Hoćemo li u Ženevu na vašar?

Salon international de l’automobile 2017

Znate kako kažu da Mađarska nema mora, a ima mornaricu? E isto tako Švicarska nema auto-industriju, ali ima najveći vašar automobila na svijetu. Kad kažem najveći, onda mislim treći najveći – ispred je normalno Šangaj a prvi i neprikosnoveni naravno Frankefurt na Majci. Kako bilo da bilo Ženeva je jedan od najvažnijih sajmova automobila na svijetu pošto je ogroman broj danas kultnih automobila svoju premijeru doživio upravo u ovom gradu, tj. na ovom vašaru. Continue reading Hoćemo li u Ženevu na vašar?

Kod nas u Njemačka!

Some people say da moraš provesti minimalno 48h u Saveznoj Republici Njemačkoj da možeš izreći gastarbajterski početak misli – kod nas u Njemačka! Da, bio sam u SR Njemačkoj u dalekom Frankfurtu na Majci i to me nagnalo da napišem đabalesku misao o Njemačkoj tim više što đabalesku misli dugo nisam pisao, a zaželih se tamnih noći, prašnjave tipkovnice i grozomornog bjelila blog editora (ili Worda, kako vam milo!).

Inače, gastarbajterske priče su danas hit (ti, ti, ti, ti si moj hit, ti si moja ideeeeja) i valjda ne može proći jedan tjedan da netko od naših cijenjenih internetski portala ne objavi neku „zašto sam otišo bluz“ priču o punim autobusima za Minken, okrenutom janjetu na ledini i dablinskim pabovima koji su zamijenili slavonske birtije. Jednom prilikom sam želio napisati jedan kraći elaborat na temu gastarbajterske lirike u popularnoj muzici balkana, ali kada sam vidio koliki je opus koji se izravno tiče ove tematike shvatih da bi se o tom mogla napisati pseudoznanstvena knjiga koja bi sigurno bila bestseler na Tisku za samo 29,99 uz subotnji Jutarnji. No, ovo nije priča o gastarbajterstvu i egzodusu Hrvata na Zapad, iako, normalno, kao i prava poštena đabalesku misao sigurno ću se toga dotaknut više ili manje puta neovisno o tome kuda me odnese tok misli. Continue reading Kod nas u Njemačka!

Tamo gdje vječno sunce sja u sedam osmina

Balkanska ekspedicija 2016.,  epizoda četvrta i posljednja: Makedonija (i Srbija i Bosna)

Na graničnom prijelazu Medžitlija makedonska carinica je prva bila na ovom proputovanju od (do tada) 5 granica koja je zavirlia na zadnji sic Heinricha (krstio sam auto imenom Heinrich) i s čuđenjem konstatirala da je iza – nered. Iskreno ne znam šta je očekivala, da dva krmka koja putuju zadnjih tjedan dana Balkanom imaju blistav auto s Hello Kitty jastučičima umjesto omanje deponije konzervi energetskih pijača, plastičnih boca vode i kaka-kole. Ne znam kako se tad nisam sjetio da otpjevam: AKO SAKAŠ DA SE OSVEŽAŠ, TI UZMI ONO NAJDOBRO, SEKOJ ZNAE – KOKAKOLA E TOA! To je inače jedina fraza koju znam na bugarskom, pardon, na makedonskom uz naravno: Čukno vo drvo!

Continue reading Tamo gdje vječno sunce sja u sedam osmina

Kreće se lađa nemačka, kroz pristaništa solunska

Balkanska ekspedicija 2016.,  epizoda treća: Grčka

Na desetu godišnjicu mature došao sam kao ozbiljan čovjek na pragu svojih 30-ih, s diplomom u džepu, doduše neoženjen i nezaposlen, ali sam imao nekakvu satisfakciju što se vraćam u gimnazijske klupe kao akademski svršen čovjek unatoč predviđanju mnogih profesora da od mene neće u životu nikad ništa biti i da ću biti zauvijek propalica iz treće klupe srednjeg reda zarobljen u vječnih 16 godina, ćelav i s konjskim repićem, žicajući klince ispred Rupe piće i cigaru. I tako na maturskoj večeri 10 years after, nakon tko zna koliko litara rizlinga, prišao mi je razrednik i rekao: „Jimbo moj… kad god tebe vidim sjetim se…“ i ja onako u onom delirium tremensu pijanskog naleta emocija čekam da napokon kaže nešto o mom skrivenom potencijalu koji će isplivati tek u studentskim godinama, a on nastavi pa reće: „… kad si u kafani u Ateni igrajući ko Zorba Grk pao s pozornice na stol pun tanjura!“. Continue reading Kreće se lađa nemačka, kroz pristaništa solunska

U zemlji orlova, Mercedesa i bunkera

Balkanska ekspedicija 2016.,  epizoda druga: Albanija

Znate koje su boje albanski tenkovi? Oba zelena!

Vic odnosno kalabura o dva albanska tenka bio je vrlo rado pričana doskočica u doba stare SFRJ jer je valjda velika utjeha bila da je postojala zemlja koja je bila gora od Jugoslavije, iako se Jugoslavija uvijek šepurila po istočnom bloku kao neka superirorna socijalistička zemlja, jer pošten Jugosloven za razliku od siromašnog Poljaka nije prodavao gedore po jugoslovenskim pijacama i kolodvorima, al je zato redovno šverco farmerke iz Trsta, kožne jakne iz Istanbula i prodavao vegetu na pijaci u Temišvaru, što i nije loše za stanovnika jedne zemlje koja je 80-ih doslovno doživjela bankrot. I naravno – crveni pasoš bez mane što prolazi grane bez puno njakanja… Continue reading U zemlji orlova, Mercedesa i bunkera

Balkanska ekspedicija 2016

Početak: Crna Bosna i Gora Hercegovina

Kažu da putovanje od hiljadu milja počinje prvim korakom. Da mi je samo znati tko je smislio tu genijalnost, no kako bilo, svaka velika avantura za mene počinje s kavom na INA-i. Morao bih se jednom potruditi pa sakupiti sve slike s početka velikih avantura i napraviti mali kolaž u kojem se tajmlajnom povećavaju naše tjelesne mase, a smanjuju doze kave koje nam prodaju pumpaši.

Ni ovaj put nije bilo drukčije. U 2 ujutro na benzi uzeo sam kavu, bacio 12 kn na pult i rekao pumpašu: – “Odoh u još jednu advanturu!”.

I došao je taj dio godine kada se provjerava tlak u gumama i razina motornog ulja jer navigare necesse est ili što bi rekao Willie Nelson: “Just can’t get wait to get on the road again”. Continue reading Balkanska ekspedicija 2016

Bespućima bosanske zbilje

Onomad sam pisao kako je Doboj moj doom-town. Činilo se da su karmička naoblaka i ja uvijek sretnemo na južnoj granici Republike Srpske i Federacije BiH, ili je to bilo tako barem nekada dok sam bio mladi student. U međuvremenu sam i završio fakultet i potom nekoliko puta bio u Doboju da se ništa strašno nije dogodilo (iako, ubr., nakon poplava 2014. negdje na M-17 kod Doboja su se rub ceste i kugla desnog kotača na mom automobilu susreli u vrlo nezgodnom klinču što je bilo pogubno za kuglu.).

Tako sam ja i zaboravio da Doboj i ja imamo mračnu historiju, al znate kako narod kaže – đavo nikad ne spava. A ja bi sad rekao: ako spava, mora se jednom i probudit. Pa, jah. Continue reading Bespućima bosanske zbilje

Bucharest, not Budapest

IMG_3347

Vjerovali ili ne, mnogo ljudi brka Bukurešt (Bucharest) s Budimpeštom (Budapest). Fenomen je započeo kralj popa, rahmetli Michael Jackson kada je bukureštansku publiku 1990. pozdravio: “HELLOOO BUDAPEST!!” Od te sudbonosne ’90 do današnjih dana i redovitih gostovanja stranaca greška se potkrala mnogima: tako i Blaze Bayleyu (Iron Maiden), James Hetfiledu (Metallica!!!!), Lennyu Krawitzu, itd… Doduše, tako je i Goran Bare pozdravio Orahovicu sa “Đe ste Đakovo”, al to je već drugi par opanaka. Uglavnom, najveća zbrka se dogodila 2012. na finalu lige Europe, kada je 400 navijača Atletica Bilbaoa umjesto u Bukureštu završilo u Budimpešti! Kreneš iz Baskije u Istočnu Europu i završiš na negdje sasvim šestom mjestu. Strašno. Tako sam ja jednom krenuo u Beograd pa završio u Mostaru, ali i to je treći par opanaka. Continue reading Bucharest, not Budapest

Transfăgărășan

IMG_3299

Napravljena 70-ih, ovo je Transfăgărășan cesta. Šest tisuća tona dinamita je upotrebljeno da se napravi, a 40 života je izgubljeno. Ali iz zraka izgleda kao svaka najbolja krivina sa svih najbolji staza na svijetu spojene u neprekinutu sivu vrpcu automobilskog savršenstva (…) Pogriješili smo… ovo je najbolja cesta na svijetu!

~ Jeremy Clarkson, Top Gear S14 e01, 2009

Nicolae Ceaușescu se nakon smrti rumunjskog komunističkog vođe Gheorghiu-Deja 1965. ustoličio kao vladar Rumunjske, tj. kao generalni sekretar, a kasnije kao i predsjednik Socijalističke Republike Rumunjske (u socijalističkim zemljama uglavnom nije postojala institucija predsjednika, osim naravno druga Tite koji je imao neograničen mandat, a 1990. Miša Gorbačov se ustoličio za predsjednika SSSR-a, prvog i zadnjeg). Drug Ceaușescu je još 1960. prekinuo rumunjsko aktivno članstvo u Varšavskom paktu, iako je formalno Rumunjska bila članica do kraja. Nakon upada SSSR-a (i ostalih članica VU) u Čehoslovačku 1968., Ceaușescu je javno osudio invaziju na “neovisnu” socijalističku zemlju i zbog toga pokupio simpatije u zemlji, ali i vani. Došao je i Nixon, počeli su dolaziti i dolari (što će se kasnije pokazati katastrofom koja će pokopati i Ceaușesca i njegovu socijalističku Rumunjsku), međutim postojao je opravdani strah da bi Rusi mogli upasti u Rumunjsku (tim više što je Rumunjska bila jedina članica VU u kojoj nije bio niti jedan sovjetski vojnik). Stoga je Ceaușescu naredio izgradnju ceste preko južnog dijela Karpata, preko Fagarasana koja bi bila strateška vojna točka za komunikaciju Sjever-Jug, tj. za brzo izmještanje vojnih snaga u slučaju invazije. Iako takve komunikacije postoje od ranije, donesena je odluka da se napravi ova cesta koja ide preko 2000m nadmorske visine jer ove ostale ceste prolaze kroz doline u kojima je lako napraviti zasjede i presjeći komunikacije. Također je popularno i mišljenje da je Ceaușescu dao izgraditi Transfăgărășan čisto da “premaši” Transalpinu, predratnu cestu koju je izgradio kralj 30-ih, a Nijemci obnovili 40-ih. Kažu da je Transalpina također spektakularna cesta za vožnju, pogotovo sada kada je svježe asfaltirana i obnovljena. Transalpina dostiže najveću visinu od 2145m, a Transfăgărășan 2042m. Continue reading Transfăgărășan

Banat, Transilvanija i Vlaška, tri srca junačka

IMG_3127
Negdje na potezu Temišvar – Sibiu

Znate li pjesmu “Kada padne prvi sn(ije)g”? Ja upregnem merđana/ svog vatrenog sokola/ pa se vozam noć i dan. Uglavnom, ta pjesma je zapravo rumunjska pjesma Sanie cu zurgălăi iz 1937. godine. 1950-ih poznati američki gitarist Les Paul, obrađuje ovu pjesmu i izdaje ju zajedno s Mary Ford pod imenom Johnny Is The Boy For Me. Edit Piaf  izvodi ovu pjesmu pod naslovom Johnny tu n’es pas un ange, a također je poznata i obrada belgijskog banda Vaya Con Dios pod nazivom Johnny. Čisto ambijenta radi, pustimo u pozadini ovu verziju iz 1989: Continue reading Banat, Transilvanija i Vlaška, tri srca junačka

Putevima grofa Tepeša, genija s Karpata druga Nicolaea i švercera s pijace u Temišvaru

 

WP_20140803_007
Tito je imo Titograd, Staljin je imo Staljingrad, a Jimbo ima Jimboliju!

Kažu da je znatiželja ubila mačku, a predrasuda turista.

Ako prosječnom Hrvatu predstavite svoju nakanu putovanja u Rumunjsku, dotični pH će vas pokušati odgovoriti na sve moguće načine. Jerbo Rumunjska, ta nezaslužena EU-članica, je leglo kriminala, nepoštenja, a Rumunji su već poznati po tome da su patološki kradljivici. „Rumun kad nema šta da ukrade, baci svoju kapu kod komšije pa ide nju krast.“ U Rumunjsku ne treba ići zato što su ljudi neugodni, kradu, lažu i kleveću, Cigani će Vas ukrast i vozat rumunjskim selima u zaprežnim kolima i prodavat vaše mlado telo za šaku leja. Agenti Sekuritatea čuče iza telefonskih stupova (nema struje u Rumunjskoj, samo telefon), otimaju, muče i ubijaju. U Transilvaniji vampiri otimaju, krv piju, organe prodaju na prištinskoj pijaci. U Rumunjskoj ceste nisu asfaltirane, voze se samo zaprežni konji i pokoja Dacia iz 1980-ih bivšeg komuniste. U vlaškim selima lokalni DVD-i su organizirani u naoružane milicije i ne priznaju nikakvu vlast. To vam je Rumunjska u glavi prosječnog ne-Rumuna, vezane za uspomene dok su se na temišvarskoj pijaci preprodavale traperice iz Trsta.

Koliko ima istine u stereotipima o vlaškoj zemlji, pokušajte doznati u slijedećim recima, ili što bi rekli naši anglo-saksonski NATO saveznici – Stay tuned… Continue reading Putevima grofa Tepeša, genija s Karpata druga Nicolaea i švercera s pijace u Temišvaru

Druže Tito bela lica, kad ćeš doći do Plitvica? (Vila Izvor)

IMG_2888

Kaže moj kum da su drugu Titi naštancali toliko kuća da ih ne bi stigao obać ni da je danas živ.

Vila Izvor (Objekt 99) je Titova vila na Plitvičkim jezerima građena po završetku WWII, a navodno je drug Tito u svom samoupravnom životu bio ovdje samo dva-tri put, a i to je pitanje. Drug Tito je stvarno imao mnogo vila po bivšoj mu državi, ali čini se da je najviše volio namakat dupe na Brijunima, lovit bosanske medvjede u Bugojnu ili srndaće u baranjskom Tikvešu. A vjerojatno je i opalio ovdje kojeg ličkog međeda.

Vila Izvor koja se nalazi duboko u šumama NP Plitvička Jezera gradili su periodu od 1948. do 1953. ratni zarobljenici koji su pokraj buduće vile imali i svoj logor. Vila je obložena kamenom škiljevcom s Medvednice, unutrašnjost je prekrivena kvalitetnim mramorom, a lamperija i namještaj su napravljeni od najboljeg slavonskog hrasta. Zarobljenici su napravili i cestu koja vodi do vile, a ispod kompleksa postoji i 80m dugačak tunel za izlazak u slučaju vanredne situacije. Continue reading Druže Tito bela lica, kad ćeš doći do Plitvica? (Vila Izvor)