Konjic

Bio sam jutros u Konjicu nepuna dva sata.
Sinoć je cimer izjavio kako mora otić na kratko u Konjic sredit neke papire, pa sam se ja velikodušno ponudio da odem s njim do tamo.
Studentska karta je nekih 3 markice, nije daleko od Sarajeva (cca. sat vremena vožnje), a Konjic mi je bio uvijek drag nekako.
Prošao sam sto puta kroz Konjic na putu za Hercegovinu, ali nikad nisam se zadržao. Jednom popio kavu na pumpi i to je to.
A lijep gradić na Neretvi, meni jedino poznat po tome što je navodno Che Guevara tu boravio kad je bio posjeti prijateljskoj posjeti Jugoslaviji.
Tražio je od druga Tita da mu da oružje za borbu protiv kapitalista, međutim Tito je to odbio pošto su Ameri velikodušno davali Jugoslaviji kredite. A kad već nije mogao darovati, onda mu je velikodušno ponudio da otkupi oružje. smijeh
U Konjicu je bilo nekakvo veliko skladište oružja, pa je Ernesto, navodno, posjetio sjevernu Hercegovinu.

I tako smo se poput pokojnog Ernesta i nas dvojica uputili put Konjica.
Kako smo naravno kasnili, upali smo na vlak koji je gotovo već krenio sa sarajevske stanice.
Kondukter nam je bio naklonjen pa smo ga uspjeli podplatiti sa 6 markica da nam ne piše onu kaznu, odnosno naplatu za kupovinu karte u vlaku.
Bili smo u Konjicu nepuna dva sata, taman dok je cimer sredio papire. Stigao sam nabrzaka srkniti kavu, a “Oslobođenje” pročitati jedva do rubrike “region”.
Ako ništa drugo onda sam imao pozitivno iskustvo u konjičkoj općini.

Daklem o ćem’ se radi.
Cimer je morao ovjeriti nekakve papire u općini, pa sam ja išao s njim da vidim kako izgleda jedna općina u malom bosanskom (hercegovačkom) gradu.
I bio sam ugodno iznenađen.
Brodska općina (odnosno zgrada županije gdje se obavljaju raznorazni poslovi) je birokracija koja je mješavina socijalističke i tranzicijske birokracije. Ukratko – katastrofa.
Post o tome možete pročitati klikom na link upravo ovdje.

Zgrada konjičke općine je fino uređena, europski takoreć, na zidu tabla na kojoj piše da je zgrada obnovljena uz svesrdnu pomoć švedskog i američkog naroda.
Upali smo u lijepo uređenu šalter salu sa nekoliko šaltera. Dva matičara, referent za boračka pitanja i dva šaltera za ovjeru dokumenata. Sve to lijepo omeđeno žutom linijom diskrecije.
Dok je cimer bio na šalteru, ja sam čitao knjigu utisaka.
Postavljena 7. veljače, u knjizi same pohvale na rad službenika u općini.
Nakon što je cimer završio rekao:
– “Ona teta na šalteru mi je izašla u susret. Ovo se inače mora čekati barem do popodne.”

Kasnije mi je cimer rekao da je zakonski određeno da ovo sve mora biti tako uređeno.
Doduše, ne znam dali je zakonom uređeno da službenici budu uljudni. Ali nalaže nekakav etički kodeks u svakom slučaju.

Žao mi je što sam kratko bio u Konjicu i što mi se većina dojmova temelji na konjičkoj birokraciji.
No, ide ljeto.
Bit će raftinga na Neretvi.

“Piletina, pivo, pijani kreteni”

Vlak mi je omiljeno transportno sredstvo.
Autobuse organski ne podnosim, iako sam zadnjih godina razvio sposobnost da zaspem pod bilo kojim uvjetima. Loši amortizeri, nedostak klime na +38C, nedostatak grijanja na -20C, mala sprčita sjedala, dosadni vozači, još dosadniji putnici… ne benda me više. Navijem mp3 i onda zaspem i uvijek se probudim nekad u Zenici, pogledam onu njihovu kurcoliku zgradu (Lamela), nasmijem se inovativnom dizajnu arhitekta i uvijek pomislim: “Što bi čika Sigy imao reć’ na ovo?” i onda opet zaspem i probudim se taman nekad kod Fabrike duhana ili još češće me probudi šofer. Na svašta se čovjek navikne kad putuje s Bosanaexpressom i Centrotransom. Al bus organski ne podnosim.
Do prošle godine sam mislio da je najbolji vid transporta aerotransport, odnosno zrakoplov… Putovao sam jednom prije skoro deset godina na relaciji Zagreb-Frankfurt i nazad i to mi je bilo ono… vau! Za dva sata dođeš u Frankfurt. I sve nekako fensi-šmensi. Poleti, sleti, dobiješ sočak i novine… ma idealno.
I onda sam letio za DC prošle godine. Sjedala su sprčita gore nego u autobusu (novi MANovi busevi imaju ekstra super sjedala, Boeing 777 je nula naspram MANovog komforta), pogledaš kroz prozor vidiš ništa. Ako letiš po noći one kurve pojačaju AC do maksimuma da ljudi lakše zaspu. Kata i strofa. Je da imaš film, al 8h se gužvat u avionu… katastrofa.
Brod je već recimo dobar.
Venecija – Patros, prije… evo više od 5 godina. Idealno. Imali smo kabine, koje nisu bogzna šta, ali je tvoja. Imaš duty free, nekoliko dobrih birtija gdje toče dobar Amstel u smrznutim kriglama, disco… ma genijalno. Ako nemaš problema sa morskom bolesću… genijalno. A mi još pod konstantim gasom cijelo vrijeme… divota.
Al’ recimo prošle godine sam išao Split-Ancona. Išao sam, tako reć poslovno i organizacija je platila kartu Split-Ancona. Ni kabinu, čak ni avionska sjedala (koja se, zamislite, moraju ekstra platiti). Zaspao sam u birtiji. Ako ništa, na životnoj to-do listi sam prekrižio “probuditi se ujtro u birtiji”.
I onda kad sam došao u Anconu… mislim da se nisam nikad bolje naspavao nego u vlaku od Ancone do Bologne.

Ah vlak… romantika. Orient express. Sjedneš ko čovjek u kupe… milina naprosto. Mislim da bi bez problema izdržao 8 dana bez tuša samo da se provozam od Moskve do Vladivostoka.

Uglavnom. Krenuo ja u Ramu kod svog vrlog cimera povodom prvomajskih ovih praznika. I logičan izbor – voz iliti vlak.
Kupio ja kartu u Sarajevu do Jablanice, studentsku naravno.
Posjeo se u kupe, sam, mp3 player, malo fotoarat u ruke:

Nažalost, vrijeme baš nije bilo naklonjeno mojim amaterskim pokušajima fotografiranja

Došao i kondukter, poništio kartu. Sat i pol, prošlo kao u hipu.
I došao ja u Jablanicu.

“Bitka za ranjenike”
Most na Neretvi, Jablanica. Svaki put kad prođem kroz Jablanicu, ili kad dođem u Jablanicu gledam ovaj most s nekakvim poštovanjem. Neznam zašto… Gledam kako Neretva teče preko čeličnih dijelova mosta i imam osjećaj kao da gledam povijest. Pa i gledam ju… ali zanimljivo mi je da me taj most više fascinira nego, recimo, Sikstinska kapela.
Imam osjećaj kao da je prošla maločas horda tifusara preko Neretve, kao da je Yul Brynner srušio taj most prije par dana. Baš kao da se komadić povijesti smrzao i ostao ovdje. Nešto kao nekakav star trekovski temporalni balon oko mosta. Zarobljen komadić povijesti koji tu stoji kao da se… smrzo jednostavno. Stoji tu u svojoj ’43., diskretan i osamljen, a Jablanica u svojoj 2007., sa svojim građanima, putncima namjernicima koji su stali kod Gojka na janjetini….
Što se tiče Sikstinske kapele…. stvarno mi se svidjela. Kao prvo prelijepo nešto. U glavi sam imao Michelangela kako leži na skeli i crtkara po plafonu… ali milioni turista i sav taj metež daje osjećaj da to tu stoji 500 godina i sve je to na kraju jedan kulturno-povijesni spomenik. Što i naravno je.
A most… rekao bi Heraklit Efežanin “Pantha rei”
 i tako Neretva teče preko mosta… a opet… izolirana i ostavljena u svom vremenu.
Slika je ovakva kakva je, slikao sam već kad je pao mrak pa sam nešto mrdao sa ISO osjetljivošću, otvorom blede, onda onim shutter speedom… uglavnom sve sam ja to nešto mrdo, a poprilično sam neuk fotograf. Pa sam još u photosopu dodao kao nekakav efekt… pa je ovako smuljano kako je.
Ali imam i još jednu sliku mosta
:

Ovo je slikano, zamislite, 1. svibnja 2005.
I isti je kao i danas, točno dvije godine kasnije.

Dosta o mostu, valja se vratit u Sarajevo.
Daklem krenio ja nazad u Sarajevo. Kao prvo jedva sam ušao u vlak. Ne da je bio pun. Nego je bio krcat da nije mogao biti krcatiji.
Ja sam stajao sa još 6 ljudi kraj vrata.
I što je najgore od svega… jedno par sto tisuća pijanih jalijaša u vlaku. Katastrofa. Pijana stoka. Eto nemam druge riječi. To je ova “neourbana” klasa, nedavno sišla s brda pa se urbanizirala turbo-folkom. Ajde što su svi pijani. Al tolika količina krkanluka na jednom mjesto. Naprosto fascinantno.
Ne da sam popizdio nego sam dobio popizditis totalis.
Što je najgore, ponovio se scenario 1.5.2005 kad sam isto tako, samo u ranojutarnjim satima putovao iz Sarajeva prema Jablanici, a ne obrnuto. Vlak je bio krcat, isto sam stajao kraj vrata, samo što sam onda još bio mamuran.
Ovaj put je u mom rejonu dominirao jedan krkan specialis (krkan specialis od krkana vulgarisa se odlikuje time što je on najjčešće predvodnik krda krkana i što domoniria u količini izrečene i učinjene gluposti).
Ovaj krkan specialis je išao “muntat trebe” s nekim jadnim malim paščetom. Baš mi je bilo žao onog psa. Bio je prestrašen.
Prvi maj oliti svibanj je definitivno vrijeme kad se treba izbjegavat vlak, barem u Bosni.
Pozitivna stvar, pak. Kondukter se nije uspio probit do mene da me traži kartu. A ja se nisam trudio probit doturit mu lovu za kartu. Tako da sam se đaba odvezao od Jablanice do Sarajeva.

A mislim da sam u par navrata pisao i dogodovštine sa pijanim vojnicima koji putuju iz Čapljine u Oršaje (hrvatska komponenta Vojske Federacije). E oni su bili tek priča za sebe. Svi odreda pijani i opijeni maskirnom uniformom.
Srećom pa je već neko vrijeme u BiH moratorij na obvezno služenje vojnog roka.
A sjećam se jedne anegdote…. ali o tome nekad drugi put, ovaj post je ionako podugačak.

Željeznice mrske

Ulećem ja danas s hrpom torbetina na stanicu u Bosanskom Šamcu, vlak stoji na peronu, samo što nije krenio.
Kucam panično na prozor šaltera, pojavljuje se nekakav prometnik.
– Za Sarajevo kartu – studentsku.
– Voz kreće za minutu, kasno je sad.

Trčim u vlak, upadam onako’ ko u kaubojskim filmovima, krenio već vlak.
Našao nekakav kupe, smjestio dupe na sjedalicu i odahnio.
Kad evo konduktera.
– Dobar dan.
– Dobar dan. Studentsku do Sarajeva.
– Studentsku? Jel znaš ti koji je dan?

Gledam zbunjeno u konduktera, neznam šta bi to trebalo značit. Čuj, koji je dan?
– Srijeda.
– Jah, srijeda. Prošli praznici.

I dalje ja ne kontam konduktera. Onda pomislim da je to neka zajebancija visokointelektualna nedostižna mog intelekta. Pa se samo nasmijah.
– A ja… prošli jučer….
– Prošli studentu moj, nema popusta više. Jučer do 24.00 si mogao kupit kartu s popustom.

Gledam konduktera i dalje ne mogu vjerovati! Kakvi su to studentski popusti koji vrijede za vrijeme praznika?!
– Kake su sad to fore? Pa zar se ne može studentska karta kupit uvijek?
– Ma, jah! Otkud ti to!?
– Otkud mi to. Pa prošli mjesec sam u Mostaru kupio studentsku kartu!
– U Mostaru? Mora da je kod njih (u Federaciji op.a.) bio nekakav praznik pa su oni to spojili nešto…
– Ma kakav bolan praznik?! Studentska karta – 30% popusta uz predočenje važećeg indeksa!
– To je bio nekakav praznik kod njih!

I šta ću sad. Platio punu cijenu.
Jebale ih Železnice Republike Srpske.

Doboj. Promjena lokomotiva, dolazak u Federaciju.
Dolazi federalni kondukter. Traži kartu na uvid, ja mu dam.
Krene on da izađe iz kupea, kad ja njemu:
– Oprostite da vas pitam nešto!
– Reci momče.
– Kad se može kupit studentska karta?
– Studentska karta može kupit uz predočenje važećeg indexa.
– Ja sad da vam dam index mogu kupit kartu?
– Moreš. I dobiješ 30% popusta.
– I studentska karta se može kupiti bilo kad, u bilo koje doba godine, dana, godišnjeg doba… neovisno o blagdanima, praznicima i slično?

Gleda kondukter zbunjeno u mene.
– Da. – odgovori kratko.
Ja popizdijo skroz-naskroz.
I odma da mu se požalim.
– Slušajte ovo. Vaš kolega iz Željeznica Republike Srpske mi nije htio prodat studentsku kartu zato što su praznici završili jučer.
– Molim?! Kakvi praznici? Odredba je na željeznicama Bosne i Hercegovine da je 30% popusta za studente. Ja nisam dobio nikakvu depešu iz Sarajeva da se to promijenilo. Ja svakome uz predočenje indeksa prodajem studentsku kartu. Ma kakvi su uopće praznici bili?
– Uskrs.
– Ja ti odgovorno tvrdim da ti on laže. Slago te i naplatio ti punu kartu!
– Hvala to sam htio čuti.

Postoji mogućnost da ŽRS uopće u ponudi nema studentsku kartu (ni ŽFBiH nisu imale to u ponudi do nedavno).
Što je opet čudno, pošto sam neki dan zvao sarajevski kolodvor, odnosno informacije i oni su mi rekli da se može kupiti studentska karta do Zagreba. A do Zagreba se dobrim dijelom vozi željeznicom Republike Srpske.
U svakom slučaju nešto ne štima.
Na stranici ŽRS u izračunu karte postoji povlastica ĐAK-STUDENT VIKEND. Što ima logike s pričom republičko-srpskog konduktera.
Dakle najvjerojatnije je tako.
A ja studentima preporučuje slijedeće. Ako kupujete kartu u Republici Srpskoj, kupite kartu do posljednjeg odredišta u RS-u (u mom slučaju Doboj). Onda kad dođete na teritoriji Federacije, odnosno kad spadnete pod jurisdikciju federalnih željeznica, kupite kod konduktera kartu s povlasticom do vašeg krajnjeg odredišta.
Dobro je drug Gadura jednom rekao za putovanje željeznicom u BiH.
Balkanski Gardaland.

Malo sam slikao iz vlaka, pa evo par sličica:

Zemljoradnici zdušno poziraju pred mojim objektivom

Modriča

U lijepome starom gradu Višegradu

Da sam pisao ovaj post po Mersovoj zamisli kako bi ovaj post trebao izgledati, sada bih započeo s opisom hladne i duboke Drine na čijoj obali stoje dva lovca, piju rakiju i pričaju o medvjedima, veprovima i srndaćima.
Međutim, kako sam ja ovako više jedan realističan tip ja ću to pokušat opisat kako je bilo zapravo.

Kažu da uspješan dan svakog uspješnog čovjeka počinje s kavom.
Neki opet kažu da počinje s pranjem zuba i lica.
Treći kažu da uspješni ljudi ni ne započinju uspješan dan. On im sam dođe.
Ja ne znam to, slažem se sa svime gore navedenim, mislim da ima istine u svemu tome.
Međutim svaki uspješni čovjek ima svoju vlastitu uspješnu metodu za započinjanje dana.
Moja metoda je ta da ja čim ustanem (a uvijek ustajem na lijevu nogu zbog položaja kreveta… loš mi feng shui), kraj kreveta mi je odmah stol postavljen na kojem je notebook (popularno znan kao Mobilno konfuteralo – Konfuteralo za intelektualni rad i đabalesku razonodu).
Ja zapalim konfuteralo i odma pročitam vijesti sabah-zorom. Tako da sam vazda spreman.
Recimo dođemna fakultet i netko od kolega me pita: “Jel znaš šta ima?” a ja ko iz topa izvalim: “Sanader smršavio deset kila!”

I uglavnom tako ja jutros čitam novosti kadli se javi odjednom Mers via GTalk i upita me dal’ bi išao s njim u Vlasenicu.
Naime kako je on magistar šumarske genetike, jedna od obaveza takvog posla je hodanje po terenu i skupljanje raznoraznih šumskih pizdarija. Danas mu je na redu bila bukva.
Mene nagovorit na takvu pizdariju, naravno nije teško, teže je nagovorit žabu da skoči u vodu.
Stoga smo krenili put Vlasenice, međutim kako smo ofulali skretanje za Sokolac završili smo u Rogatici, iz Rogatice u Višegradu.

Pripremio sam i kartu:

sI krenušemo tako, Mers magistar šumar, moj cimer Ramo i ja sa svojim službujućim Canonom.

Tako nam je došlo proljeće, a i sa proljećem i snjeg. Ovako izgleda cesta na Romaniji:

Taman nekad prije Rogatice uspjeli smo zajebat jednog strendžera. Naime, Mers mu je dao signal da ga ovaj pretekne. Krivina, puna crta, strendžer opalio po gasu svog super zajenanog Nissan Terana. Pola kilometara dalje, njega zaustavlja policija republičko-srpska.
Zaustave i nas, ja se usro’, jer sam se po starom dobrom običaju zaboravio svezat.
Kad kaže drot: “Gdje vas je obišao ovaj?”
“Gore negdje…”
Mahnu drot samo s onom svojom lizalicom i pusti nas dalje.

Tako vam je to… ima na cesti svakojake stoke:

Uglavnom kako iz Rogatice smo u Višegrad išli nekakvim alternativnim putem preko nekakve zajebate planine, tih 40KM smo putovali nešto više od dva sata, pažljivo prateći ralicu:

Stajali smo svakih pola kilometra u prosjeku da bi Mers mogao brati mladice bukve koje su bile prijeko potrebne da se šalju na DNA analizu na laboratorij u Njemačku.
Pa smo tako često znali i izgubiti ralicu:

Kada smo se popeli na vrh planine, konzultirali smo i kartu:

Romanija je opasna. Ima svakojakih beštija divljih zvijeri.
Uključujući i medvjede:

I tako nakon preko dva sata vožnje od Rogatice i vjernog sakupljanja bukvinih mladica, došli smo u Višegrad.

Višegrad je dakako najpoznatiji po famoznom mostu starom 500 godina s 11 lukova koji premošćuje Drinu.
Ivo Andrić je za roman “Na Drini ćuprija” dobio je 1967. nobelovu nagradu za književnost.

Drina je druga najveća rijeka u BiH (poslije Save). Nekad je bila granica između Zapadnog i Istočnog Rimskog Carstva.

Pa kad smo već u Višegradu, morali smo na splavu popiti i kavu:

U lijepome starom gradu Višegradu
Gdje duboka Drina, vijekovima teče…

Čeko’ sam za Travnik vezu (nastavljamo u revijalnom tonu)

Nakon što je specijalni izaslanik iz BiH Majmudin Adžaba pregledao guzice riječkog sastava Let3 i ustanovio da su im guzice časne i ispravne, sve jednake, a različite i uz intervenciju jednog od bosanskih predsjednika, prezidenta Komše Let3 je napokon uspio održati koncert u Travniku.

Mi smo skontali, da ako Let3 ima časne guzice, vjerovatno su i naše guzice dovoljno časne da mi počastimo Travnik jednim kratkim gostovanjem.

Travnik dake, vezirski grad, sa cca. 27 iljada građana, famozan po par stvari. Bio glavni grad BiH, odnosno Bosne gotovo 200 godina, od 1686 do 1850.
Ivo Andrić, Miroslav Ćiro Blažević i žena koja je patentirala Vegetu. Sve Travničani odreda.

A ćevapi tek. Najbolji u univerzumu kažu.

Postoji stara bosanska izreka koja kaže: “Ne pjevaj u Sarajevu, ne trguj u Visokom i ne pametuj u Travniku.”
Nemojte pametovat Travničanima.

Eto malo ijopet sličica:

Oj Neretvo, vodo ‘ladna…

Bili smo u Mostaru danas.
Kad smo krenuli danas iz Sarajeva bilo je prekrasno vrijeme.
Konto sam kad pređemo Ivan-sedlo da će biti još ljepše vrijeme u Hercegovini. Ipak je to prelaza iz planinske u mediteransku klimu.
Začudih se kad nas je u Hercegovni dočekalo sroljavo vrijeme.
Prvi put da sam tako nešto doživio.
Jednom tako u Sarajevu bilo sroljavo i ‘ladno. Ja se ubundam i onda se skuvam u Mostaru kao pile u pretis-loncu.
A i nikad se nisam smrzao kao u Mostaru. Putovavši prošle godine za Split (taman nekako u ovo vrijeme), izađem van zapalit cigaretu u Mostaru. Hercegovačka bura je jebena. Propuhalo me do kosti.

I čisto je nevjerovatno da je danas bilo u Sarajevu toplije nego u Mostaru.

Danas je, odnosno već sad jučer je bio 1. mart – dan neovisnosti BiH. Prije 13 godina, na preporuku Arbitražne Komisije međunarodne konferencije o Jugoslaviji, u BiH je održan referendum na kojem je nezavisnost države podržalo blizu 67 posto građana.
U RS-u se to ne slavi jer oni to ionako ništa državno ne slave, a bome ni u Zapadnoj Hercegovini se nije slavilo što je bilo vidljivo danas i u Mostaru. Iako smo se, doduše, iz prve ruke uvjerili da fakulteti ne rade (i to na sveučilištu!) i to prvog, a bogami i drugog ožujka.
Šta ti je spajanje vikenda.
Pa eto.
Malo atmosfere preko slikica. Kako izgleda Mostar na Dan Neovisnosti BiH.

 

Majstore, jestel za rakijcu?

Jedna od čari Jimbloga je, barem po meni, što jedan mjesec bude galerija slika s Manhattana, a drugi svinjokolja u Rami (BiH). Trebo bih promjeniti ime bloga iz Jimblog u recimo Jimblog – blog iz naroda narodu.

Elem, svinjokolja u Rami. Prije par dana sam pisao post o svinjokolji, s naslovom Svinjokolja bila, zaklalila debila (inače bezobrazno pokradeno iz Matakovićevih stripova) koji je čak i završio namonitoru.
Moj stav dakle oko svinjokolje (ili po slavonski klanje, kako me s razlogom ispravio jedan komentator) je već poznat. Volim jest meso jebiga, kao što reče opet jedan komentator, nisam kriv što sam se rodio kao svežder. Da je Bog htio da jedemo biljčice i soju dao bi nam sto metara crijeva.
Međutim došao je i moj dan kad sam postao muškarac.

Za početak malo geografije. Rama je područje koje zahvaća prostor općine Prozor-Rama oko toka istoimene rijeke, dakle Rame, koja je gotovo isčezla i čiji je gornji tok preplavilo umjetno Ramsko Jezero, a donji tok Jablaničko jezero. Područje današnje prozorsko-ramske općine uokvireno je visokim i teško prohodnim planinama (Makljen, Raduša, Vran, Ljubuša i Čvrsnica). Na geografskoj karti će te grad Prozor i Ramu naći između Gornjeg Vakufa-Uskoplja (na sjeveru) i Jablanice (na jugu). Prozor je inače poznat po slavnom naređenju Josipa Broza: “Prozor noćas mora pasti”. Ali ako ste gledali Bitku na Neretvi onda već to znate. Poznati “bosanski” grb (gore naljepljen) je zapravo povijesni grb Rex Ramae.

Moja foto priča se smjestila na sam jug općine, oko 6 km sjeverno od Jablanice na obalama Jablaničkog jezera.
Pa evo za početak par slikica okoline (Jablaničko Jezero):

Dakle svinjokolja iliti klanje u Rami. U pravilu se ne razlikuje od našeg slavonskog. Možda u par finesa, najupečatljivije – ne prave kulin.
Ujtro ustajanje ranom zorom – pola 7, možda i ranije to naravno ovisi o vama. Oblačenje outfita koji se ukratko može opisat kao ratni ostatci. Kombinacija radnih kombinezona i starih maskirnih uniformi. Kad sam se ja obukao i još kad sam nabacio na sebe kapu ispod koje je provirila moja neuredna masna kosa izgledo sam ko student-četnik iz 1991. što je došo malo na Dunav preko vikenda da “puca po povamirenim hordama nadrogiranih ustaša”. Kad sam se pogledao u ogledalo uplašio sam se sam sebe da sam si odmah htio prišit HOS-ov amblen na rukav maskirne jakne da bi mi barem malo bilo lakše, ali nisam vičan šivanju pa sam se morao pomiriti s tim da ću izgledati cijeli dan ko četnik kojem još nije izrasla brada. A opet neide HOS na maskirno… samo na crno.

Uglavnom, prvo se trgne koja rakijca prije nego se ide odraditi najmorbidniji posao a to je – ubijanje svinja. Ali kako sam ja bio već mamuran od sinoć, odlučno sam krenio ka svinjcu.
Troje krmadi je trebalo zaklat, ja fala to ne mogu, al sam iz prikrajka spremno promatrao i s fotoaparatom pratio proces. Upozoravam da slijedeće nadolazeće slike nisu za tree-hugerse, aktiviste udruga za zaštitu životinja i one slabijeg želuca.
Proces klanja je dakle slijedeći. Krme se izvlači pomoću sajle koja se nabaci na njušku životinje, izvlači se van iz svinjca gdje svinju treba onesvijestiti – u ovom slučajem udarcem tupim dijelom sjekire po glavi. Nakon toga brzo se reže područje na vratu iza glave do leđne moždine. Vrlo bitna je brzina i preciznost jer u protivnom možete dobiti pomahnitalo krme koje napada sve u posljednim trenutcima u cilju očuvanja vlastite egzistencije i osvete.
Slikice:

Slijedeće poslije toga je još jedan od dirty poslova a to je furenje krmadi. Krme se naime baci u korito gdje se poljeva vrućom vodom i onda se sa njih skida dlaka. Nažalost meni su baterije krepale da ovjekovičim taj dio posla. To je inače odlika svakog kvazi novinara – odlazak na teren sa dva para ispražnjenih baterija.
Tako da nema slika s furenja.
Nakon furenja krme se vješa na vješala koja se tehničkim riječnikom nazivaju –čengele. Tu se spaljuju dlake koje nisu s furenjem sišle, svinja se reže na polovice i odsjeca se glava. Na trećoj slici možete vidjeti i vaganje polovice (65 kg, dakle 130 bez glave)
Par slikica:

Evo sada tri strašne slike.
Prva je – “Vlad Tepeš Style”, druga je “nije Gucci nego Gedzo”, i treća “trofej”:

Par slika s obrade mesa:


Ono čemu sam ja pridonjeo (osim ovjekovječivanju cijelog hepeninga i furenja) jest rezanje čvaraka.
Na slikama: hrpa sirovih čvaraka i proces topljenja isith:

Nezaboravni dio krmokolje, svinjokolje iliti klanja su i nezaboravni ražnjiči. Druga slika su šunke iliti pršuti. Kod nas ima onaj vic u Slavoniji, “Koja je razlika između šunke i pršuta? Pršut se tanje reže!” Ali to je slavonska sujeta, pošto su razlike geografske naravi. Naime šunka se dimi u pušnici, a Dalmatinici suše butove na vjetru koji s mora donosi sol i tu je razlika. Po tome je nadasve poznat sinjski pršut koji svoj specifični okus dobiva zahvaljujući famoznoj sinjskoj buri.

Krvavica je specifična po tome što se u nju stavlja svinjska krv. Naime kršćanstvo nema puno tabua glede prehrane, za razliku od recimo judeizma i islama. Međutim jasno se precizira da se krv ne smije jest (odnosno pit). Da nebi bilo da serendam okolo, citat iz Biblije (Pnz 12,33):
“Samo pazi da ne jedeš krvi! Ta krv je život. Ne smiješ jesti život s mesom.”
Međutim naši krajevi su specifični po tome da se krv ipak stavlja u krvavicu. Koliko znam osim Balkana, blagovanje krvi još u kršćanskom svijetu imaju Englezi koji također stavljaju krv u svoje kobasice. Razlozi stavljanja krvi u krvavice je najvjerojatnije ekonomske naravi. Naime nekad dok su naši krajevi bili siromašni (ne siromašni su smislu postkomunističke tranzicije) od svinje se nije apsolutno bacalo ništa. Čuvale su se čak i dlake za pravljenje četki, papci za neznam ni ja šta.
Danas ipak se izbjegava stavljanja krvi u krvavice, tako da danas mal broj ljudi stavlja krv u krvavicu ili pak stavljaju male količine.
U krvavicu osim krvi, koja se sada ni ne stavlja idu još neke kožurine i hrpa nekih pizdarija koje ja zovem ostaci. To se sve marljivo kuha i puni onda u crijeva:

Kobasice su zakon. Meso se samelje i puni u crijeva. Kobasice se vješaju potom u pušnici i suše. One čine okosnicu svinjske kuhinje.

Još sam ja tu preskočio brdo nekih stvari. Recimo pranje crijeva. Nisam se previše zanimao za taj proces. Ali ovo je ukratko proces svinjokolje.
Naravno uz to treba dodati još i to da se popiju hektolitri raznog alkohola – ja u toj mjeri da još uvijek osjećam slabost.

Nažalost ove godine nisam uspio prisustvovati pečenju rakije. Ali zato imam cijeli arsenal rakija – od slavonske preko bosanske do hercegovačke. Al dogodine bit će i to, ako Bog da…

Vrelo Bosne u jesen

Prije par godina sam bio u Bosanskom Šamcu na mjestu gdje se Bosna ulijeva u Savu. Sava dalje u Beogradu u Dunav, a Dunav u svojoj delti na rumunjskoj obali u Crno More.
Iako sam odrastao u gradu na Savi, nikad nisam bio na izvoru Save u Sloveniji (odnosno na mjestu gdje se spajaju Sava Dolinka i Sava Bohinjka), a bogami nisam ni bio ni na Kalemegdanu da gledam gdje se Sava ulijeva u lijepi plavi Dunav.
Zapravo kad razmislim, nisam vidio ni jednoj rijeci izvor i ušće sve do danas.

Vrelo Bosne spada u jednu od turističkih atrakcija u Sarajevu. Nalazi se na Ilidži a iz grada je najlakše doć (sem naravno taxijem) tramvajem koji vozi, naravno do Ilidže, a za tim tramvajem se isplati i potrčat (jer stara narodna mudrost veli: Ne valja trčat za ženom, ni za tramvajem. Osim ako ne ide na Ilidžu. Dakle ako ugledate tramvaj s brojem 3 u Sarajevu, onda možete potrčati za njim. Al nisam skonto nikad dal se to odnosi i na žene. Dal treba trčat za njima ako i one idu na Ilidžu?)
Dakle. Kada dođete na Ilidžu na okretište, prošetate se do Aleje i onda samo Alejom dolje 3km ili uzmete fijaker (koji košta od 8-10KM).
Ako ne uzmete fijakere, imate realnu šansu da putem ugazite u konjsku balegu, a s druge strane ako uzmete fijaker, kočijaš vas može uveseljavati sexy vicevima.

Uglavnom da ne serendam dalje, evo par sličkica:

Nisam skonto zašto je geslo francuske vojne inžinjerije postavljeno na vrelu Bosne. Logično je zaključiti da su oni tu imali svoje prste u posljeratnoj obnovi.

Kao pravi vođa puta, pripremio sam kartu odredišta. Odličnu mapu/kartu Sarajeva možete naći ovdje

I naravno, kako završiti drukčije nego uz fildžan fine bosanske kahve.

Aj kolika je Jahorina planina

Siv je soko preletjeti ne može!

I tako dalje… i Bosanci dobre konje sedlaju svi mi to znamo. Nego, prekjučer dakle u petak sam iskoristio izvanrednu priliku da posjetim Olimpijski Centar “Jahorina”, odnosno da se sam uvjerim u prirodne ljepote ove, po nekima, najljepše planine u Bosni i Hercegovini.

Neki se možda i sjećaju mog posta od 23. svibnja godine ove pod nazivom Ti ćeš s njime da ideš na Jahorinu koji uopće ne govori o Jahorini, već o Bjelašnici i mom posjetu toj planini.
E pa ovaj post je o Jahorini kako bi se dalo i naslutiti iz naslova.

Međutim još nisam vidio Jahorinu. Za koju kažu da je napucana pravo. I ljepša.
Tako da… morat ću na Jahorinu jednom prilikom. Vjerovatno ništa do zime. A u zimu… zavalit se u udobnu foteljicu neku, pit kuhano vino i gledat kako se ljudi lome na skijama…

Da, to sam sam ja rekao i to baš u tom postu i eto nakon gotovo četiri mjeseca ukazala mi se grande prilika da se prekopicnem i do Jahorine.

Jahorina, koliko ja znam, ima više objekata i sadržaja od Bjelašnice i po tome je zanimljivija i koliko ja znam glavna je okosnica zimskog turizma Republike Srpske.

Do Jahorine se dođe tako da se zalaufate iz Sarajeva, pa prođete tamo Vječnicu samo ravno pičite kroz tunel i onda ravno do Pala, pa na raskrižju na Palama opalite lijevo pa desno i onda ravno do Jahorine.

Iako sad nije sezona i nema snijega pa na svim planinama je život, takoreć – kurac, Jahorina ima svoje post-ljetne čari i zelenilo i tako te pizdarije nekakve.

Da puno ne serendam evo slika Jahorinskog krajobraza:

To su bile ljepote prirode. A sada malo i koja sličica objekata:

Međutim primjetio sam da je dosta infrastrukture staro&derutno, ipak to se gradilo za Olimpijade, a ja i ZOI u Sarajevu smo vršnjaci a već i mene polako nagriza zub vremena.
Eto par slika devastiranog nekog hotela ili šta je već:

Po povratku s Jahorine, moj vrli cimer i ja smo odlučili, a Bože moj, sad kad već imamo stan i pošten šporet što si nebismo napravili kakav ručak bogovski tim više što nismo jeli.
Odlučili smo tako stati na samim Palama – ili kao su Pale u ratu nazivali sarajevski medijij – Bosanski Knin.
Mislili smo bože moj, ajmo se nakupovat krmetine, ipak sam ja Slavonac a mi volimo reć “Nema ‘tice do prasice!”, jer i fakat nema.
Tako da smo odlučili kod braće Srba kupit mesa.
Moj cimer je odma s vrata mesara pitao ima li svinjski vrat, na šta mu je ovaj odgovorio da nema. Šteta, jer da je rekao da ima moj cimer bi mu sigurno dovitljivo odgovorio: “Pa što ne nosiš onda dolčevitu?”
Uglavnom kupili smo jedno kilu i po šnicli, jedno kilo i tristo vrata (al to u drugoj mesnici – i to u Gavriloviću – eto Gavrilović ima i svoju mesaru na Palama) a ja sam iskoristio priliku da okinem par slika Pala, bivšeg sjedništa tzv. “Repubilke Srpske”… sad više nije sjedište, a ni Republika Srpska više nije takozvana nego je… samo Republika Srpska jel… sa administrativnim središtem Banjom Lukom a glavnim gradom Sarajevom jel.
Pa eto par slika sa Pala:

Kod Srba mi je vazda bilo zanimljivo što dižu spomenike nekim stvarima kojima niko živ ne diže spomenik, tipa spomenik šajkači u Bosanskom Šamcu (?!) ili recimo ovaj drveni stari dedo (ima i on šajkaču) što nosi nešto na leđima:

Čiča što crusiea po glavnoj paljankoj ulici u frezi je zakon:

Koči bre ćirilićno!

Povratak u Federaciju:

Oj Kato iz Bobovca, Radak pizda te izda

Bobovac je najznačajniji i najbolje utvrđeni grad srednjovjekovne Bosne podignut na strmoj, stepenastoj stijeni južnih padina planinskog masiva Dragovskih i Mijakovskih poljica iznad ušća Mijakovske rijeke u Bukovicu, jugozapadno od Vareša. Nalazi se nedaleko od sela Mijakovići i Dragovići, u općini Vareš. Gradu se može prići iz dva smjera, i to od Kraljeve Sutjeske ili od Vareša. Sastojao se od gornjeg grada s četvrtastom kulom, čiji ostaci i danas postoje, i donjeg grada, na stepeniku nižem oko 20 metara, poligonskog oblika oko 40 metara dužine i oko 25 metara širine, od čega se danas raspoznaje dvorište i bunar.
(http://hr.wikipedia.org/wiki/Bobovac)

Iskreno rečeno, htio sam ja i drukčije početi ovaj post. Odnosno naslov sam drugi htio dat. Prvo mi je bilo palo napamet “Trebinje, Trebinje kad me vidiš jebi me”, međutim to ne bi imalo nikakve veze s postom a i ja nikad nisam bio u Trebinju.
Drugi naslov je trebao biti ” ’93. smo srušili most u Mostaru, 2006. smo poslali Severinu na Eurosong”. Jerbo prošle godine je moj post o Eurosongu bio jedan od najčitanijih. Međutim eto ove godine ne bi ja o tome… možda samo da ovo kažem… eto mene živcira što stalno u hrvatsku muziku guraju onaj dinaridski etno pa jebote svi u Europi misle da mi Hrvati živimo po nekakvim vukojebinama gdje se borimo s medvjedima i dernjamo se AAAAAAAJAAAJAJAJAJA s planine na planinu. Mislim stvarno. Brega pravio aranžman na kraju krajeva… šta reć…

Međutim dakako ovaj post nije o Eurosongu, ne daj Bože ove godine… odnosono danas ću s vama podijeliti koju slikicu a i koju rečenicu o srednjovjekovnom bosanskom gradu Bobovcu a i o susjednoj Kraljevoj Sutjesci koja je bila nekada predgrađe, odnosno donji grad Bobovca.

Dakle gore sam već nešto pejstiro sa wikipedije, dakle to je geografski polažaj Bobovca. Mi smo u Bobovac došli iz smjera Kraljeve Sutjeske a u Kraljevu Sutjesku dođete iz Kaknja a u Kakanj vrlo lako magistralnim putem M-17. Iz Kraljeve Sutjeske do Bobovca ima jedno sigurno dobrih sat i pol planinarenja, što po šumskim stazama, a i ima tu i skakutanja po kamenju u nekakvom potoku. Toro, ovo nije naša bara.
Gore piše da se do Bobovca može doći iz dva pravca dakle, iz Vareša i iz Kraljeve Sutjeske. Iz Vareša je put kud i kamo pristupačniji, međutim naš autobus se jedva dotaljigao i do Kraljeve Sutjeske, a situacija je bila takva da čim smo stali u Kraljevoj Sutjesci da je vozač busa odmah uzeo alat i bacio se na posao (kasnije kada smo trebali krenuti ka Franjevačkom samostanu, pola sata je pokušavao ubaciti u brzinu… bilo koju!).
Kao što već rekoh put do Bobovca je kritičan iz mnogo razloga a najveći je naravno taj što sam ja Slavonac koji jednostavno nije navikao da se pentra po bosanskim brdima.
Nakon sat i po’ ekstremnog planinarenja stigli smo na Bobovac! Na vr’ brda kapela gdje kardinal svake godine drži misu i neke stare zidine. Bezeze. Mislim nije bezeze al eto…

A priča vezana za Bobovac daklem… Osnovao ga je Stjepan II Kotromanić, nekad u prvoj polovici 14. st., i dakako uz Kraljevu Sutjesku administrativno-političko-ekonomsko i ostalo središte srednjovjekovne bosne.
Dakako mnogi su ga htjeli osvojiti, uključujući i naravno Srbe, međutim car Stefan Dušan je tu polomio zube.
Međutim došli su Turci, našli naravno domaćeg izdajnika (Radaka iz naslova) i onda nakon samo trodnevne borbe zaposljeli Bobovac. Kraljica Katarina je pobjegla u Italiju i to na konju kojeg su naopako potkovali, a djecu su joj islamizirali. Iako vrlo je vjerovatno da su djeca dobrovoljno prešla na Islam da bi se maknila iz te brdovite pripizdine. Ja bi.

Kraljeva Sutjeska je dakle kao što sam i gore napisao bila predgrađe Bobovca. Franjevački samostan u Kraljevoj Sutjesci sagrađen je nekad u 14. st i bio jedan od tri samostana kojima su Osmanlije dopsutili rad (uz Fojnicu i Kreševo).
Više o Kraljevoj Sutjesci… ovdje.

A sada malo slika!

Daklem, ovo je pogled s brda na putu ka Bobovcu

Šokac na 708 metara nadmorske visine. Spetakl!

Save Bobovac! Ploča koja mi je dobro poslužila trenutak kasnije kao stolica. Odnosno platforma za sjest. Na. Jel.

Franjevački samostan Kraljeva Sutjeska. Prvi put.

Samostanski muzej. Puške u vitrini. Stare puške.

Opet eksponati muzeja. Pečati i tako to…

Opet puške

Samostanska knjižnica ima vjerovali il’ ne 31 inkunabulu! Ja pao na guzicu kad sam to čuo. Ja mislio imaju dvije-tri… a ono… 31!

Evo jedne zanimljive makete koja prikazuje jedno bosansko domaćinstvo na radovima ispred tipične bosanske kuće. Imamo trojicu koja su se zadala oko kazana, peku rakiju, imamo neku ženu koja vuče vodu iz bunara, pa lika što vozi sijeno, pa ove što kolju krme, jedan mast topi, jedan pravi kobasice… svašta tu nešta ima, ali obratite pozornost na lokalnog alokosa što loče rakiju za stolom! Svako domaćinstvo ima jednog…

Muzejski eksponati – pisanice

Franjevači samostan, slika iz klaustra

Samostan uslikan iz parka

Visočka piramida… jest da je ružno ispalo al uslikano iz busa… i još sam spavao napola…

Sarajevo ijopet

U četir ujtro, kako smo se i dogovorili, sletio smo se dolje ispred zgrade da doćekam Kreška sa besnim škodilakom da odemo u Sarajevo.
15 min. sam ga čeko dolje po onoj mrakači, jer je on malo zaspo. I Slatkiš se trebao nacrtat dolje kod moje zgrade u četir, al smo ga pokupili kod kuće jer sam ga ja probudijo. Nestalo je struje pa mu budilica nije svirala. A nije si naštimo na mob.
Gavran je patio od spaljenost baba-sindroma jer je gledao cijelu noć jebeni Voyager. Ajd nekako smo se pokrenuli oko pola pet napokon.
Na granici bilo je auta, ne. Prošli smo vrlo brzo i ovaj put nezainteresirano od strane carinika.
Negdje poslije Dervente, a pred Dobojom smo stali na pumpari da natankamo čorbe. Pumpaš baš i nije bio presretan što sam mu izvalio čitavu hrpu kuna da mi promjeni u kilometre, al eto promjenio je.
Kad smo napokon izašli iz RS, stali smo u Maglaju na sad već kultnoj stop-stanici na putu za Sarajevo – benzinskoj pumpi Džino.
Sjeli smo unutra da popijemo kaficu, a vani je bio mrak. Prije kada smo išli i kada bi stali tuda sunce bi se već polako pokazivalo iza onih bosanskih planina. Ovaj put bila je mrakača. Al eto, dočekali smo zoru uz kafu kod Džina.
Put je dalje trajo poprilično traljavo jer je padala neka kiša i neki jebeni kamion nam je konstantno bacao prljavštinu po šajbi što je bilo poprilično iritirajuče al riješio je to Krešo to u svom ludom stilu obilaženja.
Kolko se sjećam, nismo stajali do Visokog na pumpi, a nebi ni tamo sjeli da Gavran nije skvičao i preklinjao Krešu da stane jer će mu esplodirat bubrezi.
Na autoputu Krešo je pokazao premoć nad svima i gazio je konstantno po lijevoj traci, taman kada se pred kraj autoputa stvorio neki jebeni Iveco koji nas je nasilno obišao, ubacio se ispred nas i onda započeo manijakalno kočit. Zbog njega smo zajebali izać na izlaz “Vogošća”, tako da smo se opet proturali dobrih 45 minuta kroz gradske prilaze.
Na parkiralište kod Pozorišta došli smo oko 9 časova.
Ošli smo na fax, no naravno kako je tamo pustoš u to doba, spustili smo se dolje u kafanu studentsku i pili kaficu kad je baš sviralo “Svirajte mi jesen stiže dunjo moja”. Ko poznaje dovoljno dobro moj lik i djelo zna da se uvijek oturim na tu stvar jer to mi je definitvno najbolja Balaševa stvar i najbolja stvar uopće. Slatkiš je samo ljubomorno komentiro: “Kurvo, tebi će ovdje bit zakon…”
Nakon kafice zaputili smo se na Baščaršiju jer smo zapraf bili gladni. Hodžić 2 – ćevapi naravno. Slatkiš je uživo u ekstazi okusa, a i mi ostali kojima ovo više nije prvi susret sa Sarajevskim ćevapima.
E sad, ovdje počinje prvo rasturanje brodske skupine. Krešo i Gavran otišli su do Mašinskog fakulteta, da vide imali šta pametno u skriptarnici, a Slatkiš i ja do FPN-a.
Napokon što sam došao na red u referadi – mogu se upisat na fax kao vanredan strani državljanin. Daklem, sad tek sranje počinje. Pun kurac i sto love na pun kurac i sto računa treba uplatit. Slikati se. Izvaditi lječničku potvrdu.
Sreća i Bog, pojavio se jaran Bidon. Krenuli do auta, pa do Studentskog medincinskog centra ili čega već… onda sam se sjetio da nisam zapisao nijedan broj onih žiro-računa. Pa poslo Slatkiša do faksa da sve to izvidi dok ja i jaran odemo izvadit potvrdu. Prvo smo svratili do banke da dignem love.
Golfom smo se penjali na Koševsko brdo do tog centra. Uzeo sam uplatnicu, otišli do obližnje pošte gdje je bio mali milion studenata. Prilika da se iščisti red iskoristili smo tako da je Bidon ručao, a ja sam okoristio priliku da popijem dva Laška jer sam bio žedan ko đubre.
Nakon obavljenog predaha, uspjeli smo uplatit troškove za uvjerenje.
U tom centru na prijam me dočekala neka doktorica koja je razgledavala moju osobnu. A jebiga, sve osobne, tj. lične neke smeđo-žute, jedino moja pink :D.
“Jel tražite matični broj?” – upitah
“Ne, gledam odakle si… iz mog rodnog grada…”
?! Bilo kuda al Brođani baš svuda. Kako sam bio u žurbi nisam se ispričao sa sugrađankom nego sam se zahvalio i uzeo neki ludi anketni listić.
“Jeste li padali na glavu, jeste li bolovali, dolazite li iz nasilničke familije” i ostala debilna pitanja svojstvena za takve formulare koja se odma po difoltu rješavaju sa NE NE NE NE NE.
Liječnički pregled se sastoji od slušanja mojih dišnih organa uništenih maksimiziranim inhaliranjem nikotinsko-organskih proizvoda, osluškivanjem srca uništenim gore spomenutim proizvodima i nezdravom prehranom te mjerenju tlaka maločas spomenutog organa. Izdano uvjerenje.
Bidon i ja smo se zaputili tada nazad do Skenderije, tj. do faksa, da ja pogledam te brojeve jer je došlo do greške u komunikaciji između mene i Slatkiša. Nakon toga pokupili smo Slatkiša u Rock Teatar Clubu, izrazito zadihanog i crvenog u licu njemu svojstvenom stilu nakon tri piva – ovaj put Sarajevska.
Ošo sam se slikat i to je bila drama, jer me ženska islikala tri milijarde puta da ne bude “refleksije o naočare”, na kraju sam se slikao i bez naočala. Uspjela je iskopat neku sliku gdje nije bilo refleksije. Pozdravili smo se s jaranom Bidonom jer je čovjek zbog mene stavio svoje svoje poslove u drugi plan. Još je jednom dokazao zašto su Sarajlije najbolji ljudi. Žao mi što nismo stigli otići na pitu i kod Bibana, ali ako ništa drugo barem smo se uspjeli ispričati u našem kratkom druženju.
Zaboravio sam napomenuti da će me Bidon sutra i upisati na faks jer ja naravno danas nisam stigao. A najvjerovanije čemo se i sresti u Županji da pokupim svoj brand-new index.
Nakon rastanka, Slatkiš i ja uzeli smo taxi da odemo posjetiti njegovu rodbinu koja stanuje negdje na Koševu. Vozili smo se u Feliciji i vožnju do gore smo platili 5km (20kn). Mislim da vam nemoram ni spominjat da je u Brodu početak jebene vožnje 30KN! A svaki naredni kilometar pun kurac i sto. Taksi zađabe. Mašala.
Njegovi rođaci su jedan stariji bračni par, doduše nisam skonto u kakvoj familijarnoj vezi su oni sa Slatkišem, sjećam se da mi je objašnjavao dok smo se vračali prošli tjedan iz BEHA, ali misli su mi bile odlutale pa ga nisam slušao. Uglavnom rođakinja je pričala većinu vremena sa Slatkišem, catching-up o familiji, dok sam ja večinu vremena razgovarao s njenim mužem. Nesjećam se kada me zadnji put facinirala tako jedna osoba. Tako lucidna, s istančanim smislom za humor i otvorenog uma. Pričali smo o svemu, politici, vojsci (čovjek je inače penzionirani oficir), novinarstvu i štošta čemu. Najviše me se i dojmilo što mi se obračao kao sebi ravnom, iako sam ja od njega mlađi 52 godine. Druga stvar koja me se dojmila da čovjek koji je proveo život kao profesionalni vojnik nije krut i zatvoren ko masa nabrijanih bivših oficira, već čovjek kojem je vojska otvorila mnoge poglede na život.
Malo smo mezili govedine.
Oprostili smo se od njih, sjeli na bus i sreli se s Krešom i Gavranom koji su u međuvremenu spavali u autu (?!), bili na bureku i kupili patike.
Krenuli smo kući…
Stali smo u Zenici jer sam ja krepavo od gladi, al nisam tjeo ćevape nego sam navalio da idemo jest pitu. Negdje smo našli neki restorančić gdje je od pite bilo još samo zeljanice, tako da smo se sladili zeljanicom i sarajevskim pivom (napokon velikim!).SLIKA
Tada je baš naletio neki lik koji je zdipio 5 Lacoste parfema (59KM u trgovini)… Super mi je baš parfem tako da sam si kupio… platijo 5 mari! reko nam je da ako nam treba i puve da ima i tog, al smo ga onda odjebali u laganini ritmu.
Da, i ovdje je svralo “Svirajte mi…”, našto je Slatkiš samo dao komentar: “Pa bog te jebo, jer to svira u svakoj birtiji u kojoj se ti pojaviš…?”
Nismo stajali u Brodu, sve dok nam naš policijot nije pretumbo čitav auto, što je bilo smješno jer nije uspio iz trećeg puta srušit stražnju klupu, a iako je 10 minuta rovao po autu mi bi smo bez poteškoća sakrili mali arsenal oružja i droge ljute.
Bili smo mu kao sumnjivi, ali sam i skonto da pretumbavaju još sto auta i neki kamion jer im je valjda neka akcija, još je neki policijot što ima brkove ko Rokeri s Moravu reko: “Večeras čemo dić najmanje 10 kila kokaina, ha ha ha”.
I povratkom u naš gradić na Savi još jedna sarajevska priča završava.

Slijepo crijevo br. 1 – za Niđu
Đabaluk promjenio ime u Bagatela?! Nisam stigo uslikat, al slijedeći put ću uslikat obavezno.

Slijepo crijevo br. 2 – lude statistike
Na hesuz kvintaninom blogu, izašla statistika o kulašima (blogovima s Cool liste)

STATISTIKA KOMENTARA:
32. na listi sa 446 komentara

STATISTIKA KOLKO KO PIŠE:
6. na listi sa 166 postova