Ličko orlovo gnijezdo (ex RP Gola Plješevica)

IMG_2857

U sklopu bivše zrakoplovne baze Željava, na vrhu Plješevice (Gola Plješevica, 1647.61 m) nalazio se radarski položaj uvezan u sustav PVO-a JNA VOJIN (vazdušno osmatranje, javljanje, izviđanje i navođenje) ili pojednostavljeno rečeno – oči jugoslavenske avijacije. S vrha Plješevici tako je JNA mogla promatrati zračni prostor velikog dijela Italije (najzanimljivi zbog NATO baze Aviano) i dijelova Madžarske (snage Varšavskog pakta). Unaprijed se zahvaljujem drugu Darkiju na nekim zanimljivostima koje ću ovdje iznijeti.

Na Goloj Plješivici su se tako nalazila dva radara – britanski Marconi S-600 dometa 600km i radar za mjerenje visine S-613 koji su bili smješteni u dvije saćaste kupole (S-600 u većoj) napravljenim od duraluminija i presvučenim posebnim tkaninama koje su čuvale opremu od oštrih uvjeta ličke klime. U sklopu radarskog položaja nalazio se i meteo-radar, heliodrom, trokatnica alpskog tipa napravljena od armiranog betona u kojoj su bili smještene vojničke prostorije, a ispod položaja prokopan je sustav tunela s nekoliko izlaza oko vrha, u kući i na samom radarskom mjestu. Continue reading Ličko orlovo gnijezdo (ex RP Gola Plješevica)

Tamo dole đavoli se kote (ex zrakoplovna baza Željava)

IMG_2723

Bivša zrakoplovna (tj. vazduhoplovna) baza Željava bivše JNA s podzemnim aerodromom poznatim pod imenom objekt 505 Klek sigurno je najmistificiraniji vojni objekt bivše vojske bivše države, što nije ni čudno s obzirom na veličinu tog zaista impresivnog objekta, za kojeg epitet ‘kolosalno’ nikako nije preuveličavanje. Upravo kao takav postao je “meta” mnogih, uglavnom, muški entuzijasta pošto se uglavnom heteroseksulani muškarci vole vojsku i zavlačit se u tunele (psiholozima ostavljam da posegnu za Freudom).

O Željavi su pisali mnogi, a posebno preporučujem članak druga Nedorečenog  gdje je dosta opširno i zanimljivo opisao povijest baze Željave, tehnikalije, itd., a također reporučujem i zeljava-lybi.com, koji je čitav jedan “pokret” entuzijasta vezanih uz ‘kult’ aerodroma Željava. Osvrnuti ću se samo kratko na povijest Željave, za podrobnije info preporučujem gore navedene linkove. Continue reading Tamo dole đavoli se kote (ex zrakoplovna baza Željava)

“Vino pije ‘ko vinograd sadi, ‘ko ne sadi, taj se pivom hladi”

Zvao me popodne drug Nedorečen da idem šnjim u seoski turizam.  Ima on taj običaj, zovne u glasno doba dana da me zove u seoski turizam. Tako smo onomad pomenuti i ja poslije jednog od najnapornijih džabalebarenja po Herceg-Bosni i Rvackoj, što je uključivalo i spavanje na pumpi u Bugojnu, povraćanje na Kupresu, kavu proljevušu u Vitezu, Ožujsko pivo na Poljudu i ko zna kakve sve još nepodobštine krenemo tako, daklem nas dvojica, na seoski turizam u Staru Kapelu. Sad da ja ne bi piso kako je tamo bilo pošto je to bilo davne dvije hiljade i osme a i ne sjećam se ja baš ni najbolje kako je tamo bilo sa skromnošću i uviđajnošću na možebitnu znatiželju možebitnog čitatelja ovog teksta upućujem na blog-post, tekst, reportažu ili nazovite kako ‘oćte upravo o tome događaju iz davne dvije iljade i osme godine. Dakle upućujem upravo ođe.

Nego da se vratim na poziv. Zapravo nije mene drug Nedorečen zvao da mi idemo u seoski turizam nego smo se nas dvojica tipkali preko nekog modernog IM alata ali sad to je više manje nebitno. Zamislite da Dežulović započne svoju kolumnu sa “poslo mi Kožo poruku preko whatsappa sinoć, ima on taj običaj, šibne poruku u gluvo doba noći…”. Nego uglavnom…. gorepomenuti drug je pivski entuzijast, što zapravo u konačnici znači da je svoje pivolokstvo iliti lokanje piva digao na fiktivnu fensi razinu kada učeno govori o pivu, što uključuje degustaciju velikih količina uvoznog i raznog piva, fotografiranja ambalaže istog i pohranjivanja po raznim medijima uključujući i Interplet i tako svašta nešta. Inače seriju njegovih tekstova o pivu možete pročitati i na Fanfi pod tagom pivarstvo. Elem… drug kao učeni pivolok je na pivnica.net naišao prije određenog vremena tekst o kušaonici domaćeg piva Bošnjak u Sičicama. Inače, to je jedno ovako živopisno selo u neposrednoj blizini Nove Gradiške, a Nova Gradiška je jedno živopisno selo u relativnoj blizini (50km) jednog drugog živopisnog sela koje se zove Slavonski Brod i iz kojeg sam ja inače rodom i bradom, a i živim tude već umalo trijes godina uz one neke sporadične prekide u trajanju od 7 godina kada sam živio u jednom malom živopisnom selu podno Trebevića. Svakako preporučujem i upućujem na gore linkani tekst s pivnica.net o dotičnom seoskom gospodarstvu pošto je to puno bolje napisano nego što ću ja opisat u ovim narednim recima koji dolaze.

I tako krenušmo nas dvojica put Sičica. Kako do Sičica doć (a načina je mnogo) ja pisat neću pošto živimo u doba ipona, androjida i božmeprosti ako tko ima Nokiju, pa uglavnom se možemo lako iznavigirat preko globalnog pozicirajućeg sustava. Gospodarstvo se nalazi na broju 94 u Sičicama, naravno herr Nedorečeni i moi smo malo to poduže tražili. Domaćini još nisu stavili tablu, ali su obećali da će tabla biti do kada budemo došli izponove na pivo jer je trenutno na izradi. Ali svejedno evo ja ću na jednoj lijepoj mapi ovđe fino označiti Sičice pa si onda to možete metiti u vaš pametni telefon, il božmeprosti Nokiju:


Prikaz veće karte

Na broju 94 dočekali su nas izrazito ljubazni i začuđeni domaćini. Inače je praksa kada se ide na seoska gospodarstva da se posjeta unaprijed najavi. Međutim mi smo imali drugačiju sliku o tome iako kad smo i banuli u gorespomenutu i linkanu Staru Kapelu isto tako ne najavljeni baš u fazi dok su domaćini nešto spremali pa nam je gospođa, koja nas je zatekla dok smo mi cunjali po nečijem dvorištu, skuhala kavu u svojoj kući iako smo mi mislili da ima birtija koja radi non stop za putnike namjernike i nenamjernike. Tako smo i kod Bošnjaka banuli kao “eto mi došli pit pivo!”. Iako su domaćini bili u spremanju zbog najavljene grupe turista koja im dolazi sutra ipak su nas vrlo srdačno ugostili. No, da vi ne budete seljaci ko nedorečeni drug i ja, evo ovdje ispod na slici fotka vizitke na kojima imate podatke gdje se možete najaviti:

Bošnjaci nemaju još svoj web u pogonu, ali su ga najavili u skorije vrijeme. Do tada možete ih kontaktirati na fejsbuk stranici: Kušaonica domaćeg piva Bošnjak.

Uglavnom, tako smo drug nedorečen i ja dobili priliku probati mnoštvo finih stvari među kojima su:

Domaće nefiltirano i nepasterizirano pivo

Inače nisam imao priliku piti nepasterizirano pivo do relativno nedavno kada sam probao Vukovarsko pivo. Koje je meni osobno, kao i Bošnjak, fantastično. E sad ako se sjećate biologije ilimorebit kemije iz osnovne škole a možda čak i srednje ili ste možda tolko ludi da ste studirali nešto od tog dvoje onda jamačno znate šta je pasterizacija. Pasterizacija je proces u kojem se u mlijeko ili pivske proizvode ubrizgava sintetički dobiveni genetski materijal Louis Pasteura u cilju sprečavanja razvoja bakterija ili tako nešto. Možda nije baš tako nego zagrijavanjem dolazi do ubijanja bakterija i tih ostalih malih hajvana. Uglavnom, pasterizacija je nešto kao sterilizacija samo manje učinkovito ako me moje sjećanje na vara, a mrsko me googlat. Daklem, industrijska tj. konfekcijska piva se pasteriziraju u cilju toga da imaju duži rok trajanja, otprilike kao što je razlika između svježeg i trajnog mlijeka. Nepasterizriana piva imaju takoreći puniji i bolji okus ali kraći rok trajanja. Upravo iz tog razloga proizvodnju takvog piva si mogu dopustiti mikro pivovare zato što imaju ograničenu i malu proizvodnju.

Nefiltirano pivo valjda ne treba objašnjavat, jer o tome bih ja znao samo reći da je to pivo koje se ne filtrira (zbog toga je ovo pivo mutno). Inače, kao što ste imali priliku vidjeti na dalekovidnici propagandu poruku Zagrebačke pivovare, sad oni reklamiraju ponosno NEFILTRIRANO pivo. Kad naručiš/kupiš pivo onda tek vidiš da se zapravo radi o pšeničnom nefiltiranom pivu. Okus tog famoznog ožujskog daje hrvatskoj riječi “ogavno” jednu novu dimenziju. Ali Bošnjakovo pivo je mene zaista oduševilo. I nefiltirano i nepasterizirano, a tipični sam Rvat kojem je bitno da je pivo svijetli lager i da je vel’ko!

Mlado pivo (u krizli)

Sad ne mogu se ja baš točno sjetit dal se to baš zove mlado pivo, al eto meni je to zgodno da nazovem. Evo, konkretno se radi o pivu koje je odležalo samo 15 dana i koje još nije gazirano. Vrlo zanimljivog okusa i istančanim osjetom hmelja.

Maltoza

Od piva se svašta nešto pravi i mi smo to svašta nešto probali (ja naravno zaboravio slikat), među tim stvarima bila je i rakija od piva (Beer Schnapps) i maltoza. Što je maltoza ima totalno nezanimljiv članak na hrvatskoj wikipediji. U suštini radi se o srcu piva kako mi je objašnjeno, daklem (ako se ne varam) pojednostavljeno rečeno to je rezultat ukomljavanja žitarica i slada. No kakao ja ne volim te učene riječi i kako sam od malih nogu izgradio averziju prema prirodnim naukama (osim prema fizici) onda ću se tu zaustaviti. Maltoza izgleda poput meda a i okus se najbolje može opisati kao “pivski med”. Preporučuje se slabokrvnoj djeci i općenito je energetska bomba.

Ne mogu se sjetiti imali još što sam zaboravio. Sigurno da ima al sam zaboravio tako da eto. Ali zašto bih ja i sve napisao kada možete sjest u svoj automobilček, na bicikliček ili drugi ilček i odvest se do Sičica na pravo odlično domaće pivo. I naravno naučiti o pivu i prodiskutirati o razvoju pivske svijesti u nas Hrvata, koja je u začetcima.

A evo sad za kraj još par slikica sa gospodarstva:

Mjesto gdje nastaje magija:

Mjesto gdje magija spava:

Mjesto gdje se magija konzumira:

* “Vino pije ‘ko vinograd sadi, ‘ko ne sadi, taj se pivom hladi” je moto kušaonice piva Bošnjak, a moj moto je “Pijem pivo briga me živo!” (ovo briga zamjenim nečim drugim, al nema veze). Što bi reko švaba, prus, barjetar, švajcarac i austrijanac: Prost!

Umornome snagu vraća, jača nemoćnoga

Mladići se more i malakšu, iznemogli, momci posrću.

Onomad meni pade genijalna ideja na pamet da se odem provozat do Sovskog Jezera. Sovsko Jezero je inače jedan vrlo zanimljiv lokalitet na slavonskom brdu Dilj. Nalazi se u požeško-slavonskoj županiji što samo po sebi i nije zanimljivo. Zanimljiv je to lokalitet zato što se nalazi na brdu, daleko od gradske vreve, a najbliža civilizacija je obližnje selo Ruševo u podnožju u kojem se djeca navečer zabavljaju vozeći bicikle i slušajući pretposljednje hitove MTV-a na zvučnicima svojih mobitela. U selu čak nema ni birtija nego  jedna polu-trgovina pored poštanskog sandučića (što predstavlja poštanski ured Paka) i ispred jedna sečija gdje lokalno stanovništvo prepreda o dnevno-političkim temama, kao i svakodnevnim problemima s kojima se susreću žitelji jednog zaboravljenog poddiljskog sela. Sa Sovskog Jezera puca lijep pogled na okolicu, na požešku Valis Aureu, kao i na đakovštinu, Paoriju što bi rekli mi iz Granice – zaboravljanje je to podjela iz vremena K und K monarhije – mi iz Granice smo se uglavnom bavili graničarskim poslovima obrane velikog europskog carstva od drugog velikog carstva preko Save, a paori su se bavili… pa valjda paorijom. Bilo je to vrijeme nekog proto-schengena, davno zaboravljenog s granicama koje se danas suptilno opet ucrtavaju.

Tvrdokorni ljubitelji prirode će za Sovsko Jezero reći, ne podcjenjujući ljepotu prirode, da je to ipak rekreativno mjesto za obitelji iz Požege, Broda, Đakova koji dolaze s malom djecom koje mogu posjesti na ljuljačke dok oni opušteno roštiljaju i lagano ispijaju pivo. Nije to šuma za bushcraft, za Bear Grylls akcije. Svejedno za svakog rekreativnog biciklistu to predstavlja zgodnu destinaciju na koju se može uzverati brdskim biciklom, sjesti na jednu od mnogo brojnih klupa, napiti se hladne vode s izvora, dopuniti bidon i vratiti se nazad ili krenuti dalje.

Upravo sam tako i ja krenuo da se napijem hladne vode s izvora i vratim kući.

Kao što sam već ranije napomenio, jezero se nalazi na Dilju što, konkretno u mom slučaju, znači da će biciklist na putu do tamo i nazad napraviti penjanje od kojih 1000 metara nadmorske visine (caka je u tome što se dvaput valja popeti na Dilj – jednom na magistralnoj cesti koja dalje vodi do vječne zemlje salame, sira i tokajca, a drugi put iz ranije spomenutog sela Ruševa do samog jezera.

I ne bilo meni teško tako jednog utorka sjest na bicikl, od milja zvanog Đuro, nekada ukletog, danas, Bogu hvala, vjernog partnera. Nije bilo teško sjest na bicikl, ali da se bilo teško uzverat do Sovskog… bilo je. Pogotovo što nama Slavoncima svaki uspon veći od bundeve predstavlja značajnu prepreku. Ili barem meni.

Kako bilo da bilo, uvezrah se ka Sovskom, promjenih majcu, popih ladne vode s izvora, napunih bidon i krenem nazad kući.

I krenem ja tako kući, a kao što rekoh već ranije, pošto su potrebna dva uspona do Sovskog, onda je nekako logično da je potreban i jedan pri povratku. I to naravno onaj najgori. Koji vodi iz vječne zemlje salame sira, salame i tokajca, preko vječne zemlje kulina, slanine i rakije pa sve do vječne zemlje bureka, ćevapa i Golfova dvica. I krenem se ja tako penjat, vidno umoran takoreć, klonuo, biblijski rečeno: “Duh je, istina, voljan, ali tijelo je slabo”. I tako penjući se niz svoju Maslinsku goru nekako dođoh na sam vrh. Vidno umoran, voljnog duha, slabog tijela. Želio sam samo jednu stvar – naći neko lijepo mjesto na koje bih mogao sjesti i malo odahnuti. Latinski rečeno Gluteus Maximus, u narodu poznato pod popularnim nazivom dupe me je više boljelo od turbo neudobnog sica brdskog konja Đure tako da sam sanjao sam nekakav fini panj na koji bih mogao sjesti i odhanuti desetak minuta. I baš u tom trenutku, na samom vrhu ugledah jednu pristupnu brdsku cestu koja inače vodi do najvećeg vrha Dilj Gore Degmana (460 m). Inače, naziv Degman će onima koji nisu iz diljske okolice biti poznat po tome što se tako zove prototip modernog tenka koji se proizvodi u Slavonskom Brodu. Iako nije loše ime za tenk, ja ga ipak ne bih nazvao Degman. Nego recimo Anakonda. Ili Miš kako su zli Nemci nazvali jedan svoj mali prototip od nekih jedva 188 tona.

Uglavnom, kontah ja tako i kontah, ako će igdje biti igdje ikakav panj ili nešto slično gdje bi se mogla posjesti zadnjica onda je to vjerojatno na toj šumskoj cestici. I skrenuh ja putanju sa već spomenute magistralne ceste koja povezuje tri vječne zemlje, a vjerojatno i više ako se povodimo onom starom da svi drumovi vode u Sofiju, i dođoh na taj famozni šumski put. Uprtio sam sva svoja osjetila ne bi li našao kakav panj, kad li poslije zavoja – biblijski trenutak:

U pol šume, u pol nedođije, odbačeni bijeli kauč pjesnički objasan zrakama sunca kao Pietà u bazilici svetog Petra. Sjedoh, otvorih bidon i sjetih se one: “Tražite i bit će vam dano”.

Ja isko’ i bilo mi dano.

Partizanska smotra kod Starog Kotra

Znate kako ima onaj štos nekakav u marketingu, kad kažeš jedno nešto a ono nije to nego nešt sasvim deseto. Nešto kao slavenska antiteza samo bez sto pitanja i one poetske gracioznosti mlade Hasanaginice. To vam se zove, tako barem vele controversial marketing experts (titule koja se dobiva na twitteru nakon sto skupljenih followera), teaser. Teaser daklem, ili što bi mi seljačine rekli tizer vam je kad recimo neka nazovi firma metne ovcu na plakat i napiše ispod: Ne budi ovca, i sad se mi pitamo kao šta je to da nije kakva koalicija, sir možda mađarski, ili pak kakav internet paket. A ono nije ni Kontiki koalicija, nit Erzeshentofogrkrem sir, a nije ni flet-rejt nego neki bezvezni mobiteli. E to vam je teaser.

A to sam sve rekao zato što je ovaj naslov ovog mog bloga čisti teaser. Ovdje uopće nije riječ o partizanskoj smotri kod nekog Starog Kotra. Nego sam ja to uzo, jerbo nisam znao što bi drugo uzeo za naslov. Evo recimo reportaža o Crnom Potoku se zove: “Ja sam Roka iz Crnog Potoka”, jer se to rimuje, pogotovo ako se to kaže autohtono šokački. Inače i taj izričaj ima svoju priču koju ću jednom ispričati. A kako će u ovom postu bit malo riječi a puno slika onda možda nije zgoreg da je sad u kojoj rečenici opričam. Daklem bilo je to nekad, a et recimo ’45-e, il tu negdje nakon rata. E i uglavnom kako i mi danas imamo problema s registrom branitelja, tako je i u novonastaloj FNRJ postojao problem sa registrom boraca, partizana jelte. I onda je bio štos, kao, nađeš tri svjedoka koji jesu certificirani partizani i ak oni potvrde da si ti s njima bio u šumi i borio se protiv okupatora i domaćih izdajnika onda i ti dobiješ pemziju i sve što ide s tim. E sad vi zamislite kakve je makinacije napravio taj sistem, tolko da je boraca bilo da se Jugoslavija mogla osloboditi do Ulan Batora. Kakva Crvena Armija… E sad da uglavnom jelte, moj pokojni did je bio partizan, štoviše bio je oficir u NOVJ. I tako jedan dana dida sjedi kod kuće, šta ja znam šta se onda u to doba radilo, slušalo jazz na one gramafone s tubom, nemam pojma, kad eto ti nekog lika. “Dobar dan, došo ja da mi svjedočite.” Gleda ga did onako mrko ispod oka… “A koji si ti?” – upita ga, a ovaj ni pet ni šest u desetercu odgovori: “Ja sam Roka iz Crnog Potoka”. Kako je to rekao, tako je i izletio iz kuće.  Eto to je kratka priča o Roku iz Crnog Potoka.

Uglavnom da skratim cijelu priču o teaseru, tj. naslovu, ovaj post nije o partizanskoj smotri kod Starog Kotra ali dao sam jednu pričicu iz post-NOB-a, a i spominjat će se u jednoj slici još i partizani i tako to. Možete pustiti i Partisan od Leonarda Cohena za ugođaj što se mene tiče. A i ono, partizani su išli u šumu, a pošto je ovo post o šumi onda eto tako isto i to može biti  poveznica recimo.

Nego da mi krenemo. Daklem moj drug Darki i ja otisnušmo se u šume nepregledne Dilj-Gore. Inače Darkija znate iz raznih šumskih epizoda, poput gore spomenute crnopotočne, a i nedavne “Zbogom narode, Čaruga putuje”. Kaže on meni ajde idemo mi u šumu zanoćit, pit čaj od borovih iglica. Reko: “Može, al ako ćemo jest kobasice a ne koru s drveća i korijenje. Tolki hard-core partizan nisam.” I tako i bilo. A ovdje sad putem magičnih tehnologija preikazujem marš-rutu:


Prikaži Stari Kotar na većoj karti

Kamp je dakle na predjelu koji se zove “Stari Kotar” i tu je nekad bio nekakav kompleks spavaonica za radnike šumarije. E sad jelte, to više nije to, ali o tome više kada dođemo do tog dijela. Nego, krenimo mi od početka…:

Ovo je selo koje se zove Kindrovo a poznato je po tome što nije poznato osim što tu u blizini ima super tajni poligon za tenkove i borbena vozila. Nekad se moglo neometano ulazit na taj poligon, ali sad kako smo ušli u NATO postoje strogi sigurnosni sustav. Rampa. A evo ima i jedna tabla iz hladnoratovskog perioda – klik ovdje.

Prikaži Kindrovo na većoj karti

Evo jednog zanimljivog spomenika, tj spomen-ploče. Dakelm na ovom čarobnom mjestu, označenom i na prvoj karti gore, bio je valjda Ratni Kotar Brod od 43. do 45. Inače spletom okolnosti ovu ploču slučajno je pronašao Darki. Ono što su nedoumice glede ove ploče jest slijedeće: 1. gdje je stajala ta ploča? Pšto ne vidjesmo nigdje na ovom kamenu, stijeni nikakve rupe od tipli i tako to. 2. Jel stvarno moguće da je to postavljeno 21. 04. 1945? Ploča uopće ne izgleda toliko stara. A i Brod je oslobođen upravo 21.04.1945. Ne znam baš da je to netko klesao na dan oslobođenja. Bit će to da se netko zajebo, prije…

Ovo vam je hranilište. McDonalds za divljač. Lovci stave klopu tu i onda Bambiji to zobaju.

Bunar Šumarije, koji je kao što je vidljivo iz priloženog u poprilično derutnom i nikakvom stanju. Kada bi se okupili mi blogeri ljubitelji šuma, možda bi mogli napravit akciju. Kao mi blogamo, a nek čitatelji čiste. To je ovako u našem fazonu, takoreć.

Evo ovako izgleda ta kućica. Odnosno to je mašala kućerak. Međutim, samo jedna soba je u kakvoj-takvoj funkciji. Zahvaljujući našem socijalističkom planinarsom heroju Darkiju ova soba ima prozor. Kaže on da bi tu trebalo još nešto šalovat i gletovat, a i peć bi trebalo stavit unutra da bude to baš onako pravo planinarsko sklonište. Al eto, ko će to… Možemo mi napravit akciju da pišemo o tome a da drugi to realiziraju.

U toj prostoriji, kao što je vidljivo iz priložene slike, nalaze se drevni crteži iz perioda ranog traktorizma. Skladna kompozicija govori nam da se radi o iskusnom umjetniku.

Na jednom zidu nalazimo daklem i poeziju

Ove dvije stražarnice zapravo nisu stražarnice nego su hale. Iliti ćenife.

Uz GPSove i sva ta čuda moderne tehnike, ipak ne treba u pustolovinu bez staromodne karte. Inače, zanimljiva informacija da u svom lokalnom katastarskom uredu možete kupiti karta u mjerilu 1:25 000. Tj., dio koji vam treba.

Čovjek se i oznoji, pogotovo ako je neuobičajeno toplo za prosinac.

Kućica iz druge perspektive. Ako čovjek zaškilji i upotrijebi maštu, može izgledati poput nekakvog socijalističkog sindikalnog odmarališta na moru.

VATRA! Ja je zapalio, zato sam tako i ponosan na nju.

Čaj od borovih iglica. IGLICE OD BORA, IGLICE OD JEŽA, NE NASLANJAJ SE NA KAPIJU DOK JE FARBA SVJEŽA!

Inače, čaj je pripravljen na homemade peći koja se inače popularno zove HOBO STOVE iliti Skitinički šporet. Evo jedan zanimljiv tutorial kako tako nešto napraviti:

httpv://www.youtube.com/watch?v=bmAP4kv5O8c

Voila! Ovo je gotovi čaj o borovih iglica. Ukusan je, iako ne intezivan poput industrijskih čajeva. Kaže Darki može se pravit od svih crnogoričnih tih iglica, jedino je tisa otrovna. Tisa ima bobice.

Kranjske kobasice iz Konzuma.

Naravno, šta je odlazak u šumu bez tranzistora koji se prigodno okači na bor.

Komovica ljuta nama snagu daje

Nađe se svašta u šumi, kao npr. ovaj ambar s kuruzom

A na kraju napronog dana treba i leć spavat

Odlazak iz šume trasom

Ulazak u pitoreskno selo Oriovčić. To je kao mali Oriovac, samo što nije ni blizu Oriovcu koji je nebrodskom narodu poznat po tvornici namještaja Oriolik.

Oriovčić

Endštacion! Inače, vrlo zanimljiv koncept da na autobusnoj stanici ima koš za razbacit hakla u trenutcima dokoličarenja i čekanja autobusa.

I eto toliko za ovaj put. Sasma dosta.

Bis bald!

Papa Hrast

U šumi pokraj Brodskih Zdenaca nalazi se, vjerovali ili ne, najstariji hrast koji se može naći ovdje kod nas, star preko pet stotina ljeta. Zove se Papa Hrast, Quercus robur L., u narodu poznatiji kao hrast lužnjak.

U našim skromnim šumskim ekspedicijama koje su počele nedavno, odlučilo smo se posjetiti i starca. Svesrdnu pomoć u navigaciji dao nam je Darki, stari poznavatelj Dilj gore koji nam je svesrdno putem moderne tehnologije iscrtao rutu kako doći najbrže i najbezbolnije do starca, što ja svesrdno dijelim sa svekolikim pučanstvom i čitateljima mog skromnog bloga:

Prikaži Zdenci – Papa Hrast na većoj karti

Daklem, ovo je prikaz trase, tj. rute od sela Zdenci. A do Zdenaca se dolazi tako što na državnoj cesti Slavonski Brod – Našice, ako se krećete Jug-Sjever pravac, tj. iz Slavonskog Broda (a odakle drugo) poslije sela Podcrkavlje skrene lijevo kad ugledate tablu Brodski Zdenci. Ili samo Zdenci piše? Ne bih znao, nisam bio zadužen za taj dio trase.

Iz Zdenaca ulazi se u šumu makadamskom cestom i tako se sve vozi do ovog trenutka na karti kada pravac ulazi u šumu, jer logično nećete moći autom unutra osim ako nemate terensko vozilo, ili nekakvo bojno-oklopno vozilo kao npr. Patria.

Također je preporučljivo da se u šumu ide po danu, a ne po noći kao što smo mi to pametno napravili, ali što je tu je, srećom pa uvijek imam lampu negdje u jakni.

 

Promjer Papa Hrasta je, kažu 5.2m, a ja ću im morati vjerovati na riječ pošto nisam nosio meter. Također kažu da je potrebno 7 (sedam) odraslih ljudi da ga obujmi, tj. zagrli. To također nisam mogao provjeriti jer nas je bilo samo trojica, al po nekim mojim odokativnim proračunima mislim da je to tu negdje svakako.

Kao što je vidljivo i iz svemirske postaje, netko je urezao u koru drveta PAPA, jer je užasno teško primjetiti 500 godina star hrast, promjera preko 5 metara u šumi mlade bukve. Također je netko i zakuao tekst pjesme Milana Kaučića:

Tree-huger

I eto.. to je uglavnom to. Fotke naravno nisu spektakularne ako se uzme u obzir da je bila mrkla noć. Nažalost nismo naišli na nikakve seljane, lovce, lugara, Robinsona Crusoea ili nekog petog koji bi nam eventualno mogao ispričati kako drevno-drvenu priču, recimo o kletvi starog Papa Hrasta, ili nešto slično.

Kao što sam i ranije pripomenuo, ako imate oklopno vozilo ili terensko, čak se možete malo i zavući u šumu ako vam je stvarno mrsko hodati punih 400 metara kroz šumu sa ceste.

Darki kaže da pravi muškarci koriste mapu, a mulci koriste GPS. Al nije mi ništa rekao za digitalni kompas, koji nije da mi je trebao ali sam ga uključio, i to ovaj kao “noćni” jel baš onako izgleda fancy kad hodaš kroz šumu s tim u ruci. Izgleda kao da znaš.

Eto toliko od mene. Ako vas zanima još o šumi, onda preporučujem slijedeće štivo iz domaće radinosti:

Zbogom narode, Čaruga putuje – Čapljevik, zabroavljeno brodsko izletište blizu Rastušja.

Boravak u prirodi by Darki @ Fanfo.org – O nekim osnovnim skilovima možebitno potrebnim u šumi.

Zbogom narode, Čaruga putuje!

Riječi iz naslova su zapravo posljednje riječi Jove Stanisavljevića Čaruge netom prije nego su ga objesili. Pitanje se nameće naravno, zašto nazvati jedan šumski post posljednim riječima posljednjeg slavonskog Robin Hooda. E pa, ne bih bio ja ja a da vam to ne kažem. Pa ću vam stoga i reći. Daklem, kao što je poznato Čaruga je bio vođa Kola Gorskih Tića koji su obitivali po slavonskim šumama (Slavonian Sherwood), pa eto stoga onda je logično da Čaruginim harambaškim koracima i mi zakoračimo njegovim putevima (iako mi je do današnjeg dana nepoznato to dal’ je Čaruga haračio i po šumama Dilj gore, najbliže Dilju da mi je poznato iz njegove biografije je epizoda kad se skrivao u Donjim Andrijevcima gdje je liječio sifilis, izdavajući se za gospodina Nikolu Drezgića vojnog liferanta 17. pješadijskog puka).

No o Jovi Stanisavljeviću Čarugi biti će možda govora drugi puta. A sada – spetakl! Odlazak u šumu pod nazivom “Zbogom narode, Jimbo putuje”. Jimbo to sam, naravno, ja. Daklem kratki uvod. Moj drug Darki koji je certificirani alpinist, magistar povijesti, svetski putnik i još mnogo čega svašta što nije za priču a još i što je za priču je to da je on i certificirani čovjek od šume. Nešto ko Jovo Čaruga, sam što nema sifilis. I ne pljačka ljude. Zapravo jedina poveznica s Čarugom je šuma. No hajd, o tome po tome.

Modernom tehnologijom, satelitima, stereoitima, aklumbulatorima i ostalim božmeprosti novotarijama uspio sam upratiti naš put od sela Rastušje, živopisnog slavonskog sela koje je poznato po tome što se u njem rodio pokojni Dragutin Tadijanović, a koji je poznat po tome što je jedini čovjek osim Josipa Broza Tite kojem su digli spomenik za života na ovim područjima. Živa istina, čak je i on bio na otkrivanju tog spomenika i pri tome je dao nekakvu cinično-kao-šaljivu opasku. No, da se vratim na put u šumu. Daklem putem moderne tehnologije možete vidjeti upravo taj kratki hod od nekih kilometar i pol od Rastušja do Čapljevika koji, ako sam ja dobro skontao sa svojim skromnim topogradskim znanjem upravo taj proplanak na kojem smo mi napravili mali kamp. A da, daklem rutu možete vidjeti upravo ako kliknete na upravo ovaj link.

Idemo dalje za iste pare! Ono što sam također zaboravio prispomenuti, a trebao bih prije bombardmenta fotografija i kratkih opisa je zapravo to da smo mi išli u šumu napraviti malu reportažu o bushcraftu, tj. o tome kako se snaći u šumi i razbiti frajera a da te frajer pri tom i ne zakači. Zapravo, kako se samo snaći u šumi. Naravno kako ja nisam certificirani šumoljubac, to će napraviti naš Darkijani za naš mali magazin FANFO.ORG, pa eto nadam se da će on to brzo napraviti da možemo svašta nešto naučiti… tj., da vi možete naučiti pošto sam ja naučio radeći tu reportažu šnjim, jelte…

Sad se pokušavam sjetiti trebam li dodati još što možebitno-bitno, ali ako se ne mogu sjetiti, onda nije ni bitno pa jel tako. Stoga, neka bombardment fotografijama otpočne! BUM BUM!

Vođa puta vodi pjesmom “Odo majko, Bosnu branit!”

Ako ste se ikad pitali odakle dolazi paradajz koji kupujete u Kauflandu, onda vam samo mogu reći da nije odavde. Prvo zato što je u Kauflandu uvozni paradajz, a drugo zato što ovo nije paradajz nego paprika. I mene je zavaralo na prvu, da vam budem iskren!

Ovo je kuruz ovršiti, il kako se to već kaže kad se kuruz pokupi. Ne znam vam ja baš najbolje te stvari, ja sam čaršijsko dijete, al brate volim pojist ko seosko.

Vođa puta vodi budnicom: “Vukovi su preko Drine, prešli mili sine”

Eto to je taj Čapljevik. Nije ništa spetakularno, ali zgodno mjesto za bjeg iz grada s vremena na vrijeme. U blizini je i izvor pitke vode (za kojeg sam se sad sjetio da sam ga zaboravio uslikati, DOI!), ima i ova nadstrešnica što je dosta zgodno u slučaju neki elementalnih (NE VRIJEDIŠ TOLKO DUŠO, PRECIJENILA SI SE!) nepogoda. Za prave autohtone Slavonce koji teško svladavaju svaki veći uspon od bundeve ovo je također zgodno mjesto zato što nema nikakvih uspona i padova.

E upravo je taj Čapljevik i povijesno-historijsko mjesto, jer kao što je vidljivo sa slike priložite, ovdje osnovan brocki partizanski odred od jedno 24 borca prvoborca osmog srpnja četresprve. E sad, kako je Darki, kao što sam i naveo nešto ranije, magistar povijesti i profesor iste onda je on meni ispričao ukratko storiju o tome kako je osnovan partizanski odred od 24 borca ovdje. Problem cijele priče je u tome što sam ja, da budem iskren, malo to zaboravio a i nisam baš bio najskoncentiraniji kad je on to pričao, a nisam ponio ni svoj mali crni notesić gdje bi ja inače to zapisao i tako to, tako da postoji realna mogućnost da ću ja sad malo krivo ispričat ali uglavnom to je tu negdje, razlika u detaljima. Ovako je to bilo: Rade Končar, po kojem se zovu naše veš-mašine, šporeti, pa čak i notebooki je bio na tajnom zadatku u Berlinu gdje je trebao ubiti Adolfa Hitlera, Führera trećeg Reicha. Nažalost njegov plan je osujećen, međutim na vlastitu sreću Rade Končar je uspjeo uspješno pobjeći ukravši avion Junkers Ju 52 koji je i danas izložen u Muzeju Vazduhoplovsta na Batajnici. Taj avion je vozio Rudi Čajavec po kojem su nazvani kasnije mnogi televizori, pojačala za bas-gitare i svašta nešta. Uglavnom Rudi Čajavec i Rade Konačar su tako bježali i uspješno su od Berlina doletjeli do Banje Luke, međutim tamo su vidjeli mnoštvo ustaša i zlih Nemaca pa su nastavili dalje letjeti gdje bi se eventualno mogli neometano spustiti. I tako su došli do Čapljevika. E sad vi zamislite da spustite transportni avion u po’ šume… to je poduhvat i po! Logično, onda je mnoštvo seljana (njih 24) došlo da vide što se to događa, i onda je njih Rade Konačar privolio za anti-fašističku narodnooslobodilačku borbu. Poslije toga su išli u Crni Potok i tamo su, ako se dobro sjećam, pekli rakiju i zvonili zvonima kada bi krenio led. Tako je on to meni ispričao nekako, sad kažem… možda sam u kojem detalju ja to malo iskrivio…

Imena tih 24 sretnika, među njima prepoznajem ime FUNARIĆ STJEPAN, po njemu se nekad zvalo brosko naselje Slavonija I – Aleja Stjepana Funarića Jote. To Jota mu dođe valjda nešto ko spitzname, nešto ko kad bi ja kao partizan bio Jimbo Jonez BRKO! Ima tu još tih poznatih imena svim Brođanima koji su školstvo završili za one države, ja eto silom prilika nisam taj. Ove rupe su, po mojoj skromnoj procjeni, rupe od metkova, morebit 9mm PARA, a morebit i nešto drugo. 

Internet killed the video star! Ma nema tevelizoru smrti bez sikire…. No, o tom po tom. Nažalost ekološka svijest naših naroda nije baš na razini, pa tako shodno tome tako je i iza ovog NOB spomenika svršio ovaj tevelizor-aparat. Vidio sam, pisalo je na njemu GOLDSTAR, a bilo bi baš fora da je recimo Rudi Čajavec ili Končar. Samo ja ne znam dal je Končar proizvodio tevelizore, ali eto rećemo da je samo da bi ova moja “bilo bi fora da je” fora uspije.

Iako smo Darki i ja ponijeli svu živu i neživu opremu digitalnu GPSove i šta sve već ne, kao da idemo u Ande a ne u zaboravljeno brodsko izletište, mi smo također ponesli i kartu. Kartu naravno treba uvijek ponest jer Darki ne vjeruje u GPSove u potpunosti i kao karta je karta. Ja, iskren da budem, ja GPSu u potpunosti vjerujem. Čak sam i skovao jedan blagoslov: God bless GPS! Jer evo, neki dan idem ja u neki salon namještaja, sad da ne pričam cijelu priču i uglavnom izgubim se ja. Mislim… nisam se ja izgubio, nego sam došao u ulicu gdje je salon namještaja a njega tam nema. I onda nađem novu adresu, neku totalnu vanzemaljsku nikad-čuo (nikad prije ni bio tamo), a GPS me dovezo ko gospodina. Iako je bilo malo zeznuto vozit točak (baciklo za ne-slavonce) dok mi je u desnoj ruci mobitel-GPS, a ta ruka mi je inače zadužita za kočenje stražnjim točkom na točku. Eto toliko o GPSu od mene.

Prirodna izvorska voda i prirodna vatrena voda. Ova prva je iz netaknute prirode Kalnika, a ova druga iz netaknute prirode Bukovlja.

Bez alata nema zanata, nit kampiranja bez švedskog noža! Ili u našem slučaju, švedskih – noževa! Noževe naravno treba naoštriti fino jelte. To s oštrenjem noževa mene uvijek podsjedti na svinjokolje ili što bi mi Slavonci puno jednostavnije rekli – klanje. Uglavnom, sad ne znam jestel ili niste bili na klanjima, al to jedan show bijelosvjetski. Na ovom blogu, Bogu hvala ne nedostaje postova o raznoraznim klanjima svinja. Ali, ono što sam htio reć, tj. napisat, o noževima i klanjima. Na svakom klanju mora biti majstor. E sad… majstor može biti tko je već zaslužio – možda i sam gazda domaćinstva, možda komšija, možda kum… uglavnom majstor je onaj koji nosi ponosno titulu majstora za klanje. Ono što je bitno je to da majstor ima svoj nož. I to je NJEGOV NOŽ. Taj nož ne smije nitko ni pogledat, a kamoli išta da radi šnjim. E pa da, jednako kao i Stephan Macci! Nitko ne smije ni kontemplirat o njegovu nožu. A taj nož je, u 99% slučajeva neki nož i 70-ih godina minulog nam stoljeća čija je drška redovito zaljepljena izolir-trakom. Ali to je najbolji nož u vasioni, i svi nek se prema njemu odnose kao prema Kovčegu Saveza. Inače će ih spržit bijes majstora za klanje.

Ponekad treba nešto i isteserisat, malom ručnom pilom.

A kad je čovjek na kampiranju treba nešto i žvaknut, a što li je bolje od kobasice iz Kranja koju zovu kranjskom kobasicom? Iako zapravo ovo nije kobasica iz Kranja nego iz mesnice koja spravlja te svoje delicije u selu Bartolovci koje je pokraj Broda koji je daleko od Kranja koji je u Sloveniji.

Kranjske kobasice iz Bartolovaca izložene nemilosrdnom djelovanju vatre.

Raznorazne điđe…

Kuharice manje zbori, da ti jelo ne zagori.

Gotove kobasice! Jes da baš ne liče sad nešto super krasno, ali super krasno su ukusne. Njam njam.

Svinjska vratina, malo kobase i otkriće godine – sir Baća! To je domaći sir iz Babine Grede, o kojoj je u nekoliko navrata također bilo priče na ovom blogu. E uglavnom sir je domaći a može se kupiti, čini mi se u Konzumu da mi je Darki rekao. Sir je prva liga. Totalno, a ja bih znao jer sam ja siroljubac. Stvarno vrhunski sirček.

Ovo je improvizirani šator od kabanice s Hrelića. Taj Hrelić im dođe nešto ko Avenue Mall, samo na otvorenom, tako barem kažu. Uglavnom kako to napravit, tj skloniti se od elementalnih (POGRIJEŠILA SI DUŠO, PROMJENILA SI SE!) nepogoda koristeći kabanicu, komad kanafe i malo drveta pročitajte uskoro na FANFO.ORG (ovo je kako kad Yutarnji napiše “čitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg”. Kakve budaletine).

Također čitajte i kako napraviti ležaljku od šatorskog krila! 

I na kraju, pred mračak vrijeme je i da se krene kući. Vođa puta pjeva: “Ja sam vojnik sreće, mene metak neće”.

Čiča miča gotova je priča. Nadam se da ste nešto naučili danas, ja eto znam da nisam.

Cheers!

Doboj – moj Doom Town

Kažu da je Doboj fin grad. Onako kao da je lijep, da ima lijepih djevojaka, pa tvrđava koja dominira na brdu iznad grada… kažu neki da ni noćni život nije loš, pa se mnogi vikend ratnici iz okolnih mjesta od Žepča do Dervente, od Srebrenika do Usore odvaže okusiti svjetla noćnog Doboja.

Meni je Doboj drag samo zbog jedne stvari i to vrlo blesave pa vam neću ni zamjeriti ako mislite da sam pandrknuo. Meni je Doboj drag zbog table na kojoj piše ćirilicom: „Republika Srpska – Dobro došli!“. A piše i na latinici: „Republic of Srpska – Welcome!“. Odmah da vam kažem – nije meni drago što sam ja stupio na teritorij „manjeg entiteta“ iz nekih političkih pobuda. Iskreno rečeno više bi volio da piše DANAS JAGNJETINA – DŽABA! Nije to dakle. Nego je meni drago što ja znam kad vidim tu tablu da sam ja blizu kuće. Osamdesetak kilometara do sarme.To je recimo ugrubo trećina puta do kuće od Sarajeva. Malo jače od sat vremena vožnje. Samo što nije.
Osim toga nema stvari po kojoj je meni Doboj drag. Eto sad svi vi Dobojlije koji ovo čitate i fanovi Doboja – izvinte i oprostite, ali jednostavno kada ja stupim u Doboj dogodi mi se karmička naoblaka.
Ako se ja nalazim maskuz u Doboju – ne dakle da prolazim kroz ili kraj Doboja nego da sam se ja našao maksuz u gradu to može značiti samo jednu stvar – zapeo sam.

Doboj je kao recimo nekakvo važno prometno čvorište, pogotovo za željeznicu, nešto kao Vinkovci (sjedište Željeznica Republike Srpske je u Doboju). A iz Doboja probit se do nekih od Brodova spada u žanr fantasya. Kao da eto sad recimo Bosanski Brod je neki bezvezni gradić u slijepom crijevu ničega iz kojeg se ne može doći nigdje, a kamoli da su to, rećemo, vrata Bosne u Europu.
Elem, u Doboju sam se znao slučajno zadesiti na putu prema sjeveru možda 4 ili 5 puta. I svaki put sam zapeo na „holdu“ po nekoliko sati. Jednom prilikom tako ja kupovao kartu i kažem tamo nekoj gospođi na šalteru da mi da kartu za Brod. Pita ona mene koji Brod. Čuj, koji Brod? Pa svemirski, koji! Kažem ja njoj bilo koji. Kaže ona meni dobro oš za Brod na Drini. I sad ja vidim da me ona, jel sa oproštenjem i kažem ja njoj: „Bona daj mi kartu za Brod, Slavonski ili Bosanski!“.
Ajme majko moja. Dobio sam 15-minutnu dejtonsku lekciju o tome kako nema Bosne. A ja opet budala ko Pejaković: „Kako bona nema Bosne?! Kako bona Bosne nema, a Bosnaexpress vozi? Ide Bosnaexpress, ide Prevoz Putnika Zavidovići, ide Centrotrans. Ti ćeš meni, nema Bosne!“

Jednom prilikom tako smo isto imali raspravu jel Dubica bosanska il kozarska. Kažem ja njoj: „Bona, to si ti pobrkala. Dubica je bosanska, a kolo je kozaračko!“. Džaba joj bilo. Dolazi bus iz Sarajeva na šajbni velika tabla ko Kamčatka: SARAJEVO – BOSANSKA DUBICA, a ona na razglas: „Na treći peron stigao je autobus Centrotransa iz Sarajeva za KOZARSKU Dubicu.“

Dva puta su me recimo isterali iz autobusa u Doboju. Jednom prilikom na magistrali, otvori majstor vrata i kaže ajde ća brže van dok je crveno, odo ja u Tuzlu. A ti Jimbo, da prostiš, jel. Drugi put kupio ja „direktnu“ kartu za Sarajevo. Kadli opet: „Ajd ti dečqo, dečqo, ajde ti, sad će doć autobus pravi međugradski za Sarajevo, sam ti pričekaj, ode ova starudija u garažu.“ A jest ruku na srce i bila starudija. Lepa Brena – Hajde da se volimo model autobusa. I dobro sad, šta ću jadan sjeo na onu snježinu vani, mamuran nako (ipak sam se vraćao od kuće), hlaće okratke, niske čarape, zebu mi gležnjevi… Neki čiča prodaje neke gluposti ne možeš ga se kotarisat što bi rekli lokalci. Kad odjednom eto autobus! Izlazi Pavle Vuisić Paja, okrene se prema šoferu i kaže: „Pet minuta pauze Miško!“.
Nije na odmet napomenuti da im peć nije radila.

I tako kako bilo da bilo, poželio se ja sad prije nekoliko dana kući. U Slavoniju. I snalažljiv kakav jesam, a šta ću, ogrebem se ja za skoro džabe put do Broda. Kad kažem skoro, onda ne skoro džabe, nego skoro do Broda. A džabe u potpunosti. Uglavnom trznit će me čovjek do Doboja, a onda on ide dalje svojim putem a ja svojim. Može. I sad kako bilo to da bilo kotnam ja do Doboja, dobro došli u Republiku Šumsku, eto me skoro pa kod kuće. A ja kao da sam zaboravio apsolutne sve dogodovštine u Doboju i da je to vertigo u koji kad se upadne nema izlaska. Barem na neko razumno vrijeme.
A možda je to onaj moj blesavi optimizam. “Ma bit će to sve OK, šta sad ima buseva za gore malo malo. To je meni samo se karma slučajno naherila prije. Jedno dvajst puta.” I uglavnom dolazim ja na stanicu, samouvjereno koračajući kao ruski vojnik:
– „Dobar dan! Kada ima autobus za Brod?“
– „Af….“
– „?“
– „A ima nekad… a ne znam… za jedno 4-5 sati…“
– „Pa jel 4 ili 5?“
– „A četir… pet… šta ja znam… budi sretan ako ikako dođe… imo je Slavu!“
– „Ko?“
– „Šofer.“
– „Šta slavu?“
– „A Krsnu Slavu je im’o čovjek…“
– „Ma kakvu krsnu slavu?!“
– „Ah čovjeka, majko mila! Im’o čovjek jučer Krsnu Slavu – sveti Avramije Zatvornik!“
– „Samo malo… šofer je jučer im’o kirvaj, ovaj… slavu, i sad je pitanje dal će on uopće doć.“
– „Jah.“
– „Ma šta jah?!“
– „A jesi bolan ne bio! Pa ko da ne znaš kakve su Slave.“

Prešutio sam mu da nemam pojma kakve su Slave. Jedan jedini put u životu sam bio na Krsnoj Slavi – čini mi se sveti Nikolaj, ali onoga čega se sto posto sjećam je to da je slava bila posna i da se jela neka masna riba i da sam ja ostao gladan. Eto i kakve sam ja sreće. Jednom u životu se zadesim na srpskoj Slavi i to baš na posnoj. Izem ti život.

I sad naravno šta ću nego trk do birtije. To sam skonto u godinama svojih odiseja i ilijada – birtija je uvijek krizni štab. Produktivni plan se jedino može razviti u birtiji ili kafani.
Uglavnom tako upao ja sa svojim bundeswehr rancem u kafanu, osjetim poglede na sebi, krme u Teheranu i ostalo – uglavnom standardno. To je dobro. Bilo bi čudno da je drukčije.
Skinem onaj ranac od tristo kila sa sebe, sjednem u nešto što ću uvjetno nazvati separe kadli evo ti kelnebarice. Propupala ko majski cvet. U proljeće ’82.
– „Zdravo, izvo’lte?“
– „Pivo.“
– „Veliko ili malo pivo?“
– „Veliko.“
– „Domaće ili strano?“
– „Domaće.“
– „Jelen, Nektar, Lav?“
– „Jelen.“
– „Hladno il iz gajbe?“
– „Dem konjak.“
 – rekoh joj vidno umoran dok su kraj mene neki grickali koljivo iliti žito. Bio jučer sveti Avramije Zatvornik.

Zavirite malo i na FANFO.ORG, ne grizemo 😉

Preko Unije do Slavunije

Ja sam mala Rambo Čerkezkoja, posle vodke – bit ćeš samo mooojaaaaaaa

Već sam ranije u ovim putničkim zapisima napisao da pruga Çerkezköy – Istanbul nije u funkciji zbog Allah zna kojeg razloga, stoga da smo se opet morali uputiti autobusom od Istabula do Çerkezköy. Srećom pa turske željeznice organiziraju to, mi smo samo rezervirali kušet kola (10€) i to mojom nesmotrenošću do Sofije iako je cijena do Beograda također ista.
To će imati kasnije nekakve zanimljive posljedice, međutim ja sam razmišljao u datom trenutku ovako – spavat ćemo do Sofije, a od Sofije do Beograda ćemo pit pivo pa šta će nam onda kreveti. Samo razmišljanje nije loše, iako će ovaj izbor donijeti zanimljiv splet događanja u samom putovanju.

Već sam napomenio da Turci imaju prva liga autobuse (O Bože, oću, daj mi, Mercedes Benz), klimatizirane i udobne. Auto-ceste su im također jako dobre (barem od Istanbula do Çerkezköya) i to sa tri trake. Međutim, kad sam vidio kako se vozi i u Istanbulu i na auto-cestama ne znam bili se ikada i sam usudio zaploviti automobilom do Bospora. Jednostavno ta vožnja je preluđačka. 150 km od Istanbula do Çerkezköya (od čega je više od pola puta bio sam Istanbul valjda), mi smo prevalili za cca. 1 i pol vremena. Možda ne zvuči puno, ali morate uzeti u obzir da se treba izguzati od Sikirevaca do izlaska na autoput.
U Busu podijele čaj što je jako fina gesta, iako sam ja napomenuo da bi bilo dobro da poslužitelj poslije čaja nosi ražanj s kebabom, da ga okreće, reže i dijeli po busu kebabčiće.
To bi baš bilo onako pravo turski. Ja ako ikad budem ikakav faktor u Slavoniji (sultan Slavonije, ta mi se titula sviđa) ja ću u naše željeznice uvesti posluživanje šljivove rakije, potom kruva masti, čvaraka i kulina. Pa nek se zna kako se vozi Slavonskim željeznicama.

Kada smo došli u Çerkezköy, naravno ko prave zadnje seljačine upali smo u prvi kupe, tj. prva kušet kola i tamo se razmjestili kao da živimo sto godina tu. To bi sve bilo u redu dok se nisu pojavili neki Engleščići koji su gledali malo u svoje rezervacije, malo u nas.
– “Oy, mate! There’s seems to be a problem. This lads are in our seats.”
Nedorečeni i ja smo se pogledom dogovorili da idemo u nemtudom mod komunikacije. Nemtudom mod dolazi od mađarske fraze – nem tudom, što znači ne razumijem. Ukratko rečeno ponašate se kao Mađar kad ga hrvatska policija zaustavi. Apsolutno nemam pojma o čem pričate. Nem tudom.
I tako smo se mi pravili blesavi, neko bi reko pravio se Englez, al kako ću se pravit Englez kad sam upravo Engleze ignorirao. I tako smo mi šaputali, ja onako kao slučajno pogledao našu rezervaciju, a naši brojevi 52, 54, 56; a mi upali u broj 1,2,3. Fantazmagorično. Naravno, tko će biti party pooper doli prokletog Britanca koji je otišao po Turčina konduktera koji je nam je rekao na engleskom da odemo na svoje brojeve.
Odjednom mi popričali engleski i krenuli ka svojim pravim mjestima. Jedan englez mi se obratio: – “Mate! There are turkish women volleyball team in your carriage! Have fun!”
– “Fuck, no!”
– “Bloody, yeah!”
– “See you guys. If they’re ugly, I’ll send them over to you.”

A šta da vam kažem. Ne samo da nisu bile ružne, nego uopće nisu putovale. Mislim, jedino bih ja mogao pomisliti da će se turska ženska reprezentacija u odbojci voziti u ušljivom bugarskom vagonu. U Bugarsku!

Mjesto zvučna imena – Svoboda.

Međutim, da nas pak sreća nije zaobišla govori činjenica da su tik do nas, tj. soba/kupe do nas, bile tri zgodne Škotice. Jel se tak kaže? Škotice? Škotke? Škotlađanke? Uglavnom tri trebe iz Škotske.
I bile su pravo zgodne. Inače, jel, ti otočni narodi uglavnom izgledaju svi gadno jelte jerbo je slab upliv novih genea pa su onda svi kao sa Suska, međutim ove Škotice su bile prave bombone. Kako to, ja ne znam.
Najbolja situacija od svega je bila kada sam se probudio u svojim kušet kolima. Onako idlična situacija, prve zrake jutarnjeg bugarskog sunca probijaju kroz prozor. A prva stvar koju ja vidim su najljepše noge i najljepše dupe koje sam vidio ikada valjda. U nekakvoj ljetnoj haljinici. I to iz up-skirt pozicije, zato što sam ja spavao u najnižem krevetu koji je praktički na podu.
Ne znam kako se baš dogodilo da su vrata od našeg kušeta bila otvorena, jel to bila karmička intervencija ili nas je Tuta potkradao dok smo mi spavali (što me ne bi ni najmanje čudilo), ali uglavnom to je bilo valjda najljepša prva stvar koju sam na javi ugledao. Škotska pozadina kraj prozora. To čak nije mogao pokvariti i bugarski vagon.

A bugarski vagon… Turski su sasvim pristojni. Bugarski… pa na prvi pogled zapravo to izgleda dobro. Jerbo su tri, a ne šest kreveta. Ima čak i tekuća voda, tj. nekakav lavabo. I ogledalo da se čovjek može obrijat. I tako još nekakvih zgodnih aksesoara. Uopće ne sumnjam da je to 70ih bio top of the pops putovanja istočnom Europom. Međutim, to je vrlo derutno i raspadnuto.
Posteljina je, valjda, bila čista. Može proći nekakve osnove higijenske uvjete. Valjda.
Međutuoa, deka (koja ima na sebi izvezeno BDŽ na ćerilici) je valjda zadnji put oprana u tvornici 60 i neke. Ja sam napravio katastrofalnu grešku pa sam se pokrio na 6.5 minuta. Bio sam sasvim izgrižen, sad dal bugarskim buvama ili stjenicama, ne znam, al znam da su neki hajvani se gostili po meni. Kata strofa.
Najbolje od svega je bilo što smo negdje oko Plodvina htjeli podići krevete da možemo sjediti ko ljudi. Pa smo pokvarili cijeli kupe. Pa smo nekako potkajlali da to stoji do Sofije, a kasnije nek se Tuta snalazi. Nek traže Bruxeless da im plate nove vagone.

U jednom trenutku meni se jako pilo pivo, a Sofija se još nije nadzirala ni u ludilu i odem ja do Tute.
– “Šefe, imaš biru?”
– “Imam i to samo dve i još tople, majku mu…”
– “Nema veze, daj.”

Uvalim mu 5€, a on je počeo nevoljko kopat po nekoj polici da mi kao vrati kusur. Zadrži, rekoh mu i stadoh na prozor popit pivo.

U Sofiju smo uplovili, čini mi se oko 15h, a Tuta je rekao da ćemo doć u 12. Ako voz ne bude kasnio. Što bi onda očigledno bilo da je voz kasnio i to ni više ni manje, kako bi u HŽ stilu rekli – 180 minuta. Izašli smo iz vlaka i opet su nas okružili bugarski željezničarski razbojnici.
– “Beograd?”
– “Beograd!”

I počne on nas vodit kroz hodnike i pothodnike Sofija HBFa da bi nas doveo do nekakvog šaltera za međunarodnu rezervaciju karata.
– “Tuta! Idi u *****, **** te pare, **** mi se ****, koji **** me *****.”
– “Treba rezervacija”
– “Nemoj da ti nabijem rezervaciju u ****, sunce ti tvoje ****, mamicu ti *****.”

Naravno da nam nisu trebale nikakve rezervacije. Al neumoljivo iskaju pare. Daj da ti promjenim eure. Daj mi 5 Leva za informaciju. Daj ovo. Daj ono. Odvratno. Jednostavno je nevjerovatno kako gledaju samo da vas opljačkaju.
To sam već napisao u prvom postu vezano za ovo putovanje, odmah iz vlaka treba ih poslati u mp3. Nikakvu komunikaciju daljnju.
Uglavnom dok smo se mi s njim raspravljali ili tako nešto vlak za Beograd je – otišao.
Zapravo da budem iskren, nikad mi nije bilo jasno što je bilo s tim vlakom. Dali je on stvarno otišao za Beograd ili nije, jerbo kada smo mi došli na drugi vlak za Beograd, vidjeli smo prikačena turska kušet kola (Istanbul – Beograd) kao i većinu raje koja je putovala s nama od Istanbula do Sofije.

Saznavši tužnu činjenicu da idući vlak imamo za 6 sati, ja sam to vidio priliku da se vidi velebna Sofija.
Otišao u mjenilnicu, promjenio 10€ u leve i pito: “Pošto Sofija?”
Prva naša stanica u obilasku Sofije je bila – kolodvorska birtija. Jedna u nizu njih više.
Tu je radio jedan momak koji je bio sasvim pristojan za razliku od svih ostalih Bugara koje sam sreo. I onaj Tuta što mi je u vlaku prodao pivo, i on je bio korektan. Raspitali smo se kako doći do centra, on nam je rekao da ima trajvan koji vozi prema centru i pokazao nam smjer. Ali prvo da maznemo koju pivu.
Došli smo u neku bajticu gdje je neka žena sjedila i to je izgledalo kao mjesto gdje se prodaju trajvanske karte.
– “Dobar dan, jel se ovdje mogu kupit karte?”
– “Da.”
 – rekla je i odmahnula glavom. Ono što je ultra zbunjujuće je što Bugari to rade naopako. Tj., za negaciju klimnu glavom, a za potvrdno odmahnu, tj. rade kontra čitavog normalnog svijeta. Iako sam ja znao za to, to je svaki put kad doživite zbunjujuće.
– “Pošto?”
– “Biljet jedan smjer – 1 lev, ceo dan 3 leva.”

Inače jedan lev je 0.5€, dakle kao i turska lira.


Ukrcali smo se u trajvan i krenuli prema centru Sofije. Ne bi mi ni znali gdje izać da nam neka baba nije rekla da je to centar. Ja sam mislio da se u ni jednom gradu centar ne može profulati, kao ono tu je život i tako to, međutim u Sofiji to baš i nije tako.
Ovako naime izgleda glavna džada:

Možda to tako nije inače. Nemam pojma, ali ja sam vidio subotom popodne više života u Donjem Miholjcu. Možda je bio neki praznik pa svi ošli na more. Ili je možda neki njihov Tito umro. Ne znam, znam jedino da su ulice bile sablazno prazne, što je popriličan šok nakon Istanbula koji je gužva 0-24.
Sjeli smo u nekakav birc koji je bio sasvim solidan, da ne kažem fensi. Odlučili smo popit kavu, jerbo smo popili kavu zadnji put još nekad u Hrvatskoj tjedan dana prije. Pa bio bi red da se i kavica popije.
Došla je neka ženskica i ja sam njoj rekao da bih ja popio makijato.
– “Only coffe.”
Mislim si ja, jebote pa šta je makijato nego kava.
– “Ok, milk?”
– “Yes. Cold or hot?”
– “Cold.”
– “Ok.”

Hajd dobro, ne znaju u Sofiji šta je makijato iliti umrljana kava, ali ono što je bilo meni još zanimljivije je to da smo mi pričali na engleskom. Iako sam se dosada sa svim Bugarima pričao hrvatsko-srpsko-bugarski.
Čak u jednom trenutku kad da joj dodao čašu, pepeljaru ili nešto ona mi je rekla:“Merci.”
O tempora, o mores – Lambaša Dolores!

Mjesto je fensi, to se vidi čim donesu flaširanu vodu. Koja se zove Bankija.

Srknuvši kavu krenuli smo u obilazak glavnog grada Bugarske.

Dakle ova treba nastupa u 8, međutim pažnja, pažnja, Bugarska je druga vremenska zona, tako da je to 7 po našem vremenu. Taman ju možete gledati pola sata i onda prebaciti na HRT dnevnik. Ako imate bugarsku teveliziju. Ja nemam.
Sud
Sv. Sofija
Valjda parlament, piše Sobranje
Policijska kućića. To je neka bugarska fora da prave te kućice na kat. Ne znam zašto, valjda da žandar ima bolji pogled na situaciju oko sebe, ili da može mirno spavat da mu ne kucaju prolaznici po prozoru. Uglavnom ovo je česta pojava po Bugarskoj navodno.
Hotel Sheraton Balkan Sofija

 

Ako budete ikad trebali nešto ušiti u Sofiji…

Alkohol i cigarete su vrlo važna stvar u Bugarskoj. Prva stvar koja se valjda vidi u Sofijskom HBFu je bajta s ogromnim natpisom ALKOHOL.
Demokrati za silnu Bulgariju
Večerašnji specijalitet: SPETZNAZ dimnjena vešalica
Večerašnji specijalitet: SPETZNAZ dimnjena vešalica
Hoću majko, hoću, u gradsku čistoću
Čekajući burger u sablasno pustom restoranu
Spavam danju, radim noću, za gradsku čistoću
Pretpostavljam da je bilo mudraca koji su okušali plivačke sposobnosti u ovim vodama. Čemu inače znak?

Bugarsko pivo u plastici od 0.6L i pull-off čepom. Zanimljiva varijanta.

Kada smo se ukrcali u vlak za Beograd bio sam nadasve sretan da napuštam ovu zemlju. Eto prvi put u životu da mogu reći da sam bio negdje gdje se apsolutno ne želim više nikada vratit. Nikad ne reci nikad… valjalo bi vidjeti crnomorsku rivijeru za potpun doživljaj.
Ali sve u svemu, Bugarska je ogromno razočaranje kao i Sofija. Ljudi su (čast izuzecima) uglavnom, ako ne pljačkaški raspoloženi, onda barem nepristupačni. Kroz svoj, relativno kratak, životni vijek sam imao priliku hodat po raznoraznim balkanskim, da prostite, vukojebenima, ali ovo je valjda vrhunac. Naravno, to je moje iskustvo, ali za našeg, iskreno rečeno kratkog boravka, nisam izdvojio niti jednu stvar kao pozitivnu. Osim što je pivo Stari Pramen na kolodvorskoj birtiji 9 kn. Što je stvarno jeftino, ako se uzme u obzir da je to kolodvorska birtija u glavnom gradu. I dobra im je pokrivenost bežičnim internetom. Što jest jest.
Ali sveukupan moj dojam je, pogotovo poslije Istanbula je da kao da pojedeš najbolju baklavu i onda to zaliješ vrućom pišaćom.
Koliko sam čuo priče o socijalističkoj Bugarskoj, čini mi se da se nije ništa promjenilo, osim što sada carinici ne pljačkaju, a to su radili u ono doba redovno. Valjda ih je tu EU dotjerala u red.

Put do Beograda je prošao u veseloj atmosferi, tim više što smo drug nedorečen i ja na hodniku napravili Šengen, pa je svatko tko je prolazio do WCa morao popit rakije s nama. Najjači je bio jedan srpski kondukter.
– “Majstore, jestel za rakijcu?”
– “Ne pijem dok Paja vozi!”

Fantastična fora (kamiondžije).

U Beograd smo došli ujtro mrtvi umorni, jedva smo se popeli do Zelenog Venca gdje smo našli neku zalogajnicu otvorenu gdje smo naručili XL pizze. Koje su bile S veličine, al hajd šta sad.
Vesela je bila tu ekipa, neki momci su vodili filozofsko-političke rasprave (u 6 ujtro) valjda poslije neke žurke (ipak je to bila nedjelja jutro). Neki drugi lik je spavao.

Najbolja fora se dogodila u WC-u. Upadnemo nas trojica u WC i počne se onaj deda Sera derat:
– “Alo bre momci, dvadeset dinara!”
Tio ga ja pitat kolko košta kad unutra plačem, al sam mu samo odbrusio da ću plaiti kad obavim posao. I uglavnom peremo mi ruke, kad odjednom upada neki Amer u WC, a deda Sera odma: – “Aloooo bre, kud ćeš!? Dvadeset dinara!” I počne njemu Amer objašnjavat kako je on kupio kartu (za vlak). Naravno, Amerikanci ne poznaju instituciju plaćnja klonje. Tako se on raspravljo s njim, i kad mu je pripizdilo krene ući u WC. Na to deda Sera: – “Jebem ti sve!” i izvadi partviš i prijepreći mu ulaz.
– “Twenty dinars!” – dere se deda Sera, a Amer popizdi, pokaže mu srednji prst i kaže– “Fuck you!”
– “Fuck you, sestru ti jebem!” – upadne deda Sera u bezerk i natuče Amerikanca partvišom. Odere ga par puta dobro po leđima i dupetu dok je ovaj bježo ča. Mi smo se valjali od smijeha.
Vidim ja, nema sa deda Serom zajebancije pa izvadim 20 dinara. Nedorečeni mu se obrati: – “Vidiš šta ti je Ameriknac, cccc…”
– “Sestru mu jebem! Gde je on bio, kada smo mi u podrumima drhtali od njihovih bombi?!”

Nas dvojica se opalismo smijat i produšismo dalje do kolodvorske birtije.

Ukrcali smo se u vlak za Zurich i to u švicarski vagon. Koji je nakon bugarskog bio pa… Švicarska! Problem je bio u tome što je to bio ultra moderni vagon u kojem se ne mogu otvoriti prozori pa smo se kuvali do Tovarnika. Kada je prikopčana HŽova lokomotiva proradila je i klima. Inače, vlak se do Šida kretao puževim korakom, zašto – pojma nema.

Kući smo došli smrdljivi kao nikada u životu. Smrad sam iz tijela isteravao dobra tri dana.
Ludo putovanje, ludi provod, svakako preporučujem.
Istanbul – magičan i predivan, grad u koji ću se sigurno vraćati.
Ali avionom.
Bugarske jednom dosta.

 

 

Stambol – treći i posljednji put (barem ove godine)

Preko vode do slobode – Azija

Ovaj put smo se odlučili za “normalnu” Aziju, tj. za liniju koja ide od Sikirevaca do tog Harema na azijskoj strani. Prva stvar na listi je bila doručkovati nešto i popit čaj, stoga smo se bacili u potragu.


Nakon duge potrage našli smo neku bajticu gdje se prodaje burek, ili kako bi Turci rekli börek. E sad ja nisam najbolje skontao, ali mislim da Turci također sve pite zovu burek kao u Hrvatskoj (burek s mesom, s krompirom, sa sirom…), a kao što znamo takvo što je u Bosni nezamislivo. Jer – sve su pite pite, a jedino je burek pitac!
E sad, dali Turci kažu börek za sve ili ne, ja nisam sto posto siguran, ali znam da mi je čiča iz bajtice pokazivao ovako – “Dis börek – patato! Dis börek – čiiiiiiiz! No more börek – meat. Sorry.”
Po toj logici kod njih su sve pite böreci, a možda mu je i samo tako lakše bilo objasniti. Da je on meni govorio – e ovo ti je peynircha, ovo ti je šta ja znam kako već, ne bi se ja nikad kod njih najeo.
Žao mi je, osim kolača koje sam već ranije oplakao, što nisam probao kumpir u Turskoj. Ne znam kako mi je to promaklo. To je u biti ona pola što bi mi rekli što se ispeče ako sam ja dobro shvatio. Samo u Turskoj stave gore svega. I to se zove KUMPIR. Baš zanimljivo. Ali eto, popularni turski fast-food mi je promakao, mislim da ću slijedeći put otić u Istanbul samo u kulinarsku turneju. Ništa kultura, samo klopa.

Burek, tj. börek sam po sebi i nije bilo loš. Naručili smo kombinaciju sirnica/krompiruša pošto nije više bilo s mesom (sad bi ja reko da nije bilo bureka, ali kako nije bilo bureka ako mi upravo jedemo burek, a nije to burek, burek je nešto drugo, ali kako sad… uglavnom moguće su samo komplikacije). NIje bio loš, samo brate ne može se mjeriti s pitom što nana ispeće kod Alagića u Šopingu na Grbavici. Niti blizu. A ako neko zna šta je pita, onda sam to ja. Čak sam spjevao pjesmu jednu o tome:
“Obišo sam sve buregdžinice – od Ilidže do Viječnice”

Kebab na žaru – ipak nije mit! Pa ne samo da nije mit, nego je uglavnom vrlo česta pojava u stambolskim kebabdžinicama, piletina se peče na struju, a “meso” (Turci imaju chicken i meat kebab!) se uglavnom peče na žaru.
Bosporski most, s azijske strane
Back to Europe

Od Taksima pa prema recimo jugozapadu prostire se jedna ulica koja se zove Istikal Caddesi i to je takoreć centar modernog Istanbula. Zajedno s Taksimom jel. Vrlo dugačka i široka ulica kroz koju prolazi starinjski tramvaj kao iz San Francisca.

Tu su i komunisti, ovi-oni…

I tako šetajući se najednom pred nas iskoči nakav karneval, madri gras ili tako nešto.


httpv://www.youtube.com/watch?v=a4ulR7p6m_0

Ono što se svakako u Istanbulu ne bi trebalo propustiti je Nevizade sokak. Taj sokak je jedan turbo sokak u kojem je brdo restorana, birtija i klubova. Ja sam ga slučajno našao čitajući Lonley Planet na nakvoj livadi u Aziji, a vidim da i Rough Guide preporučuje isti ovaj sokak. Inače kod Lonley Planeta oprez. U širokom luku izbjegavat birtijie i restorane koje oni preporučuju zato jerbo su puni glupavih Amera i cijene su nabijene do neba. Samo gledat dakle di brko sjedi. Mene su upozorili, a eto sada i ja to znanje širim dalje.

Nevizade sokak je malo zajebano za pronać jer se skrijo malo pored ove Istikal Caddesi, međutim danas većina putnika namjernika ima GPS, a evo i ja sam se potrudio to označiti na ovoj karti koju prilažem dolje.

Jasno ko dan!
Jasno ko dan!
Veliki Otac nas gleda

Birtija u koju smo mi sjeli mi se pravo svidjela. Kao prvo zato što je imala sjedalice s naslonjačem, što sam dočekao ko ozebo sunce. Turci ko i Bosanci vole sjedit stalno na nekim skemlijama, šamlicama u nekom čućećem položaju od čega meni otpadaju leđa. Stoga kada smo vidjeli kafanu u kojoj ima sjedalica gdje se moš naslonit: “Sjedaj!”
Inače i ova žirafa, tako se to zove, ova menzura u kojoj je pivo je koštala 20TL (cca. 80kn). To je 2.5L pive. I ono što nam se svidjelo da nam konobar nije donio nekih kirikija i tih drka koje u drugim birtijama redovno donose i revno naplate. Ali nam je donio krastavce i mrkvu (!) umočene u limunov sok, i moram prizanti da je to odlična kombinacija uz pivo. Za rubriku vjerovali ili ne.
I nije nam naplatio te povrćke. I WC im je sasvim pristojan. Eto, iako nemam običaj reklamirat, reći ću – birtija se zove BIDIRIK.
Pivo u Istanbulu je inače poprilično skupo, i cijene se uglavnom kreću oko 5-6TL za pola litre piva (20-24 kn).

I tako cugamo mi pivo, razgalimili se pravo kad odjednom upada neki lik nama za stol. Onako fino obučen, fensi košuljica, fine ‘lače, uredan i fin i kaže on nama da kako je on čuo da mi pričamo neki slavenski jezik i dal smo mi slučajno rusi ili ukrajinci. Reko nismo mi smo Hrvati. Kaže on, e baš super idem za Dubrovnik uskoro, a vi ćete biti za 2 godine u Europskoj Uniji. A ja na to njemu – a vi za 5. On se jadan stištio i rekao kako Turska neće ući u EU ni za 25, ali da nije bitno da Turska ima industriju, da napreduje i da nikada neće biti Pakistan i tako nešto.
Momak se inače zove Džumur i advokat je u Istanbulu i ima curu i Kijevu, Ukrajini. Zove se Oksana. Međutim ona slabo priča engleski/turski, a on slabo ukrajinski pa eto on bi nju nazvao da ja popričam s njom (?!). Džaba sam ja njemu pokušao objasniti da ja ne pričam ukrajinski, on je rekao da su svi ti slavesnki jezici isti i da ćemo se mi već nekako razumjeti. Sreća i Bog pa je Oksana spavala ili radila nešto drugo, ali uglavnom nije se javila na njegov poziv.
I pita potom nas Džumur šta da radi u Ukrajini, tj. gdje da ide i to. A ja o Ukrajini znam otprilike isto kao i o Tadžikistanu. Al ne da se Džumur smest – svi smo mi slavenska braća pa valjda znamo. Pa reko, dobro Džumure, hajd ti 5 dana u Kijev, lijep grad znaš kako, pa onda hajd ti malo na Krim 5 dana i ajde nazad u Stambol, neće se sam narod branit pred sudom.
Kaže on na to – a kako da je dođem tamo. Kao eto mi smo slavenska braća pa znamo kad vozi svaki transport od tramvaja u Krasnoyarsku do trajekta u Fažani.
A ja još ko zavraga na sebi imao svoju Aeroflot majcu ćerilićnu i kažem ja Džumuru:“Džumure brate, imaš Aeroflot u Beogradu, oni letaju po svim tim ex-sovjetskim republikama” i pokažem mu logo na majci.
Na to on: “Jes ti Srb?” A ja: “Džumure brate, Allah ti dao pameti, šta pričaš to? Kroat!”
Kadli se on opet raspriča. Vi ste katolici, Srb je ortodox, a ja sam musliman, iako ne baš dok je ramazan – to je dodatno gestikulirao mašući cigarom i pivom. Onda se raspričao kako je sve to kulturno uvjetovano, svašta nešto, moram priznat da ga baš nisam pratio pričao je kao da je na stereoidima. Zahvalio se i rekao da ga prijatelji čekaju u kafani pored i da smo welcome da se pridružimo ako želimo. Fala ti brate Džumure, ali mi odosmo dalje. Davno burek bio.

Isto recimo dobra je stvar za one koji se odluče sami ići u Istanbul (kako sam ja skoro otišao) da zapravo nikada ne moraju biti sami i da vrlo vjerovatno neće biti sami. Turci su vrlo susretljivi i druželjubivi, stoga ne morate se brinuti da će vam nedostajati društva.

A sad malo o klopi:

Ovo je jedan od mojih obroka, standardna turksa čorba, nakve džigerice s krompirom i ovo je najbolje. Puding s pilećim prsima! I moram priznati da je jako ukusno. Skonto sam da Turci vole plazmastu hranu, tj. slastice. Onaj sladoled njihov, koji nisam slikao jer mi je prisjeo nakon što smo ga platili 25TL, se razvlači ko guma. Još oni to nešto teatralno razvlače sa sabljom, u Istikal ulici smo gledali kako je neku trebu lik zafrkavao s tim sladoledom, kao da joj ona krene da uzme on okrene sablju, pa joj izvuče sladoled iz korneta, uglavnom komedija. Ima na jewtubeu – link.

U Stambolu ima i sarajevskih ćevapa...
U Stambolu ima i sarajevskih ćevapa…
Koje je drug nedorečen i naručio!

Ćevapi sa pire krompirom?! Pa to je svetogrđe neviđeno. A sam ćevap ko ćevap… bah… na pola je puta sarajevskom.

Moja klopa.

Već sam spomenio kako je meni turska klopa fenomentastična. Ovo je gore moja tacna koju sam natrpao hranom (self-service restoran) i to je zaista puno hrane, ali vjerovali ili ne ja sam tio još uzet al me bilo sramota pred ljudima. Ko da sam uteko iz gladi. A brate nije ni da me nema. Međutim klopa je fenomentastična tako da jednostavno uvijek su mi oči bili veće od želuca. I onda me pitaju kako nisam jeo kolač. Pa kako ću jest kolač kad se natrpam dolmi, čorbi, piletine, gljva i čega sve ne, jedva da pivo poslije mogu popit a kamoli da kolač pojedem.
Maznuli smo mi doduše jedno sat vremena poslije jedan kebabčić kod kebabdžije u Sikirevcima.

A ja baš tražio rustikalni
Crkva sv. Ante u Istanbulu

Nažalost, loše sam uslikao, ali ispod kipa piše, što je meni izrazito simpatično – MERHAMETLI ISA, tj. Samilosni Isus.

Papa Ivan Dobri

Tünel

Tünel je, vjerovali ili ne, treći metro u svijetu. Kratki doduše, povezuje dvije stanice i moglo bi se reći da je to zapravo podzemna uspinjača. Gradnja je završena 1874., projektirao Francuz, a gradili Englezi. Više o tunelu ovdje.

TO BE CONCLUDED!

U Stambolu nema žutih dunja

500 godina osmanlija u Bosni – još 500 iliti konobar, daj 5 Efesa!

Na stanici Sikirevci, tj. Sirkeči, tj. Istanbul HBF naglo sam ožednio. Srećom pa je Istanbul tako organiziran da na svakom čošku (hrv. uglu) postoji netko tko prodaje ledenu vodu po uvijek univerzalnoj cijeni od 50 kurusa (cca. 2kn) za 0.5l. I tako žedan i gladan odem na jedan kiosk.
– “Meraba! Water, please!”
– “Algeria! Are you from Algeria?!”
– “Whaaaa….?” –
 tupavo sam pogledao brkatog mladića koji je razvukao te brkove po cijelom licu svojim cerekom
– “Algeria! You are from Algeria, no?”
– “Nooo… Hrvatistan!”
– “Hrvatistan! Oooooo, komši!! No Algeria?”
– “No Algeria, komši from Hrvatistan…”

Ono što me je patilo nekoliko dana, tj. pati me i dan danas je to da zašto je on pomislio da sam ja Alžirac. Mislim, ja sam u supermarketima viđao edamere koji su tamniji od mog tena. Pa ne kaže se đaba (ili što bi Turci rekli – bedava) – Visok, lep i plav ko Džimbo. A kolko se ja sjećam svojih stereotipnih shvaćanja Alžirci su ovako više crni jerbo je to Afrika i Sahara i svašta nešta.

Biti Hrvat u Istanbulu je dobro. U turskoj svijesti je još uvijek da smo mi komši iliti susjedi, kao da gledamo jedni druge s čardaka u Brodu na Savi, i s druge strane u Turskom Brodu. Kada im kažete da ste iz Hrvatistana onda odmah pitaju dal ste iz Dubrovnika, Splita ili Rijeke, pa ako ste kontinentalac kao ja pa kažete da ste iz Slavonije to im otprilike jednako znači kao da ste im rekli da ste iz Mianmarskog zaselka.
Inače turska ljubaznost i gostoprimstvo su legendarni, kao vjerovatno i na ostatku bliskog istoka ako se uzme u obzir da individualizam tamo (još uvijek) nije otuđio ljude. To je super stvar, zato što su uvijek spremni da vam priskoče u pomoć, zapnete li recimo s kupovinom žetona za javni transport, ili ako se izgubite ili bilo što drugo. S druge strane, to zna i biti naporno zato što stalno iskaču iz restorana, kafića i trgovina i stalno vam nešto nude i hodaju za vama. Što zna biti i dobro, nama je gazda lokalne birtije iskočio i rekao magične riječi: “Bira – tri lira!” Pa tko na te lijepe riječi ne bi došao u njegov establishment.

Pita mene moj drug jedan, inače vrlo ovako što bi se reklo svetski čovek, kozmpolita i to jesam li jeo kolače u Istanbulu. Jerbo kolač u Istanbulu je must have. A ja stvarno ne znam kako je meni promaklo, iako sam stalno vikao moramo poist kolač.
I kažem ja njemu njet, a on vidno popizdit mi kaže da je to kao da sam bio u Varešua da nisam jebo! Da prostite, al tak se kaže za Vareš, pogledajte u ranije priloženom liku.
Međutim, ja bih prije rekao da je otić u Istanbul a ne pit čaj u Aziji, jednako kao otić u Vareš a ne snosit se s njiovim ženama. Dabome.
Stoga smo mi odlučili da ćemo ići svaki dan dok smo u Stambolu u Aziju (jedino nismo išli prvi dan) tako da kad me netko pita: – “Džimbo jesil ikad bijo u Aziji?”, a ja ko iz topa: – “Baćo moj, tri puta!”.

I tako odlučismo mi preko vode do slobode na drugi kontinent i to ni više ni manje nego u Kad1köy koji je, vjerovali ili ne, antički Kalcedon. A Kalcedon je u povijesti važan, ni više ni manje nego zbog 4. ekumenskog sabora. U to doba Kalcedon je bio mjesto u Maloj Aziji s onu stranu Bospora, a danas je to dio Istanbula, također s onu stranu Bospora, nisu ga nigdje selili.
U Kadikoy smo išli nekakvim turbo-brzim katamaranom koji smo platitli 6TL, inače normalni trajekti dođu 1.5TL kao i sav ostali vid javnog prijevoza. Međutim mi nismo baš najbolje znali kako i šta, pošto smo krenuli iz luke koja nije glavna (glavna je pored Sikirevaca) pa smo se još malo i provozali po južnom dijelu Bospora.

Došli smo u Aziju
Ataturk pokazuje školarcima novo pismo, tj. sada turski latinicom umjesto arapskim pismom.

Sokak u Kadikoyu

Možebitna dobra stvar u cijeloj našoj kalcedonskoj ekskurziji je u tome što smo mi ispali iz turističke karte Istanbula. Dakle jednostavno nas bukvalno više nije bilo ni na mapi. Što ja smatram da je zapravo jako dobro zato što kad ispadnete iz turističke mape onda imate priliku osjetiti bilo pravog grada u kojeg ne zalaze turisti. A to se u Kadikoyu svakako i vidjelo, gdje ulice nisu uređene kao na Taksimu ili Sultanahmetu, a i dosta ljudi je bilo iznenađeno našom pojavom pošto se vrlo vjerovatno jako rijetki turisti koji zalutaju u ove krajeve.
Kako se u Kadikoyu zapravo i nema što zanimljivo vidjeti, mi smo bili u potrazi za jelom. A kao što sam rekao – samo tražiti lokalne restorane gdje sjede brkati.

Vrlo jedna zgodna stvar se poklopila s našim putovanjem, a to je da je baš kada smo mi došli u Istanbul počeo Ramazan. A zgodno je zato što sam vidio nešto što mi se jako svidjelo. Naime, kada dođe iftar, odnosno vrijeme prestanka posta, kada zađe sunce, u mahalama postoji sofra, tj. trpeza/stol gdje se skupi čitava raja, svako donese nešto i onda svi skupa iftare. I tko god prođe bujrum mu za iftar. Dođeš fino i mezneš. Sad ja ne znam jel to generalno muslimanski običaj, ili je to tursko, znam da to u Sarajevu nisam nikad vidio a otkako sam tamo uvijek sam bio za Ramazan dolje. U Istanbulu je uglavnom tako.

Mehk ko duša

 Uglavnom u potrazi za klopom nakon nekoliko ulica lutanja upali smo u jedan restoran (nije ovaj mekani) i koliko se moglo vidjeti po njihovim licima bili su poprilično iznenađeni što smo ih počastili posjetom. Domaćini su slabo pričali engleski, mi još slabije turski ali uglavnom smo se razumjeli. A kako se ne razumjeti kad je čorba i u turskoj – čorba!
Inače klopa je u Turskoj prva liga, barem meni. Ja inače nisam ljubitelj egzotičnih kuhinja i uglavnom se gnušam kineske i ostale istočne hrane, ali turska kuhinja je zaista prva liga.

Čorba nije do’ra dok ti neš na brku ne ostane. Inače, uvijek je bitno pojest nešt kašikom.
Dolme, nešto ko sarma al nije sarma pošto se puni u raznorazne povrćke, meni je sa patlidžanom izuzetno ukusno.
I naravno, što bi bio odlazak u Aziju bez čaja.
U Turskoj je već godinu ili dvije na snazi zabrana pušenja, i moram priznati da se revno provodi. Kada sam čuo za to mislio sam da od toga neće biti ništa, kao i većina ljudi vjerujem jer ne kaže se džabe – “Puši ko Turčin”. Ipak, zakon je na snazi, a u zatvorenim prostorima se ne puši. Niti na tramvajskim, željezničkim, busnim stanicama te trajektnim pristaništima.

Ovaj put smo se odlučili vratit normalnim trajektom i to u normalnu luku, tj. u Sikirievce odakle nam je lakše ići u daljnja istraživanja Istanbula.

Haydarpaşa Gar iliti Hajdarpaša banof

Haydarpasha HBF je kolodvor na azijskoj strani Istanbula, i moglo bi se reći da je jedan od važnijih kolodvora Turske i Bliskog Istoka uopće. Trenutačno je u izgradnji tunel koji će povezati Europu i Aziju, ali zasada je ovo još uvijek prva/posljednja stanica u Aziji. Ovu neo-klasičnu građevinu inače su izgradili Njemci pod pokroviteljstvom kajzera Wilhema koji je želio učvrstiti političko-ekonomske odnose sa Osmanskom Imperijom.

Zgrade Leventa u pozadini
Most preko Bospora

Pogled na pristanište s trajekta
Pazar sa začinima

Začina nema kakvih nema. Čajeva, čilija, ima čak i turska vijagra. Doduše ima i brdo ovih turističkih drangulija za kupiti, tako da sam ja na začinskom pazaru kupio suvenire i majcu.
Ovdje sam popio odličnu hladnu limunadu koja vraća iz mrtvih. Inače, sokovi su prava stvar u Istanbulu, ništa ova naša konzervirana sranja, sto posto domaće i ladno.

Cisterna Bazilika
Cisterna Bazilika

U neposrednoj blizinio Aja Sofije nalazi se ova cisterna sagrađena za vrijeme cara Justinijana I. (6. stoljeće). Inače, vrlo je impresivna zbog stupova koji se nalaze ispod zemlje, a u svoje doba sustavom akvadukta opskrbljivalja je krug od 20km tadašnjeg Carigrada. Svojevremeno je skladištila 80 tisuća kubika vode. Kroz povijest često zaboravljanja i obnavljana, za javnost u ovome stanju otvorena 1987.

Topkapi palača

Million – ovo je sve što je ostalo, a odavde je kretao super splet autoputa Istočnog Rimskog Carstva
Tehnologija na djelu – ne radi

Kapali čaršija

Kapali čaršija iliti natkrivena pijaca je THE tržnica Istanbula. Ogromna ne znam ni ja koliko (mi smo obišli možda cca. 20%) gdje ima svega od igle do lokomitve. Najnormalnija je stvar da dok hodate da vam izleti čiča: “Leather jacket for you! 100€! 80€! 50€, for you my friend!” Ovdje je cjenkanje najnormalnija stvar i naravno ako ste vješti kažu da se cijene mogu višestruko oboriti. Dovoljno je reći da je unutra 58 natkrivenih ulica, 1200 trgovina i vjerovali ili između 250 i 400 tisuća posjetilaca. Dnevno!
Kada se cjenkate nemojte pregovarat otvoreno na hrvatskom sa drugovima pošto ih većina solidno vlada ovim našim balkanskim jezicima. Uglavnom da dođete u Istanbul ovdje bi ste mogli komotno nekoliko dana za redom dolaziti svaki dan i samo gledati. O šopingiranju da ne pričam.

Ovo je brodica na kojoj čiče prave ribu. Ako ste ljubitelj riba – bujrum.

Mi smo se ipak odlučili za nešto mesnije, stoga preko Zlatnog Roga do slobode, naišli smo na jednu zgodnu zalogajnicu ispred koje je bila postavljena sofra za iftar. Domaćini su bili vrlo gostoljubivi (kao i uglavnom svugdje u Istanbulu) i rado su nas primili i posjeli u svoj lokal. Neki curetak koji je radio tamo stalno nam se obraćao na ruskom, a to je radilo i dosta drugih s kojima smo se sretali. Bolji i Rus nego Alžirac na kraju krajeva. Iako mi se kelnebarica u Sofiji zahvalila na francuskom, ali o tome u jednom od idućih nastavaka.
Elem kada smo naručili, pitali smo za pivo i onda su se neki momčić koji nas je posluživao i taj curetak nešto dogovarali i dečkić je rekao: “Ok!”. Nakon 5 minuta pojavila se neka nana (valjda njihova?) koja nam je donijela 3 ladna Efesa iz trgovine. E to ja zovem uslugom. Iako moram priznat da sam se prepao kada se pojavila bakica koja je počela vaditi nešto iz kese na naš stol. Mislio sam, evo privjesaka. Kad ono ladni turski pils.

Ovo je bila moja narudžba, nekakav kebab-yogurt tako nešto, uglavnom bilo je vrlo ukusno jerbo je bilo i mesa i nekakvog pečenog somuna unutra.
Taman kad smo jeli oni su sjeli iftarit i nas su pozvali na nekakvu tikvu, lubenicu, dinju, tako nešto uglavnom što smo mi kulutrno odbili jer smo bili poprilično puni. Iz pristojnosti smo pričekali da ljudi iftare, do tada smo mi lagano pijuckali pivo, kada su završili platili smo i otišli ča. Konobarica nam je rekla: Spasiba, dosvidanja!

NASTAVITI ĆE SE…

 

Istanbul, Istanbul, ubit će me dan

httpv://www.youtube.com/watch?v=C_g5fKr8L8w
Daklem jutro je i to vruće na glavnom željezničkom kolodvoru europskog Istanbula koji se inače zove Sirkeči. Kolodvor, ne europski Istanbul. Međutim kako ja nisam to mogao nikako zapamtiti, to sam ja preimenovao u stanica Sikirevci. Stoga ako spomenem u ovim pisanjima Sikirevce, vrlo je vjerovatno da se odnosi na Istanbul HBF.

Moja genijalna ideja prije putovanja je bila da ne rezerviramo nikakav smještaj jerbo su te internet rezervacije za tulave Amerikance i blesave Evropljane, jer kako ću se ja cijenkat preko interneta. Naravno tu sam iz svog genijalnog plana izostavio nekakve vrlo važne čimbenike. Kao npr. da ću putovati Balkanom skoro dva dana. To da kad napokon dođemo u Stambol da će biti oko tri zilijona stupnjeva Celzijevaca. To da ćemo i usprkos tome imati tri tone stvari koje će trebati nositi kroz Istanbul. I tako dalje…
Ugledavši turistički informativni centar na stanici Sikirevci, drug nedorečen i ja pohitasmo ka toj bajtici. U tom uredu bila je jedna lijepa Turkinja, baš lijepa koja je pokušavala objaniti nekom talijanskom paru nešto. Problem je taj što ti Talijani nisu pričali niti jedan jezik, meni se čini čak ni talijanski. I uglavnom dugo su se oni unutra pokušali razjasniti dok napokon nije došao red na nas.
Uđosmo mi kod lijepe Turkinje koja je bila vidno uzrujana talijanskom indolentnošću, ali ja sam mislio da lijepa Turkinja neće, kao i mnoge prije nje, odoljeti mom neodoljivom šarmu.
– “Hellou!”
– “Hi!”
– “We need a budget hostel.”
– “Do you wish to go by foot or by public transport?”

Pogledasmo se drug nedorečen i ja jerbo fakat nismo znali dal pješačit ili ne, te duboko udahnusmo. Lijepa Turkinja je to shvatila tako da mi nju ne shvaćamo i vidno je popizdila pomisleći da će opet imati talijanski slučaj. Galamila je i pričala o tramvajima, vlakovima, ulicama, mahalama i sokacima. A ja sam razmišljao kako je još lijepša kad se ljuti.
Uvalila nam je kartu Istanbula i poslala nas ća da tražimo smještaj.
Nakon kratkotrajnog vijećnja odlučismo uzeti lokalni vlak do stanice Čankurtaran, kojoj ja također nisam uspio zapamtiti ime sve dok nismo otišli iz Istanbula.

U mahali istog imena nakon nekoliko desetina metara hodanja našli smo apartman.
Tipičan turski sokak u tipičnoj turskoj mahali Istanbula, gazda našeg apartmana osim što se bavi hotelijerstvom u istom objektu ima i trgovinu s mobitelima (?) te ima još jednu radnju kod Plave Džamije. Kasnije ćemo vidjeti da je kod Turaka, ili barem u Istanbulu sasvim normalno multi biznisi, naizgled nepovezani.

Naša mahala, noćna snimka
Kafana odnosno, čajana u našem sokaku

Gazda je prava raja, skuhao nam je čaj i bio je poprilično susretljiv. Međutim ako ste dovoljno blesavi da idete u kolovozu u Istanbul onda gledajte da tražite apartman koji ima klima-anlage. Što zapravo i neće biti teško, jer koliko sam ja vidio u Istanbulu svi apartmani imaju klimu osim onog u kojem smo mi odsjeli.
Ono što je bilo dobro je to što je taj naš suite bio udaljen 10 minuta hoda od plave džamije, a time i Aya Sofije. Što je zapravo vrlo nebitno, jer nećete svaki dan tamo ići. A Sultan Ahmet strasse, tj. taj centar oko gore spomenutih znanosti je apsolutni no-no za klopu i cugu jer nabijaju cijene nemilosrdno.
Tako da je moja preporuka smještaj tražiti oko Taksima, tj. modernog Istanbula. Kao prvo tu su cijene normalnije, a i sav noćni život je baziran na tom potezu, a do Sultanahmeta se uvijek može relativno brzo doći tramvajem.

Otuširasmo se i opet se oznojismo u kratkom roku, ali smo barem koliko toliko sprali smrad bugarskih vlakova sa sebe, te smo potražili nešto za jest.
Inače kebab se prodaje u Istanbulu u više varijanti. Imate nešto poput one naše sendvič varijante, i tu cijena varira od otprilike 1.5TL do 5TL. (1TL = 0.50€). A u restoranima se kebab služi kao nekakva plata s nekakvim prilozima i šta ja znam šta već i tu isto cijena varira, ali uglavnom se vrti oko brojke od 10TL.
Restoran koji smo mi našli odmah blizu našeg apartmana je bio nekakav turistički magnet za duvanje nargile, ali mi nismo previše razmišljali o tome. Inače, preporuka: jesti u lokalnim turskim restoranima/ašćiniciama – dakle, kad vidite brkatu raju, upadajte i tu jedite. Tu su cijene normalne i klopa je odlična.
I tako dođosmo mi u taj restoran i kad smo vidjeli da je kebab 14TL, naručimo mi nešto hot&spicy što je bilo kao jefitno i po pivo.
Konobar je tada donio:

Pinđur?! Mislim, istina to smo sami naručili… a štaš kad ne znaš. Pomazali smo taj pinđur po somunu, maznuli pivo i krenuli dalje u turizam.

Sultanahmet Camii iliti Sultanahmet džamija iliti Plava Džamija

Prvo kulturno blago na to-do listi bila je Plava Džamija. Nekoliko informacija: sagradio, tkoli drugi nego Sultan Ahmet i to 1616. godine da udobrovolji Allahu dž.š. nakon nepovoljnog rezultat ratovanja s Perzijom. Sagrađena je u arhitektonskoj kombinaciji bizantske tradicije i tradicionalne islamske arhitekture, a plave se zove zbog plavog mramora kojim je uređena u unutrašnjosti.

Upad u plavu džamiju je inače đaba, a ja sam ostavio jednu liru za džamiju i dobijo sevap napismeno! Što je jako dobro, kad dođem Bogu na istinu, pa sv. Petar kaže: “E Jimbo, bijo si vaki – bijo si naki…”, a ja iz teftera izvadim sevap napismeno: – “Aha! Sevap napismeno! To vrijedi bar vikend u raju!”.

Sevap napismeno!

 Plava džamija je još uvijek turska državna džamija, tj. nije muzej kao Aja Sofija, nego se tu obavlja molitva normalno, a tada je džamija naravno zatvorena za turiste. A ovaj štos sa kesom im je dobar, jer da sam ostavio patike vani negdje, vjerovatno bi ih još uvijek tražio. Mnogo je turista.
Pogled na Hagia Sofiu s ulaza/izlaza Plave džamije.
Ali prije odlaska do svete mudrosti morali smo nešto pojesti jerbo onaj pinđur nije bio dovoljan.
Već sam rekao, a nije na odmet ponoviti da Sultanamhemt treba biti no-no zona za jesti i piti jer su cijene nenormalne.
I tako mi tražeći jeftin kebab naletimo na nekog čiču koji ima, pazite sad:
Osiguranje, fotokopirnicu, govornicu, fax, fotografsku radnju, kebabdžinicu i bife. I to sve u, ne pretjerujem, u prostoru od možda najviše 8 četvornih metara. Zapravo taj čiča je nas pozvao da dođemo kod njega. Kao ima dobar kebab. Jeftin.
I čovjek strašno voli sok od naranče. Naranči u toj svojoj bajtici ima kao u onoj epizodi Mućki kad je Delboy švercao istima pa im je cijelu epizodu stan bio pun naranči. Mi smo njemu objasnili da nas ne zanima sok od naranče nego pivo, al on je uporno uvaljivao
sok od naranče. Ipak, mi nismo popustili.
Onda nam je donio “kebab”. Za koji je rekao da je: “good!”. To kebaba nije vidjelo ni u obližnjem izlogu. To je bio nekakav topli sendvič s tri komadića nekakve turske sudžuke promjera cca. 8 mm. KATA-STROFA.
Treći put već spominjem, Sultanahmet izbjegavat za klopu i cugu.
Isti dan navečer smo naručili nekakav durum kebab koji je bio prihvatljivih 5TL. I onda vam naplate 5€ nekakav service.
Tri turska sladoleda, tj. dondurme u istoj ulici smo platitli 25TL ilit 100kn što je apsolutno preskupo. A ako meni ne vjerujete, pročitajte Lonley Planet, oni isto preporučuju. Za klopu i provod preko Zlatnog Roga.
Upad u Aja Sofiju se plača 10€, tj. 20TL i nažalost nema nikakvih studentskih popusta.
Aja Sofija je izgrađena 537. godine, a izgradnja je počela samo pet godina prije i zaista predstavlja remek djelo umjetnosti i dostignuća čovječanstva. Najveća crkva Istočnog Rimskog Carstva, a dugo vremena i najveća crkva općenito.
Kostantinpolska katedrala, mjesto krunidbe bizantskih careva, mjesto održavanja nekoliko sinoda.
Upravo u Aja Sofiji se dogodio 1054. raskol Istočne i Zapadne Crkve kada je kardinal Humbert, papin delegat stavio na oltar bulu kojom izopćuje carigradskog patrijarha i čitavu Istočnu Crkvu, a potom ovaj vratio istom mjerom papi.
Međusobno ukidanje tih bula dogodilo se tek nedavno, tj. u 20. stoljeću.
U 15. stoljeću Mehmed Osvajač osvaja Carigrad, turska vojska upada u crkvu u kojoj su još izbjeglice i svećenici koji vrše liturgiju. Crkva je opljačkana, izbjeglice i svečenici pobijeni i odvedeni u roblje. Jedan ulema se penje na propovjedaonicu i recitira šehadet čime je crkva odmah transformirana u džamiju. Ikonostas, freske i ostala obilježja su prefrajkana, a osmanlije u ckvu unose islamska obilježja i okolo grade minarete.
1935. Ataturk Aja Sofiju “sekularizira”, tj. pretvara je u muzej što je i danas.
Inače, prenamjena sakralnih objekata iz jedne u drugu vjeru nije samo turski izum. Velika džamija u Cordobi, koju su izgradili Mauri pretvorena je u katoličku katedralu, stoga da bi se moglo reći da je to u ono doba bila relativno normalna stvar.
Velika ili carska vrata. I drugarica s dobrim nogama.
U pravoslavnim crkavama inače postoji ikonostas, tj. zid s ikonoma na kojem postoje troja vrata. Dvoja mala + središnja velika ili carska vrata. Carska su zato što je samo car smio ulaziti kroz njih. Inače car je na istoku imao veliku ulogu u crkvenom životu, što se i vidi dan danas u pravoslavnim zemljama kako je crkva duboko povezana s politikom. Npr. ruski ili srpski dvoglavi orao s grba je upravo nasljedstvo Bizanta – dvije glave jedno tijelo. Sad da ne ulazim u duboka razmišljanja o tome, uglavnom car u Bizantu je imao vrlo živu ulogu u Crkvenom životu, a služio je kao i teološki arbitrar. Na zapadu je stvar izgledala drugačije, jer je papa pokupio političku moć. No o tome u nekoj drugoj epizodi.
Thetokos - Bogorodica
Nakon kulture slijedi nešto drugo!
Odlučismo da nakon starog sada oči počastimo novim. Tako da smo se preko Zlatnog Roga uputili do Taksima.
Taksim
Taksim je trg – središte modernog Istanbula i vrlo je gužastvo. Ili kako su Lonley Planetu napisali – hektično. Ovo će biti kasnije naša baza za daljnja lutanja Istanbulom. Do Taksima se inače vrlo lako dođe tramvajem.
Što se tiče javnog prijevoza u Istanbulu, na raspolaganju su vam tramvaji, autobusi, metro, podzemne uspinjače, trajekti i prigradski vlakovi. Cijena karte za apsolutno sve je 1.50TL. Švercanje u Istanbulu je no-no, zato što sve funkcionira u zatvorenom sustavu gdje se u prijevoz ulazi sa žetonima. Isto kao u NY metro. Ako vam to išta znači. Moja preporuka je za putnike namjernike u Istanbulu da ako misle intenzivno koristi gradski prijevoz (kao mi) da kupe nekakav device (kao što mi nismo) koji se koristi za prijevoz. S tim deviceom je prijevoz jeftiniji 10%, postoje još neke začkoljice, a device može koristiti više osoba, tj. jedan se može provući nebrojeno puta na istoj stanici. Ali više o tome pročitajte ovdje.
O Taksimu će biti još kasnije priče, ali mi smo se odvažili pa s Taksima otišli još malo dosta dalje.
Levent.

Levent je BDC iliti Business District Center Instanbula i isplati se vidjeti jer ćete predodžbu Istanbula nadopuniti činjenicom da je to pravi europski, ili još bolje rečeno svjetski grad. Iako uglavnom ljudi imaju u glavu Istanbul kao nešto iz 1000 i jedne noći, brdo džamija, prosjaci, prljavština i ostalo. Međutim, Istanbul je kao prvo jako čist grad. Barem Sultanahmet, Taksim i ti prestižni europski dijelovi. U Aziji je malo stvar drugačija. Druga stvar, ja sam u Istanbulu za svog boravka vidio komada dva prosjaka što me je stvarno začudilo. Inače, to je boljka svih velikih gradova, ali u Istanbulu je to jako minimizirano.
Istanbul je siguran grad. Policija je na svakom koraku, vojnici se muvaju. Kako s vremena na vrijeme Kurdi znaju baciti kakvu paklenu napravu u Metro ili tako nešto, tako da turska murija vreba na svakom koraku.

Osmanlije u lovu. Mozaik u Metrou.

A sad malo sličica Leventa:

NASTAVIT ĆE SE…