije tako da budu u medijskoj izolaciji.
Danas bi to bilo mnogo lakše, samo bi trebalo precvikat žicu na ADSL routeru. I zaplijenit mobitele. Mp3 playere. iPhone. iPode. Dlanovnike…. a možda i ne bi bilo lakše.
I tako iako sam kao mlađi maloljetnik, tek pučkoškolac podrivao agresorsku vojsku nikada nisam dobio nikakvu zaslugu, recimo Red Boška Buhe s Danicom za maloljetničko djelovanje na uspostavi suverene RH.
Ali nisam dobio orden, nego tek šamar kad sam došao kući.

Danas je na TVu bilo, po ko zna koji put izrečena tvrdnja kako je JNA na početku rata bila 4. sila Europe što ja mislim da je apsolutni nonsens s obzirom na zastarjelost opreme, naoružanja, avijacije i svega ostalog. Ali bila je u top ten sigurno.
Zašto to kažem?
Pa zato što mi je moj prijatelj, inače diplomirani povjesničar poslao jedan zanimljivi priručnik koji je mene fascinirao – Priručnik za pripremanje jela u JNA ili skračeno – Kuvar JNA.

Kako ja nisam služio JNA, mogao sam samo ćuti o živopisnom jelovniku tadašnje narodne armije.
Uz tone krumpira kojeg je svaki ročnik morao oguliti barem 20 tona i vojnički pasulj, tu su bile mnoge delicije poput:
Dječje (dečje) radosti – kruh s margarinom i pekmezom za doručak,
SMB kuglice – (SMB = skr. sivo-maslinasta boja, fetiš boja armije kojom je bojala sve što je bilo vojno) grašak
DRNČ (skr. = detrgentni rastvor za nagrizanje čađi) – bosanski lonac, poznato još kao i Bosanac u loncu
SDO = skr. suvi/suhi dnevni obrok, u vojničkom žargonu poznato kao i “smrt dolazi odmah”
Popara – partizansko jelo, stari kruh – napoj
Pileći abortus – ne želim ni pomišljati što je to…
Uglavnom tko god se prisjeća svog služenja ex-vojske u ex-državi nikad ne priča nostalgično o prehrani.

Ali da je JNA pikirala na visoka mjesta u rangiranju svjestskih sila, to pokazuje ova kuharica.
Dobar vojnik je onaj vojnik koji je dobro nahranjen, to je recimo greška koju najjača svjetska vojna sila na svijetu uporno ne želi naučiti pa svoje vojnike danas u svojim bazama hrani raznim fast-food smećima iz poznatih svjetskih franšiza poput Burger Kinga, pizzerija itd…
Jer kako će gladan vojnik na brojnijeg i moćnijeg neprijatelja. Pogotovo ako nije motiviran za rat.
A u ovoj kuharici pokazuje se spremnost tadašnje JNA da normatizira prehranu i to zavidnom lepezom jela.

Čorbast pasulj volem, sa rebarca suva

 Iako bi čovjek pomislio da bi u kuharici prevladavli recepti za pasulj na hiljadu i jedan način, tu ipak nije slučaj.
Iznijet ću naslove nekih jela (od 491 predstavljenih!):
Jaja punjena ‘kasino’ masom, Pohovani riblji flle ‘orly’, Juneći odrezak “imperijal”, Juneći sote “stroganov”, Svinjska krmenadla u belom juku (triestino), Bećar-paprikaš, Papazjanija, Tirolska štrudla, itd…

Osim toga u kuharici se mogu pronaći mnoga “narodna” jela naroda i narodnosti Jugoslavije poput samoborskih šnicli, srpske salate, bosanskog lonca, mađarskih gulaša, makedonskih variva… i burek da ne zaboravim.

General-major Jurišić u predgovoru je lijepo objasnio kako ovo predstavlja upute i tehnološke i normativne za različiti spektar ljudi s različitim fizičkim i psihičkim naporima.
A realnost je izgleda pokazala da su pod najvećim psiho-fizičkim naporima bili visoki oficiri JNA jer su se jedino oni mogli gostiti raznim imerpijalima, stroganovima, tirolskim štrudlama i ostalim delicijama iz priručnika za pripremanje jela u JNA.
Možda da se JNA pravila svojim vojnicima sva ova jela stvarno bi bila 4. sila ne Europe nego svijeta.
Ali u ratu im ni to ne bi pomoglo, ako su ih mogli zaustaviti momci u tenisicama s krunicama oko vrata.
Iako sam bio klinac, sjećam se da je u HVu u ratu bio onaj keks koji je bio zamotan u kamuflažni celofan. Famozni rambo-keks.

Iako na JNA iz zadnjih dana, više manje svi imamo loše sjećanje, ipak nije z goreg da se pogleda ova kuharica koja je napisana poprilično dobro, vojnički s tablicama nutritvnih vrijednosti što može pomoći mnogima koji su danas na razno-raznim dijetama.
Zašto UN dijeta, kada može JNA dijeta?

Voljno i dobar tek!

Priručnik za pripremanje jela u JNA:
*DOWNLOAD*

Muško u kužini

Babinho ima zanimljivu pregaču, čiji je natpis jasno vidljiv. Ali ipak u kombinaciji s majcom koja se nalazi ispod pregače, sve dobiva smisao. A na majci piše: “Nobody’s perfect (I’m nobody)”. Reklo bi se da je naslov majce filozofski, a da ga je u kombinaciji sa pregačom Babinho još bacio na jednu višu gastronomsko-metafizičku razinu.

Dvije tisuće i osma godina je godina krompira.
Pardon.
Međunarodna godina krumpira (da budem egzaktan).
Nije to neka stvar koju je izmislio nekakav bloger iz Kirgistana pa onda rasprsnio blogosferom po svijetu… ne, ne… 2008. je međunarodna godina krumpira koju je proglasio UN.
Stoga u skladu s međunarodnom godinom krumpira 2008., ja, Jimbo, proglašavam da će službeno međunarodno jelo ovoga bloga, odnosno Jimbloga, biti – krompiruša!
Mislim da bi ovu praksu trebalo uvesti svake godine na blogu, da se uvede međunarodno službeno jelo godine.
A mislim da nema boljeg jela nego da se u ovoj tematskoj krompirskoj godini izabere krompiruša.
Nadamo se da ćemo ovu godinu dobro iskrompirati (iskrompirati (slang.) – slučajno navesti na povoljno, dobro ili pak odlično).
Upravo tako – kao što bi stara poslovica rekla – što gluplji Švabo to veći krompir!
Iako nikad nisam kontao tu poslovicu. Uvijek sam zamišljao žutog Švabu kako stoji u Lederhosnama s izrazito glupom facom (slini iz usta) dok u ruci drži krompir od 10 kila.
To je otprilike kao što Jergović kaže da u pjesmi “Bosa Mara Bosnu pragazila” nikad nije znao dal je Mara pregazila bosa rijeku Bosnu ili zemlju Bosnu a da mu nitko nije znao ni odgovoriti na to.

Danas sam odlučio praviti ćufte. Svatko ko se bavi iole kuhinjom zna da je napraviti ćufte poprilično lagan posao. Uzmeš meso, nabacaš svašta, malo ovoga, malo onoga, napraviš okruglice, pobacaš u lonac, kuhaš i voila! Međutim za nekog ko se odlučio baviti kulinarstvom tek nedavno ćufte predstavljaju značajan odmak od prženih fishsticka, hamburgera ili omleta na tisuću hiljada različitih načina.
Kako sam već jednom pravio ćufte i to po sličnom modelu moje sarme-prvijenca, danas sam odlučio napraviti ćufte ali Jimbo ćufte.
Neću otkriti recept, pošto je to tajna koju ljubomorno čuvam.
Nego što htjedoh reći… a da… Muško u kužini… to je naslov današnjeg posta.
Dobar broj muškaraca se plaši kuhinje (moram priznati da sam i ja bio nekad takav) kao da će to ubiti muževnost u njima. Au contraire. To je samo izgovor. Naime, u kuhinji se treba dokazati! Da, da…
Uspješna muškarac u kuhinji je upješan muškarac u životu, a vještina kuhinja samo pojača libido.
A ne smijemo ni zaboraviti onu staru narodnu poslovicu.
Kroz želudac do vagine.
Ovaj… do srca.
Ispričavam se.

Mislim da nemoram ni reći da su moje ćufte bile apsoštrumfno genijalne. Ono što me fascinira kod muške kuhinje je miris hrane.
Sad moram pažljivo birati riječi da ne bih ispao šovinist. Ovako ćemo nekako…
Kad žene kuhaju onda miris jela stvara jednu skladnu harmoniju prirodnih sokova jela, začina, kuhanja… apsolutna harmonija koja jednostavno hipnotizira i nemilosrdno otvara apetit.
Kada muškarac kuha… cijela kuća je prožeta snažnim mirisom jela, kao da se u ogromnom kazanu kuha jelo za odlučujući boj, a mješa ga bradati nordijski druid. A tek boja. Moje ćufte su izgledale kao da je sam nečastivi došao i prosuo čisto zlo u njih. A kako i ne bi, kad je to bila moja šokačko-mađarska kombinacija s paprikom iz Debrecina. Debrecin je inače mađarski grad sunca (kao i Segedin, također grad u Mađarskoj) i baš zato što ima jako puno sunca, paprika im je jako dobra, crvena i ono što je najbitnije ljuta ko sam vrag.
Stoga i ja predlažem da mi na Hvaru napravimo farmu paprika, odnosno da sve one vinograde preoremo, kao i maslinike i drveća ili grmove ili gdje već raste lavande i te ostale mirišljave gluposti i da samo sadimo papriku. Sigurno bi bila bolja od mađarske paprike, jer je Hvar najsunčanije mjesto u Europi, a još je i u Hrvatskoj. Naravno zabranio bi turizam pošto bi to bila dobra izlika za mađarske sabotere da pod krinkom nevinih turista u Ladama i Trabantima pale naše paprinike. Nego šta. Hvar bi bio zabranjen za strance kao što je Vis bio za vrijeme one države. Ko zna, možda je JNA sadila SMB papriku na Visu da pojača imunitet svojih ubervojnika koji su se sutra okrenuli protiv svojih naroda i narodnosti.
Nikad se ne zna…

Danas me Babihno zvao (to je ovaj s pregačom gore), sav ekstatičan, da ne kažem uzbuđen jerbo je on skuhao super zajebani grah koji je naravno bio ljut. On se nije odlučio za šokačko-mađarsku kombinaciju kao ja, nego za šokačko-bosansko-makedonsku kombinaciju pa je utrpao unutra slanine, kobasice, sudžuke, paprike i svakakvih suvih i nesuvih pizdarija. Kad sam ušao u njihov privremeni sarajevski stan… poznati miris kao iz mog stana… miris hrane pred odlučujući boj. Snažan i jak.
Zamolio sam Babihna da uslika svoj gravče na tavče i da mi pošalje sliku na mejl pošto sam ja zaobravio svoj fotoaparat.
Što je on i učinio:

Jest da se puno ne vidi, al je vidljivo da se gotovo sve pojelo što govori o kvaliteti.
Međutim ovdje je jedna drugi detalj zanimljiv. Gospoda koja se nalaze u ovom stanu, dakle još dvojica džilkoša uz Babihna, daklem njih trojica koriste plastično posuđe kao što je vidljivo sa slike! Evo šta ti je lijeno muško! Imaju perfektne tanjure u svom iznajmljenom stanu, ma predivan set iz Češke, ali ne! Oni koriste plastične tanjure jerbo je tako lakše. Kada sam uzeo staklenu čašu da si natočim čašu Cole, digla se uzbuna kao da je opet travanj 1992. u Sarajevu. NE! Uzmi plastičnu…
Zlo&naopako.

Eto gospodo moja draga, toliko od mene za danas.
Uživajte i u slast.

I ne zaboravite da je 2008. službena godina krompiruše na Jimblogu.
Cheers!

Pita tutorial

Došao mi je jedan kolega praviti pitu, pa sam odlučio od toga napraviti još jedan gastronomsko-kulinarski vodič za entuzijaste.
Pita može biti svašta, recimo ja bih za pitu rekao da je onaj kolač od jabuka, isto bi i amerikanci rekli, zapravo oni bi rekli pie, a mi bi preveli sa pita.
Ali ovdje je pita ovdje zapravo ono što bi mi Hrvati vulgaris rekli burek. Tak da ima burek s mesom, burek sa sirom, burek s zeljem, burek sa autobusom…
Bosanci pak se gnušaju takve nomenklature za poslasticu svojstvenu prvenstveno za njihovu državu, tako da oni kažu ovako nekako: “Sve su pite, pite, a jedino je burek – pitac!”
Što bi se reklo da je burek muška pita.
Tako npr., jel, ono što bi mi rekli da je burek od sira, on bi rekli – sirnica.
Za burek s krumpirom – krompiruša ili krompirača (ovisno lokalitetu)
Za burek s autobusom – Busovača. I tako.
A burek s mesom je burek. Samo burek.
E da.

Pravimo pitu što bi rekli ameri “from the scratch”, odnoso bez ikakvih gotovanskih dodataka, poput gotove jufke, pošto kako mi rekoše to ne valja to je bezveze i debelo. Vjerovat ću im na riječ.
I da zaboravih najbitnije, pravimo daklem krompirušu i burek (krumpir i meso).


INGRIDIJENTI (za tjesto od kojeg će se praviti jufka):
Brašno puderasto, namjensko za kolače ili pite
Malo vode
Malo soli
Malo ulja

Sol. Ili so.
Kad sam pitao koliko soli, kaže kolega: “A koliko… pa koliko ide jel’!”
Pif. Na jedno kilogram brašna, koliko sam odokativno mogao procjeniti ide šaka soli. Ženska šaka, ne međeđa kao kod mene ili kolege.

Usnimio sa da ide otprilike šalica (mala ona za kavu) ulja na ovu količinu smjese.


Vodu treba postepeno dodavati dok smjesa ne bude, da citiram: “nako.”
Međutim usnimio sam kratki edukativni clip o tome kako treba izmješati smjesu, pa ako imate relativno dobru konekciju ondak pogledajte kako se to mješa, s objašnjenjem:

httpv://www.youtube.com/watch?v=zEkGNsNoOEY

I kada to bude tako dobro da se “kači za kašiku”, ondak se to sve stavi u vrećicu (nisam dobio logičko objašnje zašto) da ostoji sat i po’ do dva, iako kaže kolega da pravi buregdžije to zamjese navečer i ostave preko noći:

Dok tijesto odstoji, nije zgorega napraviti neke predpripremne radnje…

Guljenje krumpira i sjeckanje luka…
Za takve radnje je najbolje uzeti besplatnu radnu snagu. Preporučujem civilne ročnike.

Priprema mesa za burek i rendanje krumpira za krompirušu…
Mesa pripremiti otprilike po sistemu “koliko ide” (na jednoj od slijedećih fotografija će se otprilike vidjeti koliko je to). Uz to dodati soli, malo vegete i… koliko se sjećam to je to.
U krumpir narendani dodati papra (po želji)

Razvijanje jufke je, koliko sam skontao najzajebaniji dio posla.
Ovako to izgleda na slici, međutim pripremio sam i još jedan edukativni jubito filmić da vidite kako to izgleda u pokretnoj slici:

httpv://www.youtube.com/watch?v=Z0f3LRBRqs4

Dodjevanje nadjeva.
Na ovim minijaturnim sličicama se otprilike može vidjeti kolika količina nadjeva ide na jufku.
Nako što je nadjev dodan, lagano posuti uljem. Ali ne puno ulja, pošto je ulje drastično poskupilo u zadnje vrijeme.

Nakon toga jufku treba fino zamotati, te posložiti u nauljenu tepsiju.

Pitu u tepsiji staviti u zagrijanu pečnicu na 250 stupnjeva C i peći 15ak do 20 minuta, odnosno dok pita ne dobije zlaćano-žučkastu boju…

Na slijedeće dvije fotografije pogledajte zadovoljnog kuhara s krumpirušom i burekom:

Pitu poslužiti uz jogurt

I tako se ukratko pravi pita.
Iako je potrebno uložiti puno truda, taj trud se ipak isplati kada cijelu kuhinju prožme miris svježe pečene domaće pite, a da ne pričam o simfoniji okusa…
Nadam se da će se netko i od vas ko nikad nije pravio pitu, odvažiti, uzeti oklagiju u ruke i ispeći pitu!

I zapamtite… sve mora bit na kaš’ki!

U slast!

Jimbova sarma ® v. 1.0

Jučer sam vidio ispred jednog velikog trgovačkog centra vidio pezejca. Dobro sam ga ošmekao jerbo se ovakav klasik rijetko može vidjeti na našim ulicama.
Bio je besprijekoran. Nigdje hrđe na njemu, ko nov! Odmah sam se zaljubio u pezejca. Dok sam zavirivao, na stražnjem staklu vidio sam papir na kojem je pisalo „Prodaje se“. Poljska limuzina, S klasa nekadašnje socijalističke elite, prodaje se za 2500 KM (oko 10 tisuća kuna). Uz to vlasnik poklanja i dijelova u vrijednosti od 1000 KM. 25 godina star. Prešao tek nešto preko 30000 km. Malo! Original lak.
Gledao sam čežnutljivo u pezejca kad je izašao vlasnik i rekao da ga prodaje za 2000 pošto mu idući mjesec ističe registracija i da ima za njega novih dijelova vrijednih preko 1000 maraka koje je kupio prije par godina u Mađarskoj (pumpa za vodu i još svašta nešto).
Htio sam ga kupiti ali mi je falilo nešto preko 1900 maraka… a da ga kupim… stavio bih SB – JIMBO registracije na njega. Tablice sa nazivima inače su rezervirane za vlasnike raznih SUVova i sportskih auta, ali ja bih malo promijenio tradiciju i nakačio na PZ-a personalizirane tablice. Lupio bih dvije crne štrafte po njemu i velikim masnim slovima napisao na zadnjem staklu – PANONSKI PREDATOR.
Međutim san o Jimobilu 1.0 prestali su onog trenutka kad sam se sjetio da bi obaviti šoping.

Jesen je došla na naša vrata u pravom stilu, hladno je a to znači samo jedno. Vrijeme je za sarmu!
Međutim, kako sam udaljen stotinama kilometara (dvije da budem precizniji) i državnom granicom od roditeljskog gnijezda odlučio sam se za dosad najsmjeliji korak dosad na području kulinarstva. Odlučio sam sam napraviti sarmu!
Može li smotani student koji ne zna ni jaja napraviti kako spada napraviti sarmu? Bez asistencije iskusne ženske ruke?
Jedan je način da saznamo!

O sarmi sam pisao već u nekoliko navrata kao kraljici jela, al nije zgorega se posjetiti jednog mog posta od prije 3 godine kada sam stao u obranu sarme pred blijedom kopijom – filovanom paprikom.
Filovana paprika je blijeda kopija, to sam već rekao, može ju svako napraviti, čak i potentni muškarac sa samo jednom rukom. Onda to doduše postaje silovana paprika.
Međutim, sarma… e to je umijeće.

Pa ne bi bilo zgorega reći koju riječ o sarmi.
Sarma je nacionalno jelo u Armeniji, Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Crnoj Gori, Grčkoj, Hrvatskoj, Mađarskoj, Makedoniji, Moldaviji, Rumunjskoj, Srbiji, Sloveniji, Ukrajini i šire.
Riječ sarma dolazi od turske riječi “sarmak” što znači „smotati“ ili „zaviti“.
Ovo super ljekovito jelo popularno širom istočne Europe pravi se na razne načine. Kod nas se sarma pravi na slijedeći način.
Uzima se kiseli kupus u koji se zavija mljeveno meso s dodatkom riže.
Ondak se to stavi kuhati par sati i voila! Sarma!
Ne zvuči pretjerano teško….

Pa da vidimo kako je ispala Jimbova sarma ® v. 1.0

Sarma svuda, sarma oko nas,
S Grbavice jedva čujno dopire tvoj smrad…

INGRIDIJENTI
1 kg mljevenog mesa
Preporučujem svinjetinu, međutim nisam bio raspoložen da se bacim u potragu za svinjetinom pa sam kupio junetinu.
Vegeta
Crvena paprika
1 jaje
Šalica riže

+ ono što sam ja zaboravio:
Slanina (pojeo), kobasica (nemam), luk crveni i malo bijelog (zaboravio)


Najbolji je kupus iz vlastite radinosti, međutim kako je u današnje vrijeme jako teško naći dobar kamen onda nije zgoreg koristiti se kupovnim kiselim kupusom.
Meni je pravo dobar onaj ogulinski kiseli kupus, mislim da se tako zove, a odličan je također i onaj što ga pravi kombinat iz Svetog Ivana Zeline.
Međutim našao sam samo ovaj bosanski kupus. Poslužit će i on.
Stoga ako sarma loše ispadne mogu uvijek optužit kupus. Čak nije ni semberijski.

U meso dodati jedno jaje, malo vegete i malo mljevene paprike. Po starom šokačkom receptu “kolko ide”.

Kako ja uvijek nešto zaboravim, srećom sjetio sam se na vrijeme ovaj put, dodajte malu šalicu riže u meso.
I onda opet sve to fino izmjesiti.

Kad je smjesa gotova, možemo počinjat sa zavijanjem.
Zvoni meni komšinica na vrata i pita mene – “Izvini student, al šta to zavija kod tebe u stanu?”
A ja spremno odgovorim: – “To ja sarmu zavijam.”
Loša fora, idemo dalje.

Na ispruženu šaku položimo list kiselog kupusa, tako da na zapešću bude početak korijena. Na taj dio tada se stavi ćuftica mesa (na slicu suviše velika, kasnije sam se već bio upraksao) i onda se to jednostavnim potezom zarola.
Dijelovi kupusa sa strane se zaviju untar sarmice.

I nakon nekog vremena dobijete ovakve fine smotuljke, kod mene raznih oblika i veličina. Ali za prvi put nije loše.

U lonac se stavlja sarma. Potom se nalije voda da prekrije sarmu.
Ovdje je kod mene nastao prvi problem.
Tipično.
Naime, uopće nisam razmišljao imam li adekvatan lonac za sarmu. Pa sam uzeo ovaj za koji se ispostavilo da je suviše mal.
No dobro…
Staviti na najjaču vatru da sarma prokuhati, potom smanjiti na mali plamen i čekati… ja sam odlučio da to potraje 2 i po’ sata.

2 i po sata kasnije…

Daklem, problem je očit. Malo su mi se sarme odmotale.


I kakva je Jimbova sarma ® v. 1.0?
Za prvi put… odlična!
Nije se raskuhala i bila kao pašteta, nije bila sirova, bila je taman!
Međutim nije bila slana koliko bi trebala biti. Problem je u tome što sam sarmu kuhao na električnom dijelu štednjaka (već gotovo godinu dana se pokušavam natjerat da kupim plinsku bocu) pa sam često dodavao vode (jaka ringla) čime se rasol dosta prorijedio.
Ali za prvu sarmu ja sam zadovoljan!
Pratice makes it perfect kažu naši anglosaksonski prijatelji, tako da će druga biti sigurno fenomentastična.

Konklužn.
Dokazao sam da smotani student može napraviti sarmu.

Cheers!

Al se nekad dobro jelo (kirvaj-verzija)

Push the mushroom, dude!
U Županji na ulasku na autoput. Čuj gljiva. Zvuči jako natripano

Kao što sam bio najavio u prošlom postu, bio sam na kirvaju u Gundincima.
Kirvaj (ili kirbaj) je proslava dana patrona župe i ima veliki značaj u selima Slavonije. To je jedan od najvažnijih dana u godini.

Gundinci pak… Gundinci su pak jedno živopisno selo na krajnjem istoku Brodsko-posavske županije, na granici sa Vukovarsko-srijemskom županijom gdje im je prvi susjed pa ko drugi nego Babina Greda. E sad… o Babogrecima ima mnoštvo priča i anegdota pošto je to valjda sinonim za selo u Hrvatskoj a i vala su Babogreci uvijek bili na svoju ruku.
Da ne spominjem priču o baj-Mati što je opalio caricu po dupetu na po’ avlije u Schoenbrunu, a ova mu rekla: “Jeeee, Mata, uvik si bio lud!”.
Za one koji se čudnim čudom pitaju o čemu ja to pričam, preporučam se da pročitajupost od 31. srpnja 2004.
Za ostale fantastične babogredske anegdote pozivam se da prelistate arhivuNidžinog bloga… počnite od početka nekad, daklem od proljeća 2004.

E sad kako Babina Greda ima svoju globalnu slavu, Gundičani su malko nako… reklo bi se kivni na njih.
– “Jee, vid ga što je lud. Ko da je iz Babine Grede!”
Tako bi nešto pravi Gundičanin rekao.
No dobro.

Gundinici, sigurno se pitate po čemu je dobilo ime. Pa po gunji naravno.
A šta je gunja, sad se pitate. Pa gunja je naravno dunja, pošto Gundinčani za dunju kažu gunja. Zašto, ostaje nepoznanica.
Recimo isto tako za rodu (lat. Ciconia Ciconia) ne kažu kao sav normalan svit roda u ženskom rodu – Roda nego u muškom – Rodo.
– “Eno vidi rodo na odžaku!”
Kao, šta bi oni za životinju morali određivati ženku. Ma, muško brate!
Šovinističko selo…

Još jedna zanimljiva stvar kod Gundinaca je ta, što to selo ima oblik neerektivnog penisa. Znam ja da sad ovo zvuči malo čudno, a imao bi i čika Freud svašta za reć na to al… ma pa pogledajte samo kartu ovu!
Pa sad vi recite meni da nije.
To kao onaj vic kad je Mujo došao kod psihologa/psihijatra a ovaj mu pokazivao one tintne mrlje (kako se to točno zove, baš sam neuk?) i ovaj svaki put kaže: – “Gola ženska!”
I tako nakon par slika psiholog/psihijatara postavi dijagnozu – opsjednutost seksom. A njemu Mujo na to:
– “Ja, bolan, opsjednut!? Pa ko pokazuje stalno gole ženske? Ti ili ja?!”

I uglavnom tako je danas bio, zapravo već jučer sad, kirvaj u Gundincima.
Sv. Matej patron župe.
Za kirvaj su specifični licitari i tako to, međutim kad porastete malo onda vam je samo klopa bitna.
Možda se sjećate moje priče o majoru iz NOB-a koji nije jeo po redu kako nalaže protokol. Uglavnom tu sam ukratko opisao kako se jede u Šokadiji.
Međutim, ovaj kirvaj je bila idealna prilika da se to malo podrobnije opiše i prikaže, naravno uz fotografije.
Pa stoga… što ne bih započeo.

Goveđa supa iliti juha
Ovako daklem počinje. Zapravo počinje s aperitivom, čašicom slavonske šljivove rakije, no dobro…
Slavonska supa je specifično jelo zato što je to melem za sve moguće boljke. Malo selo na krajnjem sjeveru Galije je imalo recept za napitak za nadnaravnu snagu. I tako su uspješno odoljevali rimskim legijama.
E pa, slavonska supa je nešto slično. To je apsolutni lijek za mnoge boljke poput gastritisa, liječi bolesti poput prehlade, legionarske bolesti, ublažava simptome PTSP-a i manične depresije…. apsolutno univerzalni lijek.
Samo… moguće ju je proizvest samo u Slavoniji.
Zašto?
Pa teško je reći…
Slavonski hrast (Quercus Slavonicus) su pokušali zasaditi van Slavonije. I izraste drvo. Pravi hrast. Samo što on nije tako dobar kao onaj slavonski. Mada je isto sjeme. Botaničari kažu da je to zbog specifičnih vremenskih uvjeta u Slavoniji, specifičnog sastava zemljišta… pravi slavonski hrast može se uzgojiti samo u Slavoniji.
Isto tako je i sa supom.
Pokušali su je mnogi praviti, prateći do zadnjeg detalja originalnu recepturu.
Ali ne ide…
Slavonsku supu moguće je samo napraviti u Slavoniji. Zašto… teško je reći. Vjerovatno zbog slavonske vode, naših goveda ovdje… zaista je teško reći. Ali ti uvjeti se nikako nisu mogli stvoriti van Slavonije.

Kuhano meso
Osim što je zdravo, ovo meso također je jako ljekovito, baš zato što se kuhalo sa ovom juhom gore opisanom.
Meko, a ukusno…
Od priloga tu je mrkvica koja je također bila u juhi, pa ondak ajvar, kiseli kupus i hren. Hren je izrazito ljekovit i zdrav.

Silovana paprika
Poslije kuhanog uvijek slijedi sarma ili filovana paprika. Filovana paprika je, ruku na srce, vrlo blijeda kopija sarme. Sarma je kraljica jela. Filovana paprika… ah, blijeda kopija… surogat sarme.
Međutim, kako još nije vrijeme kiselog kupusa, ondak se morate zadovoljiti filovanom paprikom.
Al sarma zato… uf, sarma…

Pečenka (u ovom slučaju rolovana)
Jednostavno u Slavoniji nema slavlja bez pečenog praseta. Otić u Slavoniju a ne pojest pečenke je kao otić u Jablanicu a ne najest se janjetinje. Jednostavno condicio sine qua non.
Ovo je specifična pečenka. Tzv. rolovana pečenka, jer kao što se i može vidjeti sa slike ona je srolana odnosno… pa rolovana jel.
Takva pečenka je izuzetno ukusna, a mene je zanimalo kako se roluje pečenka.
Pa sam zamolio Niđu da mi objasni proces rolovanja pečenke:
– “Pa…. proces je vrlo jednostavan. Odeš na bankomat, digneš novaca i onda odeš kod čovjeka što peče pečenke i naručiš rolovanu pečenku.”
Nisu ni sela, što su nekad bila…

Desert
Za desert naravno šokački kolači. Razni. Ukusni, fini. Mađarice, oblatne, breskvice, kiflice… ma svašta nešta.
Kod Nidže je inače bilo prije i palačinki za desert al to nema već par godina. Ja sam mu rekao da je podbacio što nema palačinki.
Al zanimljivo je da palačinki nema tamo još od dvije tisuće prve il druge kad je njegova mati spremila jedno 3 tepsije palačinki a nas dvojica to sve sami smandrljali. E, od te godine više ni nema palačinke.
Nikad nisam skužio zašto.

I to je otprilike to.
Međutim Nidžo je iznio nešto vrlo zanimljivo na stol, doduše nije to autohtono šokačko al me je zaintrigiralo kad je iznio na stol bocu motornog ulja.

Kad ja bolje pogleda… Valvoline liker od borovnice!
I to, paz sad 76% bezalkoholan!

A fora im je i poleđina:

I eto… toliko od mene za danas.

Cheers!

Puna trepeza

Zajebato je to kad nisi samozatajni bloger iz tame.
Evo recimo, sjedešmo prije par dana na Poloju, što vam je omiljetno ljetno brodsko izletište. I tako smo sjedili malo i mezetili kada meni pade na pamet ideja da ovjekovičim taj trenutak.
I uvijek prije fotografiranja imam običaj pitati: “Smijem li javno objaviti ovu fotografiju – na Internetu?”
Gotovo uvijek dobijem potvrdan odgovor.
To je kao ono na lijekovima, upozorenje o mogućim nuspojavama.
Tako svaki put za svaki slučaj ja tražim dopuštenje. Što je sigurno – sigurno je.
Jerbo ko zna šta će meni past na pamet.

Ali ništa, tako sam došao kući i dobio inspiraciju za post prošli, ovaj o vlakovima i “Enterpriseu” tako da nisam ni objavio ovu fotku javno iako sam preventivno tražio dopuštenje.
I što se dogodilo?
Sutra pitaju svi gdje je slika? Što nije objavljena? Svi su isčekivali da se vide na ovom nadasve turbo-cool super odlično i popularnom blogu, kad šipak… Jimbo se razvezo o vlakovima i glupostima…

Tako da sam ipak odlučio okačiti ovu fotografiju na Net.
A zanimljivo je zapravo i što smo jeli.

Mi kao pravi Šokci, pa bi čovjek pomislio da bi smo jeli čvaraka, kulina, slanine, kobasice, rakijca koja s nogu…

Iskreno rečeno, ja ne znam što nam je bilo da smo to pokupovali.
Osjećao sam se kao nekakav buržuj a ne kao stari graničar na obali Save.
Cordon Blue, sir, masline i račići.
Baš pravo buržujski.
Kata i strofa.

Ali jest fino. Ne mogu se požalit. A i nije baš da smo sad naručili catering iz Sheratona ili nekog fancy-shmancy restorana…
Ma jok, to je sve kupljeno u Billi.
Ali opet. Quod licet Iovi, non licet bovi. Za te pare smo mogli kupit pravog mesa i ispeć nešto konkretno. Recimo ćevapa i pljeskavica.
Ili da smo kupili pilića pa….
Problem svejedno biješe u tome što na slici postoji jedan vegetarijanac! Možete pokušati koji od ove trojice sa slike. Iako ne znam kako netko može živjeti u Slavoniji i biti vegetarijanac.
Vjerovatno isto onako kako biti alkoholičar i živjeti u Iranu.

Eto,
Cheers od brodskih buržuja.

Geografsko-gastronomski vodič kroz Europu i šire

Moram odmah reći da me na ovaj post inspirirao Pero Panonski sa svojim zadnjim postom “Toliko sam toga dozivio …”
Priča naš Pero u zadnjem svom postu kako je putovao po Beču, Grčkoj, Italiji… i meni pade napamet kako sam i ja putovao i po Beču, Grčkoj i ostalim zemljama.
Sjećam se ja Sikstinkse kapele, Schoenbruna, Vaclavih namesti, Reichstaga, Partenona, Bijele kuće….
I pade mi napamet jedan genijalna ideja, a mora da sam bio gladan, da napravim jedan geografsko-gastronomski vodič kroz zemlje gdje je kročila moja noga. Pa nadam se da će vam biti zanimljivo čitati ovo, onoliko koliko je meni bilo zanimljivo čeprkati po svom pamćenju.

Za početak pomoći će nam jedna karta na kojoj su išarane zemlje u kojima sam bio:

Daklem, ovo je karta Europe u kojoj su zašarane zemlje u kojima sam bio.
USA oliti SAD nije zašaran jerbo bi onda morao upotrijebiti kartu svijeta, a ta karta baš i nebi bila zašarana nešto posebno pa sam onda iskoristio ovako pa samo preko Islanda našarao + SAD
Postoji jedan problem s Velikom Britanijom. U Londonu sam imao transfer za Zagreb iz DC-a i službeno nisam kročio na teritoriji Ujedinjenog Kraljevstva. Iako sam dok sam se u shuttle krcao, stao na neku cestu, ipak mislim da se to ne pika. A i nisam tamo ništa jeo tako da nam je za ovaj vodić UK odnosno GB odnosno ENG nebitno/a.

Najbolje bi bilo da se to napravi abecednim redom.

AUSTRIJA / ÖSTERREICH

Kad bi se uzeli sve moje putovnice i brojali štambilja najviše bi bilo onih na kojem piše “Spielfeld – Österreich”.
A paradoks je u tome što mi je, Austrija tranzitna zemlja uvijek bila. Ne sjećam se dali sam se ikad zadržao u Austriji duže od 24h. Davno sam bio u Beču, i sigurno sam jeo nešto tamo… al’ očigledno da je nebitno pošto se nesjećam.
Međutim, Austrija je poznata po svojoj kavi.
Jednom zgodom, nekad u ranojutarnjim satima, ulazimo Scotty (mladi student-inženjer, čitatelji će ga se sjetit iz priče “Depolarizirana industrija”) i moja malenkost u jedan restoran na nekoj odurnoj austrijskoj tankstelli nadomak, čini mi se Salzburga. Nekakav je bio dogovor da ja njega moram počastit kavom u zadnjoj austrijskoj rupi kako kakvi gastarbajteri. A mi smo kao bili mladi gastarbajteri, trebali smo nešto kao raditi u Njemačkoj, međutim dva mjeseca smo sjedili i pili Beck’s do iznemoglosti i hodali po Frankfurtu i tako.
I uglavnom, ja ko ja, moram ja bit faca pa šprehat.
Sjeli mi za stol, došla konobarica, neka što je dobila posao u tom gasthausu nekad baš kad je izvšen anschluss Austrije.
“Grüß Gott! (Faljen Bog)” – pozdravim ja propisno po austrijskom. Ozdravi konobarica.
– “Bitte ein Kaffee mit Sahne und… (Molim vas jednu kavu sa šlagom [kremom] i…)” – taman da naručim kad me prekide kelnebarica:
– “Mit wem?! (Sa čime?!)
– “Was mit wem? (Što sa čim?) – zbunjeno pitam nju
– “Mit welche Sahne? (Sa kakvom kremom?)” – upita ona mene, a ja gledam onako zbunjen i nikakav pa rekoh:
– “Mit Schlag Sahne…? (Sa šlag kremom?)
Namršti se konobarica: – “Na, gutt. Etwas noch? (No, dobro. Još nešto?)
– “Ja… und ein Kaffee mit Milch (Da… i jednu kavu s mlijekom) – rekoh joj ja i tud nastane problem.
Naime ja sam svoj njemački, osim što sam ga malo u gimnaziji učio, poprilično kovao na porajnskom dijalektu pošto sam dosta vremena provodio u Rheinlandpfalzu. Kod njih je recimo specifično što riječi koje završavaju sa -ch izgovaraju sa [š] a ne sa [h] kako je to po Hochdeutscheu. I sad ja u po’ salzburškog kraja pričam s rajnskim dijalektom.
– “Mit wem?” – reče ona
– “Mit milššššš”
– “Mi..i… mit wem?”
– “Mit milššš, ženo Božja”
 – ja sad već revoltiran ubacujem hrvatski
 “Was ist… dieses Milššš? (što je to Milš?)” – upita ona mene, a ja gledam u nju i nemogu vjerovat da žena ne zna šta je mlijeko…
– “Milššš, Milk, Milch…”
– “Aaaaa… mit Milch!”

Dobili smo kavu, jednu s mlijekom, jednu sa šlagom a ova priča će u Njemačkoj dobiiti svoj nastavak…

BOSNA I HERCEGOVINA


Kod gospodina Neutrina sam u prvom dijelu intervjua onako ofirno spomenio gdje valja jest u Sarajevu.
Al nije Bosna samo Sarajevo. Još za dodat… Ćevapi kod Harija u Travniku i nezaobilazna jablanička janjetina. Ima toga još mnogo… eto da dodam još – nipošto u domaćinstvima nemojte izbjegavat pitu i sarmu. Bosanci su majstori za to.
Obavezno pogledati i post o bureku – Burek u svemiru.

ČEŠKA REPUBLIKA / ČESKÁ REPUBLIKA

Češka je naravno poznata po pivu. I to vrlo dobro pivo od kojeg se možeš fino najest i napit.
I stvarno sam se u Pragu napio pravo dobrog piva.
Ali što se tiče jela… vjerujem da Česi imaju dobra jela, međutim ja se sjećam da sam jeo hot dog koji sam kupio u nekoj socijalističkoj trgovini kakve se kod nas mogu još vidjeti eventualno u nekim Pizdićima, a ovakva je bila u centru Praga.
Hot-dog kao hot-dog i nije bio nešto. Nekakva hrenovka umotana u kiflu… ali ono što me je zaprepastilo je bila cijena. To je bilo nekoliko kruna, ne sjećam se ni ja koliko, ali sjećam se kad sam to konverzirao u domaću valutu da je to bilo ravno – dvije kune!
Dvije kune za obrok! Pa to nema ni u SC-u!

FRANCUSKA / LA FRANCE

Vrlo kratki boravak u Francuskoj, sjećam se jedino francuskog kruha. I nije nešto…

GRČKA /HELLAS (blog.hr ne prikazuje ćerilicu niti grčki alfabet)

Dvije stvari vezane za hranu.
Prva… neka selendra grčka na Peloponezu. Stali mi u nekom restoranu jest.Souvlaki. To je kao grčki specijalitet. Nisam skontao što ima specijalno u ražnjiću. Klasičan ražnjić na onoj dugačkoj čačkalici.
Elem, Souvlaki ko i svaki drugi ražnjić. Al ono što je bilo smješno u cijeloj priči je to kada sam ja krenio u WC dotičnog “restorana”. I naravno uđem u kuhinju. A u kuhinji neka drugarica kuharica kuha neko jelo a pored šporeta stoji sportska neka Yamaha od brat-bratu jedno 700-750cc!! Sportski motor u kuhinji!!
Onda sam se prvi put razočarao u EU.
Kasnije smo sjedili ispred restorana i gledali kako iz drugog restorana letaju tanjuri kroz prozor. Došli Njemci na feštu….
Druga stvar. Mi u Ateni u potrazi za hranom. Gladni i žedni naiđemo na fast-food koji se zove Quick-pitta (slika iznad).
Jeli Güros koji je zapravo grčka verzija Kebaba. Samo manji… Puno sretnija kombinacija od McDonaldsa u svakom slučaju.

ITALIJA / ITALIA

Čovjek bi pomislio da je Italija gastronomska meka.
Kako sam se proveo prošle godine u Italji… pogledati ovdje: “Pa ti sad kao počni nekako…”
Pogledati podnaslov pod nazivom “Talijanska hrana”
Jednom zgodom kad sam bio u Rimu hranili su nas pet dana za redom pastom. Poslije toga nisam jeo tjesteninu sigurno pola godine.
A trenutak za pamćenje?
Padova, povratak iz Rima.
Gladni i premoreni, nas trojica tražimo pizzeriju. I nađosmo.
Gledam ja u meni kao tele u šarena vrata i zamolim konobara da nam preporuči neku normalnu pizzu.
“Bene, bene!” – i odleprša on u pravcu kuhinje.
Vratio se sa pizzom na kojoj je bio – pečeni krompir!
Kasnije su me mudri ljudi koji su putovali po Italiji naučili da treba naručivati samo Pizzu quattro stagione iliti četiri godišnja doba.
U Ferrari sam imao otprilike slično situaciju sa kavom kao u Austriji. Naručio sam caffe latte a dobio nešto sasvim deseto.

LUKSEMBURG / LUXEMBURG

Velika Vojvodina Lukesmburg mi je ostala u pamćenju kao zemlja koja i nije tako velika.
Ne bih znao što je specijalitet kod njih, sjećam se da sam u nekoj slastičarni (u Luksemburgu – gradu) jeo špageti sladoled. Nije bio ništa posebno, osim što je stvarno cool izgledao.

MAĐARSKA / MAGYARORSZÁG

Mađo, zemljo obećana!
Prva stvar – langošice u Pečuhu. Mmmmmm… (slika gore)
Druga stvar – kobasice u Harkanyu. Ljute, a dobre!
I naravno nezaobliazni Vaykrem… imali boljeg sira za mazanje?

NJEMAČKA / DEUTSCHLAND

U Berlinu sam se uvjerio da je njemačka kuhinja katastorfa. Imaju neke zašećerene trave koje predstavljau salatu…
Ipak, valja izdvojiti currywurst (fotografija gore). Čini mi se da je to baš berlinski fast-food specijalitet. Zapravo ništa spektalurno… kobasica začinjena curryem. Ali stvarno fino.
I naravno kebab. Kažu da njemački Turci prave bolji kebab nego turski Turci. Ja sam ga jeo u svakavim varijatama… pileći, u jufki… i mogu reć da je stvarno odličan.
Zanimljivo… toliko proputovao Njemačku, a nikad nisam jeo one famozne bijele bavarske kobasice…
Ali prije nego krenemo na SAD, dužan sam dati nastavak priče o kavi koja je počela u Austriji.
Daklem, par dana kasnije, možda i tjedana, ko’ će ga znat, Scotty i ja se vraćamo iz neke trgovine alatom (ako nije i OBI bio) i padne nam napamet da popijemo kavu usput.
Mjesto radnje, zaboravio sam napomenuti – Bingen na Rajni.
Ulazimo u neki… pa neznam ni kako bih to definirao. Nit je kafić, nit je restoran… neka vrsta njemačkog dinera.
Dolazi konobarica, ovaj put mlada, plavooka i plavokosa. A ja sa svojim šokačkim šarmom i seksipilom:
– “Gutten tag! Bitte ein Kaffe mi Sahne…” – i sad čekam da me upita s kakvim sahne, kad ona:
– “Ok, mit Sahne. Noch etwas?” – dakle skontala je za šlag! Sad mogu mirne duše naručiti kavu s mlijekom.
– “Ja.. und ein Kaffe mit Milch.” – ovaj put na čistom Hochdeutsche. Sa -h na kraju.
– “Wie bitte? (Kako molim)” -upita ona, a meni odma mrak na oči.
– “Mit ššššššššššš. Mit MILŠŠŠŠ MILŠŠŠŠ KEIN MILCHHHH, MILŠŠŠŠŠ” – zagrmim ja
– Ok. Ein Kaffe mit MilŠ und ein mit Sahne?” – potvrdi ona
– “Jawohl!” – ponosno potvrdih narudžbu.

SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE / UNITED STATES OF AMERICA

Amerikanci su nacija fast-fooda kao što naravno znate. I kod nas ga ima na svakom koraku.
Moj izbor kod fast-fooda bi bio Taco Bell. Meksička verzija fast-fooda. Tacos, buritos i ostalo. Volim začinjenu hranu.
Ipak valja izdvojiti Rick’s Philly Steaks u naravno Philadelphiiji. To je kao nekakav… a šta ja znam.. nešto ko kebab i odrezak sa sirom. Stvarno odlično. Prva liga. Ima kod tog Ricka slika tko je sve jeo kod njega. Ma uglavnom nema ko’ nije. I Bill Cosby i predsjednici pa i Jimbo.

SLOVAČKA / SLOVENSKO
Dva puta prošao u tranzitu kroz Slovačku.
Jeo ništa.

SLOVENIJA

Nemam pojma šta jedu Slovenci, al znam da bi Pervan sigurno mogao od toga mogao napraviti vic.
Uglavnom sjećam se da sam u Sloveniji prvi put jeo pravu krofnu onu američku i to mi se pravo svidjelo.
U vremenima dok sam bio tamburaš, svirali smo na nekom festivalu u Metliki (dva km. od HR granice – opet materijal Pervanu za vic) i sjećam se da su nas ponudlidoughnutsima pravim američkim.
Par godina kasnije, u tranzitu prema Italiji, odnosno Grčkoj, stadosmo par kilometara prije tršćanske granice da kupimo alkohola (rakiju smo uspjeli smlatit do Zagreba).
Onda sam se uvjerio da je Slovenija na zapadu.
Trojica policajaca slovenačkih stoji za pultom na pumpi i jede – doughnutse.

Eto… nadam se da ste izdržali barem do Italije.

Al’ se nekad dobro jelo… baš!

Ovo dođe kao dobar nastavak na priču o ICAR konzervi.
Danas sam bio kod prijatelja iz Orašja na “mezi”, a kod njega najviše volim ić na mezu zato što su Posavljaci najbliži nama Slavoncima. Nema kao kod ostalih Bosanaca onog običaja meze koje traje sto godina, nego se izvadi na stol sve što se ima pa se ždere dok se ne prežderemo. I onda piješ.
Takvi su običaji.
Ovdje gdje god naletiš kod nekog na cijelonoćno cuganje, uvijek ima meze na stolu. Pa malo pomalo. Kod nas Slavonaca se prvo naždereš pa cugaš. Pa onda opet jedeš. Recimo, kao kad smo Robica i ja naterali Krešu (a bili smo već dobrano pod gasom) da nam grije sarme. U 2 ujtro.

I tako jedemo kolega i ja svega što je bilo na stolu. A pun sto. Travničkog sira, mozzarele, kulina i kobasica raznoraznih (oraških) a zatekla se i jedna sudžukica srednjobosanska. Bila je to zapravo kobasica, al smo kolega i ja posprdno to stalno zvali “sudžukica” jer je bila nekakva bljedunjava i jadna i sa svakim zalogajem kulina bi vikali kako Bosanci (srednjobosanci) nemaju pojma o kobasicama i ostalim radostima sušenog mesa za razliku od nas Slavonaca i Posavljaka.
Mozzarela odudara od ove balkanse trpeze jer ja nisam mogao odolit da je ne kupim kad sam išao kupit paradajz (oliti rajčicu). Uglavnom tu se razvezla neka rasprava o siru (kolega ne voli mozzarelu) i ja se onda sjetih – al’ se nekad dobro jelo.

Subota je u Brodu pijačni dan. Sjećam se, u djetinjstvu onih prijeratnih dana da je mati išla svake subote na pijac (oliti tržnicu) pa bi donosila sir i kajmak domaći od onih snaša.
Uvijek su mi u glavi one snaše umotane s onim kanticama mlijeka i kajmaka, te sirom umotanim u one krpe. Zagrepčanci to asociraju s kumicama s Dolca. Sir i kajmak da, Europa ne – ili kako je išla ona smješna anti-europska kampanja….
Elem, subota je bio dan kad se doručkovao sir i kajmak. I sjećam se da sam kao klinac jeo desert koji je bio – pošećereni kravlji sir. Genijalan desert. Nisam to jeo… ko’ zna odkad.
Ali eto, kako je i taj kapitalizam kod nas zagazio, mati više ne ide subotom na pijac, a i ja zadnje tri godine proboravim kod kuće u Brodu godišnje kad se sve zbroji… možda mjesec dana.
Sad je sve to zamjenio Dukatov Mileram i Dukatov zagrebački sir iz Kauflanda ili Bille.
Zanimljivo je zapravo kako se vremena mjenjaju.
Jednog dana ću ja, ako Bog da, svojoj djeci pričat kako sam jeo oriđiđi sir iz krave pošećeren, na što će se oni grozit i bit će im nepojmljivo zamisliti sir iz krave, pošto ko zna iz čega će u budućnosti dobivati sir. Bit će to neki sintetički GMO užas.

I tako se dalje razvezla priča o kulinarsko-gastronomska. Uglavnom Posavljaci, baš poput Slavonaca, imaju identičan običaj što se tiče krmokolje.
Sem jedne razlike. Naime, oni ne prave krvavicu.
Kaže kolega da on nikad nije jeo krvavicu. Mislim si ja, pa nisi baš puno ni propustio. To je valjda najgori šrot koji se može pojest od svinje. Al šta ćeš drugo jest svježe nakon klanja, kad se ovo ostalo još nije osušilo.
Kad kaže on meni, pazi sad šta je naša “krvavica”!
I krene on prema frižideru. Izvadi krvavicu iz frižidera. Gledam ga zbunjeno – ko’ tu kog jebe, da izvinete.
Kad kaže on meni – vidiš to ti je kod nas kolač.
Pogledam bolje, kad stvarno kolač!
Čokoladni nadjev s izdrobljenim petit keksom zamotan u oblatnu. Osim što je izuzetno zanimljiva dizajna (poput recimo onoga kolača “jaje na oko”, što izgleda baš kao – jaje na oko!) i izuzetno je ukusan (za razliku od “prave” krvavice). Probao sam komadić iako se dijetiram pošto sam opet poprimio veprovsku konfiguraciju.
Nažalost nisam imao pravi aparat pa sam mobitelom uslikao par slikica da vidite kako zanimljivo izgleda ovaj kolač.
Kolega je obećao i recept koji će biti pravovremeno objavljen na ovom blogu.
A evo sličkice:

Na Futilnom blogu sam našao i zanimljivu verziju mesne torte:

Fotografije preuzete sa http://futilni.blog.hr

Burek u svemiru

Dobih od vlasnika Vnukbloga neki dan mejl:

daklem…

ne bi vjerovao ali u zadnje vrijeme me jebu oko bureka sa sto strana

ja kao jedan zadrti brođanin se ne dam al brade uspjeli su mi sjeme
sumnje usaditi

tako da ti kao zadrti brođanin(tm) u dijaspori imaš bolje resurse od
mene da istražiš i napišeš blog o tome koji je burek pravi, motani ili
okrugli, odakle je potekao, ono općenita povijest te prehrambene
delikatese 🙂

dakle smatraj se memnutim 😀

jer sam počeo u zadnje vrijeme prakticirati sljedeće – ako nije na
jimblogu pisalo nije se ni dogodilo!!!

Polaskan naravno, preostalo mi je jedino da se bacim malo u istraživanje i napišem članak o bureku.

Pojam
“Nisam dovoljno bogat da jedem baklavu i burek svakog dana”
Turska narodna poslovica

Burek je vrsta jela (pita) od razvučenog tijesta s preprženim mesom koje se danas može naći u zemljama koje su bile nekada pod vladavinom Otomanskog Carstva.

Etimologija
Sve su pite pitice, a burek je pitac!
Bosanska narodna poslovica

Börek vjerovatno potiče iz turske kuhinje. Börek je turska riječ za ovo slojevito jelo od tijesta, ali također i za ostala jela od testa. Samo u turskom jeziku riječ burek ima tako široko značenje. U svim ostalim jezicima u kojima je pozajmljena, riječ se odnosi samo na neke vrste peciva.

Ime može dolaziti od turske reči bur (savijati); slično kao i u hrvatskom, gdje riječi savijača (od savijati) i gibanica (od gibati) također opisuju određeno slojevito jelo od tijesta, ili možda od perzijske reči bkrek.

U Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji burek je naziv za sve vrste pita, a uz pojam bureka se dodaje još i naziv nadjeva.
Najčešće su dakle verzije “burek s mesom”, “burek sa sirom”, “burek sa zeljem”…
Postoji jezička težnja u Hrvatskoj da se koristi riječ burek samo za jelo sa sirom.

U Bosni i Hercegovini pak burek je isključivo pita s mesnim nadjevom.
Ostale pite dobivaju izraz ovisno o nadjevu. Pita sa sirom – sirnica, pita sa zeljem, odnosno špinatom – zeljanica, pita s krumpirom – krompiruša ili krompirača (ovisno o regiji), pita s tikvom – tikvenjača

Burek u bivšoj SFRJ
Kada bi u Hrvatskoj burek sa sirom počeli nazivati sirnicom, to bi bila uvreda za pravu sirnicu. Ovako je samo uvreda za pravi burek.
Jimbo, vlasnik i autor Jimbloga

Burek se je popularan u svim zemljama bivše Jugoslavije i obično se konzumira kao “fast-food”. Tradicionalno se konzumira uz jogurt.
Burek je u redovnoj ponudi svih pekara, a osim pekara pite (ili bureci) prodaju se u specijaliziranim prodavaonicama koje prodaju isključivo pite i jogurt – buregdžinicama (BiH, Hrvatska, Srbija) ili burekdžilnicama(Makedonija).
Kultura bureka je u Hrvatsku došla nekad poslije Drugog svjetskog rata kada su poznati albanski pekari počeli s prodavanjem bureka u blizini zagrebačkog željezničkog kolodvora.

Slagani (okrugli) ili motani burek?
burek, pita zeljanica,
janjetina i lukmira
izašla mu na nos duša
ko u moju pjesmu dira 

Dino Merlin: Burek, s istoimenog albuma

Kontroverzno pitanje koje povlači žestoke rasprave. Na kraju krajeva, zbog čega je i pokrenut sam ovaj post.
Daklem.
Slagani – odnosno okrugli burek je tradicionalno srbijanski burek, dok je motani burek tradicionalno bosanski burek (kojeg prave svi narodi na taj način – i Hrvati i Bošnjaci i Srbi).
Iako nije zgoreg napomenuti i da je slagani burek također prisutan u BiH, u nešto manjoj mjeri.

Okrugli burek se pravi od tijesta koje se baca u zrak da se razvuče.
Recept za moderni okrugli burek je razvijen u Nišu, gde ga je 1498. predstavio čuveni turski pekarMehmed Oglu iz Istambula.(referenca: Doderović, M.. “Draži burek nego “Mek”” (HTML), Glas Javnosti, Glas Javnosti, 08.07.2004.)

Priprema se tako da se postavljaju slojevi tjesta između koji se stavlja nadjev.
Srpski burek je popularan u Hrvatskoj, gdje se pojavio, kao što sam već naveo, u drugoj polovici prošlog stoljeća.
Takav burek je u obliku kruga, odnosno kotača i poslužuje se tako da se taj krug razreže na četvrtine, i tako se prodaje po komadu.
Srednja cijena te “četvrtine” je 8KN u Hrvatskoj.

Motani burek se pravi tako da se tanke kore (jufka) napune i zatim se umotaju. Ova vrsta jela je također vrlo popularna u Hrvatskoj, gde su je uveli Bosanski Hrvati.
Ovakva vrsta bureka je u srbijanske gradove došla 90ih posredstvom izbjeglica iz Bosne i Hercegovine. U Srbiji se motani burek uglavnom pravi u domaćinstvima i generalno nije na ponudi u pekarama.
Takva pita se u Srbiji naziva sarajevska ili bosanska pita.

U Bosni i Hercegovini motani burek se nudi u dvije standardne verzije. Prva verzija je, prisutna u buregdžinicama, je pita (burek) koji se peče u tepsiji u oblikućiza odnosno u cijevastom obliku . Takva pita se prodaje na vagu po cijeni otprilike ovoj:
8KM (cca. 32KN) za kilogram bureka, 6KM (24KN) za kilogram sirnice, zeljanice, 5KM (20KN) za kilogram krompiruše.
Druga verzija, prisutna u pekarama je takozvani “zvrk” (slika: motani burek). Cijena otprilike 1.5 – 2KM.

Koji je bolji?
To je teško reći, zato što stari latini kažu degustibus non discutabant, odnosno “o ukusima se ne raspravlja”, tako da je to prvotno individualni izbor. Tako da se ni za jedan ne može reći da je pravi. Sve to ovisi kako tko što voli.
U Hrvatskoj je, koliko je meni poznato iz mog malog istraživanja popularniji “okrugli”, tj. srpski burek.
Motanom bureku se najviše spotiće to što ga je teško jesti – odmotava se, čovjek se zamasti. Jufka je katastrofalna i zagorena, sjećam se da se Strizy jednom tako porezao na burek!
Međutim to je problem s burekom u Hrvatskoj.

Kada sam prvi put došao u Sarajevo, bio sam očaran burekom. Kao prvo jufka (tijesto) nije bilo zagoreno. Nije bilo tvrdo. U bureku je nevjerovatna količina mesa! Burek ne prouzrokuje žgaravicu! Nije premastan!
Otkako sam se preselio u BiH, odnosno otkako mi je ovo privremeno mjesto boravka tj. prebivanja odlučio sam da neću više jesti burek u Hrvatskoj. Jer to više nema smisla.
Hrvatski burek je blasfemija naspram pravog bureka.

Jedina stvar koja je bolja od bureka jeburedžik.
S buredžikom me upoznao moj prvi cimer Gadura koji tvrdi da sumnja da stari majstori buregdžinica stavljaju kokain unutra jerbo dotićni izaziva ovisnost!
Buredžik je zapravo burek koji se premazuje smjesom pavlake (kiselog vrhnja) u koju je umješan bijeli luk.
Odlično, ali pozdravite se od socijalnog života.

Zanimljivosti o bureku

Svemirom se širi miris bureka…
Top Lista Nadrealista, znanstveno-fantastična serija “Burek u svemiru”

Vjerovatno najpoznatija sarajevska buregdžnica gdje možete pojesti jednu od najboljih pita u Sarajevu je svakako buregdžinica “Bosna” na Baščaršiji.

Svake godine se u Nišu održava takmičenje bureka (Buregdžijada).2005. je napravljen burek od 100 kg, s promjerom od 2 m i smatra se najvećim burekom ikada napravljenim.

Dino Merlin je 2004. izdao album Burek. Cover nosača zvuka (vidi sliku pored) je stilizirana slika bureka u “zvrku”. Sličan logo ima buregdžinica“Bosanski burek” pokraj stadiona NK Željezničara (razlika je, što je na njihovom logu burek suprotno zavijen). Navodno je ta buregdžinica Dinu Merlina tužila zbog povrede copyrighta. To je, ukoliko je istinito, prvi slučaj da je jedna buregdžinica tužila medijsku ličnost zbog povrede autorskih prava odnosno trademarka.

Ime jednog od najvećih internet foruma u Srbiji jeBurek Forum.

Reference:
Burek@wikipedia (eng)
Burek@wikipedia (srpski)
Recepti virtualni kuvar: Bosanski burek

Sarma gegen paprika – Das Essen Krieg!

Od sve mi hrane najdraža sarma,
Sva ostala klopa joj nije do boka,
Miješano meso smota se lijepo
U listove zelja, da vidis veselja
Sarma je prava poslije par dana,
Kad ugledas krutu mast na vrhu.
Curi niz bradu, juhica fina
Odbacis pribor, ždereš ko svinja.
Po cjeli dan žena me grdi da samo jedem
SPAVAM I PRDIM
Za one stvari tako njoj drage, ja više nemam
NI VOLJE NI SNAGE
Meni se, iskreno, više ne da
Znojiti na njoj, dok ona drijema
I baš me briga sto kuja melje
ČIM ONA ODE JA VADIM ZELJE!!
SARMA (nesto kao)
SARMA (jelo pravo)

Stara vjekovna dilema Sarma protiv filovane (hrv. punjene) paprike dobila je na Jimblogu kroz anketu i komentare raznih posjetitelja novi ton.
Rezultati ankete, ipak pokazuju da je sarma pobjedila, iako doduše kratko sa tek malim postotkom prednosti. However, filovana paprika se održala vrlo dobro, puno bolje nego sam ja očekivao.
Sarma i filovana paprika. U pravilu vrlo slično jelo. Miješano mljeveno meso i riža. Jedino je objekt kojim se puni drukčiji. U sarmi to je kupus, a u papriki to je paprika. E i u tome je suštinska razlika koja daje poptuno različiti okus jednom i drugom jelu po završetku kuhanja istog.
Sarma je kao neko nacionalno jelo, jedino što još nismo odlučili iz koje zemlje jerbo se jede na svim teritorijama, oblastima, republikama, distriktima, županijama, općinama, entitetima od Vardara pa do Triglava. Po tome, uz potencijalnu opasnost da će me prozvat jugonostalgičarem, mislim da bi jedino bilo pošteno nazvati sarmu jugoslavenskim jelom (da ne bi bilo zabune, one jedine i prave eSeFeRJot Jugoslavije, jerbo onu poslije kvazi-Jugu nije niko normalan priznavao kao taku). Nadalje, ako ukucate Sarmu u googleu, naći će te na hrpu recepata na svim mogućim jezicima juge, i latinićnim i ćirilićnim.
Sarma sa socijološkog stajališta
Sarma je tipičan primjer životnog standarda u bivšoj Jugi. Kao recimo famozna teorija o statistici: Ja jedem kupus, ti jedeš meso – u prosjeku jedemo sarmu. Ta teorija bi se i danas mogla primjeniti u RH, pogotvo zbog odumiranja srednjeg sloja.
Nadalje, sarma se jede u zimu i to zbog kupusa koji se kiseli tada i šta ti ja znam već kako, tu sam malo tanak što se tiče hortikulture i agronomije. Sarma je inače sastavno jelo za Božić, naravno uz tradicionalnu pečenku.
Filovana paprika, za razliku od Sarme ne nosi prefix nacionalnog, tj. nadnacionalnog jela. FP je, citirajući prave gurmane, «blijeda kopija sarme». Ako ukucate «filovana paprika» u googleu dobit ćete znatno manje rezultata nego za sarmu. Nastanak FP vjerovatno ima veze s sarmom, u nedostatku listova kiseljenog kupusa, netko se dosjetio da meso napuni u paprike, koje inaće u ljeto ima kolko ti srce zaželi a i cijena je vrlo pristupačna.
Filovana paprika bi moglo biti i mađarsko nacionalno jelo, logički gledano zbog njihove opsjednutosti paprikom.
SARMA VS. FILOVANA PAPRIKA
Daklem, zašto sarma po meni nosi neosporivu prednost pred FP-om? E pa, okusom je kud i kamo bolja, a onaj ko kaže da je FP bolja, onda mogu odgovorno tvrdit da nije jeo pravu sarmu. Ipak, stari Latini bi rekli, a to može i Niđo potvrditi, De gustibus non discutabant.
Dalje… kupus nosi kud i kamo puno više vitamina C od paprike i vrlo dobro može poslužiti baš u zimu kada razne viroze i gripe vrebaju na naša krhke organizme.
Slatkišova teorija – sarma puno bolje pomaže pri otrežnjenju jerbo tijelu intoksiranom alkoholu puno bolje prija kiselo, a ne slatkasto.
I ipak pored svih tih konkretnih činjenica, zašto FP ipak ima veliku popularnost? I sam sam pokušao odgonetnuti tu enigmu, nažalost ne s previše uspjeha. Zaključio bih samo da su FP prihvatile mlade generacije ponukane New Ageom i tim sranjima koja ih teraju da odbace stare vrijednosti. Druga stvar, pošto je naša generacija većinom potomci generacije Djece Cvijeća, zapravo je, sve manje i manje pravih majstora/majstorica koji znaju napraviti pravu sarmu…