Slavonijo ko te nije volio, ne zna šta je izgubio…

Što se tiče lokalpatriotizma, mislim da smo mi Slavonci dosta zajebati što bi se reklo. Možda nisu svi, al smatram da je većina baš ekstremno lokalpatriotski nastrojena.
Mate Bulić pjeva kamen, krš i maslina (sve to ima zemlja ta – moja Hercegovina) mi samo sa smješkom na licu možemo uzvratiti sa kulin, šunka i slanina wink

Mogli bi mi sa štošta još odgovoriti al sad kad bih počeo citirati slavne Slavonce od Matije Antuna Relkovića, preko Kiće, Inati se Slavonijo i ostalih ne bi mi bilo dosta da otvorim šest blogova. Pa zato i neću.

Ne zna se što je šire… ili duša il ravnica
Eto ti belaja… a rekao sam da neću citirati nikog.
Htjedoh reć samo da naše slavonske pjesme sa žarom zapjevaju i non-Slavonci (oprobano na Mati i Uzalud vam trud svirači)… doduše kad se i ja napijem znam zapjevat Oj Ivane pobratime mio jesil skoro na čempresu bio…

Cijeli ovaj bezvezni uvod je zapravo trebao biti jedan uvod za jedan kratki putopisputa kojeg smo napravili danas Nikola (Dudarev iz Gundinaca) i moja malenkost (Jimbo iz Broda).
Nekad smo počesto znali napraviti te “Toure de Slavonia” al eto došla su takva vremena da smo rastepljani sad po svim mogućim djelovima Balkana, odnosno pardon… po svim mogućim djelovimaSrednjeJugoIstočnejužnesjeverozapadnejužnoslavenske Europe. Uf jedva izreko da ostanem politički korektan.

Uglavnom na nagovor mladog Dudarevog napravili smo jedan kraći put od Broda nam Slavonskog do Osijeeeeeka (tako Osječani to izgovaraju).
Međutim kako mi ne volimo ići i vračati istim se pravcem (od točke A do točke B isto kao od točke B do točke A) do Osijeeeeka (koji nikad neće biti OCEK) išli smo via Našice und Bizovac:

Kliknite za već prikaz u straobalnoj rezoluciji.
Daklem ovo je otprilike prikaz rute Slavonski Brod – Našice – Osijek. Nažalost karta nije dovoljno uzumana (profesionalnog li izraza) da se vidi i markira cesta, međutim mislim da je i ovaj prikaz pravca dovoljan.
Neka vas ne čudi ovaj GoogleEarth place-mark s nazivom “Gundinački penis”. Naime…;

Selo Gundinci neodoljivo podjeća na penis koji nije u erekciji. Nažalost kako ni Gundinici nisu najbolje pokriveni via Google Earth to je na ovoj satelitskoj snimci slabo vidljivo međutim ja sam pokušao to dočarati markiranjem u paintu pa eto…

Uglavnom krenuli smo iz Broda prema Našicama a kako Dudarevi imaju nova kola, glava obitelji je ugradio car-audio system vrijedan 200 konvertibilnih maraka koji ima CD-MP3 player (koji čak ima USB i MMC/SD prištek odnosno ulaz što je fenomenalno straobalno).
Uglavnom lokalpatriotski nastrojeni slušali smo zadnji album Berde Banda: Najljepše pjesme za pred zoru (koji je uzgred fenomenalan) koji sadrži ono što i govori al eto neke samo da izdvojim: Ne gledaj me curo tako, Ti si mi u krvi, Svirajte mi jesen stiže dunjo moja, Rano je za tugu….
I uglavnom vozimo se mi prekrasnom slavonskom idilom kad ona pjesma neka kad onaj Šoltu gleda sa ponistre, mislim lijepe su i te dalmatinske pjesme al Dudarev je to kratko rezimirao:
“Daj okreni neku drugu, ovo ko’ da mi pjeva na turskom!”
A jest tako.. me kontam po’ onih njihovih talijansko-dalmatinsko-istrijansko-romanskih-latinskih riječi.
Uglavnom vozimo se mi i taman prije nego ćemo napustiti Brodsko-posavsku županiju i uploviti na teritorij Požeško-slavonske županije:

Krave i moderni slavonski kauboj iliti kravar. Priča na mobitel. Inače krave koje kroče slavonskim cestama i seru po slavonskim cestama. To nažalost il nasreću nisam uslikao. Vi odlučite

Kažu da je trava uvijek ljepša s druge strane ograde… ja nebih znao nema ograde ni trave, al malo nakon što smo prešli u susjednu nam sjevernu županiju napravili smo dvije slike predivne slavonske ravnice.
Možete ih korisiti i kao wallpaper, stavio sam ih da budu 1600×1200.

Put do Osijeka dalje prošao je vrlo smirujuće i opuštajuće. Nisam opalio ni jednu sliku ozato što nije bilo ništa zanimljivo. Osim jedne rode koja je stajala na dimnjaku iliti odžaku jedne tipične slavonske kuće tipično na jednoj nozi. Međutim dok sam ja izvadio aparat… veseli Dudarev je već isplavio naše vozilo iz pitoresknog slavonskog sela.
Zanimljivost jedna: Roda (Ciconia ciconia) u selu Gundinci već nekoliko puta spominjanim u ovom tekstu se kaže RODO (muški rod). I to će te nać samo u Gundincima i nigdje više.
E da… u međuvremnu ja dok pišem malo i postove malo ih i nepišem uglavnom sad sam pronašao sliku koja možda bolje odnosno zornije prikazuje ono što zovemo gundinački penis:

Uglavnom kako bilo da bilo došli smo do Osijeka..

Prva slika je malo mrljava jer je slikana iz auta a šajba nije baš čista… druga slika pak je slika Osijeka kroz suvozačev retrovizor. Inaće imam zavidnu kolekciju slika uslikanih takvih ali eto, mogu jednom i napraviti post gdje ću okačiti samo takve slike…

Osijek ko Osijeeeek fin i lip… jeee, ko bi reko da im je Đapić gradonačelnik.
Al fakat upicanili su Osijek nema šta. Lijepši je i stariji nego što je nekad bio.
Uglavnom na promenadi (evo recimo jedne zanimljive stvari! Osijek ima i promenadu i korzo! Sunce im njihovo! Ako mene izaberu za gradonačelnika Broda, Brod će imati i najveće korzo, kao što već ima, najveću promenadu i najveću rivu! Da, dovest ću Brod na Jadran, pa makar i preko Bosne!) smo se okupili s članovima (užim i širim) mladog Dudareva i nekim njihovim prijateljima odnosno što bi Osječani rekli leeeeegama.
Naime Leeeeega, dolazi od KOLEGA, samo što je ono KO ispalo (vjerovatno za komesar tako kažu – mesar) i leeega je jebiga ono što je ba jaran u Sarajevu.
Fakat jarane.

Poslije kave, odnosno nekog ICE Coffe NES Frapea iskoristili smo priliku pa prije nego krenemo nazad za Broda da se prošetamo i po tom famoznom korzu koje su Osjećani platili ko Sv. Petar kajganu (koliko je zapravo Sv. Petar platio kajganu, i pobogu, zašto je kupovao uopće kajganu?)

Apokrifna priča kaže da su Isus i sveti Petar prenoćili kod nekog seljaka, koji ih nije ponudio večerom pa su legli gladni. Zato se u neko doba sveti Petar ustao, ukrao nekoliko jaja i napravio kajganu. Kad se najeo, legao je spavati kraj Isusa. No, seljak je primijetio krađu i lopova pa ga je nekoliko puta opalio kolcem po leđima, za kaznu. Zato je sveti Petar probudio Isusa i predložio mu da zamijene mjesta, bojeći se što će mu seljak još učiniti. Isus je pristao. No, tada se seljak sjetio da je izdevetao samo jednoga, a da su jaja vjerojatno podijelili, pa se opet ustao i raspalio po onom drugom, tj. opet po svetom Petru.

Tako je on dvaput platio svoj grijeh. 😀
http://www.forum.hr/archive/index.php/t-114137.html

Ih, šta ti je Internet…. danas na sve nađeš odgovor…
Uglavnom, prošetali smo se tako trgom:

Ovo sam dakle ja na trgu u Osijeku, vidite iza mene je osječka katedrala. Našao sam se u turbo-cool vodoskocima koji su me uspjeli malo zaflitat po nogavicama.
Osječki glavni trg, uz turbo-cool vodoskoke, naime ima i grijan pod (!). Što znači da po zimi kad se napijete možete mirno spavat po sred trga. Kad ja budem bio gradonačelnik Broda, to ćemo i mi imat!

Krenuli smo nazad, evo i rute:

Baš kao što je vidljivo na ovoj snimci, ovaj put idemo ne preko Našica nego preko Đakova, tako da ovaj put ne presjecamo Požeško-slavonsku županiju.

Kopanici se priključujemo na auto-cestu do Broda i time završava ovaj kratki putopis popračen slikama:

Oj Kato iz Bobovca, Radak pizda te izda

Bobovac je najznačajniji i najbolje utvrđeni grad srednjovjekovne Bosne podignut na strmoj, stepenastoj stijeni južnih padina planinskog masiva Dragovskih i Mijakovskih poljica iznad ušća Mijakovske rijeke u Bukovicu, jugozapadno od Vareša. Nalazi se nedaleko od sela Mijakovići i Dragovići, u općini Vareš. Gradu se može prići iz dva smjera, i to od Kraljeve Sutjeske ili od Vareša. Sastojao se od gornjeg grada s četvrtastom kulom, čiji ostaci i danas postoje, i donjeg grada, na stepeniku nižem oko 20 metara, poligonskog oblika oko 40 metara dužine i oko 25 metara širine, od čega se danas raspoznaje dvorište i bunar.
(http://hr.wikipedia.org/wiki/Bobovac)

Iskreno rečeno, htio sam ja i drukčije početi ovaj post. Odnosno naslov sam drugi htio dat. Prvo mi je bilo palo napamet “Trebinje, Trebinje kad me vidiš jebi me”, međutim to ne bi imalo nikakve veze s postom a i ja nikad nisam bio u Trebinju.
Drugi naslov je trebao biti ” ’93. smo srušili most u Mostaru, 2006. smo poslali Severinu na Eurosong”. Jerbo prošle godine je moj post o Eurosongu bio jedan od najčitanijih. Međutim eto ove godine ne bi ja o tome… možda samo da ovo kažem… eto mene živcira što stalno u hrvatsku muziku guraju onaj dinaridski etno pa jebote svi u Europi misle da mi Hrvati živimo po nekakvim vukojebinama gdje se borimo s medvjedima i dernjamo se AAAAAAAJAAAJAJAJAJA s planine na planinu. Mislim stvarno. Brega pravio aranžman na kraju krajeva… šta reć…

Međutim dakako ovaj post nije o Eurosongu, ne daj Bože ove godine… odnosono danas ću s vama podijeliti koju slikicu a i koju rečenicu o srednjovjekovnom bosanskom gradu Bobovcu a i o susjednoj Kraljevoj Sutjesci koja je bila nekada predgrađe, odnosno donji grad Bobovca.

Dakle gore sam već nešto pejstiro sa wikipedije, dakle to je geografski polažaj Bobovca. Mi smo u Bobovac došli iz smjera Kraljeve Sutjeske a u Kraljevu Sutjesku dođete iz Kaknja a u Kakanj vrlo lako magistralnim putem M-17. Iz Kraljeve Sutjeske do Bobovca ima jedno sigurno dobrih sat i pol planinarenja, što po šumskim stazama, a i ima tu i skakutanja po kamenju u nekakvom potoku. Toro, ovo nije naša bara.
Gore piše da se do Bobovca može doći iz dva pravca dakle, iz Vareša i iz Kraljeve Sutjeske. Iz Vareša je put kud i kamo pristupačniji, međutim naš autobus se jedva dotaljigao i do Kraljeve Sutjeske, a situacija je bila takva da čim smo stali u Kraljevoj Sutjesci da je vozač busa odmah uzeo alat i bacio se na posao (kasnije kada smo trebali krenuti ka Franjevačkom samostanu, pola sata je pokušavao ubaciti u brzinu… bilo koju!).
Kao što već rekoh put do Bobovca je kritičan iz mnogo razloga a najveći je naravno taj što sam ja Slavonac koji jednostavno nije navikao da se pentra po bosanskim brdima.
Nakon sat i po’ ekstremnog planinarenja stigli smo na Bobovac! Na vr’ brda kapela gdje kardinal svake godine drži misu i neke stare zidine. Bezeze. Mislim nije bezeze al eto…

A priča vezana za Bobovac daklem… Osnovao ga je Stjepan II Kotromanić, nekad u prvoj polovici 14. st., i dakako uz Kraljevu Sutjesku administrativno-političko-ekonomsko i ostalo središte srednjovjekovne bosne.
Dakako mnogi su ga htjeli osvojiti, uključujući i naravno Srbe, međutim car Stefan Dušan je tu polomio zube.
Međutim došli su Turci, našli naravno domaćeg izdajnika (Radaka iz naslova) i onda nakon samo trodnevne borbe zaposljeli Bobovac. Kraljica Katarina je pobjegla u Italiju i to na konju kojeg su naopako potkovali, a djecu su joj islamizirali. Iako vrlo je vjerovatno da su djeca dobrovoljno prešla na Islam da bi se maknila iz te brdovite pripizdine. Ja bi.

Kraljeva Sutjeska je dakle kao što sam i gore napisao bila predgrađe Bobovca. Franjevački samostan u Kraljevoj Sutjesci sagrađen je nekad u 14. st i bio jedan od tri samostana kojima su Osmanlije dopsutili rad (uz Fojnicu i Kreševo).
Više o Kraljevoj Sutjesci… ovdje.

A sada malo slika!

Daklem, ovo je pogled s brda na putu ka Bobovcu

Šokac na 708 metara nadmorske visine. Spetakl!

Save Bobovac! Ploča koja mi je dobro poslužila trenutak kasnije kao stolica. Odnosno platforma za sjest. Na. Jel.

Franjevački samostan Kraljeva Sutjeska. Prvi put.

Samostanski muzej. Puške u vitrini. Stare puške.

Opet eksponati muzeja. Pečati i tako to…

Opet puške

Samostanska knjižnica ima vjerovali il’ ne 31 inkunabulu! Ja pao na guzicu kad sam to čuo. Ja mislio imaju dvije-tri… a ono… 31!

Evo jedne zanimljive makete koja prikazuje jedno bosansko domaćinstvo na radovima ispred tipične bosanske kuće. Imamo trojicu koja su se zadala oko kazana, peku rakiju, imamo neku ženu koja vuče vodu iz bunara, pa lika što vozi sijeno, pa ove što kolju krme, jedan mast topi, jedan pravi kobasice… svašta tu nešta ima, ali obratite pozornost na lokalnog alokosa što loče rakiju za stolom! Svako domaćinstvo ima jednog…

Muzejski eksponati – pisanice

Franjevači samostan, slika iz klaustra

Samostan uslikan iz parka

Visočka piramida… jest da je ružno ispalo al uslikano iz busa… i još sam spavao napola…

Pa ti sad kao počni nekako…

Vrlo je kritično početi pisati ovakve postove iz više razloga. Prvo je podug period neaktivnosti pa se ispadne iz štosa. Drugo je svakako mnoštvo detalja i događanja koje treba nakuckat a da ne bude predugačko i predosadno.
Svaki putopis ima otprilike nekakav ovakav nekakav početak:

Jutro. Zimsko Sarajevo početkom mjeseca marta, snijeg do stražnjice, okupani jutarnjim suncem krenuli smo na dugačak put u Italiju, vječnu zemlju paste, pizze i grape. Vremenske prilike nisu obećavale lagan put, ali srce junačko i pamet studentska obećavale su dobar provod. O, sudbo kleta! Autobus je zaplovio prema Ilidži…

I tako nekako. Kao u srednjoškolskim novinama… Bili smo u Italiji….
Međutim naravno kada bih ja sad tako poćeo pisat naš autobus nebi došao ni do Bradine a već bi imali tu jedno deset tisuća znakova potrošeno na temeljit opis autobusa.

Uglavnom, ili kao što bi talijani rekli alora il tako nekako, mislim da sam dužan barem ukratko objašnjenje što sam radio u Italiji.
U kratkim crtama… ljetos sam ja izigravao velikog humanistu pa sam umjesto da sunčam dupe na Jadranu radio u Sarajevu, odnosno volontirao i to po 18 sati dnevno a i više.
Organizirali smo volonterske kampove, i to rad sa djecom na tri lokacije (Kinderdorf Herman na Mojmilu, SOS dječje selo na Alipašinom polju i radionice s djecom na Grbavici).
Volonteri su bili mladi aktivisti iz Italije, točnije iz Ferrare (Ferrara Terzo Mondo).
Uglavnom zadovoljni našim radom ljetos, pozvali su nas sebi u goste gdje su organizirali četverodnevni program pod nazivom Germogli di Pace. Nemam pojma šta znači… Iskreno… nešto mir jel?

Uglavnom Sarajevo-Split-Ancona-Bologna-Ferrara. 28 sati on the road. I na moru naravno jel.


Ferrara

Ferrara je grad u regiji Emiglio Romana i najviše je poznat po Univerzitetu tako da je grad pun mlađarije, odnosno studenata i svi voze bicikle. Na ulazu u grad ispred table grada ima dopunska tabla na kojoj piše cita delle bicicllete što bi u prijevodu dakako značilo grad bicikala, tako da svi piče na biciklima ali to su neki krševi stari sto milijona godina al to je Europa boli kurac ljude ko šta vozi.. kao što reče kolegica moja: “To u Sarajevo nebi prošlo. Zamisli da se provozaš ovakvim biciklom po Sarajevu. Odma bi neko vikao “šta je paša, nema se, a?!”
Ferrara ko Ferrara ja sam se odma osjećao nekako ko kod kuće. Nema brda, samo ravnica. I kad te sanjam… ja te sanjam ravnu.
Ima tu i neka katedrala i tvrđava srednovjekovna i svašta nešta. Al za detaljnije informacije ako nekog zanima… tu je google.

Talijanska hrana

Ako sam ikad bio gladan u životu onda je to za mog semodnevnog boravka u Italiji.
Kompletna prehrana im se sastoji od paste i pizze i pizdarija.
Recimo doručak im je dva keksa i šalica mlijeka. Ručak tanjur paste. Večera vrečica čipsa. Ili opet pasta. Blažena Slavonija i kulin, šunka, slanina.
Pitali smo talijane kako je moguće da ništa ne jedu a da su svi guzati. Pa smo ih pitali kako je to moguće. Nisu nam odgovorili. Na pitanje šta oni jedu osim paste i pizze naš vodić nam je odgovorio:
“OOO! But there’s a lot of thing to eat in Italia! For example… you can eat… pig! And eggs!”
Jaja i svinju. Mašala.
Zadnje veče programa gore spomentuog Germogli di Pace bila je organizirana Cena Bosniaca (Piatti tipici bosniaci (…)) što bi ja mislim u prijevodu bila Bosnska veče sa bosanskom tradicionalnom hranom. Svi smo pomislili kako ćemo se najest.
Prvo su nam donijeli nekakvu juhu, supu iliti čorbicu koja nije bila loša al nemogu reći da je baš tipična bosanska.
Poslije toga su nam donijeli nešto što je trebalo biti sarma a to je otprilike ovako izgledalo: Daklem… skuhali su meso i rižu i onda to zarolai u isprženi kupus. I to slatki.
Razumio sam odmah zašto je Bajica u Estonije, Latviji, Litvi ili gdje već biberio odnosno paprio čaj. Od muke…
Poslije te, nazovimo je sarme, donijeli su nam dva ćevapa svakome koji su otprilike izgledali kao da sam ih ja pravio u 7 ujtro mrtav pijan od komada nedefiniranog mesa iz frižidera. I potom ih naravno pekao na upaljaču.
Jedino je tufahija bila OK.

Underground club

Od 2003. čini mi se, na snazi je u Italiji potpuna zabrana pušenja na svim javnim mjestima. Odeš u kafić, naručiš pivu i onda ispred lokala stojiš pušiš i piješ.
E sad… Ferrara je, kako su mi rekli, vrlo poznata po tome što su njeni stanovnici izrazito depresivni. Ravnica, i onda još to što ovdje dolazi do sudaranja klima (mediteranske i ove alpske, planinske koje već…). I tako uglavnom imaju nekakav underground klub van grada koji je sav okrečen u crno i to je jedini lokal u cijeloj Italiji gdje se smije pušiti.
Tamo sam sreo jednog zanimljivog lika, Njemac koji uz njemački i talijanski govori i engleski.
Malo sam se družio s njim uz pivu da bi saznao da radi u NATO bazi negdje near by i to da radi na nadziranju zračnog prostora Hrvatske.
Rekao mi je kako su od nedavno oni zaduženi za nadziranje zračnog prostora RH i kako su od vlasti u RH tražili ljude za nadziranje jel već gore spomenutog zračnog prostora.
Poslali smo im dvojicu ljudi. On je rekao da ne može vjerovati da hrvatski zračni prostor nadziru dvojica ljudi. Ja sam mu rekao da smo mi mala zemlja pa nam je dovoljno dvoje ljudi.
On je rekao da nismo mali nego jadni. A ja se naljutio i streso jedan rum sa sokom od kruške. Koji oni zovu cuppito poccito [čupito pokito].

Bologna

Bologna je meni dosad bila poznata po dvije stvari. A to su bolonjeze i bolonjska deklaracija famozna. A i danas mi nije puno poznatija po nećem drugom. Ali eto bili smo jedan cijeli dan u Bolonji. Ili Bologni. Krenuli su praviti nekad veliku Crkvu. Veću od Sv. Petra. Pa im papa nije dao. Pa je nikad nisu ni završili. Il su je završili onako napola. Sjećam se da je tog dana bilo sam užasno hladno i da su me noge boljele.
I da imaju veliki buvljak.
I puno ljudi ima. Eto.

Venecija

Bio sam nekad davno u Veneciji al onda sam još bio srednjoškolac i bio sam pod “dejstvom slavonske rakije”. Mislim što se i može očekivati od maturanta koji ide u Grčku na maturalac.
Uglavnom Venecija nije smrdila kao prošli put kad sam bio. Al nebi nikad tamo mogao živjet. Pobogu pa u tom gradu nema auta.
Kod Markana na trgu napala me horda golubova nebili mi oči uspješno marendali. Međutim ja nosim naočale tako da sam ih zajebao.
A Venecija… a Venecija ko Venecija… gondole i gondolijeri. Naš vodić, inače jedan ekstra lik koji nije baš na ti sa engleskim a i nikad prije toga nije bio u Veneciji pokazao se vrlo korisinim. Kupio je vodić na talijanskom i onda nam pokazivao slike iz vodića i zgrade prave jel. Bez ikakvih objašnjenja.

Give me something to kill the pain (There’s no tomorow and no today)

Italija je bila pogubna za nas. Zubobolje, ispadanje zubi, mučnine i tako.
Jedne noći je došao red da i mene zaboli zub. I boli li ga boli… i krenem ja u jedan ujtro u potragu za kakvom drogom. Hodam ja tako poluizluđen što zbog izmorenosti što zbog boli sanjajući voltaren, prozac, viagru, placebo il drogu nekakvu. Naiđem ja naravno na ljekarnu i to ni više ni manje nego centralnu. Ne radi. Gledam ja kad eto ti popisa dežurnih ljekarni. Al ajd sad ti nađi ljekarnu u Via nešto kad ni neznam grad. Vratio sam se u krevet revoltiran i nisam spavao cijelu noć.
Ujtro sam se vratio u istu ljekarnu.
– Buon Giorno!
– Buon Giorno ragazzi!
– Volatren or drugs prego!
– [nešto na talijanskom mi sad ona reće]
– ?
– [ponovi opet]
– Si.
– Otto Euro.
– Osam? Jebote. Evo. Ecco.
– Grazie ragazzi.
– Arriverderci. Ciao.
– Ciao.

Vratim se u svoj apartment kad vidim da sam kupio volatern u gelu. Namazao sam po obrazu i bilo mi je kao bolje.
Poenta priče… djeco učite jezike il’ inaće trpite bol.

Eto tolko malo ukratko. Mnogo je utisaka i svega pa možda još koju anegdotu ubacim kroz kasnije postove…
Arrivederci ragazzi!

Sarajevo ijopet

U četir ujtro, kako smo se i dogovorili, sletio smo se dolje ispred zgrade da doćekam Kreška sa besnim škodilakom da odemo u Sarajevo.
15 min. sam ga čeko dolje po onoj mrakači, jer je on malo zaspo. I Slatkiš se trebao nacrtat dolje kod moje zgrade u četir, al smo ga pokupili kod kuće jer sam ga ja probudijo. Nestalo je struje pa mu budilica nije svirala. A nije si naštimo na mob.
Gavran je patio od spaljenost baba-sindroma jer je gledao cijelu noć jebeni Voyager. Ajd nekako smo se pokrenuli oko pola pet napokon.
Na granici bilo je auta, ne. Prošli smo vrlo brzo i ovaj put nezainteresirano od strane carinika.
Negdje poslije Dervente, a pred Dobojom smo stali na pumpari da natankamo čorbe. Pumpaš baš i nije bio presretan što sam mu izvalio čitavu hrpu kuna da mi promjeni u kilometre, al eto promjenio je.
Kad smo napokon izašli iz RS, stali smo u Maglaju na sad već kultnoj stop-stanici na putu za Sarajevo – benzinskoj pumpi Džino.
Sjeli smo unutra da popijemo kaficu, a vani je bio mrak. Prije kada smo išli i kada bi stali tuda sunce bi se već polako pokazivalo iza onih bosanskih planina. Ovaj put bila je mrakača. Al eto, dočekali smo zoru uz kafu kod Džina.
Put je dalje trajo poprilično traljavo jer je padala neka kiša i neki jebeni kamion nam je konstantno bacao prljavštinu po šajbi što je bilo poprilično iritirajuče al riješio je to Krešo to u svom ludom stilu obilaženja.
Kolko se sjećam, nismo stajali do Visokog na pumpi, a nebi ni tamo sjeli da Gavran nije skvičao i preklinjao Krešu da stane jer će mu esplodirat bubrezi.
Na autoputu Krešo je pokazao premoć nad svima i gazio je konstantno po lijevoj traci, taman kada se pred kraj autoputa stvorio neki jebeni Iveco koji nas je nasilno obišao, ubacio se ispred nas i onda započeo manijakalno kočit. Zbog njega smo zajebali izać na izlaz “Vogošća”, tako da smo se opet proturali dobrih 45 minuta kroz gradske prilaze.
Na parkiralište kod Pozorišta došli smo oko 9 časova.
Ošli smo na fax, no naravno kako je tamo pustoš u to doba, spustili smo se dolje u kafanu studentsku i pili kaficu kad je baš sviralo “Svirajte mi jesen stiže dunjo moja”. Ko poznaje dovoljno dobro moj lik i djelo zna da se uvijek oturim na tu stvar jer to mi je definitvno najbolja Balaševa stvar i najbolja stvar uopće. Slatkiš je samo ljubomorno komentiro: “Kurvo, tebi će ovdje bit zakon…”
Nakon kafice zaputili smo se na Baščaršiju jer smo zapraf bili gladni. Hodžić 2 – ćevapi naravno. Slatkiš je uživo u ekstazi okusa, a i mi ostali kojima ovo više nije prvi susret sa Sarajevskim ćevapima.
E sad, ovdje počinje prvo rasturanje brodske skupine. Krešo i Gavran otišli su do Mašinskog fakulteta, da vide imali šta pametno u skriptarnici, a Slatkiš i ja do FPN-a.
Napokon što sam došao na red u referadi – mogu se upisat na fax kao vanredan strani državljanin. Daklem, sad tek sranje počinje. Pun kurac i sto love na pun kurac i sto računa treba uplatit. Slikati se. Izvaditi lječničku potvrdu.
Sreća i Bog, pojavio se jaran Bidon. Krenuli do auta, pa do Studentskog medincinskog centra ili čega već… onda sam se sjetio da nisam zapisao nijedan broj onih žiro-računa. Pa poslo Slatkiša do faksa da sve to izvidi dok ja i jaran odemo izvadit potvrdu. Prvo smo svratili do banke da dignem love.
Golfom smo se penjali na Koševsko brdo do tog centra. Uzeo sam uplatnicu, otišli do obližnje pošte gdje je bio mali milion studenata. Prilika da se iščisti red iskoristili smo tako da je Bidon ručao, a ja sam okoristio priliku da popijem dva Laška jer sam bio žedan ko đubre.
Nakon obavljenog predaha, uspjeli smo uplatit troškove za uvjerenje.
U tom centru na prijam me dočekala neka doktorica koja je razgledavala moju osobnu. A jebiga, sve osobne, tj. lične neke smeđo-žute, jedino moja pink :D.
“Jel tražite matični broj?” – upitah
“Ne, gledam odakle si… iz mog rodnog grada…”
?! Bilo kuda al Brođani baš svuda. Kako sam bio u žurbi nisam se ispričao sa sugrađankom nego sam se zahvalio i uzeo neki ludi anketni listić.
“Jeste li padali na glavu, jeste li bolovali, dolazite li iz nasilničke familije” i ostala debilna pitanja svojstvena za takve formulare koja se odma po difoltu rješavaju sa NE NE NE NE NE.
Liječnički pregled se sastoji od slušanja mojih dišnih organa uništenih maksimiziranim inhaliranjem nikotinsko-organskih proizvoda, osluškivanjem srca uništenim gore spomenutim proizvodima i nezdravom prehranom te mjerenju tlaka maločas spomenutog organa. Izdano uvjerenje.
Bidon i ja smo se zaputili tada nazad do Skenderije, tj. do faksa, da ja pogledam te brojeve jer je došlo do greške u komunikaciji između mene i Slatkiša. Nakon toga pokupili smo Slatkiša u Rock Teatar Clubu, izrazito zadihanog i crvenog u licu njemu svojstvenom stilu nakon tri piva – ovaj put Sarajevska.
Ošo sam se slikat i to je bila drama, jer me ženska islikala tri milijarde puta da ne bude “refleksije o naočare”, na kraju sam se slikao i bez naočala. Uspjela je iskopat neku sliku gdje nije bilo refleksije. Pozdravili smo se s jaranom Bidonom jer je čovjek zbog mene stavio svoje svoje poslove u drugi plan. Još je jednom dokazao zašto su Sarajlije najbolji ljudi. Žao mi što nismo stigli otići na pitu i kod Bibana, ali ako ništa drugo barem smo se uspjeli ispričati u našem kratkom druženju.
Zaboravio sam napomenuti da će me Bidon sutra i upisati na faks jer ja naravno danas nisam stigao. A najvjerovanije čemo se i sresti u Županji da pokupim svoj brand-new index.
Nakon rastanka, Slatkiš i ja uzeli smo taxi da odemo posjetiti njegovu rodbinu koja stanuje negdje na Koševu. Vozili smo se u Feliciji i vožnju do gore smo platili 5km (20kn). Mislim da vam nemoram ni spominjat da je u Brodu početak jebene vožnje 30KN! A svaki naredni kilometar pun kurac i sto. Taksi zađabe. Mašala.
Njegovi rođaci su jedan stariji bračni par, doduše nisam skonto u kakvoj familijarnoj vezi su oni sa Slatkišem, sjećam se da mi je objašnjavao dok smo se vračali prošli tjedan iz BEHA, ali misli su mi bile odlutale pa ga nisam slušao. Uglavnom rođakinja je pričala većinu vremena sa Slatkišem, catching-up o familiji, dok sam ja večinu vremena razgovarao s njenim mužem. Nesjećam se kada me zadnji put facinirala tako jedna osoba. Tako lucidna, s istančanim smislom za humor i otvorenog uma. Pričali smo o svemu, politici, vojsci (čovjek je inače penzionirani oficir), novinarstvu i štošta čemu. Najviše me se i dojmilo što mi se obračao kao sebi ravnom, iako sam ja od njega mlađi 52 godine. Druga stvar koja me se dojmila da čovjek koji je proveo život kao profesionalni vojnik nije krut i zatvoren ko masa nabrijanih bivših oficira, već čovjek kojem je vojska otvorila mnoge poglede na život.
Malo smo mezili govedine.
Oprostili smo se od njih, sjeli na bus i sreli se s Krešom i Gavranom koji su u međuvremenu spavali u autu (?!), bili na bureku i kupili patike.
Krenuli smo kući…
Stali smo u Zenici jer sam ja krepavo od gladi, al nisam tjeo ćevape nego sam navalio da idemo jest pitu. Negdje smo našli neki restorančić gdje je od pite bilo još samo zeljanice, tako da smo se sladili zeljanicom i sarajevskim pivom (napokon velikim!).SLIKA
Tada je baš naletio neki lik koji je zdipio 5 Lacoste parfema (59KM u trgovini)… Super mi je baš parfem tako da sam si kupio… platijo 5 mari! reko nam je da ako nam treba i puve da ima i tog, al smo ga onda odjebali u laganini ritmu.
Da, i ovdje je svralo “Svirajte mi…”, našto je Slatkiš samo dao komentar: “Pa bog te jebo, jer to svira u svakoj birtiji u kojoj se ti pojaviš…?”
Nismo stajali u Brodu, sve dok nam naš policijot nije pretumbo čitav auto, što je bilo smješno jer nije uspio iz trećeg puta srušit stražnju klupu, a iako je 10 minuta rovao po autu mi bi smo bez poteškoća sakrili mali arsenal oružja i droge ljute.
Bili smo mu kao sumnjivi, ali sam i skonto da pretumbavaju još sto auta i neki kamion jer im je valjda neka akcija, još je neki policijot što ima brkove ko Rokeri s Moravu reko: “Večeras čemo dić najmanje 10 kila kokaina, ha ha ha”.
I povratkom u naš gradić na Savi još jedna sarajevska priča završava.

Slijepo crijevo br. 1 – za Niđu
Đabaluk promjenio ime u Bagatela?! Nisam stigo uslikat, al slijedeći put ću uslikat obavezno.

Slijepo crijevo br. 2 – lude statistike
Na hesuz kvintaninom blogu, izašla statistika o kulašima (blogovima s Cool liste)

STATISTIKA KOMENTARA:
32. na listi sa 446 komentara

STATISTIKA KOLKO KO PIŠE:
6. na listi sa 166 postova