“Vino pije ‘ko vinograd sadi, ‘ko ne sadi, taj se pivom hladi”

Zvao me popodne drug Nedorečen da idem šnjim u seoski turizam.  Ima on taj običaj, zovne u glasno doba dana da me zove u seoski turizam. Tako smo onomad pomenuti i ja poslije jednog od najnapornijih džabalebarenja po Herceg-Bosni i Rvackoj, što je uključivalo i spavanje na pumpi u Bugojnu, povraćanje na Kupresu, kavu proljevušu u Vitezu, Ožujsko pivo na Poljudu i ko zna kakve sve još nepodobštine krenemo tako, daklem nas dvojica, na seoski turizam u Staru Kapelu. Sad da ja ne bi piso kako je tamo bilo pošto je to bilo davne dvije hiljade i osme a i ne sjećam se ja baš ni najbolje kako je tamo bilo sa skromnošću i uviđajnošću na možebitnu znatiželju možebitnog čitatelja ovog teksta upućujem na blog-post, tekst, reportažu ili nazovite kako ‘oćte upravo o tome događaju iz davne dvije iljade i osme godine. Dakle upućujem upravo ođe.

Nego da se vratim na poziv. Zapravo nije mene drug Nedorečen zvao da mi idemo u seoski turizam nego smo se nas dvojica tipkali preko nekog modernog IM alata ali sad to je više manje nebitno. Zamislite da Dežulović započne svoju kolumnu sa “poslo mi Kožo poruku preko whatsappa sinoć, ima on taj običaj, šibne poruku u gluvo doba noći…”. Nego uglavnom…. gorepomenuti drug je pivski entuzijast, što zapravo u konačnici znači da je svoje pivolokstvo iliti lokanje piva digao na fiktivnu fensi razinu kada učeno govori o pivu, što uključuje degustaciju velikih količina uvoznog i raznog piva, fotografiranja ambalaže istog i pohranjivanja po raznim medijima uključujući i Interplet i tako svašta nešta. Inače seriju njegovih tekstova o pivu možete pročitati i na Fanfi pod tagom pivarstvo. Elem… drug kao učeni pivolok je na pivnica.net naišao prije određenog vremena tekst o kušaonici domaćeg piva Bošnjak u Sičicama. Inače, to je jedno ovako živopisno selo u neposrednoj blizini Nove Gradiške, a Nova Gradiška je jedno živopisno selo u relativnoj blizini (50km) jednog drugog živopisnog sela koje se zove Slavonski Brod i iz kojeg sam ja inače rodom i bradom, a i živim tude već umalo trijes godina uz one neke sporadične prekide u trajanju od 7 godina kada sam živio u jednom malom živopisnom selu podno Trebevića. Svakako preporučujem i upućujem na gore linkani tekst s pivnica.net o dotičnom seoskom gospodarstvu pošto je to puno bolje napisano nego što ću ja opisat u ovim narednim recima koji dolaze.

I tako krenušmo nas dvojica put Sičica. Kako do Sičica doć (a načina je mnogo) ja pisat neću pošto živimo u doba ipona, androjida i božmeprosti ako tko ima Nokiju, pa uglavnom se možemo lako iznavigirat preko globalnog pozicirajućeg sustava. Gospodarstvo se nalazi na broju 94 u Sičicama, naravno herr Nedorečeni i moi smo malo to poduže tražili. Domaćini još nisu stavili tablu, ali su obećali da će tabla biti do kada budemo došli izponove na pivo jer je trenutno na izradi. Ali svejedno evo ja ću na jednoj lijepoj mapi ovđe fino označiti Sičice pa si onda to možete metiti u vaš pametni telefon, il božmeprosti Nokiju:


Prikaz veće karte

Na broju 94 dočekali su nas izrazito ljubazni i začuđeni domaćini. Inače je praksa kada se ide na seoska gospodarstva da se posjeta unaprijed najavi. Međutim mi smo imali drugačiju sliku o tome iako kad smo i banuli u gorespomenutu i linkanu Staru Kapelu isto tako ne najavljeni baš u fazi dok su domaćini nešto spremali pa nam je gospođa, koja nas je zatekla dok smo mi cunjali po nečijem dvorištu, skuhala kavu u svojoj kući iako smo mi mislili da ima birtija koja radi non stop za putnike namjernike i nenamjernike. Tako smo i kod Bošnjaka banuli kao “eto mi došli pit pivo!”. Iako su domaćini bili u spremanju zbog najavljene grupe turista koja im dolazi sutra ipak su nas vrlo srdačno ugostili. No, da vi ne budete seljaci ko nedorečeni drug i ja, evo ovdje ispod na slici fotka vizitke na kojima imate podatke gdje se možete najaviti:

Bošnjaci nemaju još svoj web u pogonu, ali su ga najavili u skorije vrijeme. Do tada možete ih kontaktirati na fejsbuk stranici: Kušaonica domaćeg piva Bošnjak.

Uglavnom, tako smo drug nedorečen i ja dobili priliku probati mnoštvo finih stvari među kojima su:

Domaće nefiltirano i nepasterizirano pivo

Inače nisam imao priliku piti nepasterizirano pivo do relativno nedavno kada sam probao Vukovarsko pivo. Koje je meni osobno, kao i Bošnjak, fantastično. E sad ako se sjećate biologije ilimorebit kemije iz osnovne škole a možda čak i srednje ili ste možda tolko ludi da ste studirali nešto od tog dvoje onda jamačno znate šta je pasterizacija. Pasterizacija je proces u kojem se u mlijeko ili pivske proizvode ubrizgava sintetički dobiveni genetski materijal Louis Pasteura u cilju sprečavanja razvoja bakterija ili tako nešto. Možda nije baš tako nego zagrijavanjem dolazi do ubijanja bakterija i tih ostalih malih hajvana. Uglavnom, pasterizacija je nešto kao sterilizacija samo manje učinkovito ako me moje sjećanje na vara, a mrsko me googlat. Daklem, industrijska tj. konfekcijska piva se pasteriziraju u cilju toga da imaju duži rok trajanja, otprilike kao što je razlika između svježeg i trajnog mlijeka. Nepasterizriana piva imaju takoreći puniji i bolji okus ali kraći rok trajanja. Upravo iz tog razloga proizvodnju takvog piva si mogu dopustiti mikro pivovare zato što imaju ograničenu i malu proizvodnju.

Nefiltirano pivo valjda ne treba objašnjavat, jer o tome bih ja znao samo reći da je to pivo koje se ne filtrira (zbog toga je ovo pivo mutno). Inače, kao što ste imali priliku vidjeti na dalekovidnici propagandu poruku Zagrebačke pivovare, sad oni reklamiraju ponosno NEFILTRIRANO pivo. Kad naručiš/kupiš pivo onda tek vidiš da se zapravo radi o pšeničnom nefiltiranom pivu. Okus tog famoznog ožujskog daje hrvatskoj riječi “ogavno” jednu novu dimenziju. Ali Bošnjakovo pivo je mene zaista oduševilo. I nefiltirano i nepasterizirano, a tipični sam Rvat kojem je bitno da je pivo svijetli lager i da je vel’ko!

Mlado pivo (u krizli)

Sad ne mogu se ja baš točno sjetit dal se to baš zove mlado pivo, al eto meni je to zgodno da nazovem. Evo, konkretno se radi o pivu koje je odležalo samo 15 dana i koje još nije gazirano. Vrlo zanimljivog okusa i istančanim osjetom hmelja.

Maltoza

Od piva se svašta nešto pravi i mi smo to svašta nešto probali (ja naravno zaboravio slikat), među tim stvarima bila je i rakija od piva (Beer Schnapps) i maltoza. Što je maltoza ima totalno nezanimljiv članak na hrvatskoj wikipediji. U suštini radi se o srcu piva kako mi je objašnjeno, daklem (ako se ne varam) pojednostavljeno rečeno to je rezultat ukomljavanja žitarica i slada. No kakao ja ne volim te učene riječi i kako sam od malih nogu izgradio averziju prema prirodnim naukama (osim prema fizici) onda ću se tu zaustaviti. Maltoza izgleda poput meda a i okus se najbolje može opisati kao “pivski med”. Preporučuje se slabokrvnoj djeci i općenito je energetska bomba.

Ne mogu se sjetiti imali još što sam zaboravio. Sigurno da ima al sam zaboravio tako da eto. Ali zašto bih ja i sve napisao kada možete sjest u svoj automobilček, na bicikliček ili drugi ilček i odvest se do Sičica na pravo odlično domaće pivo. I naravno naučiti o pivu i prodiskutirati o razvoju pivske svijesti u nas Hrvata, koja je u začetcima.

A evo sad za kraj još par slikica sa gospodarstva:

Mjesto gdje nastaje magija:

Mjesto gdje magija spava:

Mjesto gdje se magija konzumira:

* “Vino pije ‘ko vinograd sadi, ‘ko ne sadi, taj se pivom hladi” je moto kušaonice piva Bošnjak, a moj moto je “Pijem pivo briga me živo!” (ovo briga zamjenim nečim drugim, al nema veze). Što bi reko švaba, prus, barjetar, švajcarac i austrijanac: Prost!

Umornome snagu vraća, jača nemoćnoga

Mladići se more i malakšu, iznemogli, momci posrću.

Onomad meni pade genijalna ideja na pamet da se odem provozat do Sovskog Jezera. Sovsko Jezero je inače jedan vrlo zanimljiv lokalitet na slavonskom brdu Dilj. Nalazi se u požeško-slavonskoj županiji što samo po sebi i nije zanimljivo. Zanimljiv je to lokalitet zato što se nalazi na brdu, daleko od gradske vreve, a najbliža civilizacija je obližnje selo Ruševo u podnožju u kojem se djeca navečer zabavljaju vozeći bicikle i slušajući pretposljednje hitove MTV-a na zvučnicima svojih mobitela. U selu čak nema ni birtija nego  jedna polu-trgovina pored poštanskog sandučića (što predstavlja poštanski ured Paka) i ispred jedna sečija gdje lokalno stanovništvo prepreda o dnevno-političkim temama, kao i svakodnevnim problemima s kojima se susreću žitelji jednog zaboravljenog poddiljskog sela. Sa Sovskog Jezera puca lijep pogled na okolicu, na požešku Valis Aureu, kao i na đakovštinu, Paoriju što bi rekli mi iz Granice – zaboravljanje je to podjela iz vremena K und K monarhije – mi iz Granice smo se uglavnom bavili graničarskim poslovima obrane velikog europskog carstva od drugog velikog carstva preko Save, a paori su se bavili… pa valjda paorijom. Bilo je to vrijeme nekog proto-schengena, davno zaboravljenog s granicama koje se danas suptilno opet ucrtavaju.

Tvrdokorni ljubitelji prirode će za Sovsko Jezero reći, ne podcjenjujući ljepotu prirode, da je to ipak rekreativno mjesto za obitelji iz Požege, Broda, Đakova koji dolaze s malom djecom koje mogu posjesti na ljuljačke dok oni opušteno roštiljaju i lagano ispijaju pivo. Nije to šuma za bushcraft, za Bear Grylls akcije. Svejedno za svakog rekreativnog biciklistu to predstavlja zgodnu destinaciju na koju se može uzverati brdskim biciklom, sjesti na jednu od mnogo brojnih klupa, napiti se hladne vode s izvora, dopuniti bidon i vratiti se nazad ili krenuti dalje.

Upravo sam tako i ja krenuo da se napijem hladne vode s izvora i vratim kući.

Kao što sam već ranije napomenio, jezero se nalazi na Dilju što, konkretno u mom slučaju, znači da će biciklist na putu do tamo i nazad napraviti penjanje od kojih 1000 metara nadmorske visine (caka je u tome što se dvaput valja popeti na Dilj – jednom na magistralnoj cesti koja dalje vodi do vječne zemlje salame, sira i tokajca, a drugi put iz ranije spomenutog sela Ruševa do samog jezera.

I ne bilo meni teško tako jednog utorka sjest na bicikl, od milja zvanog Đuro, nekada ukletog, danas, Bogu hvala, vjernog partnera. Nije bilo teško sjest na bicikl, ali da se bilo teško uzverat do Sovskog… bilo je. Pogotovo što nama Slavoncima svaki uspon veći od bundeve predstavlja značajnu prepreku. Ili barem meni.

Kako bilo da bilo, uvezrah se ka Sovskom, promjenih majcu, popih ladne vode s izvora, napunih bidon i krenem nazad kući.

I krenem ja tako kući, a kao što rekoh već ranije, pošto su potrebna dva uspona do Sovskog, onda je nekako logično da je potreban i jedan pri povratku. I to naravno onaj najgori. Koji vodi iz vječne zemlje salame sira, salame i tokajca, preko vječne zemlje kulina, slanine i rakije pa sve do vječne zemlje bureka, ćevapa i Golfova dvica. I krenem se ja tako penjat, vidno umoran takoreć, klonuo, biblijski rečeno: “Duh je, istina, voljan, ali tijelo je slabo”. I tako penjući se niz svoju Maslinsku goru nekako dođoh na sam vrh. Vidno umoran, voljnog duha, slabog tijela. Želio sam samo jednu stvar – naći neko lijepo mjesto na koje bih mogao sjesti i malo odahnuti. Latinski rečeno Gluteus Maximus, u narodu poznato pod popularnim nazivom dupe me je više boljelo od turbo neudobnog sica brdskog konja Đure tako da sam sanjao sam nekakav fini panj na koji bih mogao sjesti i odhanuti desetak minuta. I baš u tom trenutku, na samom vrhu ugledah jednu pristupnu brdsku cestu koja inače vodi do najvećeg vrha Dilj Gore Degmana (460 m). Inače, naziv Degman će onima koji nisu iz diljske okolice biti poznat po tome što se tako zove prototip modernog tenka koji se proizvodi u Slavonskom Brodu. Iako nije loše ime za tenk, ja ga ipak ne bih nazvao Degman. Nego recimo Anakonda. Ili Miš kako su zli Nemci nazvali jedan svoj mali prototip od nekih jedva 188 tona.

Uglavnom, kontah ja tako i kontah, ako će igdje biti igdje ikakav panj ili nešto slično gdje bi se mogla posjesti zadnjica onda je to vjerojatno na toj šumskoj cestici. I skrenuh ja putanju sa već spomenute magistralne ceste koja povezuje tri vječne zemlje, a vjerojatno i više ako se povodimo onom starom da svi drumovi vode u Sofiju, i dođoh na taj famozni šumski put. Uprtio sam sva svoja osjetila ne bi li našao kakav panj, kad li poslije zavoja – biblijski trenutak:

U pol šume, u pol nedođije, odbačeni bijeli kauč pjesnički objasan zrakama sunca kao Pietà u bazilici svetog Petra. Sjedoh, otvorih bidon i sjetih se one: “Tražite i bit će vam dano”.

Ja isko’ i bilo mi dano.

Partizanska smotra kod Starog Kotra

Znate kako ima onaj štos nekakav u marketingu, kad kažeš jedno nešto a ono nije to nego nešt sasvim deseto. Nešto kao slavenska antiteza samo bez sto pitanja i one poetske gracioznosti mlade Hasanaginice. To vam se zove, tako barem vele controversial marketing experts (titule koja se dobiva na twitteru nakon sto skupljenih followera), teaser. Teaser daklem, ili što bi mi seljačine rekli tizer vam je kad recimo neka nazovi firma metne ovcu na plakat i napiše ispod: Ne budi ovca, i sad se mi pitamo kao šta je to da nije kakva koalicija, sir možda mađarski, ili pak kakav internet paket. A ono nije ni Kontiki koalicija, nit Erzeshentofogrkrem sir, a nije ni flet-rejt nego neki bezvezni mobiteli. E to vam je teaser.

A to sam sve rekao zato što je ovaj naslov ovog mog bloga čisti teaser. Ovdje uopće nije riječ o partizanskoj smotri kod nekog Starog Kotra. Nego sam ja to uzo, jerbo nisam znao što bi drugo uzeo za naslov. Evo recimo reportaža o Crnom Potoku se zove: “Ja sam Roka iz Crnog Potoka”, jer se to rimuje, pogotovo ako se to kaže autohtono šokački. Inače i taj izričaj ima svoju priču koju ću jednom ispričati. A kako će u ovom postu bit malo riječi a puno slika onda možda nije zgoreg da je sad u kojoj rečenici opričam. Daklem bilo je to nekad, a et recimo ’45-e, il tu negdje nakon rata. E i uglavnom kako i mi danas imamo problema s registrom branitelja, tako je i u novonastaloj FNRJ postojao problem sa registrom boraca, partizana jelte. I onda je bio štos, kao, nađeš tri svjedoka koji jesu certificirani partizani i ak oni potvrde da si ti s njima bio u šumi i borio se protiv okupatora i domaćih izdajnika onda i ti dobiješ pemziju i sve što ide s tim. E sad vi zamislite kakve je makinacije napravio taj sistem, tolko da je boraca bilo da se Jugoslavija mogla osloboditi do Ulan Batora. Kakva Crvena Armija… E sad da uglavnom jelte, moj pokojni did je bio partizan, štoviše bio je oficir u NOVJ. I tako jedan dana dida sjedi kod kuće, šta ja znam šta se onda u to doba radilo, slušalo jazz na one gramafone s tubom, nemam pojma, kad eto ti nekog lika. “Dobar dan, došo ja da mi svjedočite.” Gleda ga did onako mrko ispod oka… “A koji si ti?” – upita ga, a ovaj ni pet ni šest u desetercu odgovori: “Ja sam Roka iz Crnog Potoka”. Kako je to rekao, tako je i izletio iz kuće.  Eto to je kratka priča o Roku iz Crnog Potoka.

Uglavnom da skratim cijelu priču o teaseru, tj. naslovu, ovaj post nije o partizanskoj smotri kod Starog Kotra ali dao sam jednu pričicu iz post-NOB-a, a i spominjat će se u jednoj slici još i partizani i tako to. Možete pustiti i Partisan od Leonarda Cohena za ugođaj što se mene tiče. A i ono, partizani su išli u šumu, a pošto je ovo post o šumi onda eto tako isto i to može biti  poveznica recimo.

Nego da mi krenemo. Daklem moj drug Darki i ja otisnušmo se u šume nepregledne Dilj-Gore. Inače Darkija znate iz raznih šumskih epizoda, poput gore spomenute crnopotočne, a i nedavne “Zbogom narode, Čaruga putuje”. Kaže on meni ajde idemo mi u šumu zanoćit, pit čaj od borovih iglica. Reko: “Može, al ako ćemo jest kobasice a ne koru s drveća i korijenje. Tolki hard-core partizan nisam.” I tako i bilo. A ovdje sad putem magičnih tehnologija preikazujem marš-rutu:


Prikaži Stari Kotar na većoj karti

Kamp je dakle na predjelu koji se zove “Stari Kotar” i tu je nekad bio nekakav kompleks spavaonica za radnike šumarije. E sad jelte, to više nije to, ali o tome više kada dođemo do tog dijela. Nego, krenimo mi od početka…:

Ovo je selo koje se zove Kindrovo a poznato je po tome što nije poznato osim što tu u blizini ima super tajni poligon za tenkove i borbena vozila. Nekad se moglo neometano ulazit na taj poligon, ali sad kako smo ušli u NATO postoje strogi sigurnosni sustav. Rampa. A evo ima i jedna tabla iz hladnoratovskog perioda – klik ovdje.

Prikaži Kindrovo na većoj karti

Evo jednog zanimljivog spomenika, tj spomen-ploče. Dakelm na ovom čarobnom mjestu, označenom i na prvoj karti gore, bio je valjda Ratni Kotar Brod od 43. do 45. Inače spletom okolnosti ovu ploču slučajno je pronašao Darki. Ono što su nedoumice glede ove ploče jest slijedeće: 1. gdje je stajala ta ploča? Pšto ne vidjesmo nigdje na ovom kamenu, stijeni nikakve rupe od tipli i tako to. 2. Jel stvarno moguće da je to postavljeno 21. 04. 1945? Ploča uopće ne izgleda toliko stara. A i Brod je oslobođen upravo 21.04.1945. Ne znam baš da je to netko klesao na dan oslobođenja. Bit će to da se netko zajebo, prije…

Ovo vam je hranilište. McDonalds za divljač. Lovci stave klopu tu i onda Bambiji to zobaju.

Bunar Šumarije, koji je kao što je vidljivo iz priloženog u poprilično derutnom i nikakvom stanju. Kada bi se okupili mi blogeri ljubitelji šuma, možda bi mogli napravit akciju. Kao mi blogamo, a nek čitatelji čiste. To je ovako u našem fazonu, takoreć.

Evo ovako izgleda ta kućica. Odnosno to je mašala kućerak. Međutim, samo jedna soba je u kakvoj-takvoj funkciji. Zahvaljujući našem socijalističkom planinarsom heroju Darkiju ova soba ima prozor. Kaže on da bi tu trebalo još nešto šalovat i gletovat, a i peć bi trebalo stavit unutra da bude to baš onako pravo planinarsko sklonište. Al eto, ko će to… Možemo mi napravit akciju da pišemo o tome a da drugi to realiziraju.

U toj prostoriji, kao što je vidljivo iz priložene slike, nalaze se drevni crteži iz perioda ranog traktorizma. Skladna kompozicija govori nam da se radi o iskusnom umjetniku.

Na jednom zidu nalazimo daklem i poeziju

Ove dvije stražarnice zapravo nisu stražarnice nego su hale. Iliti ćenife.

Uz GPSove i sva ta čuda moderne tehnike, ipak ne treba u pustolovinu bez staromodne karte. Inače, zanimljiva informacija da u svom lokalnom katastarskom uredu možete kupiti karta u mjerilu 1:25 000. Tj., dio koji vam treba.

Čovjek se i oznoji, pogotovo ako je neuobičajeno toplo za prosinac.

Kućica iz druge perspektive. Ako čovjek zaškilji i upotrijebi maštu, može izgledati poput nekakvog socijalističkog sindikalnog odmarališta na moru.

VATRA! Ja je zapalio, zato sam tako i ponosan na nju.

Čaj od borovih iglica. IGLICE OD BORA, IGLICE OD JEŽA, NE NASLANJAJ SE NA KAPIJU DOK JE FARBA SVJEŽA!

Inače, čaj je pripravljen na homemade peći koja se inače popularno zove HOBO STOVE iliti Skitinički šporet. Evo jedan zanimljiv tutorial kako tako nešto napraviti:

httpv://www.youtube.com/watch?v=bmAP4kv5O8c

Voila! Ovo je gotovi čaj o borovih iglica. Ukusan je, iako ne intezivan poput industrijskih čajeva. Kaže Darki može se pravit od svih crnogoričnih tih iglica, jedino je tisa otrovna. Tisa ima bobice.

Kranjske kobasice iz Konzuma.

Naravno, šta je odlazak u šumu bez tranzistora koji se prigodno okači na bor.

Komovica ljuta nama snagu daje

Nađe se svašta u šumi, kao npr. ovaj ambar s kuruzom

A na kraju napronog dana treba i leć spavat

Odlazak iz šume trasom

Ulazak u pitoreskno selo Oriovčić. To je kao mali Oriovac, samo što nije ni blizu Oriovcu koji je nebrodskom narodu poznat po tvornici namještaja Oriolik.

Oriovčić

Endštacion! Inače, vrlo zanimljiv koncept da na autobusnoj stanici ima koš za razbacit hakla u trenutcima dokoličarenja i čekanja autobusa.

I eto toliko za ovaj put. Sasma dosta.

Bis bald!

Papa Hrast

U šumi pokraj Brodskih Zdenaca nalazi se, vjerovali ili ne, najstariji hrast koji se može naći ovdje kod nas, star preko pet stotina ljeta. Zove se Papa Hrast, Quercus robur L., u narodu poznatiji kao hrast lužnjak.

U našim skromnim šumskim ekspedicijama koje su počele nedavno, odlučilo smo se posjetiti i starca. Svesrdnu pomoć u navigaciji dao nam je Darki, stari poznavatelj Dilj gore koji nam je svesrdno putem moderne tehnologije iscrtao rutu kako doći najbrže i najbezbolnije do starca, što ja svesrdno dijelim sa svekolikim pučanstvom i čitateljima mog skromnog bloga:

Prikaži Zdenci – Papa Hrast na većoj karti

Daklem, ovo je prikaz trase, tj. rute od sela Zdenci. A do Zdenaca se dolazi tako što na državnoj cesti Slavonski Brod – Našice, ako se krećete Jug-Sjever pravac, tj. iz Slavonskog Broda (a odakle drugo) poslije sela Podcrkavlje skrene lijevo kad ugledate tablu Brodski Zdenci. Ili samo Zdenci piše? Ne bih znao, nisam bio zadužen za taj dio trase.

Iz Zdenaca ulazi se u šumu makadamskom cestom i tako se sve vozi do ovog trenutka na karti kada pravac ulazi u šumu, jer logično nećete moći autom unutra osim ako nemate terensko vozilo, ili nekakvo bojno-oklopno vozilo kao npr. Patria.

Također je preporučljivo da se u šumu ide po danu, a ne po noći kao što smo mi to pametno napravili, ali što je tu je, srećom pa uvijek imam lampu negdje u jakni.

 

Promjer Papa Hrasta je, kažu 5.2m, a ja ću im morati vjerovati na riječ pošto nisam nosio meter. Također kažu da je potrebno 7 (sedam) odraslih ljudi da ga obujmi, tj. zagrli. To također nisam mogao provjeriti jer nas je bilo samo trojica, al po nekim mojim odokativnim proračunima mislim da je to tu negdje svakako.

Kao što je vidljivo i iz svemirske postaje, netko je urezao u koru drveta PAPA, jer je užasno teško primjetiti 500 godina star hrast, promjera preko 5 metara u šumi mlade bukve. Također je netko i zakuao tekst pjesme Milana Kaučića:

Tree-huger

I eto.. to je uglavnom to. Fotke naravno nisu spektakularne ako se uzme u obzir da je bila mrkla noć. Nažalost nismo naišli na nikakve seljane, lovce, lugara, Robinsona Crusoea ili nekog petog koji bi nam eventualno mogao ispričati kako drevno-drvenu priču, recimo o kletvi starog Papa Hrasta, ili nešto slično.

Kao što sam i ranije pripomenuo, ako imate oklopno vozilo ili terensko, čak se možete malo i zavući u šumu ako vam je stvarno mrsko hodati punih 400 metara kroz šumu sa ceste.

Darki kaže da pravi muškarci koriste mapu, a mulci koriste GPS. Al nije mi ništa rekao za digitalni kompas, koji nije da mi je trebao ali sam ga uključio, i to ovaj kao “noćni” jel baš onako izgleda fancy kad hodaš kroz šumu s tim u ruci. Izgleda kao da znaš.

Eto toliko od mene. Ako vas zanima još o šumi, onda preporučujem slijedeće štivo iz domaće radinosti:

Zbogom narode, Čaruga putuje – Čapljevik, zabroavljeno brodsko izletište blizu Rastušja.

Boravak u prirodi by Darki @ Fanfo.org – O nekim osnovnim skilovima možebitno potrebnim u šumi.

Zbogom narode, Čaruga putuje!

Riječi iz naslova su zapravo posljednje riječi Jove Stanisavljevića Čaruge netom prije nego su ga objesili. Pitanje se nameće naravno, zašto nazvati jedan šumski post posljednim riječima posljednjeg slavonskog Robin Hooda. E pa, ne bih bio ja ja a da vam to ne kažem. Pa ću vam stoga i reći. Daklem, kao što je poznato Čaruga je bio vođa Kola Gorskih Tića koji su obitivali po slavonskim šumama (Slavonian Sherwood), pa eto stoga onda je logično da Čaruginim harambaškim koracima i mi zakoračimo njegovim putevima (iako mi je do današnjeg dana nepoznato to dal’ je Čaruga haračio i po šumama Dilj gore, najbliže Dilju da mi je poznato iz njegove biografije je epizoda kad se skrivao u Donjim Andrijevcima gdje je liječio sifilis, izdavajući se za gospodina Nikolu Drezgića vojnog liferanta 17. pješadijskog puka).

No o Jovi Stanisavljeviću Čarugi biti će možda govora drugi puta. A sada – spetakl! Odlazak u šumu pod nazivom “Zbogom narode, Jimbo putuje”. Jimbo to sam, naravno, ja. Daklem kratki uvod. Moj drug Darki koji je certificirani alpinist, magistar povijesti, svetski putnik i još mnogo čega svašta što nije za priču a još i što je za priču je to da je on i certificirani čovjek od šume. Nešto ko Jovo Čaruga, sam što nema sifilis. I ne pljačka ljude. Zapravo jedina poveznica s Čarugom je šuma. No hajd, o tome po tome.

Modernom tehnologijom, satelitima, stereoitima, aklumbulatorima i ostalim božmeprosti novotarijama uspio sam upratiti naš put od sela Rastušje, živopisnog slavonskog sela koje je poznato po tome što se u njem rodio pokojni Dragutin Tadijanović, a koji je poznat po tome što je jedini čovjek osim Josipa Broza Tite kojem su digli spomenik za života na ovim područjima. Živa istina, čak je i on bio na otkrivanju tog spomenika i pri tome je dao nekakvu cinično-kao-šaljivu opasku. No, da se vratim na put u šumu. Daklem putem moderne tehnologije možete vidjeti upravo taj kratki hod od nekih kilometar i pol od Rastušja do Čapljevika koji, ako sam ja dobro skontao sa svojim skromnim topogradskim znanjem upravo taj proplanak na kojem smo mi napravili mali kamp. A da, daklem rutu možete vidjeti upravo ako kliknete na upravo ovaj link.

Idemo dalje za iste pare! Ono što sam također zaboravio prispomenuti, a trebao bih prije bombardmenta fotografija i kratkih opisa je zapravo to da smo mi išli u šumu napraviti malu reportažu o bushcraftu, tj. o tome kako se snaći u šumi i razbiti frajera a da te frajer pri tom i ne zakači. Zapravo, kako se samo snaći u šumi. Naravno kako ja nisam certificirani šumoljubac, to će napraviti naš Darkijani za naš mali magazin FANFO.ORG, pa eto nadam se da će on to brzo napraviti da možemo svašta nešto naučiti… tj., da vi možete naučiti pošto sam ja naučio radeći tu reportažu šnjim, jelte…

Sad se pokušavam sjetiti trebam li dodati još što možebitno-bitno, ali ako se ne mogu sjetiti, onda nije ni bitno pa jel tako. Stoga, neka bombardment fotografijama otpočne! BUM BUM!

Vođa puta vodi pjesmom “Odo majko, Bosnu branit!”

Ako ste se ikad pitali odakle dolazi paradajz koji kupujete u Kauflandu, onda vam samo mogu reći da nije odavde. Prvo zato što je u Kauflandu uvozni paradajz, a drugo zato što ovo nije paradajz nego paprika. I mene je zavaralo na prvu, da vam budem iskren!

Ovo je kuruz ovršiti, il kako se to već kaže kad se kuruz pokupi. Ne znam vam ja baš najbolje te stvari, ja sam čaršijsko dijete, al brate volim pojist ko seosko.

Vođa puta vodi budnicom: “Vukovi su preko Drine, prešli mili sine”

Eto to je taj Čapljevik. Nije ništa spetakularno, ali zgodno mjesto za bjeg iz grada s vremena na vrijeme. U blizini je i izvor pitke vode (za kojeg sam se sad sjetio da sam ga zaboravio uslikati, DOI!), ima i ova nadstrešnica što je dosta zgodno u slučaju neki elementalnih (NE VRIJEDIŠ TOLKO DUŠO, PRECIJENILA SI SE!) nepogoda. Za prave autohtone Slavonce koji teško svladavaju svaki veći uspon od bundeve ovo je također zgodno mjesto zato što nema nikakvih uspona i padova.

E upravo je taj Čapljevik i povijesno-historijsko mjesto, jer kao što je vidljivo sa slike priložite, ovdje osnovan brocki partizanski odred od jedno 24 borca prvoborca osmog srpnja četresprve. E sad, kako je Darki, kao što sam i naveo nešto ranije, magistar povijesti i profesor iste onda je on meni ispričao ukratko storiju o tome kako je osnovan partizanski odred od 24 borca ovdje. Problem cijele priče je u tome što sam ja, da budem iskren, malo to zaboravio a i nisam baš bio najskoncentiraniji kad je on to pričao, a nisam ponio ni svoj mali crni notesić gdje bi ja inače to zapisao i tako to, tako da postoji realna mogućnost da ću ja sad malo krivo ispričat ali uglavnom to je tu negdje, razlika u detaljima. Ovako je to bilo: Rade Končar, po kojem se zovu naše veš-mašine, šporeti, pa čak i notebooki je bio na tajnom zadatku u Berlinu gdje je trebao ubiti Adolfa Hitlera, Führera trećeg Reicha. Nažalost njegov plan je osujećen, međutim na vlastitu sreću Rade Končar je uspjeo uspješno pobjeći ukravši avion Junkers Ju 52 koji je i danas izložen u Muzeju Vazduhoplovsta na Batajnici. Taj avion je vozio Rudi Čajavec po kojem su nazvani kasnije mnogi televizori, pojačala za bas-gitare i svašta nešta. Uglavnom Rudi Čajavec i Rade Konačar su tako bježali i uspješno su od Berlina doletjeli do Banje Luke, međutim tamo su vidjeli mnoštvo ustaša i zlih Nemaca pa su nastavili dalje letjeti gdje bi se eventualno mogli neometano spustiti. I tako su došli do Čapljevika. E sad vi zamislite da spustite transportni avion u po’ šume… to je poduhvat i po! Logično, onda je mnoštvo seljana (njih 24) došlo da vide što se to događa, i onda je njih Rade Konačar privolio za anti-fašističku narodnooslobodilačku borbu. Poslije toga su išli u Crni Potok i tamo su, ako se dobro sjećam, pekli rakiju i zvonili zvonima kada bi krenio led. Tako je on to meni ispričao nekako, sad kažem… možda sam u kojem detalju ja to malo iskrivio…

Imena tih 24 sretnika, među njima prepoznajem ime FUNARIĆ STJEPAN, po njemu se nekad zvalo brosko naselje Slavonija I – Aleja Stjepana Funarića Jote. To Jota mu dođe valjda nešto ko spitzname, nešto ko kad bi ja kao partizan bio Jimbo Jonez BRKO! Ima tu još tih poznatih imena svim Brođanima koji su školstvo završili za one države, ja eto silom prilika nisam taj. Ove rupe su, po mojoj skromnoj procjeni, rupe od metkova, morebit 9mm PARA, a morebit i nešto drugo. 

Internet killed the video star! Ma nema tevelizoru smrti bez sikire…. No, o tom po tom. Nažalost ekološka svijest naših naroda nije baš na razini, pa tako shodno tome tako je i iza ovog NOB spomenika svršio ovaj tevelizor-aparat. Vidio sam, pisalo je na njemu GOLDSTAR, a bilo bi baš fora da je recimo Rudi Čajavec ili Končar. Samo ja ne znam dal je Končar proizvodio tevelizore, ali eto rećemo da je samo da bi ova moja “bilo bi fora da je” fora uspije.

Iako smo Darki i ja ponijeli svu živu i neživu opremu digitalnu GPSove i šta sve već ne, kao da idemo u Ande a ne u zaboravljeno brodsko izletište, mi smo također ponesli i kartu. Kartu naravno treba uvijek ponest jer Darki ne vjeruje u GPSove u potpunosti i kao karta je karta. Ja, iskren da budem, ja GPSu u potpunosti vjerujem. Čak sam i skovao jedan blagoslov: God bless GPS! Jer evo, neki dan idem ja u neki salon namještaja, sad da ne pričam cijelu priču i uglavnom izgubim se ja. Mislim… nisam se ja izgubio, nego sam došao u ulicu gdje je salon namještaja a njega tam nema. I onda nađem novu adresu, neku totalnu vanzemaljsku nikad-čuo (nikad prije ni bio tamo), a GPS me dovezo ko gospodina. Iako je bilo malo zeznuto vozit točak (baciklo za ne-slavonce) dok mi je u desnoj ruci mobitel-GPS, a ta ruka mi je inače zadužita za kočenje stražnjim točkom na točku. Eto toliko o GPSu od mene.

Prirodna izvorska voda i prirodna vatrena voda. Ova prva je iz netaknute prirode Kalnika, a ova druga iz netaknute prirode Bukovlja.

Bez alata nema zanata, nit kampiranja bez švedskog noža! Ili u našem slučaju, švedskih – noževa! Noževe naravno treba naoštriti fino jelte. To s oštrenjem noževa mene uvijek podsjedti na svinjokolje ili što bi mi Slavonci puno jednostavnije rekli – klanje. Uglavnom, sad ne znam jestel ili niste bili na klanjima, al to jedan show bijelosvjetski. Na ovom blogu, Bogu hvala ne nedostaje postova o raznoraznim klanjima svinja. Ali, ono što sam htio reć, tj. napisat, o noževima i klanjima. Na svakom klanju mora biti majstor. E sad… majstor može biti tko je već zaslužio – možda i sam gazda domaćinstva, možda komšija, možda kum… uglavnom majstor je onaj koji nosi ponosno titulu majstora za klanje. Ono što je bitno je to da majstor ima svoj nož. I to je NJEGOV NOŽ. Taj nož ne smije nitko ni pogledat, a kamoli išta da radi šnjim. E pa da, jednako kao i Stephan Macci! Nitko ne smije ni kontemplirat o njegovu nožu. A taj nož je, u 99% slučajeva neki nož i 70-ih godina minulog nam stoljeća čija je drška redovito zaljepljena izolir-trakom. Ali to je najbolji nož u vasioni, i svi nek se prema njemu odnose kao prema Kovčegu Saveza. Inače će ih spržit bijes majstora za klanje.

Ponekad treba nešto i isteserisat, malom ručnom pilom.

A kad je čovjek na kampiranju treba nešto i žvaknut, a što li je bolje od kobasice iz Kranja koju zovu kranjskom kobasicom? Iako zapravo ovo nije kobasica iz Kranja nego iz mesnice koja spravlja te svoje delicije u selu Bartolovci koje je pokraj Broda koji je daleko od Kranja koji je u Sloveniji.

Kranjske kobasice iz Bartolovaca izložene nemilosrdnom djelovanju vatre.

Raznorazne điđe…

Kuharice manje zbori, da ti jelo ne zagori.

Gotove kobasice! Jes da baš ne liče sad nešto super krasno, ali super krasno su ukusne. Njam njam.

Svinjska vratina, malo kobase i otkriće godine – sir Baća! To je domaći sir iz Babine Grede, o kojoj je u nekoliko navrata također bilo priče na ovom blogu. E uglavnom sir je domaći a može se kupiti, čini mi se u Konzumu da mi je Darki rekao. Sir je prva liga. Totalno, a ja bih znao jer sam ja siroljubac. Stvarno vrhunski sirček.

Ovo je improvizirani šator od kabanice s Hrelića. Taj Hrelić im dođe nešto ko Avenue Mall, samo na otvorenom, tako barem kažu. Uglavnom kako to napravit, tj skloniti se od elementalnih (POGRIJEŠILA SI DUŠO, PROMJENILA SI SE!) nepogoda koristeći kabanicu, komad kanafe i malo drveta pročitajte uskoro na FANFO.ORG (ovo je kako kad Yutarnji napiše “čitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg”. Kakve budaletine).

Također čitajte i kako napraviti ležaljku od šatorskog krila! 

I na kraju, pred mračak vrijeme je i da se krene kući. Vođa puta pjeva: “Ja sam vojnik sreće, mene metak neće”.

Čiča miča gotova je priča. Nadam se da ste nešto naučili danas, ja eto znam da nisam.

Cheers!

Ja sam Roka iz Crnog Potoka

Kad sam bio klinac, a da, vjerovali ili ne i ja sam nekad bio klinac ,razne legende su se pripovjedale o strašnom mjestu zvanom Crni Potok. Zapravo Crni Potok i nije strašno mjesto, niti se nešto strašno pripovjedalo o njem, međutim samo ime Crni Potok meni kako klincu je davalo osjećaj jeze i straha. Ja sam imao u glavi napušteno selo gdje jašu bezglavi konjanici na skeletonskim pastusima, a kroz pola sela teče crna tekućina – Coca Cola.
Crni Potok. Black Creek.

Zapravo Crni Potok je selo na Dilju, kraj šume Cerovac, 15km od Slavonskog Broda, a svoju sudbinu fantomskog sela doživjelo je 1964. za vrijeme velikog potresa kada je selo oštećeno. Kako pripovjedaju moji stari, selo je još od prije bilo osuđeno na propast, poslije završetka WWII. Komunikacije se sa selom su bile loše, voda i struja nikad nisu došli a poslije potresa lokalni političari odlučili su da je bolje da se cijelo selo raseli nego da se popravi, opskrbi vodom, strujom, telefon i poveže sa svijetom. I tako nekad, kažu lijepo selo, se osulo, Crnopotočani se rasuli po Bukvolju, Ješeviku, Kindrovu, Oriovčiću i dalje, najuporniji su ostali da bi selo po popisu stanovništva iz 1991. imalo 5 stanovnika, a 2001. 0. (1948. po popisu bilo je 110 stanovnika)
Za više o Crnom Potoku preporučujem post kod kolege blogera DivanSkitnje.

Ja kao veliki pustolov, filantrop, humanist i jebivjetar odlučio se nakon 10 godina premišljana na dugi pohod ka Crnom Potoku. Na put ka Crnom Potoku vodio me moj veliki drug (fakat je velik, viši je od mene), također filantrop, humanist, dipl. povjesničar i planinar. Ima čovjek šešir planinarski i sve. Penjo se po Iranu i štatijaznam. O Darkiju se radi uglavnom. Znate ga.
I uglavnom tako nas dvojica krenusmo iz Ješevika ka Crnom Potoku.
Ja sam se malo potrudio pa putem evrovizijskog prijenosa imam satelitsku snimku kako doć do Crnog Potoka od poznatih velebnih mjesta Oriovčić i Ješevik.

Dakle ako ipak ne znate doć do Ješevika ili Oriovčića, ja ću vam reć kako. I to odma sad. Dakle u Ješevik (ili Ježevik kako svuda piše, a svi kažu JeŠevik) dođete tako što dođete u Bukovlje (izlaz iz Slavonskog Broda ISTOK) i onda preko Vile Igrača dođete u Ješevik (u Bukovlju postoji putokaz za Ježevik).
A u velebni Oriovčić. Dakle ovako. Izlaz iz Slavonskog Broda i to, hajd nazovimo ga SJEVER, dakle kod velebnog kružnog toka, dođete na cestu ka Našicama i dalje Mađarskoj, Ukrajini i šta ja znam gdje sve već ne. Dakle kad dođete u velebno selo Grabarje, postoji putokaz za Oriovčić skrenete tu i onda opleti kroz dokle ide.
Iz Ješevika je, koliko mi se čini, najbrže, tj. najkrače. Dakle put vodi kroz šumu Cerovac koja je relativno OK i možda bi se čak i terencem ili traktrom moglo doći do sela da šumarija nije napravila pizdariju pa posjekla brdo hrastova i ostavila ih da leže na dobrom djelu puta. Uglavnom 4km kroz šumu samo naprijed.
Iz Oriovčića se pak može i biciklom, pogotovo ako imate kakav moderan bicikl sa brzinama, dobrim ripnama i zvonom dakle samo kroz selo pa cesticom i tom trasom i gore-dolje, gore-dolje i tako se vozite i vozite i onda kad dođete do djela gdje se trasa cijepa (desno i lijevo, kod obilježene kote men se čini 73 ak sam dobro pročitao sa stupa) samo desno dolje i spustite se u velebno fantomsko selo Crni Potok.

Mi smo se kao pješaci-rekreativci odlučili za put kroz Cerovac gdje sam se ja jednom davno bio kao lovac-junior.

Na putu kroz šumu našli smo na štenca, tri mjeseca starog koji se izgubio ali smo ga uspješno vratili vlasnicima – u Crni Potok. Iako sam napisao da je Crni Potok napušteno mjesto, u Crnom Potoku ipak ima ljudi.
Naime sada u Crnom Potoku živi gospodin Jerković iz Oprisavaca koji ovdje uzgaja svinje, nekad prije i koze al kako sam kaže ne ide. Nakon 4km šetnje kroz šumu dobro dođe rakija kojom su nas domaćini pogostili.
Dolazak u Crni Potok bi preporučio svakome ko voli takvu vrstu obilazaka, napuštena sela ili recimo filmove poput Deliverancea. Iskustvo je apsolutno odlično.
Malo smo upali u divan s domaćinima, gorespomenutim g. Jerkovićem, njegovim sinom i 4-5 unučadi koliko ih je bilo. Tu su, kažu, otkako je Meter župan (Jozo Meter, op.a.), dakle po mom sječanju nekad od 1991. ako se ne varam.
Uzgajaju svinje i kažu da u Hrvatskoj postoje samo još tri takve “farme”, prirodni uzgoj, organska svinjetina.
Pa ukoliko trebate svinjetinu, još ktome domaću ne hranjenu koncentratima i pizdarijama, dao sam malu reklamu. Na Brzoj Cesti u Brodu se možete predbilježit za pečenke i/ili debele svinje.

Crkva, u derutnom stanju, pokazatelj da je ovdje nekad bilo selo. Na fasadi piše “1937”.

Od nekad, kažu lijepog sela, ostalo blato do dupeta.

Derutna kuća, uz Crkvu naj “očuvaniji” dio sela, na fasadi piše 1941. Misli smo da je škola u pitanju, ali konzulitiravši se sa svojim starima rekoše mi da Crni Potok nije imao školu. A gdje su mali Crnopotočani sticali osnovno obrazovanje ostaje i dalje ne razjašnjeno.

Popivši rakiju za rastanak, pozdravili smo se i otišli dalje preko Dilja ka Ljeskovim Vodama.
I ipak nije Crni Potok fantomsko mjesto, već samo jedno u nizu brdskih sela koja su otišla u nepovrat.

Kaže poslovica: “Nedo Bog rata i slavonskog blata!”
Tu je nekad, kažu knjige bilo more, čekalo me pa presušilo

 Toliko o Crnom Potoku od mene. Pustolovima i ostalim dokoličarima u blizini Broda preporučam, ostalim u neblizi Broda opet preporučam onda neko fantomsko selo u njihovoj relativnoj blizini.
Ko zna… možda za koju godinu i napravimo Blogersku Olimpijadu Fantomskih Sela.

 

 

 

 

 

Biciklistička staza Slavonski Brod – Gajna

Recesija je, kriza je, na čelu države nam je srebrna lija. Reko bi čovjek zlo i naopako. Situacija od zla oca i još gore matere. Treba se štedit, treba se racionalizirati. Ipak to ne znači da život treba stati, naprotiv, kao što bi rahmetlija Freddie Mercury rekao:“Show must go on”, a nešto prije njega rekao je i slično i Marko Aurelije, samo na latinskom: “Navigare necese est” a u našoj slobodno prevednoj inačici na hrvatski jezik koristio je taj izraz i onaj lik što je bio nekad premijer nam države i to sloganom: “Idemo dalje!”.
I zaista idemo dalje, međutim ako idemo dalje ne moramo nužno ići dalje osobnim automobilom, vlakom, avion, autobusom ili borbenim vozilom nego dalje možemo ići i recimo biciklom. Bicikl je mirikl što bi reko Čeh, to je budućnost, ne može valjda milijarda Kineza biti u krivu. Da o ekolološkoj strani i ne pričamo.
Tako da sam ja odlučio napraviti putopis koje znam napraviti sporadično na ovom svom skromnom blogu međutim zbog trenutnog stanja (ili kako je meni u odbijenici MOZŠa za stipendiju rečeno: “zbog poznatih financijskih teškoća”) odlučio sam da zaobiđem sva prijevozna sredstva koja troše benzin, dizel, kerozin, metanol, kravlju balegu, struju ili neki drugi energent i da se odlučim za vozilo koje koristi moju , što bi braća Srbi rekli – sopstvenu snagu. Pošto nisam neki šetač, a romobil, skateboard ili pogo-štap ne posjedujem, odlučio sam se za svog crnog pastuva zvanog Đuro, sorta autohtoni južnokalifornijski baciklo. Ili točak što bi mi Šokci rekli jednostavno.

Prije par dana krenio ja na kavu u obližnje selo, 20km udaljeno od Slavonskog Broda, a zove se Oprisavci, pitoreskno selo u brodskoj posavini. Lijepo selo, župnik u selu vlč. Sokolović, meni predavao inače filozofiju u srednjoj školi. To su neke osnovne generalije. I tako sjedim ja u lokalnom kafiću koji se zove “Babilon” smještenom točno prekoputa seoske crkve i promatram kako prolazi čorda. Čorda vam je inače kad se blago vraća sa ispaše, u ovom slučaju krave, zapravo dosta i rijetka pojava u novije vrijeme, al eto Bogu hvala, u Oprisavcima se i taj običaj zadržao. Idu krave same svaka svom domaćinstvu, a zanimljivo je bilo da je jedna krava ničim izazvana došla na relativnu bilzinu meni, pogledala me i zamukala. Ničim izazvana. Nije mi baš bilo svejedno, pošto nisam ja baš ljubitelj krava, velika je to beštija i rogata, a ja dijete ipak gradsko. Al ipak sam se stoički držao i srkao kavu kao da me ne tangira ni pola posto njeno očigledno provociranje. Laknulo mi je kad je otišla ipak.
Srknio ja kavu, platio, uzjahao Đuru i krenem nazad put Slavonskog Broda kad ugledam znak kraj skretanja za zaštičeni krajobraz “Gajna” na kojem nacrtam čova na biciklu s kapom (ko mene da su nalipili na znak) i piše: Sl. Brod – Gajna. Nešto mi je govorilo da se možebitno očigledno radi o biciklističkoj stazi koja vodi iz Slavonskog Broda put Gajne (i vice versa vjetrovatno) i ja sam odlučio da moram probati tu stazu pa što onda nebih napravio i mali putopis. Stoga slijedi putopis, odnosno opis biciklističke staze “Slavonski Brod – Gajna”.

Biciklistička staza počinje na samoj sjevernoistočnoj granici grada, tj. kod brodskog Avenue Malla koji se zove “Supernova” odnosno u blizini OBI-a. Početak staze označen je kartom koja je gore i prikazana.

Ipak sam ja napravio i svoju kartu kretanja koja je možda bolje vidljiva. Žutim strelicama označena je biciklistička staza (ili bolje rečeno “trasa”) Slavonski Brod – Gajna, a ovom nekom magenta T-Com bojom moja povratna ruta kroz posavska sela.

Biciklistička staza je obećavala puno na samom početku, no to nije potrajali dugo jer nakon jedva pređenih stotinjak metara ovako je naprosto završila u travi. I tih stotinjak metara je sve što se može pričati o “stazi”. Jer staza bi trebala, barem po mojoj nekakvoj izopaćenoj logici, podrazumjevati poseban put za bicikliste. Međutim taj poseban put je dugačak, kao što sam rekao, stotinjak metara a ostale kilometre “staza” se dijeli s ostalim sudionicima u prometu, odnosno odvija se po državnoj i nekoliko županijskih cesta.
Silom prilika sam, eto, u nekim bratskim republikama poput SADa i SR Njemačke imao prilike vidjeti biciklističke staze koje su uređene kroz razne krajobraze, šume, gajeve, močvare i štajaznam šta već sve ne. No dobro.
Prokleta je Amerika i zlato što sja.

Ovo je bila moja prva zamjerka. Iako je biciklistička ruta lijepo zamišljena da vodi kroz razna pitoreskna sela u brodskoj okolici, jednostavno mi nije jasan onaj koji je rekao da ruta treba ići nadvožnjakom preko autoceste i to nadvožnjakom, dijelom magistrale, tj. državne ceste, kada nešto niže dolje ima perfektno dobar pješački nadvožnjak koji skrati put za nešto sitno ali je mnogo manje opasniji od ove prometne prometnice.
Stoga sam ja napravio prvo i jedino odstupanje od trase, jer nisam imao suicidalne namjere, i vratio se nazad i prešao autocestu na pješačkom nadvožnjaku.

Evo zar ovo nije puno ljepše. Tim više što s druge strane nema ovakvih prepreka pa se može zafurit nizbrdo fino bez kočenja u podnožju.

S onu stranu autoceste nalazi se pitoreskno selo Bukovlje, gdje sam kao klinac često išao na kirvaj, a tud se slavi sv. Terezija. Razlog tomu je što mi je pola familije iz Bukovlja, pa meni onda Bukovlje dođe skoro kao hometown. Iako sam rođen i odrastao u dalekom Slavonskom Brodu koji se nalazi velikih 6km južnije.
No da se vratim na trasu ili “stazu”. Dakle na raskrižju možete lijevo u Firov Kraj, pa dalje do Podvinja kod pekmezara, ali nas to ne zanima, nego treba skrenuti desno prema downtown Bukovlju pa i dalje prema Vranovcima.

Kad se prođu Bukovlje i Vranovci dolazi se na ovaj nizbrdno-uzbrdni pravac koji se zove, a kako drugo nego – Dolac.
Moram pripomenuti, ovo je i potencijalno najopasniji dio rute zato što ovdje vozači imaju tendenciju testirati svoja vozila do krajnjih granica brzina.

Kraj Dolca i znak da se skreće lijevo prema selima Šušnjevci i Korduševci, a i dalje prema jezeru Ljeskove Vode.

U Šušnjevcima znak kraj crkve sugerira da se ide ravno, iako su jedina dva moguća pravca lijevo i desno, u ovom slučaju desno jer se tako pruža glava cesta. Inače u Šušnjevcima sam zaradio svojih prvih sto kuna od fizičkog rada jer sam kupio šljive kod prijateljevog rođaka. Il je to bilo u Korduševcima? Davno je to bilo.
Il je bilo 200 kuna? Idemo dalje.

Sada znak sugerira da skrenemo nekom baji u dvorište, jer moguća dva pravca, kao što je vidljivo, su lijevo i ravno. Međutim ovo ravno zavija ka desno nešto dalje, pa valjda zbog toga desno.
Inače ova cesta ravno ili desno, kako se uzme, za mene je predstavljalo veliku enigmu jer nisam nikad bio tu. Koliko se ja mogu sjetiti.

Selo koje se zove – Vrhovina. Krajnje sjeverna točka rute, staze ili kako već. Ja moram priznat da nikad nisam čuo za to selo. Eto sramota, znam, ali ne sjećam se da je iko ikad spomenio ovo selo, niti sam ja tu ikada bio. Ali za sve postoji prvi put.

Idilična slavonska panorama. Sijem žito raste vjeverica.

Ovo je pogled, takoreć vulgarno, “zguza” – odnosno ovo je cesta koja vodi iz Vrhovine ka Klokočeviku.

U Klokočeviku znak nam pokazuje da treba skreniti desno i spustiti se turbo ravnom cestom u selo koje se zove Trnjani. Jedna od ljepših relacija inače koju nažalost nisam slikao jer da sam stao slikati izgubio bih inerciju koja me pogonila dolje.

No eto ipak komadić, kraj te ceste, i znak koji nam kazuje lijevo, odnosno opet ka istoku ovaj put prema selima Selna i Garčin.

U Garčinu nisam mogao a da ne stanem i da ne slikam spomen ploču Vjekoslavu Klaiću koji se ovdje rodio. Eto još jedan zanimljiv detalj za sabrane gluposti moje malenkosti. Ja sam donedavno mislio da se u Garčinu rodio Bratoljub Klaić, autor meni najzanimljivije knjige u Hrvata: “Riječnik stranih riječi”. Da bi stvar bila gora, uvjerio sam sijaset ljudi u to. Ali evo, da se riješi jednom za svagda – Bratoljub Klaić, iako također Slavonac, nije se rodio u Garčinu nego u Bizovcu, poznatim po toplicama, a inače u blizini Valpova, ili za one kojima još nije jasno, relativno blizu Osijeka.
Prokleti Osijek, sva slavonska blaga slijevaju se na obalu Drave!

U Garčinu, kao što znak sugerira, skreće se desno prema Bickom selu.
Jamačno se pitate zašto se Bicko Selo zove baš tako. Naime ovo selo ima dugačku biciklističku tradiciju. Biđani su vrsni biciklisti od vajkada. Malo je poznata činjenica da je badžo, ili pašanac Lancea Armstronga baš iz Bickog Sela. U Bickom Selu je od dolaska Šokaca na ovo područje vožena utrka Turni đir Slavonije, a zvao se tako jer se điralo po Slavoniji na bicklu, a zna se da se na biciklu sjedi turom, il da prostite dupetom. Kasnije su u znak zahvalnosti pionirskom pothvatu biciklističkih utrka Biđana dvije najpoznatije svjetske utrke preuzele nazive – Tour de France i Giro di Italia. Bicko selo je koljevka biciklizma. To je dosta slabo poznati faktografski podatak, ali eto tako je.

Slavno Bicko Selo presjekla je žila kucavica ovog dijela Europe, autocesta Bratstvo-Jedinstvo ili danas autocesta A3-samo-što-je-nismo-prodali-turcima.

Đuro
Slavonska idila #2

Slavno selo Oprisavci. Ne znam zašto, ali meni jedno od dražih sela u brodskoj okolici. Možda zbog čorde. Nemam pojma, ali jako mi se sviđa ovdje.

I zamislite ovo, dođete pred sam kraj rute, staze ili kako već i nema znaka na raskrižju kuda da idete! Ne znam kako je to uspjelo promaknuti realizatorima ovog projekta. Srećom pa sam ja u Oprisavcima kao kod kuće. Dakle na raskrižju kod Crkve skrenuti desno u smjeru Poljanaca i drugih sela. Ravno cesta vodi do Svilaja pa i dalje do Babine Grede ako ste baš uporni.

Rode, il kako bi Gundičani rekli “rode” samo u muškom rodu. Oni za rodu kažu “rodo”.

 

I evo nas na samom kraju! Zaštičeni krajobraz Gajna.
Drumroll
DR DR DR DR DR DR DR DR DR

Pa i nije nešto, ha?
Livade, močvarica i krave što pasu. I sve ograđeno.

Krave što pasu.

 TIP: Pauzu napravite u kafiću Babilon u Oprisavcima, prekoputa crkve. Naime i zaime, to sam htio i ja, al meni nešto pade napamet da ja kao napravim u nekom drugom kafiću recimo u Poljancima ili Trnjanskim Kutima. Kadli vraga! Nijesam birtije na glavnoj cesti našao do Vrbe, što je već maltene predgrađe Slavonskog Broda! Stoga, kava i odmor u Babilonu.

Cesta Poljanci – Trnjanski Kuti i Poljanci – Zadubravlje. Pratiti glavnu cestu prema Trojanskim Kutima.

Pauza u Ruščici.

 Ovom znaku se obradovah jako jer sam već poprilično bio umoran a nisam napravio poštene pauze nikako do same Rušćice. A i vode mi ponestalo, a na đermu kod Kuta nikog nije bilo. A nije ni škripao doduše.

I na kraju moj pokušaj slikanja židovskog groblja koje je opasano visokim zidom.

Kako na kraju završiti.
Pa eto. Kratak putopiščić. Kao što sam na početku rekao, je kriza, ali ploviti se mora preko sinjeg mora, pa skejt pod noge, bicikl pod sebe, stanite na pogo-štap i idemo plovit. Jer se mora. Pa dok se boje ne otope.

Bis bald!

 

Kava u Vukovaru

Kaže meni baka danas poslije ručka: “A ti to ideš poslom u Vukovar ili onako… da ti guzica vidi puta?”
Normalno je zaključiti da ja u Vukovaru nemam nikakog posla, a poznato je od davnina da imam propeler u guzici koji me goni stalno negdje, pa joj onda i odgovorih: “Odo da mi guzica vidi puta!”
Inače, izraz “da ti guzica vidi puta” je jedan od mnogobrojnih narodskih izraza koje nisam nikad shvatio, počevši od činjenice da za početak guzica nema oči s kojima bi gledala. Osim ako slučajno ne progleda na hemeroide, što je u mom slučaju, da kucnem u drvo (kuc-kuc) barem zasad neizvedivio.
Druga stvar, da i guzica ima oči ili da progleda na hemeroide opet što bi vidjela? Pa veliko ništa, jer je guzica tokom puta utonuta u sjedalo prevoznog sredstva. Time dakle, ustvrdivši da se jedino onda može raditi o nekakvoj narodskoj metafori – može se zaključiti da je guzica putnik nenamjernik – u narodu također poznat kao lelemudan.
No dobro.

Moj drug Strizibuba i moua tako s vremena na vrijeme sjednemo u kola, on ćaći ukrade kola i ENC gedžet pa onda uludo palimo naftu i trošimo gume, Bože sačuvaj.
Jednom smo išli eto silom prilika, kao danas što smo išli u Vukovar, u Osijek, pa je to bio svojevremeno putopis koji je na mene navukao bijes i ogorčenje mnogih građana Osijeka, u narodu poznatih pod kolokvijalnim nazivom “Lege” koji su maltene pribili na stup srama Slavonije i Baranje iako sam ja, eto imao najbolju namjeru.
Al’ kako kaže filozof iz naroda: “Put do pakla popločen je dobrim namjerama” ili kako bi Ratko Milić – Koko, protagonist cijelog serijala knjiga za omladinu iz pera Ivana Kušana rekao: “Misliti je drek znati”.
Upravo tako, misliti je drek znati, stoga se ja u ovom kratkom putopiščiću popraćenim fotografijama neću niti jednom rečenicom osvrnuti na Osijek.


Genijalnom providnošću naše genijalne Vlade kojoj je na čelu genijalni providni doktor premijer i mi Slavonci imamo još brdo autoputa koji uz postojeći socijalističko-komunističko-nazadnjački auto-put Bratstvo-jedinstvo imamo i kapitalističko-hrvatsku-naprednu auto-cestu koja nosim ime ‘Slavonika’, a dio je famoznog koridora Budimpešta – Ploče.
Zašto se cesta zove Slavonika, a ne recimo Slavoniana ili Šokača turbo-brznica meni je, iskreno da vam kaže, nejasno. Ne znam na što treba asocirati ovaj sufix -ika.
Možda ne bi bilo zgoreg pripromenuti da Osječani, koji se neću doticati u ovom putopisu, u svom gradskom slengu imaju dosta riječi koje završavaju s tim sufiksom. Pa onda tako recimo za svjetski poznatu plažu Copacabana koja se nalazi na obalama velebne euroazijske rijeke Drave kažu “Kopika”, a recimo kada španciraju velebnom avenijom koja nosi ime po poznatom biskupu J.J. Strossmayeru onda kažu “Štrosika”.
Ne bih ništa preudicirao, ali mislim da je osječki lobi zajedno sa slobodnim zidarima, udruženim razvijačima pita i licitarskom ložom nekako utjecao da naša velebna vlada nadjene ovo ime auto-cesti.
A možda i nisam u pravu, iako mislim da jesam, ali da se opet pozove na Ratka Milića – Kokoa: “Misliti je drek znati.”

Rekao sam da neću spominjati Osijek niti jednom rečenicom, pa tako niti jednom fotografijom, da ne bih opet na sebe navukao srdžbu&bijes osječkog življa. Ipak ovdje imamo jednu zgradu, odnosno nekakav kompleks koji se možda i tehnički ne nalazi u Osijeku, a možda se i nalazi, ne bih najbolje znao pošto nisam vrstan poznavatelj administrativno-teritorijalnih granica Osječka općine, ali mislim da je fotografija zanimljiva time više što ja ne znam što je to. Odnosno što je to neka bilo.
Pa ukoliko netko zna i može pomoći, slobodno nek viče.


Tenk M-84, ponos jugoslavenske vojne industrije, najvećim dijelom rađen i sklapan u tvornici Đuro Đaković Specijalna Vozila u Slavonskom Brodu.
Svojevremeno predstavljao je najbolju inačicu poznatog sovjetskog tenka T-72. Ovaj tenk je uništen u Bitci za Vukovar i to na Trpinjskoj cesti koja je dobila naziv “Groblje tenkova” jer su hrvatske snage imale nevjerovatan uspjeh pri uništavanju kolona tenkova JNA.

Spomenik zapovjedniku obrane Borova Naselja, legendi domovinskog rata general-bojniku Blagi Zadri koji je najzaslužniji za organiziranje obrane Borova Naselja, i time najzaslužniji za nevjerovatne uspjehe na Trpinjskoj Cesti. Prvi je vodio svoje suborce u borbu, a u zadnjoj borbi je je stradao od rafala puškomitraljeza s jednog oklopnog vozila JNA.

Kuća preko puta spomenika Blagi Zadri i “Groblju tenkova”.

Vukovarski vodotoranj je, ne samo simbol ratnog Vukovara, nego i simbol domovinskog rata. Impozantna građevina, moram priznat, najveći vodotoranj koji sam ikada vidio. Dugo se debatiralo što sa vukovarskim vodotornjem i mislim da je odlučeno da se neće obnavljati, nego da će ostati uspomena na stradanje Vukovara.

Samostan i franjevačka crkva sv. Filipa i Jakova su u ratu teško stradale. Danas je samostan obnovljen, a u crkvi radovi i dalje traju, koliko sam uspio vidjeti – pri kraju.

Na Dunavu.

Rijeka Vuka, po kojoj je i Vukovar dobio ime.

Brodica usidrena na Dunavu koja se zove “Tufna”! Genijalan naziv za brodicu. Iako brodica nije tufnasta, ili barem koliko sam ja vidio, nema niti jednu tufnu – ime je čista petica. Meni je riječ tufna sama po sebi zanimljiva jer je zapravo nisam nigdje niti čuo izvan Slavonije, ali opet ne mogu reći da je to neka naša riječ. A iskren da budem nema niti Klaića u kući.
Ali zato imam enciklopedijski rječnik… baš ću pogledat.

tufna ž mn tufna/-i> reg. točkica, mrljica (ob. kao uzorak, na tkanini i sl.) //tufnast prid. koji je ispunjen tufnama, točkast. *njem. Tupf

Dakle germanizam. Googlanjem sam otkrio da je i poznata u B&H, pretpostavljam da je poznata i dalje. Samo, eto zanimljivosti, nikad tu riječ nisam čuo van Slavonije.
Daljnim goooglanjem sam uočio da i postoji hostel Tufna u gradu Osijeku za koji sam rekao da se neću osvrnuti niti jednom rečenicom u ovom postu.

I dalje na obali Dunava, ova zgrada me podsjetila na jednu zgradu u centru Srebrenice.
Valjda sve spaljene zgrade isto izgledaju da podsjete na zlobu i idiotluk.


Hotel Dunav

Silos Đergaj kod Bršadina.

I tu završava naša kratka vukovarska priča.
Prošli smo kroz mnoge gradove, počevši od Osijeka za koji sam rekao da neću spominjati niti jednom rečenicom u ovom postu, pa dalje Vinkovci i Županja i na kraju – back to Brod.
Iako sam izostavio sve ove gradove, ponajviše zahvaljujući činjenici da smo prošli kroz njih samo brzinom svjetlosti, ipak ne mogu da se ne osvrnem na jednom nezaobilanzno mjesto na karti Slavonije.

To su dakako, Gundinci, centar svijeta, vrelo civilizacije, prvo mjesto pored omražene Babine Grede.
Kratka crtica iz povijesti. Zašto se Babina Greda zove baš tako. Naime, Babina Greda, kažu mi vrsni geografi, geomorfolozi, geodete, gerontofili i ostali ge-ljudi nalazi se na blago povišenoj ravnini koja se stručno zove – greda. Eh ti, i stručnog izraza…
Uglavnom, sada legenda ruralna kaže da je na toj gredi na kojoj je danas Babina Greda, neka baba koja se eto recimo da se zvala Manda imala tu nekakvu zemlju. Na gredi. A inače, specifičan je položaj Babine Grede jer ju okružuju tri vode (iskren da budem, nikad nisam vidio nikakvu vodu iako sam bio u Babinoj Gredi na kirvaju bio… pa jednom sigurno!). I šta se dogodilo, poplavile vode i jedino baba Manda ostala suva na svojoj gredi.
I otada je to Babina Greda.
Tako barem kažu Babogreci. Inače Babina Greda je vrlo specifično selo, svakako preporučujem da pročitate ove tekstove.

Ali Gundinci zato. Velebno selo. Šoru nikad kraja. Dobilo ime po gunji, odnosno po dunji. Voću koje ima zadatak da se stavi na ormar i da miriše. Vrlo jednostavno zapravo.

Ovo je roditeljska kuća mog kuma, naravno u Gundincima. Pa šta vi mislite da bih ja uz’o kuma od bilo kud. Je, al ma’unu.
Gundinci i možda Živince. To jedino dolazi u obzir.

Ne bilo zgoreg da završim s gundinačkim bećarcem:
Mala moja, evo ti ga evo
Pa sa njega – gledaj Sarajevo

 

Slavonske ekloge

Etno selo Stara Kapela
(u pozadini svira Berde Band, a pjeva Leonard Cohen)

U svakom slučaju valja gledat Dnevnik, makar i bila sezona kiselih krastavaca. Eto i taj rat sad što je počeo u Gruziji, pa Olimpijada u Kineziji događanja uvijek ima dakako iako se o njima redovito lakše&brže informirati putem weba da ne kažem interneta.
I tako slučajno gledajući Dnevnik, taman dok su završili ruski tenkovi i kinezijski vatrometi, ubaciše jedan onako veseli prilog jel da malo podignu gledatelje koji su možebitno potonuli nakon tužnih vijesti sa istoka nam starog.
Novinar pred tablom nekog sela stoji, i kaže: “Dobar dan, nalazimo se u eko selu Stara Kapela gdje vam ne trebaju mobiteli.”
I onda je uzeo i bacio dva mobitela iza ramena. A mobiteli vam ne trebaju zato što tamo valjda nema signala.
Mene je taj prilog zaintirgirao jako, ne zbog toga što nema signala nego zbog toga što su prikazali lijepo seoce uređeno fino da sam ja odmah poželio da se tamo preselim, istopim sav svoj escajg iliti beštek i prekujem ga u zvonca za krave. Jedno vrijeme sam se bavio mišlju da se odselim u Istru da tamo uzgajam vino i bavim se filozofijom, ali sad gledam tu Kapelu na TVu, pa što bih morao potezati daleko do Istre, mogu ovdje fino uzgajat krave i bavit se poezijom.

Ne bilo meni i mom drugu nedorečenom teško da potegnemo do 30ak kilometara udaljenog sela (pogotovo ne nakon 1000km prijeđenih u minulom vikendu).
Malo sam se potrudio pa pripremio jednu kartu koja bi trebala dočarati geografski položaj Stare Kapele u odnosu na Slavonski Brod i okolicu odnosno Požegu i okolicu.

Dakle krenete sad ovom državnom cestom D ne znam koji broj s kojom možete do Zagreba a možda čak i dalje ako vam se ne plaća cestarina za auto-cestu. No prije nego što dođete do Zagreba ili možda čak i dalje dođete u jedno živopisno selo koje se zove Batrina a meni je poznato samo po dvije stvari a to je da tu vlak Zagreb – Vinkovci staje na stanici koja se zove Batrina – Nova Kapela jer je to veza za Požegu valjda, i druga stvar je da je to selo u kojem se uzgajaju lubenice (barem tako reklamira neki lik – BATRINSKA LUBENICA 2KN). Al ja lubenice ne volim, tako da je za mene bitniji ovaj dio s vlakom Zagreb-Vinkovci i obrnuto.

Državnu cestu D ne znam ni za ovu koji broj država je svježe napravila, asflatirala, uredila i sve to lijepo napravila tako da se sad milina vozit od Batrine do Pleternice.

Do samog sela vodi mala uska cestica koja je u selu i glavni šor, a ovo je kraj sela, i prvi put u životu sam vidio da jedna cesta ovako završava. Odnosno da završava uopće. Inače ceste ne završavaju tako da je nema više. Spoje se na drugu cestu, vode u Rim… nešto… ova ovdje staje. Ili možda počinje?


Dobrodošlicu u selo su nam zaželjeli lokalni pesi

Novinar je stvarno bio u pravu, signala nema, odnosno nalazi se u tragovima.

Cijelo selo je osvijetljeno ovakvim stupovima, a ono što je zanimljivo su ovi natpisi drveni na rasvjetnim stupovima…

… naime na svakom stupu je po pjesma nekog od velikih hrvatskih pjesnika. Matoša, Šimića, Cesarića, Tadijanovića, Kozarca…

Lijepo je što su kuće obojane u živopisne boje tako da Stara Kapela malo podjeća na ona šarena sela iz pera ruskih klasika.

Možda nema signala ali ima govornica, tako da ipak selo nije komunikacijski odsječeno sa svijetom.

Kapela u Staroj Kapeli.


Škripi đeram, škripi đeram
Tko je na bunaru

E moj šore ušoreni.

Like a bird on a wire…

U Staroj Kapeli su čak i vrtni patuljici cool.

U selu postoji dakle i fini smješaj, odnosno hotelčić u kojem smo popili kavu u pravoj šokačkoj atmosferi gostoprimstva.
I uglavnom dok smo ispijali kavu uvidio sam čari seoskog turizma, pogotovo u prelijepoj Staroj Kapeli u kojoj živi 25 duša. Nije Kapela Zrče, baš suprotno i zato je dobro. Nakon Zrča ne bi bilo loše doći na vikend odmora i uživancije u apsolutnom miru i tišini slijepog crijeva Slavonije, bez mobitela, buke, prometa i interneta.
Na obroncima oko sela uređene su pješačke i biciklističke staze s odmorištima i čardacima.

A ovako izgleda jedan apartman:

Teško mi je zamisliti da na ovaj stol ne stavim notebook s priključenim mobitelom iako bih volio probati.

Ako se ikad nađete u blizini i mogućnosti da vidite ovaj biser naše županije garantiram vam da nećete pogriješiti.
Ili još bolje, ostavite blekberije, mobitele, notebooke kod kuće i pobjegnite od prljavog grada. Ponesite samo digitalac od tehnikalija. Neće vam čak trebati ni mp3 player.

http://www.stara-kapela.hr/

Opet malo Slavonije i vrlo malo Bosne

Waroški gang je najzajebaniji gang u Brodu na Savi.
Waroš, lol.

Niđolino je došao s godišnjeg u Slavoniju nakon 2.5 mjeseca valjda pa smo to morali obilježiti jednim mini tourom po Slavoniji.
Pripremio sam čak i kartu putovanja:

Kao što je vidljivo s karte toura mala obuhvaća slijedeći smjer kretanja:
Slavonski Brod – Bosanski Brod – Slavonski Brod – Nova Gradiška – Požega – Pleternica – Slavonski Brod

Zašto Bosanski Brod u cijeloj ovoj priči?
Pa išli smo tražit đabalesku cvike al ih nisamo našli pošto je bilo već dobrano subota navečer i oni likovi što prodaju cvike po cesti nisu radili.
Svejedno uslikao sam par fotki:

Ovo je zanimljiv znak. Pošto se vidi kako su izbrisali prefikse razne Brodu. Bosanski Brod se zvao jel, Bosanski Brod. I onda srpskom okupacijom pridošlice mu mjenjaju ime u Srpski Brod. I tako je sve bilo do nedavno dok jedan od visokih predstavnika, više se ne sjećam ni ja koji, nije rekao da se to ne može zvat Srpski Brod nego recimo drukčije nekako. Pa kao da bude eto Bosanski Brod opet. Al republički Srbi nisu to htjeli, šta se ima Bosanski Brod zvat Bosanskim to onda konotira nekakvu vezu sa Bosnom.
I uglavnom tako je Bosanski Brod postao samo Brod. Brod ohne zucker.
Taj grad će promjeniti još dosta imena. Istočni Brod, Brod Republike Srpske, Brod-vakuf, Američki Brod, i tako dalje…

Bosanski Brod su (je?) vrata Bosne. Izlaz u zapadni svijet.
Uglavnom nedavno su tud u Bosanskom Brodu napravili tržni centar koji se zove “Vrata Bosne”. I prilično je kewl i fancy.
Kad bih ja u Brodu ovom našem Slavonskom pravio nešto slično, onda bih tržni centar nazvao “Final Frontier”. Logo bi mi bio barun Trenk na konju.

Ovo je iznutra i kao što se vidi pravo je fancy. Ima svašta nešto i poprilično je jeftino. Ima šoping nekakav stila konzuma, butike, optiku, tabaco shop ma svašta nešto. I poprilično je jeftino stvarno ono.
Ima onaj tržni centar Tropik još novootvoreniji u Bos. Brodu kojeg je otvarao Toše Proeski čak, međutim tamo nismo bili. To ćemo ostaviti za jedan drugi post.

Niđo pokušava kroz staklo pojest živu ribu/ribe.
Nažalost nije uspio.

Naplatna kućica na izlazu Slavonski Brod zapad (da, da… mi imamo dva izlaza na autoput, takav smo mi grad!). Ništa zapravo spektakularno, samo sam htio podjeliti sa cjenjenim čitateljstvom moje bivše radno mjesto od prije tri godine.
Baš nekako u ovo vrijeme prije tri godine ja sam sjedio u ovoj limenoj kutijci i djelio one kartice za autoput pošto tada još nije bilo automatske te naplate, odnosno tog djeljenja.
Dosadan posao, ali je HAC to dobro plaćao. I znali su mi ljudi svašta davat. Sokove od policajaca, novine od radnika Tiska, Zdravo Marije od časnih sestara… dobar posao zapravo bio samo su noće šihte bile dosta zajebate. Pogotovo kad zaspeš za stolom a probudi te sirena i blicanje ogromnih farova šlepera Zenica-transa.

Tan-tan-taaaan!!!
Nova Gradiška, u narodu poznata još kao i New Yorkiška.
Drugi grad Brodsko-posavske županije. I to poprilično bezvezan grad, ako mogu primjetiti. Neznam što bi se pametno moglo vidjeti u Gradišci. To je definitivno jedan od najbezveznijih gradova u Slavoniji. Meni osobno.

Ovo je korzo s druge strane uslikano.

To je otprilike ono što se može vidjeti od Nove Gradiške

Ah da i ovo. Pravo dobar naziv za ulicu.
Odavno smo graničari stari/čuvali smo granicu na Savi
Genetska predispozicija.

Preko slavonskih planina smijeh put nas je vodio do Požege.
Ovdje je baš ravno nekako, nisam uspio uspone i padove slikat.

Treba bit majstor pa uslikati znak sa suvozačevog sjedala pri velikoj brzini u mraku.
I onda još blic bljesne o ovo fluoroscentno i onda naravno sve blješći.

Eh, da vidimo tko je učio latinski u školi.
Niđolino, nekad cijenjeni latinisti nije ovo uspio prevest. Šta ti kapitalizam napravi od intelektualca…

Požega je dosta mal gradić al se meni sviđa zato što je onako nekako urban i dosta lijep. Pravi barokni gradić onako fin za pit kavice i tako to.
Pričao sam u postu o Osijeku kako mi Brođani ne volimo Osječane.
Ali kako nas Požežani ne vole! To je nevjeroštrumfno. Oni nas bukvalno preziru. Kivni su na nas pojma nemam zašto. I stalno govore kako su bolji od nas. A bolji su od nas zato što imaju:
a) zatvor
b) vojarnu
Mi Brođani da to imamo, ja bih šutio, to ne bih spominjao ni u ludilu.

Dosta zanimljiv spomenik žrtvama rata. Na svakom ovom stupu je metalna ploča sa imenom poginulog:

Ova fotka je slučanjo ispala CB, nisam ni vidio da sam u žaru borbu slučajno okrenio na svoj profil za kvazi-umjetničku CB fotografiju…

Al viđu mačaka.

Need I say more?

Malo Slavonije ovaj put…

Srećom pa je Strizibuba danas pred nosom pateru familiasu maznio auto i tako potonjeg spriječio da ode u gljive. U protivnom, sada ne bi bilo ovog posta jerbo mladi Strizibuba i mladi Jimbo ne bi napravili sto kilometara da odu u Osijek na kavu.
Ovako, još jedan u nizu slikovitih postova na Jimblogu.
Ovo gore je inače zastavica koja valjda miriše na Hrvatsku. Kupio ja Strizibubi nedavno.

Mi Brođani ne volimo Osijek.
Doduše mi Brođani ne volimo ni Požegu, ni Zagreb, ni Dalmaciju, ni Zagorce, ni Bosance, ni Podvinjce, ni zimu, ni ljeto, ni kišu, ni sunce i tako redom.
No taj izvjesni animozitet koji imamo prema Osijeku je valjda iz tog razloga što je to jedini grad koji je u Slavoniji veći od nas. I još k tome, što bi se reklo – makroregionalno središte.
Oni imaju i McDonalds (mi zato imamo Šefkija), oni imaju HNK (mi zato imamo jedno i po’ kino), imaju Dravu (e tu smo itekako bolji Sava je prava rijeka… i široka brate!). Osječani čak imaju i komadić Baranje. Imaju i tramvaj. A navodno smo i mi nekad trebali imat. To su nas sto posto lege zajebali.

I tako krenili ja i Strizibuba, najveselija buba u svijetu poezije, put našeg velebnog Osijeka, u prijestolnicu Osječko-baranjske županije, Osječkog piva i Kandit čokolade.
Dan je baš bio pogodan za vožnju, sela slavonska okupana suncem, kukuruzi kraj puta veliki kao jablanovi… ma divota jedna.

Evo malo atmosfere sa ceste, ovo bi moglo bit negdje poslije Selne, prije Downtown Andryvilla odnosno Donjih Andrijevaca.
A možda i nije, ne bih znao baš točno ali uglavnom na toj cesti je sto posto i u našoj je županiji.
Osobno sam lobirao da idemo putem posavskih sela zato što tu ima slabo prometa a tako i slabo drumskih razbojnika međutim Stribuba je bio uporan i uporan da idemo ovom cestom pa sam na kraju morao popustiti.
Putem smo vidjeli mnoštvo moćnih traktora (John Deer i tako) i kombajna. Nove one sve mašine, ful oprema.
Sve se nema, a nove mašine se vozaju.

E ovo više nije naša domicilna županija, barem ja mislim da nije, ali sam sto posto siguran da je na pravcu Vrpolje – Osijek… uglavnom na toj cesti je. Divota jedna, ravnica, cesta ravna kao da se voziš kroz Nebrasku ili gdje već u US of A ima ravnice i ravnih cesta i tako.

Evo kroz žito se nazire najveća crkva u Hrvata, đakovačka katedrala.
Jako lijepa građevina i zanimljivo je da se ona vidi sa raznih daljina baš zbog slavonske geografske specifičnosti, odnosno tog nedostatka brda i planina. Čak recimo iz Gundinaca se vidi katedrala. Samo malo stat negdje na povišeno i vidi se katedrala.
Nažalost nismo stali u Đakovu, to je fina jedna varoš, a ja mislim da mi Brođani čak nemamo ništa protiv Đakova ali nisam sto posto siguran pošto, eto, oni imaju najveću crkvu u Hrvatskoj, a mi nemamo pa onda možda smo i na njih kivni.
Ne znam sto posto, još ću se raspitat.

Evo malo i hladovine, ja mislim da je ovo negdje kad se prođe skretanje za, na jednu stranu za Đakovo, drugu stranu za Levanjsku Varoš, međutim opet ni za ovo nisam siguran. Imam očigledno taj problem da se ne mogu sjetiti gdje sam što uslikao na putu, morat ću ubuduće zapisivati tako gdje sam koju fotku opalio da ne lupetam bezveze.

Nekakva bara, ništa spektakularno, ali eto da se pokaže da nije samo ravnica i njive i žito i kukuruzi nego eto ima i bara na putu.

Došli mi i do Osijeka!
A šta fali na ovoj slici? Pa gdje je drveće? Ovo izgleda bezveze. Kakav je to grad a da nema fino drveća pa da se sve to zeleni i da pravi hlad.
Baš izgleda bezveze. Mislim Osječani, nemojte se ljutit al grad vam je bezveze bez tog drveća.
Mislim… vidio sam ja da ima i parkova u Osijeku, ali ovako kad po ulici nema drveća… to je stvarno bezveze. Eto. Ne znam što bih drugo rekao.

Mladi Strizibuba i mladi ja, u Osijeku smo stali na nekoj pumpari da ja kupim baterije a i usput da se upišam, da prostite, kadli operem ruke, a ruke mi smrde na hrđu. Kakva je to voda? Strizibuba i ja smo odmah zaključili da smo mi došli u nekakav pogani mađarski grad gdje voda smrdi na hrđu.
To se u Brodu ne bi dogodilo. Kod nas voda može bit smeđa, žuta, može smrdit na kanalizaciju, ali nikako ne može smrditi na hrđu!

Evo šta su ti Osječani! Oni su sad tu naštancali nekakav megalomanski hotel od 4 zvjezdice, mnogo fancy kao eto kad im netko dođe.
Pa ko će doć u Osijek? Nit je to negdje na putu (kao recimo Brod koji je na putevima Zagreb – Beograd, Sarajevo – Budimpešta, Berlin – Bagdad… za sve ove gradove na pola puta!), nit je sad to nekakav turbo važan grad da bi imao ovakav turbo-hotel.
To je demonstracija sile i osječkog lobija koji vlada svijetom zajedno sa albanskom mafijom, slobodnim zidarima i vegetarijancima. Drugog logičnog objašnjenja nema.

Evo jedan zanimljiv grafit.
Izađem ja iz auta, kadli pročitam: “Alkohol u krvi, krv nacisti”
Prvo mi nije bilo jasno otkud takav grafit u centru grada (parkiralište pored onog megalomanskog ‘otela na Dravi koji nosi isto ime također).
Pa onda nisam nikako mogao skontat smisao. Krv? Nacisti? Jel to nešto ono kao blut und ehre il kako se zove ona debilana već fašistička?
I onda vidim MUPovu značku naštancanu sa strane pa si kontam, otkud sad oni u cijeloj priči?
Znam da je Đapić gradonačelnik, al’ opet i ovo je previše!
Onda sam malo pažljivo proučio i vidio da sam krivo pročitao.
I s ovom konstatacijom se slažem.
Alkohol u krvi, alkohol na cesti.
Ja bih još i to dodao.

Promenada. Čuj, promenada! Pa šta se ti Osječani furaju? Promenada, pih! Svi normalni gradovi imaju korzo, ali ne – Osječani imaju promenadu! Kao da su na Deep Space 9!
I šta je sad ovo. Pješački most koji vodi iz Slavonije u Baranju (naime s druge strane Drave, ove velike rijeke nalazi se Baranja).
Oni su sebi morali napraviti i most! I to još pješački.
Bilo im je teško plivat preko. Ma zamisli ti to. Hajde da su kakav ponton stavili. Ili recimo skela da vozi svakih 5 minuta. Ma ne, oni su sebi napravili most i ktome još i viseći!

Nije neuobičajeno da se restorani u Osijeku zatvaraju zbog nedovoljne posjećenosti, no u svakom slučaju nije dosad zabilježen slučaj da neki od njih prestane s radom jer je – potonuo! Upravo se to dogodilo ribljem restoranu “Mirna luka” u osječkoj Zimskoj luci jučer (3. srpnja) u ranim jutarnjim satima kada je, zbog zasad još neutvrđenih razloga, došlo do potonuća pontona na kojem se nalazi restoran. Tada je potopljen i donji dio restorana koji je time u cijelosti stavljen izvan funkcije, a kako će se to odraziti na daljnje poslovanje nismo uspjeli saznati, s obzirom na to da je vlasnik restorana bio nedostupan.
Glas Slavonije, 4.7.2007

Opet provokacija!
Sjedim ja, pijem kavu na toj famoznoj promenadi, kadli iznad Drave pojavi se ovaj da mi prdi dok pijem kavu.
I još i ptičurina ova leti po zraku. Šta i ona hoće?
To je čista demonstracija sile pred nama ostalim Slavoncima kako smo mi kao manje vrijedni od Osječana. Od “lega”…

Slika glavnog trga u koje je grad utrošio milione novaca nisam ni htio slikat.
Tako da slika više nema.
A ako mislite ići u Osijek, odnosno ako baš morate, onda idite helikopter pošto su totalno zajebali sve ulice, nekakva okretišta postavili, nema znakova… vlada prometno rasulo!
Strizibuba i ja smo se izvrtjeli po Osijeku ko’ na kakvom ringišpilu. Mislim, katastrofa. Drugih riječi nemam.

No sad ozbiljno.
Uvijek sam se nekako nadao da je Osijek tek za pola koplja bolji od Broda.
Nažalost, odnosno nasreću po Osijek i njegove građane uvjerio sam se da sam u krivu.
Osijek je ispred Slavonskog Broda nekoliko svjetlostnih godina.
Stvarno jedan fin i kulturan grad. Osijek je baš jedan fin kulturni studentski grad. Studenata na sve strane, lijepih žena. Opušteni su pravo, Slavonci vulgaris…
Jedino što pričaju sjebano. Osječki sleng je valjda najgori u Hrvatskoj. Nemojte se ljutit Osječani. To ne mislim samo ja. To misli i ostatak Hrvatske. :)))

Kad smo se vraćali nazad, selo poslije Vuke smo naletjeli na prometnu nesreću.
Bio sam blizu mjesta nesreće i mogu vam reć da prizor nije bio nimalo ugodan. Srećom pa je tu bila medicinska ekipa, pa nisam ja morao priskakati upomoć. Uvijek me tog bilo strah i mrzio sam što nas na onoj prvoj pomoći nisu naučili ništa.
Momci u plavom su zatvorili cestu pošto su jednom unesrećeniku još davali pomoć na cesti kada, tako da smo morali ići preko nekih njiva alternativnim putem.

I evo za kraj jedan turbo zanimljivi filmić koji se zove: “7 sec. kroz Slavoniju”
Trajao bi vjetovatno i duže da meni nisu baš u tom trenutku krepale baterije.
Enjoy

httpv://www.youtube.com/watch?v=QAnIV1364BU

Sretan Uskrs! (plus slikice iz Slavonije)

SRETAN USKRS SVIM ČITATELJIMA JIMBLOGA!

Sretan Uskrs svima i svima vašima sve najbolje!

U zadnje vrijeme na Jimblogu su česte slike iz raznih krajeva BiH, ovaj put kao uskršnje iznenađenje odlučio sam okačiti pokoju sličicu Slavonije u ovo uskršnje vrijeme.
Stoga krenimo!

Ovdje će biti prikazana sela koja se nalaze paralelno sa autoputom Zagreb – Lipovac. U smjeru zapad od Slavonskog Broda prema Novoj Gradišci. Prvo selo na ovom kratkom putu je Gromačnik (Thunder City), a zadnje Godinjak.

Željeznička stanica Lužani – Malino.

Bunker iz ko’ zna kojeg vremena još.

Mrcina.

Bili smo i na jednoj suvremenoj farmi pilića.

Farma je napravljena po najvišim EU normama i u njoj se vrši uzgoj pilića za piletinuCekin.
Ulaz na farmu zahtjeva dezinfekciju obuće, a kamioni koji ulaze na farmu moraju proći kroz bazen s dezinfekcijskim sredstvom (otopina žive sode).
Farma je ograđena žicom visine 1.80m, to je od izbijanja epidemije ptičje gripe postalo zakonom obavezno u RH.

Silos s hranom za piliće.

Kapacitet farme je 18000 pilića, trenutno ih je na farmi 17. Tisuća.
Pilići su seksirani, odnosno razdvojeni po spolu zato što su muški veći (oni idu za batake).
Pilići se uzgajaju na farmi 38 – 40 dana. Pojedu brdo hrane dnevno. Zaboravio sam koliko tona. I isto toliko sam zaboravio koliko vode popiju.
Ova zelena svijetla gore koja se vide na plafonu – to su američka svijetla koja ne prave sjenu (odnosno prave malu jedva primjetnu sjenu) tako da se pilići ne plaše jedni drugih. I još uz to pilići uz ta svjetla jedu 4% više hrane.

Ovo je kompjuter koji je zadužen za upravljenje svim parametrima vezanim za farmu.
Od temperature, vlažnosti zraka, dotoka hrane, vode…. ima milion tih parametara i još milijun tehnoloških điđa koje su pravo zanimljive, međutim ja o njima nemam pojma ništa tako da se najradije nebih ni petljao u to.
Proguglajte ako vas zanima.

Automatizirani sustav koji upravlja pilićarnikom sa svim svojim tehnološkim điđama.

Kako izgleda jedno tipično šokačko domaćinstvo: