Nueva York – part #1

Slicica lijevo ne laze. New York je, u najmanju ruku, fantastican&magican.
Medju zivotnim zeljama mi je bilo vidjeti ovaj grad kojeg smatram glavnim gradom svijeta (naseg svijeta, zapadnog… jebiga, jedite se antiglobalisti kolko ocete al to je tako) tako da sam cesto raspravljajuci o zivotnim zeljama svoj kratki monolog zavrsavao sa: “Samo da mi je vidit New York, pa mogu umrt.”
Eto vidio sam New York, a rano mi nesto umrt sad u ranim dvadesetima… a jos Moskvu nisam vidio… ni London… ni Kubu…. i Kinu dakako… pa cu to umiranje stavit malo na hold.
Iako basist u Leningrad Cowboys go America prvu noc njihovog boravka u New Yorku kaze: “Somebody always get murdered when you come to New York. I saw it on televison.”
Bizarno.

Da, New York je magican&fantastican i jos je kulniji nego sto sam ocekivao da ce bit.
Zavidim sad svim onim blogerskim pizdurinama sto zive po menhetnima razno-raznim, nabace super kewl post sa super kewl slicicom New Yorka. “Danas smo bili na koncertu Erica Claptona… nja nja nja.”
Lucky bastards.

Dok sretne pizdurine mogu pogledat magicni&fantasticni New York kad god zele, ja sam kao ludi japanski turist slikao sve zivo i nezivo…
Pa eto jebiga da pocnem…
I nek se nitko ne uvrijedi na ovo “pizdurine”. Samo sam uzasno zavidan.

Eto sad slike vise…

Zeljeznicka stanica World Trade Centar. Ovo iza ove ograde je Ground Zero. Sada je to veliko gradiliste za “Tornj slobode” (Freedom Tower) koji će ujediniti poslovne funkcije sa spomenikom za oko 2800 poginulih.

Vjerovatno najvaznija ulica na svijetu. Ovdje se kroji svjetska sudbina.


Ovo je i dalje Wall Street

Ovo je zanimljiv spomenik… a kako je meni mrsko objasnjavat uslikao sam objasnjenje. Molim vas skrolnite do iduce slike:


Za one koji ne znaju engleski… tough luck… naucite, 21. stoljece je.


“O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do”

Sad samo fali da debeli Sipowitz izleti odnekud iznebuha.


New York Stock Exchange (NYSE), iliti “Big Board”


You’re fired!

Brooklyn Bridge. Prvi most s ovim celicnim zicama.
Po zavrsetku gradnje bio je najveci viseci most na svijetu (486 m u rasponu, 1825m u duzinu). To je bilo od 1883. do 1903. Sada je na 66. mjestu
Sada najveci je japanski Akashi-Kaikyo Bridge sa 1991 m raspona i 3911 m
duzine mosta.
Most iz Philadelphije iz proslog posta – Walt Whitman Bridge – 610 m u rasponu, 3651 m duzine.
U jednom od narednih postova bit ce i treci, veci most i od Walt Whitmana i od Brooklynskog.


Ovake bi znakove trebao stavit i u Hrvatskoj na pocetak svake ulice gdje je bolnica. Il gdje je zabranjeno honkat.
Samo da bi efekt bio ucinkovit, ispod znaka treba stavit namrgodjenog policajca koji vrti penderk u ruci i kroz guste brkove mrmlja: “Za Tita se bolje tabanalo.”

Imena lewda nalaze se svuda.

Central Park je nesto preludo. Dzungla usred betonske dzungle. Skoro ko Zrinjevac!

Dorucak kod Tiffany…

… meza kod Hefa! smokin

I zadnja slika za danasnji post je Katedrala Sv. Patrika, napravljena 1879. – najvisa gradjevina tada u New Yorku (100 m u visinu ako se ne varam).

Sutra: New York – part #2

Philadelphia, PA

Na jednom sam blogu pronasao ovaj ultra super i zanimljiv link.
Naime, oznacite drzave u kojim ste bili i onda vam se generira super kewl karta.
Pa, malo sam se i ja tako poigrao pa evo Jimbove karte posjecenih zemalja Europe:

Trebam sto prije skoknit do Zeneve. Ovaj svicarski otocic bas prkosi u moru moje srednje Europe.

Kako bilo da bilo na ovom sajtu tako mozete oznaciti i americke drzave sto je pretty cool.

Ova karta odlicno ce posluziti kao uvod za ovaj foto putopis koji ce se protezat kroz ovaj i jos dva slijedeca posta.
Posto vjerujem da 90% citatelja Jimbloga nije upoznato s geografijom SAD-a, markirane drzave su: Virginia, Delaware, Pennsylvania, Maryland, New Jersey i New York.
Sto ce malo zornije prikazati i ova karta:

Uglavnom, prvi grad koji cu predstavi kroz par fotografija je Philadelphia, PA iliti Pennsylvania.
Peti grad po broju populacije u SAD-u, drugi na Istocnoj Obali (naravno New York je prvi).
Osnovali su ga Kvekeri, dali mu ime po grckom Φιλαδέλφεια sto bi u prijevodu bilo “bratska ljubav” jer su zeljeli da grad bude zasnovan na temeljima slobode i vjerske tolerancije. Phily je i, poput San Francisca, gay friendly grad. Pakshucasrshija.
Prije Washington DC-a, glavni grad SAD-a bio je, da pogadjate, Phily.
Philadelphia je bila glavni centar pokreta neovisnosti tokom Americke revolucije za neovsinos. Nacrti deklaracija neovisnosti i Ustava SAD-a su sastavljeni i doneseni u gradskom domu Neovisnosti.
U gradskoj Tun Taverni je 1775. osnovan red Marinaca SAD-a.

Toliko o povijesti koje ima i za jedan grad u SAD-u dosta.
Sada – slickice!

Nijedan moj fotoputopis, nije fotoputopis ako nema slike iz retrovizora. Jos jedna za kolekciju. I da… nitko nije osvojio nagradu na onom natjecaju od prije mjesec dana.

Ovako izgleda americki autobahn.

Ovako americki most.


Lijevo je dvorana Philadelphia 76ersa (kosarka), a ovo veliko – stadion Philadelphia Phillies (baseball). Nisam 100% siguran.

Jedna super kewl moderna zgrada.



It’s china town!
I u par slijedecih slika:

Center Phillya.

Kazu da je doc u Philly a ne otic kod Ricka na svjetski poznati philly cheese steake je otprilike jednako tome da dodjete u Sarajevo a ne pojedete cevape kod Zelje.
Il da odete u Vares a da ne… jel….

Ranije spomenuti Independence Hall.


Tipicni americki cosak.


Spomeni irskim imigrantima u SAD. Vrlo zivotopisno napravljeno. Od nedostatka krompira do iskrcavanja u philadelphijskoj luci.

I most koji vodi iz Pennsylvanije u New Jersey.

A sada spetakl!!
Bonus fotografije ludih lutaka!!

Pokojni papa himself je dosao vjencat Denisa Rodmana!


– Beam me up, Ken!

Samo da rata ne bude

Mislio sam da su potrebna muda velicine ljubenice da bi se mahalo palestinskom zastavom po 6. aveniji.
Izgleda da sam bio u krivu.
Prije svih blog haerovaca koji zive u New Yorku (barem mislim da je prije svih), slike s anti-ratnog prosvjeda u od prekjucer, odnosno 6.

Nista spektakularno, al’ eto da sam i ja uhvatio nekakav prosvjed. Pravi metropolitanski.
A ne nesto provincijski tree-hugerski sa vegetarijanskim grahom.
Uostalom, kako grah moze biti vegetarijanski? Ili janjeci but od soje. Pa jel janjeci il je od soje? To je od soje koja si je zafilmala da je ovca.

Coming soon: Jos super slikica sa Zapada.

National Air and Space museum

super(iako ne volim Amerika!)…nadam se da ovi izvjestaji dolaze u nastavcima..utrpaj u jedan i Smithsonian Intituion..meni za dusu..indjoj! (dajana 30.07.2006. 15:24)

Smithsonian Institution je edukacijska i istrazivacka institucija i udruzeni muzejski kompleks kojim upravlja i kojeg je osnovala vlada SAD-a i financira se od priloga, poklona i od profita svojih trgovina i istoimenog casopisa. Vecina se objekata nalazi u Washington DC/u, medjutim 19 muzeja i sedam istrazivackih centara nalaze se u New Yorku, Panami i drugim mjestima. Sadrzi 142 milijuna eksponata u svojoj kolekciji.

Smithsonian muzeji:

  • Anacostia Museum and Center for African American History and Culture
  • Arthur M. Sackler Gallery
  • Arts and Industries Building
  • Cooper-Hewitt, National Design Museum
  • Freer Gallery of Art
  • Hirshhorn Museum and Sculpture Garden
  • National Air and Space Museum 
  • Steven F. Udvar-Hazy Center (dodatak na Washington Dulles medjunarodnom aerodromu u Chantilly, Virginia)
  • National Museum of African American History and Culture
  • National Museum of African Art
  • National Museum of American History
  • National Museum of the American Indian
  • National Museum of Natural History
  • National Portrait Gallery
  • National Postal Museum
  • National Zoo (Smithsonian National Zoological Park)
  • S. Dillon Ripley Center
  • Smithsonian American Art Museum
  • Smithsonian Institution Building
  • The National Gallery of Art je povezana sa Smitsonianom, ali njome upravlja drugi odjel.

Muzej u kojem sam ja bio, i koji cu danas ovdje pretstaviti u kratkoj fotoreportazi je National Air and Space Museum sto bi u prijevodu bilo Nacionalni muzej zrakoplovstva i svemira. Recimo.
Postoji i drugi Air & Space museum (Steven F. Udvar-Hazy Center) kojeg tek planiram posjetiti.

National Air and Space Museum ima najvecu svjetsku kolekciju aviona i svemirskih letjelica na svjetu.

So… let’s start.

Nema pica i ica. Cuvamo blago.


Ovako je sve pocelo – Wright Flyer 


Apollo 11. Original.

Sve sto je ostalo od Sputnika je ova rincica i komad metala.

“American components, Russian components, all made in Taiwan!”

Americki Apollo….


… spojem sa sovjetski Soyuzom.

Prvi covjek koji je izaso napolje u svemir je bio naravno Rus. Garant ga priteralo pisat od silne votke.

Super narancasto odjelo Yurija Gagarina – prvog covjeka u svemiru.

Odjelo Neila Armstronga – prvog covjeka na Mjesecu.

Sluzbene legitimacije Yurija Gagarina…

…medjutim ako bolje pogledamo vidimo da fali partijska knjizica!

I Rusi su kontali na Mjesec. Ovo je njihovo odjelo za setnju po Mjesecu.

Sovjetska Proton raketa. 40 godina u sluzbi.

Specijalni sah napravljen za kozmonaute (i astronaute u posjeti) na svemirskoj staniciMir. Naime, figure se ne podizu nego su cijelo vrijeme cvrsto na podlozi (pomicu se kroz tunelice na ploci).

Rusi su naime imali dva space shuttle programa. Buran i Ptichka. Ptichka – ne pichka. Iako su Rusi imali uspjeha pocetkom devedestih zbog politicke situacije u Sovjetskom Savezu odnosno sad vec Rusiji morali su odustat od programa.

Neznam koji je ovo avion…

Spirit of St. Louis. Avion s kojim je Charles Lindbergh napravio prvi solo non-stop let preko Antlantika (New York – Paris)

SpaceShipOne. Prvi privatna svemirska letjelica. Ovaj avion pokraj njega je Bell X-1(“Glamorous Glennis”) s kojim je Chuck Yeager napravio prvi supersonicni let.

Jos raketa.

Messerschmitt


Polarstar.

Hindenburg. Maketa. Original im je navodno izgorio u nekakvom pozaru.

Spirit of Texas. Helikopter koji je prvi napravio put oko svijeta.

As asova.

“Aj Hajdi! Der Krieg ist forbaj! Di flugcojg mora biti gotov bis cu hojte! Hajl Kajzer!”

– “Herr uberoberrajhsfeldfirer!! Dieses fleugzueg ist kaput!”
– “Nix kaput. Das kan wir machen! Wir musen noch neue gefufnen auf dem zinzilatorem des kargablajznem zu wechslen und alles ist wie neu. Nicht schisen!!”
– “Hande hoch…!”

Memorabilije americkih pilota iz drugog svjetskog rata. Ako malo bolje pogledamo…


Vidjet cemo sto endehazijskih kuna!


Macchi MC.202 Folgore

Mustang P-51D.

Kawasaki.

Martin B-26B Marauder Flak Bait. Ovaj bombarder je imao 202 uspjesne misije, vise od ijednog bombardera u Europi.

– “Jes cuo da jedan Tomahawk vrijedi milijon dolara?”
– “Eeee, da bar meni jedan padne u bascu…”

Washington DC

Yo. Upravo smo vecerali kinesku hranu, original kinesku, pravi kinez i kineskinja rade u restoranu (original kazem vam, narudzbu pise onom njihovom kineskom cirilicom) i uglavnom kako to biva uz to dobijes i tzv. “fortune cookie” ili kako bi mi to Hrvati preveli “kolacic srece” ili kako bi ja to rekao “talicni keks” ili “berichetni slatakch” (tako je bezvezno rec kolacic srece… “ja sam kolacic srece… mene belaj nece…”) i uglavnom ja sam dobio:

a s druge strane koje lotto brojeve da igram, medjutim to je sad nebitno.
Dal’ se pod “far & wide” smatra let preko Atlantika?

No dobro…
Danas su me moji vrli domacini (sestra&zet) vodili u Washington DC.
Washington DC je glavni grad SAD-a. DC znaci “District of Columbia”, federalni distrikt u kojem se nalazi Washington. Dobio je ime po prvom americkom predsjedniku (Georgeu Washingtonu).
Ako vas zanima vise – Washington on Wikipedia

A da ja ne serendam previse (iako mi serendanje ide dobro…) evo fotoreportaze. Uzivajte. Ili enjoy kako kazu u Coca-Coli

I Washington ima svoje Vilsonovo. Jest da nije kao u Sarajevu… fali Miljacka….


Bijela kuca. Prednja strana. Glavna strana. Ona koju nikad ne prikazu na TV-u. Zanimljivo jel. Al tu je glavna kapija, i tu se ulazi. Tu je i danas Tony Blair usao. Da. Tony Blair je danas bio kod mr. Prezidenta.
Hej da a jel vidite ciku na krovu presednikove kuce?

Evo ovdje sam ga malo bolje uzumao. Ima dvogled. Morao bih napomenuti da tu odma na ulici ispred Bijele kuce lik iznajmljuje Segwaye (to vam je ona pizdarija… ma evo linka). Vise turista je gledalo hrabre na Segwayu (svi su potajno ocekivali da ce se neko raspizdit s te naprave kao i sam mr. prezident prije nekog vremena) nego Bijelu kucu. Vjerovato je i ciko njih gledao.

Evo “prave strane” odnosno avlije. Moram priznat da lijepse izgedat ovako. Izvjesena zastava znaci da je gazda kod kuce.

Washington Monument. U cast Georgeu Washingtonu. Najvisa gradjevina u gradu. Vece nema. Nit ce ikad bit. Zakonom tako odredjeno.

Alles ist relativische.

Vietnam memorial. Ovo je zid na kojem su ispisana imena svih poginulih americkih vojnika u Vijetnamskom ratu. Imena su poredana kronoloski (od prvog poginulog do posljednjeg) i katalogizirana u posebnim katalozima pomocu kojeg mozete naci bilo koga. Kada ga nadjete na kojoj je ploci od dezurnog volontera mozete zatraziti papir (na kojem pise “Vietnam Memorial”) i grafitnu olovku s pomocu koje mozete na taj papir preslikati ime trazene osobe. 

Ovako to otprilike sve izgleda.

Ovo je vjeverica. Jede nekakav ceser il tako nesto. Vjeverice slobodno pice parkom, i ne samo to… eto neki dan sjedim ja u dnevnoj gledam Star Trek kad evo ti vjeverica se sece po trijemu! Malo zato evo i zeca!
Uglavnom zivotinja ima svakojakih ovdje. I tako slobodno se slobodno zajebavaju. Ja neznam dal sam ikad i prije vidio vjevericu uzivo u Europi. Sumnjam nacisto. Carsijsko dijete, jebiga.


Ovo je spomenik iz Vietnam Memoriala. Palom borcu.

Lincoln Memorial. Sjecam se da se tu Nixon prepirao s djecom u istoimenom filmu Olivera Stonea.
I’m not the crook.

Unutar Lincoln memoriala… nalazi se Honest Abe.

Pogled na monument s ulaza u Lincoln Memorial. Kad vjetar ne puse, monument se odrazuje o vodu kroz koju je trcao Forest Gump.
JENNY!!

Onaj s nausnicama je Klinger.

Hawk Eye je onaj sto iza sto umjesto puske nosi martini.

Danas nista nije dzabe.

Svjeze.


Ako je netko bio u Batini, onda zna da ovakvi reljefi postoje i tamo (prizori iz Batinske bitke izmedu Crvene Armije i Njemacke vojske). Ovdje ima svakakvih motiva… padobranci, u rovu….

D-day govor by Eisenhower.


General Ulysses S. Grant. Ujedno i 18. americki predsjednik.


Ovo je Capitol. Senat s jedne, Kongres s druge strane. Fina gradjevina, ljepsa od Bushove kuce. Vece. Grandijoznije. I na brdu je. Za to i je Kaptol.

Opet lude vjeverice.


“Kolumbo jebem te radoznala”

Coming on next: National Air and Space museum.

Pozdravi i selami from USA

Daklem, napokon sam stupio na sveto americko tlo (excusa me, aber u narednih mjesec dana nece biti slova s ovim kvacicama odnosno sami dodajte afrikate jerbo imam ovdi americku tipkovnicu)
Jos se mucim s jet-lagom (to vam je ono kad vam u glavi kuca 15h a zapravo je 9h), tako da sam jucer prozivio najduzi dan (danje svijetlo sam gledao punih skoro 20h… al otic cu ja u Svedsku il tako negdje kad su polarne one zime/ljeta).

I tako jos sam omamljen i osamucen… let je bio dug s malim turbulencijama s vremena na vrijeme, naspavat se, naravno, nisam uspio i sto je najgore od svega od one avionske hrane mi se tolko priprdilo da sam mislio da cu eksplodirat. Al bilo mi je neugodne jer je neka Litvanka sjedila pokraj mene (ne Kalasnjikov litvanka, nego zena… prava… od krvi&mesa) tako da sam isao na WC samo prdnit s vremena na vrijeme… onako momacki ga odvalim… a usput se i upisam.

Srecom pa sam letio za DC, jer neznam kako bi izdrzao da sam morao letit recimo za Seattle. Ubio bih prvo sebe od muke a onda nekog drugog svojim prdcima.
Granicna/carinska kontrola na Dullesu je bila ljubazna i pristupacna i na moje opce radost i veselje djelatnik Odjela Domovinske Sigurnosti mi nije razgibavao prste po cmaru. Na moje i njegovo veselje, a na zalost nekih zlobnika… iako to bi bila zanimljiva prica za blog… mozda i za naslovnicu.
Ali zato su me u Frankfurtu posteno pretresli i ispipali.

I uglavnom to je to… ovdje je dakle 9h ujtro i ja skupljam snage da skontam kako radi TV.
Sramota.
Sjetio sam se one Edine pjesme:
zena sto mi je iznajmljivala stan
objasnjavala mi kako se pali TV
(hej meni, bolan, hej – halo)

Ha – ha… meni bilo to smjesno kad sam prvi put cuo tu stvar… a jutros… upalim TV i nadjem 4 kanala. Slovima: cetiri-cetr/ceter.
Nemogu nac oni ostalih tri milijona kanala.
Jucer nisam znao pustit vodu u umivaonik…

Me poor. Croatia poor. Give me food.


Apendix prvi (ujedno i prva slika from USA na blogu)
Ovo je specijalno za Nikolu
Njemacka cizma imperijalizma u USA (samo sto oni to ovdje zovu TiMoubl a ne ko mi TeMobajl)

A signal im je pravo jak!

Slavonijo ko te nije volio, ne zna šta je izgubio…

Što se tiče lokalpatriotizma, mislim da smo mi Slavonci dosta zajebati što bi se reklo. Možda nisu svi, al smatram da je većina baš ekstremno lokalpatriotski nastrojena.
Mate Bulić pjeva kamen, krš i maslina (sve to ima zemlja ta – moja Hercegovina) mi samo sa smješkom na licu možemo uzvratiti sa kulin, šunka i slanina wink

Mogli bi mi sa štošta još odgovoriti al sad kad bih počeo citirati slavne Slavonce od Matije Antuna Relkovića, preko Kiće, Inati se Slavonijo i ostalih ne bi mi bilo dosta da otvorim šest blogova. Pa zato i neću.

Ne zna se što je šire… ili duša il ravnica
Eto ti belaja… a rekao sam da neću citirati nikog.
Htjedoh reć samo da naše slavonske pjesme sa žarom zapjevaju i non-Slavonci (oprobano na Mati i Uzalud vam trud svirači)… doduše kad se i ja napijem znam zapjevat Oj Ivane pobratime mio jesil skoro na čempresu bio…

Cijeli ovaj bezvezni uvod je zapravo trebao biti jedan uvod za jedan kratki putopisputa kojeg smo napravili danas Nikola (Dudarev iz Gundinaca) i moja malenkost (Jimbo iz Broda).
Nekad smo počesto znali napraviti te “Toure de Slavonia” al eto došla su takva vremena da smo rastepljani sad po svim mogućim djelovima Balkana, odnosno pardon… po svim mogućim djelovimaSrednjeJugoIstočnejužnesjeverozapadnejužnoslavenske Europe. Uf jedva izreko da ostanem politički korektan.

Uglavnom na nagovor mladog Dudarevog napravili smo jedan kraći put od Broda nam Slavonskog do Osijeeeeeka (tako Osječani to izgovaraju).
Međutim kako mi ne volimo ići i vračati istim se pravcem (od točke A do točke B isto kao od točke B do točke A) do Osijeeeeka (koji nikad neće biti OCEK) išli smo via Našice und Bizovac:

Kliknite za već prikaz u straobalnoj rezoluciji.
Daklem ovo je otprilike prikaz rute Slavonski Brod – Našice – Osijek. Nažalost karta nije dovoljno uzumana (profesionalnog li izraza) da se vidi i markira cesta, međutim mislim da je i ovaj prikaz pravca dovoljan.
Neka vas ne čudi ovaj GoogleEarth place-mark s nazivom “Gundinački penis”. Naime…;

Selo Gundinci neodoljivo podjeća na penis koji nije u erekciji. Nažalost kako ni Gundinici nisu najbolje pokriveni via Google Earth to je na ovoj satelitskoj snimci slabo vidljivo međutim ja sam pokušao to dočarati markiranjem u paintu pa eto…

Uglavnom krenuli smo iz Broda prema Našicama a kako Dudarevi imaju nova kola, glava obitelji je ugradio car-audio system vrijedan 200 konvertibilnih maraka koji ima CD-MP3 player (koji čak ima USB i MMC/SD prištek odnosno ulaz što je fenomenalno straobalno).
Uglavnom lokalpatriotski nastrojeni slušali smo zadnji album Berde Banda: Najljepše pjesme za pred zoru (koji je uzgred fenomenalan) koji sadrži ono što i govori al eto neke samo da izdvojim: Ne gledaj me curo tako, Ti si mi u krvi, Svirajte mi jesen stiže dunjo moja, Rano je za tugu….
I uglavnom vozimo se mi prekrasnom slavonskom idilom kad ona pjesma neka kad onaj Šoltu gleda sa ponistre, mislim lijepe su i te dalmatinske pjesme al Dudarev je to kratko rezimirao:
“Daj okreni neku drugu, ovo ko’ da mi pjeva na turskom!”
A jest tako.. me kontam po’ onih njihovih talijansko-dalmatinsko-istrijansko-romanskih-latinskih riječi.
Uglavnom vozimo se mi i taman prije nego ćemo napustiti Brodsko-posavsku županiju i uploviti na teritorij Požeško-slavonske županije:

Krave i moderni slavonski kauboj iliti kravar. Priča na mobitel. Inače krave koje kroče slavonskim cestama i seru po slavonskim cestama. To nažalost il nasreću nisam uslikao. Vi odlučite

Kažu da je trava uvijek ljepša s druge strane ograde… ja nebih znao nema ograde ni trave, al malo nakon što smo prešli u susjednu nam sjevernu županiju napravili smo dvije slike predivne slavonske ravnice.
Možete ih korisiti i kao wallpaper, stavio sam ih da budu 1600×1200.

Put do Osijeka dalje prošao je vrlo smirujuće i opuštajuće. Nisam opalio ni jednu sliku ozato što nije bilo ništa zanimljivo. Osim jedne rode koja je stajala na dimnjaku iliti odžaku jedne tipične slavonske kuće tipično na jednoj nozi. Međutim dok sam ja izvadio aparat… veseli Dudarev je već isplavio naše vozilo iz pitoresknog slavonskog sela.
Zanimljivost jedna: Roda (Ciconia ciconia) u selu Gundinci već nekoliko puta spominjanim u ovom tekstu se kaže RODO (muški rod). I to će te nać samo u Gundincima i nigdje više.
E da… u međuvremnu ja dok pišem malo i postove malo ih i nepišem uglavnom sad sam pronašao sliku koja možda bolje odnosno zornije prikazuje ono što zovemo gundinački penis:

Uglavnom kako bilo da bilo došli smo do Osijeka..

Prva slika je malo mrljava jer je slikana iz auta a šajba nije baš čista… druga slika pak je slika Osijeka kroz suvozačev retrovizor. Inaće imam zavidnu kolekciju slika uslikanih takvih ali eto, mogu jednom i napraviti post gdje ću okačiti samo takve slike…

Osijek ko Osijeeeek fin i lip… jeee, ko bi reko da im je Đapić gradonačelnik.
Al fakat upicanili su Osijek nema šta. Lijepši je i stariji nego što je nekad bio.
Uglavnom na promenadi (evo recimo jedne zanimljive stvari! Osijek ima i promenadu i korzo! Sunce im njihovo! Ako mene izaberu za gradonačelnika Broda, Brod će imati i najveće korzo, kao što već ima, najveću promenadu i najveću rivu! Da, dovest ću Brod na Jadran, pa makar i preko Bosne!) smo se okupili s članovima (užim i širim) mladog Dudareva i nekim njihovim prijateljima odnosno što bi Osječani rekli leeeeegama.
Naime Leeeeega, dolazi od KOLEGA, samo što je ono KO ispalo (vjerovatno za komesar tako kažu – mesar) i leeega je jebiga ono što je ba jaran u Sarajevu.
Fakat jarane.

Poslije kave, odnosno nekog ICE Coffe NES Frapea iskoristili smo priliku pa prije nego krenemo nazad za Broda da se prošetamo i po tom famoznom korzu koje su Osjećani platili ko Sv. Petar kajganu (koliko je zapravo Sv. Petar platio kajganu, i pobogu, zašto je kupovao uopće kajganu?)

Apokrifna priča kaže da su Isus i sveti Petar prenoćili kod nekog seljaka, koji ih nije ponudio večerom pa su legli gladni. Zato se u neko doba sveti Petar ustao, ukrao nekoliko jaja i napravio kajganu. Kad se najeo, legao je spavati kraj Isusa. No, seljak je primijetio krađu i lopova pa ga je nekoliko puta opalio kolcem po leđima, za kaznu. Zato je sveti Petar probudio Isusa i predložio mu da zamijene mjesta, bojeći se što će mu seljak još učiniti. Isus je pristao. No, tada se seljak sjetio da je izdevetao samo jednoga, a da su jaja vjerojatno podijelili, pa se opet ustao i raspalio po onom drugom, tj. opet po svetom Petru.

Tako je on dvaput platio svoj grijeh. 😀
http://www.forum.hr/archive/index.php/t-114137.html

Ih, šta ti je Internet…. danas na sve nađeš odgovor…
Uglavnom, prošetali smo se tako trgom:

Ovo sam dakle ja na trgu u Osijeku, vidite iza mene je osječka katedrala. Našao sam se u turbo-cool vodoskocima koji su me uspjeli malo zaflitat po nogavicama.
Osječki glavni trg, uz turbo-cool vodoskoke, naime ima i grijan pod (!). Što znači da po zimi kad se napijete možete mirno spavat po sred trga. Kad ja budem bio gradonačelnik Broda, to ćemo i mi imat!

Krenuli smo nazad, evo i rute:

Baš kao što je vidljivo na ovoj snimci, ovaj put idemo ne preko Našica nego preko Đakova, tako da ovaj put ne presjecamo Požeško-slavonsku županiju.

Kopanici se priključujemo na auto-cestu do Broda i time završava ovaj kratki putopis popračen slikama:

Oj Kato iz Bobovca, Radak pizda te izda

Bobovac je najznačajniji i najbolje utvrđeni grad srednjovjekovne Bosne podignut na strmoj, stepenastoj stijeni južnih padina planinskog masiva Dragovskih i Mijakovskih poljica iznad ušća Mijakovske rijeke u Bukovicu, jugozapadno od Vareša. Nalazi se nedaleko od sela Mijakovići i Dragovići, u općini Vareš. Gradu se može prići iz dva smjera, i to od Kraljeve Sutjeske ili od Vareša. Sastojao se od gornjeg grada s četvrtastom kulom, čiji ostaci i danas postoje, i donjeg grada, na stepeniku nižem oko 20 metara, poligonskog oblika oko 40 metara dužine i oko 25 metara širine, od čega se danas raspoznaje dvorište i bunar.
(http://hr.wikipedia.org/wiki/Bobovac)

Iskreno rečeno, htio sam ja i drukčije početi ovaj post. Odnosno naslov sam drugi htio dat. Prvo mi je bilo palo napamet “Trebinje, Trebinje kad me vidiš jebi me”, međutim to ne bi imalo nikakve veze s postom a i ja nikad nisam bio u Trebinju.
Drugi naslov je trebao biti ” ’93. smo srušili most u Mostaru, 2006. smo poslali Severinu na Eurosong”. Jerbo prošle godine je moj post o Eurosongu bio jedan od najčitanijih. Međutim eto ove godine ne bi ja o tome… možda samo da ovo kažem… eto mene živcira što stalno u hrvatsku muziku guraju onaj dinaridski etno pa jebote svi u Europi misle da mi Hrvati živimo po nekakvim vukojebinama gdje se borimo s medvjedima i dernjamo se AAAAAAAJAAAJAJAJAJA s planine na planinu. Mislim stvarno. Brega pravio aranžman na kraju krajeva… šta reć…

Međutim dakako ovaj post nije o Eurosongu, ne daj Bože ove godine… odnosono danas ću s vama podijeliti koju slikicu a i koju rečenicu o srednjovjekovnom bosanskom gradu Bobovcu a i o susjednoj Kraljevoj Sutjesci koja je bila nekada predgrađe, odnosno donji grad Bobovca.

Dakle gore sam već nešto pejstiro sa wikipedije, dakle to je geografski polažaj Bobovca. Mi smo u Bobovac došli iz smjera Kraljeve Sutjeske a u Kraljevu Sutjesku dođete iz Kaknja a u Kakanj vrlo lako magistralnim putem M-17. Iz Kraljeve Sutjeske do Bobovca ima jedno sigurno dobrih sat i pol planinarenja, što po šumskim stazama, a i ima tu i skakutanja po kamenju u nekakvom potoku. Toro, ovo nije naša bara.
Gore piše da se do Bobovca može doći iz dva pravca dakle, iz Vareša i iz Kraljeve Sutjeske. Iz Vareša je put kud i kamo pristupačniji, međutim naš autobus se jedva dotaljigao i do Kraljeve Sutjeske, a situacija je bila takva da čim smo stali u Kraljevoj Sutjesci da je vozač busa odmah uzeo alat i bacio se na posao (kasnije kada smo trebali krenuti ka Franjevačkom samostanu, pola sata je pokušavao ubaciti u brzinu… bilo koju!).
Kao što već rekoh put do Bobovca je kritičan iz mnogo razloga a najveći je naravno taj što sam ja Slavonac koji jednostavno nije navikao da se pentra po bosanskim brdima.
Nakon sat i po’ ekstremnog planinarenja stigli smo na Bobovac! Na vr’ brda kapela gdje kardinal svake godine drži misu i neke stare zidine. Bezeze. Mislim nije bezeze al eto…

A priča vezana za Bobovac daklem… Osnovao ga je Stjepan II Kotromanić, nekad u prvoj polovici 14. st., i dakako uz Kraljevu Sutjesku administrativno-političko-ekonomsko i ostalo središte srednjovjekovne bosne.
Dakako mnogi su ga htjeli osvojiti, uključujući i naravno Srbe, međutim car Stefan Dušan je tu polomio zube.
Međutim došli su Turci, našli naravno domaćeg izdajnika (Radaka iz naslova) i onda nakon samo trodnevne borbe zaposljeli Bobovac. Kraljica Katarina je pobjegla u Italiju i to na konju kojeg su naopako potkovali, a djecu su joj islamizirali. Iako vrlo je vjerovatno da su djeca dobrovoljno prešla na Islam da bi se maknila iz te brdovite pripizdine. Ja bi.

Kraljeva Sutjeska je dakle kao što sam i gore napisao bila predgrađe Bobovca. Franjevački samostan u Kraljevoj Sutjesci sagrađen je nekad u 14. st i bio jedan od tri samostana kojima su Osmanlije dopsutili rad (uz Fojnicu i Kreševo).
Više o Kraljevoj Sutjesci… ovdje.

A sada malo slika!

Daklem, ovo je pogled s brda na putu ka Bobovcu

Šokac na 708 metara nadmorske visine. Spetakl!

Save Bobovac! Ploča koja mi je dobro poslužila trenutak kasnije kao stolica. Odnosno platforma za sjest. Na. Jel.

Franjevački samostan Kraljeva Sutjeska. Prvi put.

Samostanski muzej. Puške u vitrini. Stare puške.

Opet eksponati muzeja. Pečati i tako to…

Opet puške

Samostanska knjižnica ima vjerovali il’ ne 31 inkunabulu! Ja pao na guzicu kad sam to čuo. Ja mislio imaju dvije-tri… a ono… 31!

Evo jedne zanimljive makete koja prikazuje jedno bosansko domaćinstvo na radovima ispred tipične bosanske kuće. Imamo trojicu koja su se zadala oko kazana, peku rakiju, imamo neku ženu koja vuče vodu iz bunara, pa lika što vozi sijeno, pa ove što kolju krme, jedan mast topi, jedan pravi kobasice… svašta tu nešta ima, ali obratite pozornost na lokalnog alokosa što loče rakiju za stolom! Svako domaćinstvo ima jednog…

Muzejski eksponati – pisanice

Franjevači samostan, slika iz klaustra

Samostan uslikan iz parka

Visočka piramida… jest da je ružno ispalo al uslikano iz busa… i još sam spavao napola…

Pa ti sad kao počni nekako…

Vrlo je kritično početi pisati ovakve postove iz više razloga. Prvo je podug period neaktivnosti pa se ispadne iz štosa. Drugo je svakako mnoštvo detalja i događanja koje treba nakuckat a da ne bude predugačko i predosadno.
Svaki putopis ima otprilike nekakav ovakav nekakav početak:

Jutro. Zimsko Sarajevo početkom mjeseca marta, snijeg do stražnjice, okupani jutarnjim suncem krenuli smo na dugačak put u Italiju, vječnu zemlju paste, pizze i grape. Vremenske prilike nisu obećavale lagan put, ali srce junačko i pamet studentska obećavale su dobar provod. O, sudbo kleta! Autobus je zaplovio prema Ilidži…

I tako nekako. Kao u srednjoškolskim novinama… Bili smo u Italiji….
Međutim naravno kada bih ja sad tako poćeo pisat naš autobus nebi došao ni do Bradine a već bi imali tu jedno deset tisuća znakova potrošeno na temeljit opis autobusa.

Uglavnom, ili kao što bi talijani rekli alora il tako nekako, mislim da sam dužan barem ukratko objašnjenje što sam radio u Italiji.
U kratkim crtama… ljetos sam ja izigravao velikog humanistu pa sam umjesto da sunčam dupe na Jadranu radio u Sarajevu, odnosno volontirao i to po 18 sati dnevno a i više.
Organizirali smo volonterske kampove, i to rad sa djecom na tri lokacije (Kinderdorf Herman na Mojmilu, SOS dječje selo na Alipašinom polju i radionice s djecom na Grbavici).
Volonteri su bili mladi aktivisti iz Italije, točnije iz Ferrare (Ferrara Terzo Mondo).
Uglavnom zadovoljni našim radom ljetos, pozvali su nas sebi u goste gdje su organizirali četverodnevni program pod nazivom Germogli di Pace. Nemam pojma šta znači… Iskreno… nešto mir jel?

Uglavnom Sarajevo-Split-Ancona-Bologna-Ferrara. 28 sati on the road. I na moru naravno jel.


Ferrara

Ferrara je grad u regiji Emiglio Romana i najviše je poznat po Univerzitetu tako da je grad pun mlađarije, odnosno studenata i svi voze bicikle. Na ulazu u grad ispred table grada ima dopunska tabla na kojoj piše cita delle bicicllete što bi u prijevodu dakako značilo grad bicikala, tako da svi piče na biciklima ali to su neki krševi stari sto milijona godina al to je Europa boli kurac ljude ko šta vozi.. kao što reče kolegica moja: “To u Sarajevo nebi prošlo. Zamisli da se provozaš ovakvim biciklom po Sarajevu. Odma bi neko vikao “šta je paša, nema se, a?!”
Ferrara ko Ferrara ja sam se odma osjećao nekako ko kod kuće. Nema brda, samo ravnica. I kad te sanjam… ja te sanjam ravnu.
Ima tu i neka katedrala i tvrđava srednovjekovna i svašta nešta. Al za detaljnije informacije ako nekog zanima… tu je google.

Talijanska hrana

Ako sam ikad bio gladan u životu onda je to za mog semodnevnog boravka u Italiji.
Kompletna prehrana im se sastoji od paste i pizze i pizdarija.
Recimo doručak im je dva keksa i šalica mlijeka. Ručak tanjur paste. Večera vrečica čipsa. Ili opet pasta. Blažena Slavonija i kulin, šunka, slanina.
Pitali smo talijane kako je moguće da ništa ne jedu a da su svi guzati. Pa smo ih pitali kako je to moguće. Nisu nam odgovorili. Na pitanje šta oni jedu osim paste i pizze naš vodić nam je odgovorio:
“OOO! But there’s a lot of thing to eat in Italia! For example… you can eat… pig! And eggs!”
Jaja i svinju. Mašala.
Zadnje veče programa gore spomentuog Germogli di Pace bila je organizirana Cena Bosniaca (Piatti tipici bosniaci (…)) što bi ja mislim u prijevodu bila Bosnska veče sa bosanskom tradicionalnom hranom. Svi smo pomislili kako ćemo se najest.
Prvo su nam donijeli nekakvu juhu, supu iliti čorbicu koja nije bila loša al nemogu reći da je baš tipična bosanska.
Poslije toga su nam donijeli nešto što je trebalo biti sarma a to je otprilike ovako izgledalo: Daklem… skuhali su meso i rižu i onda to zarolai u isprženi kupus. I to slatki.
Razumio sam odmah zašto je Bajica u Estonije, Latviji, Litvi ili gdje već biberio odnosno paprio čaj. Od muke…
Poslije te, nazovimo je sarme, donijeli su nam dva ćevapa svakome koji su otprilike izgledali kao da sam ih ja pravio u 7 ujtro mrtav pijan od komada nedefiniranog mesa iz frižidera. I potom ih naravno pekao na upaljaču.
Jedino je tufahija bila OK.

Underground club

Od 2003. čini mi se, na snazi je u Italiji potpuna zabrana pušenja na svim javnim mjestima. Odeš u kafić, naručiš pivu i onda ispred lokala stojiš pušiš i piješ.
E sad… Ferrara je, kako su mi rekli, vrlo poznata po tome što su njeni stanovnici izrazito depresivni. Ravnica, i onda još to što ovdje dolazi do sudaranja klima (mediteranske i ove alpske, planinske koje već…). I tako uglavnom imaju nekakav underground klub van grada koji je sav okrečen u crno i to je jedini lokal u cijeloj Italiji gdje se smije pušiti.
Tamo sam sreo jednog zanimljivog lika, Njemac koji uz njemački i talijanski govori i engleski.
Malo sam se družio s njim uz pivu da bi saznao da radi u NATO bazi negdje near by i to da radi na nadziranju zračnog prostora Hrvatske.
Rekao mi je kako su od nedavno oni zaduženi za nadziranje zračnog prostora RH i kako su od vlasti u RH tražili ljude za nadziranje jel već gore spomenutog zračnog prostora.
Poslali smo im dvojicu ljudi. On je rekao da ne može vjerovati da hrvatski zračni prostor nadziru dvojica ljudi. Ja sam mu rekao da smo mi mala zemlja pa nam je dovoljno dvoje ljudi.
On je rekao da nismo mali nego jadni. A ja se naljutio i streso jedan rum sa sokom od kruške. Koji oni zovu cuppito poccito [čupito pokito].

Bologna

Bologna je meni dosad bila poznata po dvije stvari. A to su bolonjeze i bolonjska deklaracija famozna. A i danas mi nije puno poznatija po nećem drugom. Ali eto bili smo jedan cijeli dan u Bolonji. Ili Bologni. Krenuli su praviti nekad veliku Crkvu. Veću od Sv. Petra. Pa im papa nije dao. Pa je nikad nisu ni završili. Il su je završili onako napola. Sjećam se da je tog dana bilo sam užasno hladno i da su me noge boljele.
I da imaju veliki buvljak.
I puno ljudi ima. Eto.

Venecija

Bio sam nekad davno u Veneciji al onda sam još bio srednjoškolac i bio sam pod “dejstvom slavonske rakije”. Mislim što se i može očekivati od maturanta koji ide u Grčku na maturalac.
Uglavnom Venecija nije smrdila kao prošli put kad sam bio. Al nebi nikad tamo mogao živjet. Pobogu pa u tom gradu nema auta.
Kod Markana na trgu napala me horda golubova nebili mi oči uspješno marendali. Međutim ja nosim naočale tako da sam ih zajebao.
A Venecija… a Venecija ko Venecija… gondole i gondolijeri. Naš vodić, inače jedan ekstra lik koji nije baš na ti sa engleskim a i nikad prije toga nije bio u Veneciji pokazao se vrlo korisinim. Kupio je vodić na talijanskom i onda nam pokazivao slike iz vodića i zgrade prave jel. Bez ikakvih objašnjenja.

Give me something to kill the pain (There’s no tomorow and no today)

Italija je bila pogubna za nas. Zubobolje, ispadanje zubi, mučnine i tako.
Jedne noći je došao red da i mene zaboli zub. I boli li ga boli… i krenem ja u jedan ujtro u potragu za kakvom drogom. Hodam ja tako poluizluđen što zbog izmorenosti što zbog boli sanjajući voltaren, prozac, viagru, placebo il drogu nekakvu. Naiđem ja naravno na ljekarnu i to ni više ni manje nego centralnu. Ne radi. Gledam ja kad eto ti popisa dežurnih ljekarni. Al ajd sad ti nađi ljekarnu u Via nešto kad ni neznam grad. Vratio sam se u krevet revoltiran i nisam spavao cijelu noć.
Ujtro sam se vratio u istu ljekarnu.
– Buon Giorno!
– Buon Giorno ragazzi!
– Volatren or drugs prego!
– [nešto na talijanskom mi sad ona reće]
– ?
– [ponovi opet]
– Si.
– Otto Euro.
– Osam? Jebote. Evo. Ecco.
– Grazie ragazzi.
– Arriverderci. Ciao.
– Ciao.

Vratim se u svoj apartment kad vidim da sam kupio volatern u gelu. Namazao sam po obrazu i bilo mi je kao bolje.
Poenta priče… djeco učite jezike il’ inaće trpite bol.

Eto tolko malo ukratko. Mnogo je utisaka i svega pa možda još koju anegdotu ubacim kroz kasnije postove…
Arrivederci ragazzi!

Sarajevo ijopet

U četir ujtro, kako smo se i dogovorili, sletio smo se dolje ispred zgrade da doćekam Kreška sa besnim škodilakom da odemo u Sarajevo.
15 min. sam ga čeko dolje po onoj mrakači, jer je on malo zaspo. I Slatkiš se trebao nacrtat dolje kod moje zgrade u četir, al smo ga pokupili kod kuće jer sam ga ja probudijo. Nestalo je struje pa mu budilica nije svirala. A nije si naštimo na mob.
Gavran je patio od spaljenost baba-sindroma jer je gledao cijelu noć jebeni Voyager. Ajd nekako smo se pokrenuli oko pola pet napokon.
Na granici bilo je auta, ne. Prošli smo vrlo brzo i ovaj put nezainteresirano od strane carinika.
Negdje poslije Dervente, a pred Dobojom smo stali na pumpari da natankamo čorbe. Pumpaš baš i nije bio presretan što sam mu izvalio čitavu hrpu kuna da mi promjeni u kilometre, al eto promjenio je.
Kad smo napokon izašli iz RS, stali smo u Maglaju na sad već kultnoj stop-stanici na putu za Sarajevo – benzinskoj pumpi Džino.
Sjeli smo unutra da popijemo kaficu, a vani je bio mrak. Prije kada smo išli i kada bi stali tuda sunce bi se već polako pokazivalo iza onih bosanskih planina. Ovaj put bila je mrakača. Al eto, dočekali smo zoru uz kafu kod Džina.
Put je dalje trajo poprilično traljavo jer je padala neka kiša i neki jebeni kamion nam je konstantno bacao prljavštinu po šajbi što je bilo poprilično iritirajuče al riješio je to Krešo to u svom ludom stilu obilaženja.
Kolko se sjećam, nismo stajali do Visokog na pumpi, a nebi ni tamo sjeli da Gavran nije skvičao i preklinjao Krešu da stane jer će mu esplodirat bubrezi.
Na autoputu Krešo je pokazao premoć nad svima i gazio je konstantno po lijevoj traci, taman kada se pred kraj autoputa stvorio neki jebeni Iveco koji nas je nasilno obišao, ubacio se ispred nas i onda započeo manijakalno kočit. Zbog njega smo zajebali izać na izlaz “Vogošća”, tako da smo se opet proturali dobrih 45 minuta kroz gradske prilaze.
Na parkiralište kod Pozorišta došli smo oko 9 časova.
Ošli smo na fax, no naravno kako je tamo pustoš u to doba, spustili smo se dolje u kafanu studentsku i pili kaficu kad je baš sviralo “Svirajte mi jesen stiže dunjo moja”. Ko poznaje dovoljno dobro moj lik i djelo zna da se uvijek oturim na tu stvar jer to mi je definitvno najbolja Balaševa stvar i najbolja stvar uopće. Slatkiš je samo ljubomorno komentiro: “Kurvo, tebi će ovdje bit zakon…”
Nakon kafice zaputili smo se na Baščaršiju jer smo zapraf bili gladni. Hodžić 2 – ćevapi naravno. Slatkiš je uživo u ekstazi okusa, a i mi ostali kojima ovo više nije prvi susret sa Sarajevskim ćevapima.
E sad, ovdje počinje prvo rasturanje brodske skupine. Krešo i Gavran otišli su do Mašinskog fakulteta, da vide imali šta pametno u skriptarnici, a Slatkiš i ja do FPN-a.
Napokon što sam došao na red u referadi – mogu se upisat na fax kao vanredan strani državljanin. Daklem, sad tek sranje počinje. Pun kurac i sto love na pun kurac i sto računa treba uplatit. Slikati se. Izvaditi lječničku potvrdu.
Sreća i Bog, pojavio se jaran Bidon. Krenuli do auta, pa do Studentskog medincinskog centra ili čega već… onda sam se sjetio da nisam zapisao nijedan broj onih žiro-računa. Pa poslo Slatkiša do faksa da sve to izvidi dok ja i jaran odemo izvadit potvrdu. Prvo smo svratili do banke da dignem love.
Golfom smo se penjali na Koševsko brdo do tog centra. Uzeo sam uplatnicu, otišli do obližnje pošte gdje je bio mali milion studenata. Prilika da se iščisti red iskoristili smo tako da je Bidon ručao, a ja sam okoristio priliku da popijem dva Laška jer sam bio žedan ko đubre.
Nakon obavljenog predaha, uspjeli smo uplatit troškove za uvjerenje.
U tom centru na prijam me dočekala neka doktorica koja je razgledavala moju osobnu. A jebiga, sve osobne, tj. lične neke smeđo-žute, jedino moja pink :D.
“Jel tražite matični broj?” – upitah
“Ne, gledam odakle si… iz mog rodnog grada…”
?! Bilo kuda al Brođani baš svuda. Kako sam bio u žurbi nisam se ispričao sa sugrađankom nego sam se zahvalio i uzeo neki ludi anketni listić.
“Jeste li padali na glavu, jeste li bolovali, dolazite li iz nasilničke familije” i ostala debilna pitanja svojstvena za takve formulare koja se odma po difoltu rješavaju sa NE NE NE NE NE.
Liječnički pregled se sastoji od slušanja mojih dišnih organa uništenih maksimiziranim inhaliranjem nikotinsko-organskih proizvoda, osluškivanjem srca uništenim gore spomenutim proizvodima i nezdravom prehranom te mjerenju tlaka maločas spomenutog organa. Izdano uvjerenje.
Bidon i ja smo se zaputili tada nazad do Skenderije, tj. do faksa, da ja pogledam te brojeve jer je došlo do greške u komunikaciji između mene i Slatkiša. Nakon toga pokupili smo Slatkiša u Rock Teatar Clubu, izrazito zadihanog i crvenog u licu njemu svojstvenom stilu nakon tri piva – ovaj put Sarajevska.
Ošo sam se slikat i to je bila drama, jer me ženska islikala tri milijarde puta da ne bude “refleksije o naočare”, na kraju sam se slikao i bez naočala. Uspjela je iskopat neku sliku gdje nije bilo refleksije. Pozdravili smo se s jaranom Bidonom jer je čovjek zbog mene stavio svoje svoje poslove u drugi plan. Još je jednom dokazao zašto su Sarajlije najbolji ljudi. Žao mi što nismo stigli otići na pitu i kod Bibana, ali ako ništa drugo barem smo se uspjeli ispričati u našem kratkom druženju.
Zaboravio sam napomenuti da će me Bidon sutra i upisati na faks jer ja naravno danas nisam stigao. A najvjerovanije čemo se i sresti u Županji da pokupim svoj brand-new index.
Nakon rastanka, Slatkiš i ja uzeli smo taxi da odemo posjetiti njegovu rodbinu koja stanuje negdje na Koševu. Vozili smo se u Feliciji i vožnju do gore smo platili 5km (20kn). Mislim da vam nemoram ni spominjat da je u Brodu početak jebene vožnje 30KN! A svaki naredni kilometar pun kurac i sto. Taksi zađabe. Mašala.
Njegovi rođaci su jedan stariji bračni par, doduše nisam skonto u kakvoj familijarnoj vezi su oni sa Slatkišem, sjećam se da mi je objašnjavao dok smo se vračali prošli tjedan iz BEHA, ali misli su mi bile odlutale pa ga nisam slušao. Uglavnom rođakinja je pričala većinu vremena sa Slatkišem, catching-up o familiji, dok sam ja večinu vremena razgovarao s njenim mužem. Nesjećam se kada me zadnji put facinirala tako jedna osoba. Tako lucidna, s istančanim smislom za humor i otvorenog uma. Pričali smo o svemu, politici, vojsci (čovjek je inače penzionirani oficir), novinarstvu i štošta čemu. Najviše me se i dojmilo što mi se obračao kao sebi ravnom, iako sam ja od njega mlađi 52 godine. Druga stvar koja me se dojmila da čovjek koji je proveo život kao profesionalni vojnik nije krut i zatvoren ko masa nabrijanih bivših oficira, već čovjek kojem je vojska otvorila mnoge poglede na život.
Malo smo mezili govedine.
Oprostili smo se od njih, sjeli na bus i sreli se s Krešom i Gavranom koji su u međuvremenu spavali u autu (?!), bili na bureku i kupili patike.
Krenuli smo kući…
Stali smo u Zenici jer sam ja krepavo od gladi, al nisam tjeo ćevape nego sam navalio da idemo jest pitu. Negdje smo našli neki restorančić gdje je od pite bilo još samo zeljanice, tako da smo se sladili zeljanicom i sarajevskim pivom (napokon velikim!).SLIKA
Tada je baš naletio neki lik koji je zdipio 5 Lacoste parfema (59KM u trgovini)… Super mi je baš parfem tako da sam si kupio… platijo 5 mari! reko nam je da ako nam treba i puve da ima i tog, al smo ga onda odjebali u laganini ritmu.
Da, i ovdje je svralo “Svirajte mi…”, našto je Slatkiš samo dao komentar: “Pa bog te jebo, jer to svira u svakoj birtiji u kojoj se ti pojaviš…?”
Nismo stajali u Brodu, sve dok nam naš policijot nije pretumbo čitav auto, što je bilo smješno jer nije uspio iz trećeg puta srušit stražnju klupu, a iako je 10 minuta rovao po autu mi bi smo bez poteškoća sakrili mali arsenal oružja i droge ljute.
Bili smo mu kao sumnjivi, ali sam i skonto da pretumbavaju još sto auta i neki kamion jer im je valjda neka akcija, još je neki policijot što ima brkove ko Rokeri s Moravu reko: “Večeras čemo dić najmanje 10 kila kokaina, ha ha ha”.
I povratkom u naš gradić na Savi još jedna sarajevska priča završava.

Slijepo crijevo br. 1 – za Niđu
Đabaluk promjenio ime u Bagatela?! Nisam stigo uslikat, al slijedeći put ću uslikat obavezno.

Slijepo crijevo br. 2 – lude statistike
Na hesuz kvintaninom blogu, izašla statistika o kulašima (blogovima s Cool liste)

STATISTIKA KOMENTARA:
32. na listi sa 446 komentara

STATISTIKA KOLKO KO PIŠE:
6. na listi sa 166 postova