Bespućima bosanske zbilje

Onomad sam pisao kako je Doboj moj doom-town. Činilo se da su karmička naoblaka i ja uvijek sretnemo na južnoj granici Republike Srpske i Federacije BiH, ili je to bilo tako barem nekada dok sam bio mladi student. U međuvremenu sam i završio fakultet i potom nekoliko puta bio u Doboju da se ništa strašno nije dogodilo (iako, ubr., nakon poplava 2014. negdje na M-17 kod Doboja su se rub ceste i kugla desnog kotača na mom automobilu susreli u vrlo nezgodnom klinču što je bilo pogubno za kuglu.).

Tako sam ja i zaboravio da Doboj i ja imamo mračnu historiju, al znate kako narod kaže – đavo nikad ne spava. A ja bi sad rekao: ako spava, mora se jednom i probudit. Pa, jah. Continue reading Bespućima bosanske zbilje

Bucharest, not Budapest

IMG_3347

Vjerovali ili ne, mnogo ljudi brka Bukurešt (Bucharest) s Budimpeštom (Budapest). Fenomen je započeo kralj popa, rahmetli Michael Jackson kada je bukureštansku publiku 1990. pozdravio: “HELLOOO BUDAPEST!!” Od te sudbonosne ’90 do današnjih dana i redovitih gostovanja stranaca greška se potkrala mnogima: tako i Blaze Bayleyu (Iron Maiden), James Hetfiledu (Metallica!!!!), Lennyu Krawitzu, itd… Doduše, tako je i Goran Bare pozdravio Orahovicu sa “Đe ste Đakovo”, al to je već drugi par opanaka. Uglavnom, najveća zbrka se dogodila 2012. na finalu lige Europe, kada je 400 navijača Atletica Bilbaoa umjesto u Bukureštu završilo u Budimpešti! Kreneš iz Baskije u Istočnu Europu i završiš na negdje sasvim šestom mjestu. Strašno. Tako sam ja jednom krenuo u Beograd pa završio u Mostaru, ali i to je treći par opanaka. Continue reading Bucharest, not Budapest

Transfăgărășan

IMG_3299

Napravljena 70-ih, ovo je Transfăgărășan cesta. Šest tisuća tona dinamita je upotrebljeno da se napravi, a 40 života je izgubljeno. Ali iz zraka izgleda kao svaka najbolja krivina sa svih najbolji staza na svijetu spojene u neprekinutu sivu vrpcu automobilskog savršenstva (…) Pogriješili smo… ovo je najbolja cesta na svijetu!

~ Jeremy Clarkson, Top Gear S14 e01, 2009

Nicolae Ceaușescu se nakon smrti rumunjskog komunističkog vođe Gheorghiu-Deja 1965. ustoličio kao vladar Rumunjske, tj. kao generalni sekretar, a kasnije kao i predsjednik Socijalističke Republike Rumunjske (u socijalističkim zemljama uglavnom nije postojala institucija predsjednika, osim naravno druga Tite koji je imao neograničen mandat, a 1990. Miša Gorbačov se ustoličio za predsjednika SSSR-a, prvog i zadnjeg). Drug Ceaușescu je još 1960. prekinuo rumunjsko aktivno članstvo u Varšavskom paktu, iako je formalno Rumunjska bila članica do kraja. Nakon upada SSSR-a (i ostalih članica VU) u Čehoslovačku 1968., Ceaușescu je javno osudio invaziju na “neovisnu” socijalističku zemlju i zbog toga pokupio simpatije u zemlji, ali i vani. Došao je i Nixon, počeli su dolaziti i dolari (što će se kasnije pokazati katastrofom koja će pokopati i Ceaușesca i njegovu socijalističku Rumunjsku), međutim postojao je opravdani strah da bi Rusi mogli upasti u Rumunjsku (tim više što je Rumunjska bila jedina članica VU u kojoj nije bio niti jedan sovjetski vojnik). Stoga je Ceaușescu naredio izgradnju ceste preko južnog dijela Karpata, preko Fagarasana koja bi bila strateška vojna točka za komunikaciju Sjever-Jug, tj. za brzo izmještanje vojnih snaga u slučaju invazije. Iako takve komunikacije postoje od ranije, donesena je odluka da se napravi ova cesta koja ide preko 2000m nadmorske visine jer ove ostale ceste prolaze kroz doline u kojima je lako napraviti zasjede i presjeći komunikacije. Također je popularno i mišljenje da je Ceaușescu dao izgraditi Transfăgărășan čisto da “premaši” Transalpinu, predratnu cestu koju je izgradio kralj 30-ih, a Nijemci obnovili 40-ih. Kažu da je Transalpina također spektakularna cesta za vožnju, pogotovo sada kada je svježe asfaltirana i obnovljena. Transalpina dostiže najveću visinu od 2145m, a Transfăgărășan 2042m. Continue reading Transfăgărășan

Banat, Transilvanija i Vlaška, tri srca junačka

IMG_3127
Negdje na potezu Temišvar – Sibiu

Znate li pjesmu “Kada padne prvi sn(ije)g”? Ja upregnem merđana/ svog vatrenog sokola/ pa se vozam noć i dan. Uglavnom, ta pjesma je zapravo rumunjska pjesma Sanie cu zurgălăi iz 1937. godine. 1950-ih poznati američki gitarist Les Paul, obrađuje ovu pjesmu i izdaje ju zajedno s Mary Ford pod imenom Johnny Is The Boy For Me. Edit Piaf  izvodi ovu pjesmu pod naslovom Johnny tu n’es pas un ange, a također je poznata i obrada belgijskog banda Vaya Con Dios pod nazivom Johnny. Čisto ambijenta radi, pustimo u pozadini ovu verziju iz 1989: Continue reading Banat, Transilvanija i Vlaška, tri srca junačka

Putevima grofa Tepeša, genija s Karpata druga Nicolaea i švercera s pijace u Temišvaru

 

WP_20140803_007
Tito je imo Titograd, Staljin je imo Staljingrad, a Jimbo ima Jimboliju!

Kažu da je znatiželja ubila mačku, a predrasuda turista.

Ako prosječnom Hrvatu predstavite svoju nakanu putovanja u Rumunjsku, dotični pH će vas pokušati odgovoriti na sve moguće načine. Jerbo Rumunjska, ta nezaslužena EU-članica, je leglo kriminala, nepoštenja, a Rumunji su već poznati po tome da su patološki kradljivici. „Rumun kad nema šta da ukrade, baci svoju kapu kod komšije pa ide nju krast.“ U Rumunjsku ne treba ići zato što su ljudi neugodni, kradu, lažu i kleveću, Cigani će Vas ukrast i vozat rumunjskim selima u zaprežnim kolima i prodavat vaše mlado telo za šaku leja. Agenti Sekuritatea čuče iza telefonskih stupova (nema struje u Rumunjskoj, samo telefon), otimaju, muče i ubijaju. U Transilvaniji vampiri otimaju, krv piju, organe prodaju na prištinskoj pijaci. U Rumunjskoj ceste nisu asfaltirane, voze se samo zaprežni konji i pokoja Dacia iz 1980-ih bivšeg komuniste. U vlaškim selima lokalni DVD-i su organizirani u naoružane milicije i ne priznaju nikakvu vlast. To vam je Rumunjska u glavi prosječnog ne-Rumuna, vezane za uspomene dok su se na temišvarskoj pijaci preprodavale traperice iz Trsta.

Koliko ima istine u stereotipima o vlaškoj zemlji, pokušajte doznati u slijedećim recima, ili što bi rekli naši anglo-saksonski NATO saveznici – Stay tuned… Continue reading Putevima grofa Tepeša, genija s Karpata druga Nicolaea i švercera s pijace u Temišvaru

Druže Tito bela lica, kad ćeš doći do Plitvica? (Vila Izvor)

IMG_2888

Kaže moj kum da su drugu Titi naštancali toliko kuća da ih ne bi stigao obać ni da je danas živ.

Vila Izvor (Objekt 99) je Titova vila na Plitvičkim jezerima građena po završetku WWII, a navodno je drug Tito u svom samoupravnom životu bio ovdje samo dva-tri put, a i to je pitanje. Drug Tito je stvarno imao mnogo vila po bivšoj mu državi, ali čini se da je najviše volio namakat dupe na Brijunima, lovit bosanske medvjede u Bugojnu ili srndaće u baranjskom Tikvešu. A vjerojatno je i opalio ovdje kojeg ličkog međeda.

Vila Izvor koja se nalazi duboko u šumama NP Plitvička Jezera gradili su periodu od 1948. do 1953. ratni zarobljenici koji su pokraj buduće vile imali i svoj logor. Vila je obložena kamenom škiljevcom s Medvednice, unutrašnjost je prekrivena kvalitetnim mramorom, a lamperija i namještaj su napravljeni od najboljeg slavonskog hrasta. Zarobljenici su napravili i cestu koja vodi do vile, a ispod kompleksa postoji i 80m dugačak tunel za izlazak u slučaju vanredne situacije. Continue reading Druže Tito bela lica, kad ćeš doći do Plitvica? (Vila Izvor)

Ličko orlovo gnijezdo (ex RP Gola Plješevica)

IMG_2857

U sklopu bivše zrakoplovne baze Željava, na vrhu Plješevice (Gola Plješevica, 1647.61 m) nalazio se radarski položaj uvezan u sustav PVO-a JNA VOJIN (vazdušno osmatranje, javljanje, izviđanje i navođenje) ili pojednostavljeno rečeno – oči jugoslavenske avijacije. S vrha Plješevici tako je JNA mogla promatrati zračni prostor velikog dijela Italije (najzanimljivi zbog NATO baze Aviano) i dijelova Madžarske (snage Varšavskog pakta). Unaprijed se zahvaljujem drugu Darkiju na nekim zanimljivostima koje ću ovdje iznijeti.

Na Goloj Plješivici su se tako nalazila dva radara – britanski Marconi S-600 dometa 600km i radar za mjerenje visine S-613 koji su bili smješteni u dvije saćaste kupole (S-600 u većoj) napravljenim od duraluminija i presvučenim posebnim tkaninama koje su čuvale opremu od oštrih uvjeta ličke klime. U sklopu radarskog položaja nalazio se i meteo-radar, heliodrom, trokatnica alpskog tipa napravljena od armiranog betona u kojoj su bili smještene vojničke prostorije, a ispod položaja prokopan je sustav tunela s nekoliko izlaza oko vrha, u kući i na samom radarskom mjestu. Continue reading Ličko orlovo gnijezdo (ex RP Gola Plješevica)

Tamo dole đavoli se kote (ex zrakoplovna baza Željava)

IMG_2723

Bivša zrakoplovna (tj. vazduhoplovna) baza Željava bivše JNA s podzemnim aerodromom poznatim pod imenom objekt 505 Klek sigurno je najmistificiraniji vojni objekt bivše vojske bivše države, što nije ni čudno s obzirom na veličinu tog zaista impresivnog objekta, za kojeg epitet ‘kolosalno’ nikako nije preuveličavanje. Upravo kao takav postao je “meta” mnogih, uglavnom, muški entuzijasta pošto se uglavnom heteroseksulani muškarci vole vojsku i zavlačit se u tunele (psiholozima ostavljam da posegnu za Freudom).

O Željavi su pisali mnogi, a posebno preporučujem članak druga Nedorečenog  gdje je dosta opširno i zanimljivo opisao povijest baze Željave, tehnikalije, itd., a također reporučujem i zeljava-lybi.com, koji je čitav jedan “pokret” entuzijasta vezanih uz ‘kult’ aerodroma Željava. Osvrnuti ću se samo kratko na povijest Željave, za podrobnije info preporučujem gore navedene linkove. Continue reading Tamo dole đavoli se kote (ex zrakoplovna baza Željava)

“Vino pije ‘ko vinograd sadi, ‘ko ne sadi, taj se pivom hladi”

Zvao me popodne drug Nedorečen da idem šnjim u seoski turizam.  Ima on taj običaj, zovne u glasno doba dana da me zove u seoski turizam. Tako smo onomad pomenuti i ja poslije jednog od najnapornijih džabalebarenja po Herceg-Bosni i Rvackoj, što je uključivalo i spavanje na pumpi u Bugojnu, povraćanje na Kupresu, kavu proljevušu u Vitezu, Ožujsko pivo na Poljudu i ko zna kakve sve još nepodobštine krenemo tako, daklem nas dvojica, na seoski turizam u Staru Kapelu. Sad da ja ne bi piso kako je tamo bilo pošto je to bilo davne dvije hiljade i osme a i ne sjećam se ja baš ni najbolje kako je tamo bilo sa skromnošću i uviđajnošću na možebitnu znatiželju možebitnog čitatelja ovog teksta upućujem na blog-post, tekst, reportažu ili nazovite kako ‘oćte upravo o tome događaju iz davne dvije iljade i osme godine. Dakle upućujem upravo ođe.

Nego da se vratim na poziv. Zapravo nije mene drug Nedorečen zvao da mi idemo u seoski turizam nego smo se nas dvojica tipkali preko nekog modernog IM alata ali sad to je više manje nebitno. Zamislite da Dežulović započne svoju kolumnu sa “poslo mi Kožo poruku preko whatsappa sinoć, ima on taj običaj, šibne poruku u gluvo doba noći…”. Nego uglavnom…. gorepomenuti drug je pivski entuzijast, što zapravo u konačnici znači da je svoje pivolokstvo iliti lokanje piva digao na fiktivnu fensi razinu kada učeno govori o pivu, što uključuje degustaciju velikih količina uvoznog i raznog piva, fotografiranja ambalaže istog i pohranjivanja po raznim medijima uključujući i Interplet i tako svašta nešta. Inače seriju njegovih tekstova o pivu možete pročitati i na Fanfi pod tagom pivarstvo. Elem… drug kao učeni pivolok je na pivnica.net naišao prije određenog vremena tekst o kušaonici domaćeg piva Bošnjak u Sičicama. Inače, to je jedno ovako živopisno selo u neposrednoj blizini Nove Gradiške, a Nova Gradiška je jedno živopisno selo u relativnoj blizini (50km) jednog drugog živopisnog sela koje se zove Slavonski Brod i iz kojeg sam ja inače rodom i bradom, a i živim tude već umalo trijes godina uz one neke sporadične prekide u trajanju od 7 godina kada sam živio u jednom malom živopisnom selu podno Trebevića. Svakako preporučujem i upućujem na gore linkani tekst s pivnica.net o dotičnom seoskom gospodarstvu pošto je to puno bolje napisano nego što ću ja opisat u ovim narednim recima koji dolaze.

I tako krenušmo nas dvojica put Sičica. Kako do Sičica doć (a načina je mnogo) ja pisat neću pošto živimo u doba ipona, androjida i božmeprosti ako tko ima Nokiju, pa uglavnom se možemo lako iznavigirat preko globalnog pozicirajućeg sustava. Gospodarstvo se nalazi na broju 94 u Sičicama, naravno herr Nedorečeni i moi smo malo to poduže tražili. Domaćini još nisu stavili tablu, ali su obećali da će tabla biti do kada budemo došli izponove na pivo jer je trenutno na izradi. Ali svejedno evo ja ću na jednoj lijepoj mapi ovđe fino označiti Sičice pa si onda to možete metiti u vaš pametni telefon, il božmeprosti Nokiju:


Prikaz veće karte

Na broju 94 dočekali su nas izrazito ljubazni i začuđeni domaćini. Inače je praksa kada se ide na seoska gospodarstva da se posjeta unaprijed najavi. Međutim mi smo imali drugačiju sliku o tome iako kad smo i banuli u gorespomenutu i linkanu Staru Kapelu isto tako ne najavljeni baš u fazi dok su domaćini nešto spremali pa nam je gospođa, koja nas je zatekla dok smo mi cunjali po nečijem dvorištu, skuhala kavu u svojoj kući iako smo mi mislili da ima birtija koja radi non stop za putnike namjernike i nenamjernike. Tako smo i kod Bošnjaka banuli kao “eto mi došli pit pivo!”. Iako su domaćini bili u spremanju zbog najavljene grupe turista koja im dolazi sutra ipak su nas vrlo srdačno ugostili. No, da vi ne budete seljaci ko nedorečeni drug i ja, evo ovdje ispod na slici fotka vizitke na kojima imate podatke gdje se možete najaviti:

Bošnjaci nemaju još svoj web u pogonu, ali su ga najavili u skorije vrijeme. Do tada možete ih kontaktirati na fejsbuk stranici: Kušaonica domaćeg piva Bošnjak.

Uglavnom, tako smo drug nedorečen i ja dobili priliku probati mnoštvo finih stvari među kojima su:

Domaće nefiltirano i nepasterizirano pivo

Inače nisam imao priliku piti nepasterizirano pivo do relativno nedavno kada sam probao Vukovarsko pivo. Koje je meni osobno, kao i Bošnjak, fantastično. E sad ako se sjećate biologije ilimorebit kemije iz osnovne škole a možda čak i srednje ili ste možda tolko ludi da ste studirali nešto od tog dvoje onda jamačno znate šta je pasterizacija. Pasterizacija je proces u kojem se u mlijeko ili pivske proizvode ubrizgava sintetički dobiveni genetski materijal Louis Pasteura u cilju sprečavanja razvoja bakterija ili tako nešto. Možda nije baš tako nego zagrijavanjem dolazi do ubijanja bakterija i tih ostalih malih hajvana. Uglavnom, pasterizacija je nešto kao sterilizacija samo manje učinkovito ako me moje sjećanje na vara, a mrsko me googlat. Daklem, industrijska tj. konfekcijska piva se pasteriziraju u cilju toga da imaju duži rok trajanja, otprilike kao što je razlika između svježeg i trajnog mlijeka. Nepasterizriana piva imaju takoreći puniji i bolji okus ali kraći rok trajanja. Upravo iz tog razloga proizvodnju takvog piva si mogu dopustiti mikro pivovare zato što imaju ograničenu i malu proizvodnju.

Nefiltirano pivo valjda ne treba objašnjavat, jer o tome bih ja znao samo reći da je to pivo koje se ne filtrira (zbog toga je ovo pivo mutno). Inače, kao što ste imali priliku vidjeti na dalekovidnici propagandu poruku Zagrebačke pivovare, sad oni reklamiraju ponosno NEFILTRIRANO pivo. Kad naručiš/kupiš pivo onda tek vidiš da se zapravo radi o pšeničnom nefiltiranom pivu. Okus tog famoznog ožujskog daje hrvatskoj riječi “ogavno” jednu novu dimenziju. Ali Bošnjakovo pivo je mene zaista oduševilo. I nefiltirano i nepasterizirano, a tipični sam Rvat kojem je bitno da je pivo svijetli lager i da je vel’ko!

Mlado pivo (u krizli)

Sad ne mogu se ja baš točno sjetit dal se to baš zove mlado pivo, al eto meni je to zgodno da nazovem. Evo, konkretno se radi o pivu koje je odležalo samo 15 dana i koje još nije gazirano. Vrlo zanimljivog okusa i istančanim osjetom hmelja.

Maltoza

Od piva se svašta nešto pravi i mi smo to svašta nešto probali (ja naravno zaboravio slikat), među tim stvarima bila je i rakija od piva (Beer Schnapps) i maltoza. Što je maltoza ima totalno nezanimljiv članak na hrvatskoj wikipediji. U suštini radi se o srcu piva kako mi je objašnjeno, daklem (ako se ne varam) pojednostavljeno rečeno to je rezultat ukomljavanja žitarica i slada. No kakao ja ne volim te učene riječi i kako sam od malih nogu izgradio averziju prema prirodnim naukama (osim prema fizici) onda ću se tu zaustaviti. Maltoza izgleda poput meda a i okus se najbolje može opisati kao “pivski med”. Preporučuje se slabokrvnoj djeci i općenito je energetska bomba.

Ne mogu se sjetiti imali još što sam zaboravio. Sigurno da ima al sam zaboravio tako da eto. Ali zašto bih ja i sve napisao kada možete sjest u svoj automobilček, na bicikliček ili drugi ilček i odvest se do Sičica na pravo odlično domaće pivo. I naravno naučiti o pivu i prodiskutirati o razvoju pivske svijesti u nas Hrvata, koja je u začetcima.

A evo sad za kraj još par slikica sa gospodarstva:

Mjesto gdje nastaje magija:

Mjesto gdje magija spava:

Mjesto gdje se magija konzumira:

* “Vino pije ‘ko vinograd sadi, ‘ko ne sadi, taj se pivom hladi” je moto kušaonice piva Bošnjak, a moj moto je “Pijem pivo briga me živo!” (ovo briga zamjenim nečim drugim, al nema veze). Što bi reko švaba, prus, barjetar, švajcarac i austrijanac: Prost!

Umornome snagu vraća, jača nemoćnoga

Mladići se more i malakšu, iznemogli, momci posrću.

Onomad meni pade genijalna ideja na pamet da se odem provozat do Sovskog Jezera. Sovsko Jezero je inače jedan vrlo zanimljiv lokalitet na slavonskom brdu Dilj. Nalazi se u požeško-slavonskoj županiji što samo po sebi i nije zanimljivo. Zanimljiv je to lokalitet zato što se nalazi na brdu, daleko od gradske vreve, a najbliža civilizacija je obližnje selo Ruševo u podnožju u kojem se djeca navečer zabavljaju vozeći bicikle i slušajući pretposljednje hitove MTV-a na zvučnicima svojih mobitela. U selu čak nema ni birtija nego  jedna polu-trgovina pored poštanskog sandučića (što predstavlja poštanski ured Paka) i ispred jedna sečija gdje lokalno stanovništvo prepreda o dnevno-političkim temama, kao i svakodnevnim problemima s kojima se susreću žitelji jednog zaboravljenog poddiljskog sela. Sa Sovskog Jezera puca lijep pogled na okolicu, na požešku Valis Aureu, kao i na đakovštinu, Paoriju što bi rekli mi iz Granice – zaboravljanje je to podjela iz vremena K und K monarhije – mi iz Granice smo se uglavnom bavili graničarskim poslovima obrane velikog europskog carstva od drugog velikog carstva preko Save, a paori su se bavili… pa valjda paorijom. Bilo je to vrijeme nekog proto-schengena, davno zaboravljenog s granicama koje se danas suptilno opet ucrtavaju.

Tvrdokorni ljubitelji prirode će za Sovsko Jezero reći, ne podcjenjujući ljepotu prirode, da je to ipak rekreativno mjesto za obitelji iz Požege, Broda, Đakova koji dolaze s malom djecom koje mogu posjesti na ljuljačke dok oni opušteno roštiljaju i lagano ispijaju pivo. Nije to šuma za bushcraft, za Bear Grylls akcije. Svejedno za svakog rekreativnog biciklistu to predstavlja zgodnu destinaciju na koju se može uzverati brdskim biciklom, sjesti na jednu od mnogo brojnih klupa, napiti se hladne vode s izvora, dopuniti bidon i vratiti se nazad ili krenuti dalje.

Upravo sam tako i ja krenuo da se napijem hladne vode s izvora i vratim kući.

Kao što sam već ranije napomenio, jezero se nalazi na Dilju što, konkretno u mom slučaju, znači da će biciklist na putu do tamo i nazad napraviti penjanje od kojih 1000 metara nadmorske visine (caka je u tome što se dvaput valja popeti na Dilj – jednom na magistralnoj cesti koja dalje vodi do vječne zemlje salame, sira i tokajca, a drugi put iz ranije spomenutog sela Ruševa do samog jezera.

I ne bilo meni teško tako jednog utorka sjest na bicikl, od milja zvanog Đuro, nekada ukletog, danas, Bogu hvala, vjernog partnera. Nije bilo teško sjest na bicikl, ali da se bilo teško uzverat do Sovskog… bilo je. Pogotovo što nama Slavoncima svaki uspon veći od bundeve predstavlja značajnu prepreku. Ili barem meni.

Kako bilo da bilo, uvezrah se ka Sovskom, promjenih majcu, popih ladne vode s izvora, napunih bidon i krenem nazad kući.

I krenem ja tako kući, a kao što rekoh već ranije, pošto su potrebna dva uspona do Sovskog, onda je nekako logično da je potreban i jedan pri povratku. I to naravno onaj najgori. Koji vodi iz vječne zemlje salame sira, salame i tokajca, preko vječne zemlje kulina, slanine i rakije pa sve do vječne zemlje bureka, ćevapa i Golfova dvica. I krenem se ja tako penjat, vidno umoran takoreć, klonuo, biblijski rečeno: “Duh je, istina, voljan, ali tijelo je slabo”. I tako penjući se niz svoju Maslinsku goru nekako dođoh na sam vrh. Vidno umoran, voljnog duha, slabog tijela. Želio sam samo jednu stvar – naći neko lijepo mjesto na koje bih mogao sjesti i malo odahnuti. Latinski rečeno Gluteus Maximus, u narodu poznato pod popularnim nazivom dupe me je više boljelo od turbo neudobnog sica brdskog konja Đure tako da sam sanjao sam nekakav fini panj na koji bih mogao sjesti i odhanuti desetak minuta. I baš u tom trenutku, na samom vrhu ugledah jednu pristupnu brdsku cestu koja inače vodi do najvećeg vrha Dilj Gore Degmana (460 m). Inače, naziv Degman će onima koji nisu iz diljske okolice biti poznat po tome što se tako zove prototip modernog tenka koji se proizvodi u Slavonskom Brodu. Iako nije loše ime za tenk, ja ga ipak ne bih nazvao Degman. Nego recimo Anakonda. Ili Miš kako su zli Nemci nazvali jedan svoj mali prototip od nekih jedva 188 tona.

Uglavnom, kontah ja tako i kontah, ako će igdje biti igdje ikakav panj ili nešto slično gdje bi se mogla posjesti zadnjica onda je to vjerojatno na toj šumskoj cestici. I skrenuh ja putanju sa već spomenute magistralne ceste koja povezuje tri vječne zemlje, a vjerojatno i više ako se povodimo onom starom da svi drumovi vode u Sofiju, i dođoh na taj famozni šumski put. Uprtio sam sva svoja osjetila ne bi li našao kakav panj, kad li poslije zavoja – biblijski trenutak:

U pol šume, u pol nedođije, odbačeni bijeli kauč pjesnički objasan zrakama sunca kao Pietà u bazilici svetog Petra. Sjedoh, otvorih bidon i sjetih se one: “Tražite i bit će vam dano”.

Ja isko’ i bilo mi dano.

Partizanska smotra kod Starog Kotra

Znate kako ima onaj štos nekakav u marketingu, kad kažeš jedno nešto a ono nije to nego nešt sasvim deseto. Nešto kao slavenska antiteza samo bez sto pitanja i one poetske gracioznosti mlade Hasanaginice. To vam se zove, tako barem vele controversial marketing experts (titule koja se dobiva na twitteru nakon sto skupljenih followera), teaser. Teaser daklem, ili što bi mi seljačine rekli tizer vam je kad recimo neka nazovi firma metne ovcu na plakat i napiše ispod: Ne budi ovca, i sad se mi pitamo kao šta je to da nije kakva koalicija, sir možda mađarski, ili pak kakav internet paket. A ono nije ni Kontiki koalicija, nit Erzeshentofogrkrem sir, a nije ni flet-rejt nego neki bezvezni mobiteli. E to vam je teaser.

A to sam sve rekao zato što je ovaj naslov ovog mog bloga čisti teaser. Ovdje uopće nije riječ o partizanskoj smotri kod nekog Starog Kotra. Nego sam ja to uzo, jerbo nisam znao što bi drugo uzeo za naslov. Evo recimo reportaža o Crnom Potoku se zove: “Ja sam Roka iz Crnog Potoka”, jer se to rimuje, pogotovo ako se to kaže autohtono šokački. Inače i taj izričaj ima svoju priču koju ću jednom ispričati. A kako će u ovom postu bit malo riječi a puno slika onda možda nije zgoreg da je sad u kojoj rečenici opričam. Daklem bilo je to nekad, a et recimo ’45-e, il tu negdje nakon rata. E i uglavnom kako i mi danas imamo problema s registrom branitelja, tako je i u novonastaloj FNRJ postojao problem sa registrom boraca, partizana jelte. I onda je bio štos, kao, nađeš tri svjedoka koji jesu certificirani partizani i ak oni potvrde da si ti s njima bio u šumi i borio se protiv okupatora i domaćih izdajnika onda i ti dobiješ pemziju i sve što ide s tim. E sad vi zamislite kakve je makinacije napravio taj sistem, tolko da je boraca bilo da se Jugoslavija mogla osloboditi do Ulan Batora. Kakva Crvena Armija… E sad da uglavnom jelte, moj pokojni did je bio partizan, štoviše bio je oficir u NOVJ. I tako jedan dana dida sjedi kod kuće, šta ja znam šta se onda u to doba radilo, slušalo jazz na one gramafone s tubom, nemam pojma, kad eto ti nekog lika. “Dobar dan, došo ja da mi svjedočite.” Gleda ga did onako mrko ispod oka… “A koji si ti?” – upita ga, a ovaj ni pet ni šest u desetercu odgovori: “Ja sam Roka iz Crnog Potoka”. Kako je to rekao, tako je i izletio iz kuće.  Eto to je kratka priča o Roku iz Crnog Potoka.

Uglavnom da skratim cijelu priču o teaseru, tj. naslovu, ovaj post nije o partizanskoj smotri kod Starog Kotra ali dao sam jednu pričicu iz post-NOB-a, a i spominjat će se u jednoj slici još i partizani i tako to. Možete pustiti i Partisan od Leonarda Cohena za ugođaj što se mene tiče. A i ono, partizani su išli u šumu, a pošto je ovo post o šumi onda eto tako isto i to može biti  poveznica recimo.

Nego da mi krenemo. Daklem moj drug Darki i ja otisnušmo se u šume nepregledne Dilj-Gore. Inače Darkija znate iz raznih šumskih epizoda, poput gore spomenute crnopotočne, a i nedavne “Zbogom narode, Čaruga putuje”. Kaže on meni ajde idemo mi u šumu zanoćit, pit čaj od borovih iglica. Reko: “Može, al ako ćemo jest kobasice a ne koru s drveća i korijenje. Tolki hard-core partizan nisam.” I tako i bilo. A ovdje sad putem magičnih tehnologija preikazujem marš-rutu:


Prikaži Stari Kotar na većoj karti

Kamp je dakle na predjelu koji se zove “Stari Kotar” i tu je nekad bio nekakav kompleks spavaonica za radnike šumarije. E sad jelte, to više nije to, ali o tome više kada dođemo do tog dijela. Nego, krenimo mi od početka…:

Ovo je selo koje se zove Kindrovo a poznato je po tome što nije poznato osim što tu u blizini ima super tajni poligon za tenkove i borbena vozila. Nekad se moglo neometano ulazit na taj poligon, ali sad kako smo ušli u NATO postoje strogi sigurnosni sustav. Rampa. A evo ima i jedna tabla iz hladnoratovskog perioda – klik ovdje.

Prikaži Kindrovo na većoj karti

Evo jednog zanimljivog spomenika, tj spomen-ploče. Dakelm na ovom čarobnom mjestu, označenom i na prvoj karti gore, bio je valjda Ratni Kotar Brod od 43. do 45. Inače spletom okolnosti ovu ploču slučajno je pronašao Darki. Ono što su nedoumice glede ove ploče jest slijedeće: 1. gdje je stajala ta ploča? Pšto ne vidjesmo nigdje na ovom kamenu, stijeni nikakve rupe od tipli i tako to. 2. Jel stvarno moguće da je to postavljeno 21. 04. 1945? Ploča uopće ne izgleda toliko stara. A i Brod je oslobođen upravo 21.04.1945. Ne znam baš da je to netko klesao na dan oslobođenja. Bit će to da se netko zajebo, prije…

Ovo vam je hranilište. McDonalds za divljač. Lovci stave klopu tu i onda Bambiji to zobaju.

Bunar Šumarije, koji je kao što je vidljivo iz priloženog u poprilično derutnom i nikakvom stanju. Kada bi se okupili mi blogeri ljubitelji šuma, možda bi mogli napravit akciju. Kao mi blogamo, a nek čitatelji čiste. To je ovako u našem fazonu, takoreć.

Evo ovako izgleda ta kućica. Odnosno to je mašala kućerak. Međutim, samo jedna soba je u kakvoj-takvoj funkciji. Zahvaljujući našem socijalističkom planinarsom heroju Darkiju ova soba ima prozor. Kaže on da bi tu trebalo još nešto šalovat i gletovat, a i peć bi trebalo stavit unutra da bude to baš onako pravo planinarsko sklonište. Al eto, ko će to… Možemo mi napravit akciju da pišemo o tome a da drugi to realiziraju.

U toj prostoriji, kao što je vidljivo iz priložene slike, nalaze se drevni crteži iz perioda ranog traktorizma. Skladna kompozicija govori nam da se radi o iskusnom umjetniku.

Na jednom zidu nalazimo daklem i poeziju

Ove dvije stražarnice zapravo nisu stražarnice nego su hale. Iliti ćenife.

Uz GPSove i sva ta čuda moderne tehnike, ipak ne treba u pustolovinu bez staromodne karte. Inače, zanimljiva informacija da u svom lokalnom katastarskom uredu možete kupiti karta u mjerilu 1:25 000. Tj., dio koji vam treba.

Čovjek se i oznoji, pogotovo ako je neuobičajeno toplo za prosinac.

Kućica iz druge perspektive. Ako čovjek zaškilji i upotrijebi maštu, može izgledati poput nekakvog socijalističkog sindikalnog odmarališta na moru.

VATRA! Ja je zapalio, zato sam tako i ponosan na nju.

Čaj od borovih iglica. IGLICE OD BORA, IGLICE OD JEŽA, NE NASLANJAJ SE NA KAPIJU DOK JE FARBA SVJEŽA!

Inače, čaj je pripravljen na homemade peći koja se inače popularno zove HOBO STOVE iliti Skitinički šporet. Evo jedan zanimljiv tutorial kako tako nešto napraviti:

httpv://www.youtube.com/watch?v=bmAP4kv5O8c

Voila! Ovo je gotovi čaj o borovih iglica. Ukusan je, iako ne intezivan poput industrijskih čajeva. Kaže Darki može se pravit od svih crnogoričnih tih iglica, jedino je tisa otrovna. Tisa ima bobice.

Kranjske kobasice iz Konzuma.

Naravno, šta je odlazak u šumu bez tranzistora koji se prigodno okači na bor.

Komovica ljuta nama snagu daje

Nađe se svašta u šumi, kao npr. ovaj ambar s kuruzom

A na kraju napronog dana treba i leć spavat

Odlazak iz šume trasom

Ulazak u pitoreskno selo Oriovčić. To je kao mali Oriovac, samo što nije ni blizu Oriovcu koji je nebrodskom narodu poznat po tvornici namještaja Oriolik.

Oriovčić

Endštacion! Inače, vrlo zanimljiv koncept da na autobusnoj stanici ima koš za razbacit hakla u trenutcima dokoličarenja i čekanja autobusa.

I eto toliko za ovaj put. Sasma dosta.

Bis bald!

Papa Hrast

U šumi pokraj Brodskih Zdenaca nalazi se, vjerovali ili ne, najstariji hrast koji se može naći ovdje kod nas, star preko pet stotina ljeta. Zove se Papa Hrast, Quercus robur L., u narodu poznatiji kao hrast lužnjak.

U našim skromnim šumskim ekspedicijama koje su počele nedavno, odlučilo smo se posjetiti i starca. Svesrdnu pomoć u navigaciji dao nam je Darki, stari poznavatelj Dilj gore koji nam je svesrdno putem moderne tehnologije iscrtao rutu kako doći najbrže i najbezbolnije do starca, što ja svesrdno dijelim sa svekolikim pučanstvom i čitateljima mog skromnog bloga:

Prikaži Zdenci – Papa Hrast na većoj karti

Daklem, ovo je prikaz trase, tj. rute od sela Zdenci. A do Zdenaca se dolazi tako što na državnoj cesti Slavonski Brod – Našice, ako se krećete Jug-Sjever pravac, tj. iz Slavonskog Broda (a odakle drugo) poslije sela Podcrkavlje skrene lijevo kad ugledate tablu Brodski Zdenci. Ili samo Zdenci piše? Ne bih znao, nisam bio zadužen za taj dio trase.

Iz Zdenaca ulazi se u šumu makadamskom cestom i tako se sve vozi do ovog trenutka na karti kada pravac ulazi u šumu, jer logično nećete moći autom unutra osim ako nemate terensko vozilo, ili nekakvo bojno-oklopno vozilo kao npr. Patria.

Također je preporučljivo da se u šumu ide po danu, a ne po noći kao što smo mi to pametno napravili, ali što je tu je, srećom pa uvijek imam lampu negdje u jakni.

 

Promjer Papa Hrasta je, kažu 5.2m, a ja ću im morati vjerovati na riječ pošto nisam nosio meter. Također kažu da je potrebno 7 (sedam) odraslih ljudi da ga obujmi, tj. zagrli. To također nisam mogao provjeriti jer nas je bilo samo trojica, al po nekim mojim odokativnim proračunima mislim da je to tu negdje svakako.

Kao što je vidljivo i iz svemirske postaje, netko je urezao u koru drveta PAPA, jer je užasno teško primjetiti 500 godina star hrast, promjera preko 5 metara u šumi mlade bukve. Također je netko i zakuao tekst pjesme Milana Kaučića:

Tree-huger

I eto.. to je uglavnom to. Fotke naravno nisu spektakularne ako se uzme u obzir da je bila mrkla noć. Nažalost nismo naišli na nikakve seljane, lovce, lugara, Robinsona Crusoea ili nekog petog koji bi nam eventualno mogao ispričati kako drevno-drvenu priču, recimo o kletvi starog Papa Hrasta, ili nešto slično.

Kao što sam i ranije pripomenuo, ako imate oklopno vozilo ili terensko, čak se možete malo i zavući u šumu ako vam je stvarno mrsko hodati punih 400 metara kroz šumu sa ceste.

Darki kaže da pravi muškarci koriste mapu, a mulci koriste GPS. Al nije mi ništa rekao za digitalni kompas, koji nije da mi je trebao ali sam ga uključio, i to ovaj kao “noćni” jel baš onako izgleda fancy kad hodaš kroz šumu s tim u ruci. Izgleda kao da znaš.

Eto toliko od mene. Ako vas zanima još o šumi, onda preporučujem slijedeće štivo iz domaće radinosti:

Zbogom narode, Čaruga putuje – Čapljevik, zabroavljeno brodsko izletište blizu Rastušja.

Boravak u prirodi by Darki @ Fanfo.org – O nekim osnovnim skilovima možebitno potrebnim u šumi.