Hoćemo li u Ženevu na vašar?

Salon international de l’automobile 2017

Znate kako kažu da Mađarska nema mora, a ima mornaricu? E isto tako Švicarska nema auto-industriju, ali ima najveći vašar automobila na svijetu. Kad kažem najveći, onda mislim treći najveći – ispred je normalno Šangaj a prvi i neprikosnoveni naravno Frankefurt na Majci. Kako bilo da bilo Ženeva je jedan od najvažnijih sajmova automobila na svijetu pošto je ogroman broj danas kultnih automobila svoju premijeru doživio upravo u ovom gradu, tj. na ovom vašaru. Continue reading Hoćemo li u Ženevu na vašar?

Druže Tito bela lica, kad ćeš doći do Plitvica? (Vila Izvor)

IMG_2888

Kaže moj kum da su drugu Titi naštancali toliko kuća da ih ne bi stigao obać ni da je danas živ.

Vila Izvor (Objekt 99) je Titova vila na Plitvičkim jezerima građena po završetku WWII, a navodno je drug Tito u svom samoupravnom životu bio ovdje samo dva-tri put, a i to je pitanje. Drug Tito je stvarno imao mnogo vila po bivšoj mu državi, ali čini se da je najviše volio namakat dupe na Brijunima, lovit bosanske medvjede u Bugojnu ili srndaće u baranjskom Tikvešu. A vjerojatno je i opalio ovdje kojeg ličkog međeda.

Vila Izvor koja se nalazi duboko u šumama NP Plitvička Jezera gradili su periodu od 1948. do 1953. ratni zarobljenici koji su pokraj buduće vile imali i svoj logor. Vila je obložena kamenom škiljevcom s Medvednice, unutrašnjost je prekrivena kvalitetnim mramorom, a lamperija i namještaj su napravljeni od najboljeg slavonskog hrasta. Zarobljenici su napravili i cestu koja vodi do vile, a ispod kompleksa postoji i 80m dugačak tunel za izlazak u slučaju vanredne situacije. Continue reading Druže Tito bela lica, kad ćeš doći do Plitvica? (Vila Izvor)

Ličko orlovo gnijezdo (ex RP Gola Plješevica)

IMG_2857

U sklopu bivše zrakoplovne baze Željava, na vrhu Plješevice (Gola Plješevica, 1647.61 m) nalazio se radarski položaj uvezan u sustav PVO-a JNA VOJIN (vazdušno osmatranje, javljanje, izviđanje i navođenje) ili pojednostavljeno rečeno – oči jugoslavenske avijacije. S vrha Plješevici tako je JNA mogla promatrati zračni prostor velikog dijela Italije (najzanimljivi zbog NATO baze Aviano) i dijelova Madžarske (snage Varšavskog pakta). Unaprijed se zahvaljujem drugu Darkiju na nekim zanimljivostima koje ću ovdje iznijeti.

Na Goloj Plješivici su se tako nalazila dva radara – britanski Marconi S-600 dometa 600km i radar za mjerenje visine S-613 koji su bili smješteni u dvije saćaste kupole (S-600 u većoj) napravljenim od duraluminija i presvučenim posebnim tkaninama koje su čuvale opremu od oštrih uvjeta ličke klime. U sklopu radarskog položaja nalazio se i meteo-radar, heliodrom, trokatnica alpskog tipa napravljena od armiranog betona u kojoj su bili smještene vojničke prostorije, a ispod položaja prokopan je sustav tunela s nekoliko izlaza oko vrha, u kući i na samom radarskom mjestu. Continue reading Ličko orlovo gnijezdo (ex RP Gola Plješevica)

Tamo dole đavoli se kote (ex zrakoplovna baza Željava)

IMG_2723

Bivša zrakoplovna (tj. vazduhoplovna) baza Željava bivše JNA s podzemnim aerodromom poznatim pod imenom objekt 505 Klek sigurno je najmistificiraniji vojni objekt bivše vojske bivše države, što nije ni čudno s obzirom na veličinu tog zaista impresivnog objekta, za kojeg epitet ‘kolosalno’ nikako nije preuveličavanje. Upravo kao takav postao je “meta” mnogih, uglavnom, muški entuzijasta pošto se uglavnom heteroseksulani muškarci vole vojsku i zavlačit se u tunele (psiholozima ostavljam da posegnu za Freudom).

O Željavi su pisali mnogi, a posebno preporučujem članak druga Nedorečenog  gdje je dosta opširno i zanimljivo opisao povijest baze Željave, tehnikalije, itd., a također reporučujem i zeljava-lybi.com, koji je čitav jedan “pokret” entuzijasta vezanih uz ‘kult’ aerodroma Željava. Osvrnuti ću se samo kratko na povijest Željave, za podrobnije info preporučujem gore navedene linkove. Continue reading Tamo dole đavoli se kote (ex zrakoplovna baza Željava)

“Vino pije ‘ko vinograd sadi, ‘ko ne sadi, taj se pivom hladi”

Zvao me popodne drug Nedorečen da idem šnjim u seoski turizam.  Ima on taj običaj, zovne u glasno doba dana da me zove u seoski turizam. Tako smo onomad pomenuti i ja poslije jednog od najnapornijih džabalebarenja po Herceg-Bosni i Rvackoj, što je uključivalo i spavanje na pumpi u Bugojnu, povraćanje na Kupresu, kavu proljevušu u Vitezu, Ožujsko pivo na Poljudu i ko zna kakve sve još nepodobštine krenemo tako, daklem nas dvojica, na seoski turizam u Staru Kapelu. Sad da ja ne bi piso kako je tamo bilo pošto je to bilo davne dvije hiljade i osme a i ne sjećam se ja baš ni najbolje kako je tamo bilo sa skromnošću i uviđajnošću na možebitnu znatiželju možebitnog čitatelja ovog teksta upućujem na blog-post, tekst, reportažu ili nazovite kako ‘oćte upravo o tome događaju iz davne dvije iljade i osme godine. Dakle upućujem upravo ođe.

Nego da se vratim na poziv. Zapravo nije mene drug Nedorečen zvao da mi idemo u seoski turizam nego smo se nas dvojica tipkali preko nekog modernog IM alata ali sad to je više manje nebitno. Zamislite da Dežulović započne svoju kolumnu sa “poslo mi Kožo poruku preko whatsappa sinoć, ima on taj običaj, šibne poruku u gluvo doba noći…”. Nego uglavnom…. gorepomenuti drug je pivski entuzijast, što zapravo u konačnici znači da je svoje pivolokstvo iliti lokanje piva digao na fiktivnu fensi razinu kada učeno govori o pivu, što uključuje degustaciju velikih količina uvoznog i raznog piva, fotografiranja ambalaže istog i pohranjivanja po raznim medijima uključujući i Interplet i tako svašta nešta. Inače seriju njegovih tekstova o pivu možete pročitati i na Fanfi pod tagom pivarstvo. Elem… drug kao učeni pivolok je na pivnica.net naišao prije određenog vremena tekst o kušaonici domaćeg piva Bošnjak u Sičicama. Inače, to je jedno ovako živopisno selo u neposrednoj blizini Nove Gradiške, a Nova Gradiška je jedno živopisno selo u relativnoj blizini (50km) jednog drugog živopisnog sela koje se zove Slavonski Brod i iz kojeg sam ja inače rodom i bradom, a i živim tude već umalo trijes godina uz one neke sporadične prekide u trajanju od 7 godina kada sam živio u jednom malom živopisnom selu podno Trebevića. Svakako preporučujem i upućujem na gore linkani tekst s pivnica.net o dotičnom seoskom gospodarstvu pošto je to puno bolje napisano nego što ću ja opisat u ovim narednim recima koji dolaze.

I tako krenušmo nas dvojica put Sičica. Kako do Sičica doć (a načina je mnogo) ja pisat neću pošto živimo u doba ipona, androjida i božmeprosti ako tko ima Nokiju, pa uglavnom se možemo lako iznavigirat preko globalnog pozicirajućeg sustava. Gospodarstvo se nalazi na broju 94 u Sičicama, naravno herr Nedorečeni i moi smo malo to poduže tražili. Domaćini još nisu stavili tablu, ali su obećali da će tabla biti do kada budemo došli izponove na pivo jer je trenutno na izradi. Ali svejedno evo ja ću na jednoj lijepoj mapi ovđe fino označiti Sičice pa si onda to možete metiti u vaš pametni telefon, il božmeprosti Nokiju:


Prikaz veće karte

Na broju 94 dočekali su nas izrazito ljubazni i začuđeni domaćini. Inače je praksa kada se ide na seoska gospodarstva da se posjeta unaprijed najavi. Međutim mi smo imali drugačiju sliku o tome iako kad smo i banuli u gorespomenutu i linkanu Staru Kapelu isto tako ne najavljeni baš u fazi dok su domaćini nešto spremali pa nam je gospođa, koja nas je zatekla dok smo mi cunjali po nečijem dvorištu, skuhala kavu u svojoj kući iako smo mi mislili da ima birtija koja radi non stop za putnike namjernike i nenamjernike. Tako smo i kod Bošnjaka banuli kao “eto mi došli pit pivo!”. Iako su domaćini bili u spremanju zbog najavljene grupe turista koja im dolazi sutra ipak su nas vrlo srdačno ugostili. No, da vi ne budete seljaci ko nedorečeni drug i ja, evo ovdje ispod na slici fotka vizitke na kojima imate podatke gdje se možete najaviti:

Bošnjaci nemaju još svoj web u pogonu, ali su ga najavili u skorije vrijeme. Do tada možete ih kontaktirati na fejsbuk stranici: Kušaonica domaćeg piva Bošnjak.

Uglavnom, tako smo drug nedorečen i ja dobili priliku probati mnoštvo finih stvari među kojima su:

Domaće nefiltirano i nepasterizirano pivo

Inače nisam imao priliku piti nepasterizirano pivo do relativno nedavno kada sam probao Vukovarsko pivo. Koje je meni osobno, kao i Bošnjak, fantastično. E sad ako se sjećate biologije ilimorebit kemije iz osnovne škole a možda čak i srednje ili ste možda tolko ludi da ste studirali nešto od tog dvoje onda jamačno znate šta je pasterizacija. Pasterizacija je proces u kojem se u mlijeko ili pivske proizvode ubrizgava sintetički dobiveni genetski materijal Louis Pasteura u cilju sprečavanja razvoja bakterija ili tako nešto. Možda nije baš tako nego zagrijavanjem dolazi do ubijanja bakterija i tih ostalih malih hajvana. Uglavnom, pasterizacija je nešto kao sterilizacija samo manje učinkovito ako me moje sjećanje na vara, a mrsko me googlat. Daklem, industrijska tj. konfekcijska piva se pasteriziraju u cilju toga da imaju duži rok trajanja, otprilike kao što je razlika između svježeg i trajnog mlijeka. Nepasterizriana piva imaju takoreći puniji i bolji okus ali kraći rok trajanja. Upravo iz tog razloga proizvodnju takvog piva si mogu dopustiti mikro pivovare zato što imaju ograničenu i malu proizvodnju.

Nefiltirano pivo valjda ne treba objašnjavat, jer o tome bih ja znao samo reći da je to pivo koje se ne filtrira (zbog toga je ovo pivo mutno). Inače, kao što ste imali priliku vidjeti na dalekovidnici propagandu poruku Zagrebačke pivovare, sad oni reklamiraju ponosno NEFILTRIRANO pivo. Kad naručiš/kupiš pivo onda tek vidiš da se zapravo radi o pšeničnom nefiltiranom pivu. Okus tog famoznog ožujskog daje hrvatskoj riječi “ogavno” jednu novu dimenziju. Ali Bošnjakovo pivo je mene zaista oduševilo. I nefiltirano i nepasterizirano, a tipični sam Rvat kojem je bitno da je pivo svijetli lager i da je vel’ko!

Mlado pivo (u krizli)

Sad ne mogu se ja baš točno sjetit dal se to baš zove mlado pivo, al eto meni je to zgodno da nazovem. Evo, konkretno se radi o pivu koje je odležalo samo 15 dana i koje još nije gazirano. Vrlo zanimljivog okusa i istančanim osjetom hmelja.

Maltoza

Od piva se svašta nešto pravi i mi smo to svašta nešto probali (ja naravno zaboravio slikat), među tim stvarima bila je i rakija od piva (Beer Schnapps) i maltoza. Što je maltoza ima totalno nezanimljiv članak na hrvatskoj wikipediji. U suštini radi se o srcu piva kako mi je objašnjeno, daklem (ako se ne varam) pojednostavljeno rečeno to je rezultat ukomljavanja žitarica i slada. No kakao ja ne volim te učene riječi i kako sam od malih nogu izgradio averziju prema prirodnim naukama (osim prema fizici) onda ću se tu zaustaviti. Maltoza izgleda poput meda a i okus se najbolje može opisati kao “pivski med”. Preporučuje se slabokrvnoj djeci i općenito je energetska bomba.

Ne mogu se sjetiti imali još što sam zaboravio. Sigurno da ima al sam zaboravio tako da eto. Ali zašto bih ja i sve napisao kada možete sjest u svoj automobilček, na bicikliček ili drugi ilček i odvest se do Sičica na pravo odlično domaće pivo. I naravno naučiti o pivu i prodiskutirati o razvoju pivske svijesti u nas Hrvata, koja je u začetcima.

A evo sad za kraj još par slikica sa gospodarstva:

Mjesto gdje nastaje magija:

Mjesto gdje magija spava:

Mjesto gdje se magija konzumira:

* “Vino pije ‘ko vinograd sadi, ‘ko ne sadi, taj se pivom hladi” je moto kušaonice piva Bošnjak, a moj moto je “Pijem pivo briga me živo!” (ovo briga zamjenim nečim drugim, al nema veze). Što bi reko švaba, prus, barjetar, švajcarac i austrijanac: Prost!

Partizanska smotra kod Starog Kotra

Znate kako ima onaj štos nekakav u marketingu, kad kažeš jedno nešto a ono nije to nego nešt sasvim deseto. Nešto kao slavenska antiteza samo bez sto pitanja i one poetske gracioznosti mlade Hasanaginice. To vam se zove, tako barem vele controversial marketing experts (titule koja se dobiva na twitteru nakon sto skupljenih followera), teaser. Teaser daklem, ili što bi mi seljačine rekli tizer vam je kad recimo neka nazovi firma metne ovcu na plakat i napiše ispod: Ne budi ovca, i sad se mi pitamo kao šta je to da nije kakva koalicija, sir možda mađarski, ili pak kakav internet paket. A ono nije ni Kontiki koalicija, nit Erzeshentofogrkrem sir, a nije ni flet-rejt nego neki bezvezni mobiteli. E to vam je teaser.

A to sam sve rekao zato što je ovaj naslov ovog mog bloga čisti teaser. Ovdje uopće nije riječ o partizanskoj smotri kod nekog Starog Kotra. Nego sam ja to uzo, jerbo nisam znao što bi drugo uzeo za naslov. Evo recimo reportaža o Crnom Potoku se zove: “Ja sam Roka iz Crnog Potoka”, jer se to rimuje, pogotovo ako se to kaže autohtono šokački. Inače i taj izričaj ima svoju priču koju ću jednom ispričati. A kako će u ovom postu bit malo riječi a puno slika onda možda nije zgoreg da je sad u kojoj rečenici opričam. Daklem bilo je to nekad, a et recimo ’45-e, il tu negdje nakon rata. E i uglavnom kako i mi danas imamo problema s registrom branitelja, tako je i u novonastaloj FNRJ postojao problem sa registrom boraca, partizana jelte. I onda je bio štos, kao, nađeš tri svjedoka koji jesu certificirani partizani i ak oni potvrde da si ti s njima bio u šumi i borio se protiv okupatora i domaćih izdajnika onda i ti dobiješ pemziju i sve što ide s tim. E sad vi zamislite kakve je makinacije napravio taj sistem, tolko da je boraca bilo da se Jugoslavija mogla osloboditi do Ulan Batora. Kakva Crvena Armija… E sad da uglavnom jelte, moj pokojni did je bio partizan, štoviše bio je oficir u NOVJ. I tako jedan dana dida sjedi kod kuće, šta ja znam šta se onda u to doba radilo, slušalo jazz na one gramafone s tubom, nemam pojma, kad eto ti nekog lika. “Dobar dan, došo ja da mi svjedočite.” Gleda ga did onako mrko ispod oka… “A koji si ti?” – upita ga, a ovaj ni pet ni šest u desetercu odgovori: “Ja sam Roka iz Crnog Potoka”. Kako je to rekao, tako je i izletio iz kuće.  Eto to je kratka priča o Roku iz Crnog Potoka.

Uglavnom da skratim cijelu priču o teaseru, tj. naslovu, ovaj post nije o partizanskoj smotri kod Starog Kotra ali dao sam jednu pričicu iz post-NOB-a, a i spominjat će se u jednoj slici još i partizani i tako to. Možete pustiti i Partisan od Leonarda Cohena za ugođaj što se mene tiče. A i ono, partizani su išli u šumu, a pošto je ovo post o šumi onda eto tako isto i to može biti  poveznica recimo.

Nego da mi krenemo. Daklem moj drug Darki i ja otisnušmo se u šume nepregledne Dilj-Gore. Inače Darkija znate iz raznih šumskih epizoda, poput gore spomenute crnopotočne, a i nedavne “Zbogom narode, Čaruga putuje”. Kaže on meni ajde idemo mi u šumu zanoćit, pit čaj od borovih iglica. Reko: “Može, al ako ćemo jest kobasice a ne koru s drveća i korijenje. Tolki hard-core partizan nisam.” I tako i bilo. A ovdje sad putem magičnih tehnologija preikazujem marš-rutu:


Prikaži Stari Kotar na većoj karti

Kamp je dakle na predjelu koji se zove “Stari Kotar” i tu je nekad bio nekakav kompleks spavaonica za radnike šumarije. E sad jelte, to više nije to, ali o tome više kada dođemo do tog dijela. Nego, krenimo mi od početka…:

Ovo je selo koje se zove Kindrovo a poznato je po tome što nije poznato osim što tu u blizini ima super tajni poligon za tenkove i borbena vozila. Nekad se moglo neometano ulazit na taj poligon, ali sad kako smo ušli u NATO postoje strogi sigurnosni sustav. Rampa. A evo ima i jedna tabla iz hladnoratovskog perioda – klik ovdje.

Prikaži Kindrovo na većoj karti

Evo jednog zanimljivog spomenika, tj spomen-ploče. Dakelm na ovom čarobnom mjestu, označenom i na prvoj karti gore, bio je valjda Ratni Kotar Brod od 43. do 45. Inače spletom okolnosti ovu ploču slučajno je pronašao Darki. Ono što su nedoumice glede ove ploče jest slijedeće: 1. gdje je stajala ta ploča? Pšto ne vidjesmo nigdje na ovom kamenu, stijeni nikakve rupe od tipli i tako to. 2. Jel stvarno moguće da je to postavljeno 21. 04. 1945? Ploča uopće ne izgleda toliko stara. A i Brod je oslobođen upravo 21.04.1945. Ne znam baš da je to netko klesao na dan oslobođenja. Bit će to da se netko zajebo, prije…

Ovo vam je hranilište. McDonalds za divljač. Lovci stave klopu tu i onda Bambiji to zobaju.

Bunar Šumarije, koji je kao što je vidljivo iz priloženog u poprilično derutnom i nikakvom stanju. Kada bi se okupili mi blogeri ljubitelji šuma, možda bi mogli napravit akciju. Kao mi blogamo, a nek čitatelji čiste. To je ovako u našem fazonu, takoreć.

Evo ovako izgleda ta kućica. Odnosno to je mašala kućerak. Međutim, samo jedna soba je u kakvoj-takvoj funkciji. Zahvaljujući našem socijalističkom planinarsom heroju Darkiju ova soba ima prozor. Kaže on da bi tu trebalo još nešto šalovat i gletovat, a i peć bi trebalo stavit unutra da bude to baš onako pravo planinarsko sklonište. Al eto, ko će to… Možemo mi napravit akciju da pišemo o tome a da drugi to realiziraju.

U toj prostoriji, kao što je vidljivo iz priložene slike, nalaze se drevni crteži iz perioda ranog traktorizma. Skladna kompozicija govori nam da se radi o iskusnom umjetniku.

Na jednom zidu nalazimo daklem i poeziju

Ove dvije stražarnice zapravo nisu stražarnice nego su hale. Iliti ćenife.

Uz GPSove i sva ta čuda moderne tehnike, ipak ne treba u pustolovinu bez staromodne karte. Inače, zanimljiva informacija da u svom lokalnom katastarskom uredu možete kupiti karta u mjerilu 1:25 000. Tj., dio koji vam treba.

Čovjek se i oznoji, pogotovo ako je neuobičajeno toplo za prosinac.

Kućica iz druge perspektive. Ako čovjek zaškilji i upotrijebi maštu, može izgledati poput nekakvog socijalističkog sindikalnog odmarališta na moru.

VATRA! Ja je zapalio, zato sam tako i ponosan na nju.

Čaj od borovih iglica. IGLICE OD BORA, IGLICE OD JEŽA, NE NASLANJAJ SE NA KAPIJU DOK JE FARBA SVJEŽA!

Inače, čaj je pripravljen na homemade peći koja se inače popularno zove HOBO STOVE iliti Skitinički šporet. Evo jedan zanimljiv tutorial kako tako nešto napraviti:

httpv://www.youtube.com/watch?v=bmAP4kv5O8c

Voila! Ovo je gotovi čaj o borovih iglica. Ukusan je, iako ne intezivan poput industrijskih čajeva. Kaže Darki može se pravit od svih crnogoričnih tih iglica, jedino je tisa otrovna. Tisa ima bobice.

Kranjske kobasice iz Konzuma.

Naravno, šta je odlazak u šumu bez tranzistora koji se prigodno okači na bor.

Komovica ljuta nama snagu daje

Nađe se svašta u šumi, kao npr. ovaj ambar s kuruzom

A na kraju napronog dana treba i leć spavat

Odlazak iz šume trasom

Ulazak u pitoreskno selo Oriovčić. To je kao mali Oriovac, samo što nije ni blizu Oriovcu koji je nebrodskom narodu poznat po tvornici namještaja Oriolik.

Oriovčić

Endštacion! Inače, vrlo zanimljiv koncept da na autobusnoj stanici ima koš za razbacit hakla u trenutcima dokoličarenja i čekanja autobusa.

I eto toliko za ovaj put. Sasma dosta.

Bis bald!

Papa Hrast

U šumi pokraj Brodskih Zdenaca nalazi se, vjerovali ili ne, najstariji hrast koji se može naći ovdje kod nas, star preko pet stotina ljeta. Zove se Papa Hrast, Quercus robur L., u narodu poznatiji kao hrast lužnjak.

U našim skromnim šumskim ekspedicijama koje su počele nedavno, odlučilo smo se posjetiti i starca. Svesrdnu pomoć u navigaciji dao nam je Darki, stari poznavatelj Dilj gore koji nam je svesrdno putem moderne tehnologije iscrtao rutu kako doći najbrže i najbezbolnije do starca, što ja svesrdno dijelim sa svekolikim pučanstvom i čitateljima mog skromnog bloga:

Prikaži Zdenci – Papa Hrast na većoj karti

Daklem, ovo je prikaz trase, tj. rute od sela Zdenci. A do Zdenaca se dolazi tako što na državnoj cesti Slavonski Brod – Našice, ako se krećete Jug-Sjever pravac, tj. iz Slavonskog Broda (a odakle drugo) poslije sela Podcrkavlje skrene lijevo kad ugledate tablu Brodski Zdenci. Ili samo Zdenci piše? Ne bih znao, nisam bio zadužen za taj dio trase.

Iz Zdenaca ulazi se u šumu makadamskom cestom i tako se sve vozi do ovog trenutka na karti kada pravac ulazi u šumu, jer logično nećete moći autom unutra osim ako nemate terensko vozilo, ili nekakvo bojno-oklopno vozilo kao npr. Patria.

Također je preporučljivo da se u šumu ide po danu, a ne po noći kao što smo mi to pametno napravili, ali što je tu je, srećom pa uvijek imam lampu negdje u jakni.

 

Promjer Papa Hrasta je, kažu 5.2m, a ja ću im morati vjerovati na riječ pošto nisam nosio meter. Također kažu da je potrebno 7 (sedam) odraslih ljudi da ga obujmi, tj. zagrli. To također nisam mogao provjeriti jer nas je bilo samo trojica, al po nekim mojim odokativnim proračunima mislim da je to tu negdje svakako.

Kao što je vidljivo i iz svemirske postaje, netko je urezao u koru drveta PAPA, jer je užasno teško primjetiti 500 godina star hrast, promjera preko 5 metara u šumi mlade bukve. Također je netko i zakuao tekst pjesme Milana Kaučića:

Tree-huger

I eto.. to je uglavnom to. Fotke naravno nisu spektakularne ako se uzme u obzir da je bila mrkla noć. Nažalost nismo naišli na nikakve seljane, lovce, lugara, Robinsona Crusoea ili nekog petog koji bi nam eventualno mogao ispričati kako drevno-drvenu priču, recimo o kletvi starog Papa Hrasta, ili nešto slično.

Kao što sam i ranije pripomenuo, ako imate oklopno vozilo ili terensko, čak se možete malo i zavući u šumu ako vam je stvarno mrsko hodati punih 400 metara kroz šumu sa ceste.

Darki kaže da pravi muškarci koriste mapu, a mulci koriste GPS. Al nije mi ništa rekao za digitalni kompas, koji nije da mi je trebao ali sam ga uključio, i to ovaj kao “noćni” jel baš onako izgleda fancy kad hodaš kroz šumu s tim u ruci. Izgleda kao da znaš.

Eto toliko od mene. Ako vas zanima još o šumi, onda preporučujem slijedeće štivo iz domaće radinosti:

Zbogom narode, Čaruga putuje – Čapljevik, zabroavljeno brodsko izletište blizu Rastušja.

Boravak u prirodi by Darki @ Fanfo.org – O nekim osnovnim skilovima možebitno potrebnim u šumi.

Zbogom narode, Čaruga putuje!

Riječi iz naslova su zapravo posljednje riječi Jove Stanisavljevića Čaruge netom prije nego su ga objesili. Pitanje se nameće naravno, zašto nazvati jedan šumski post posljednim riječima posljednjeg slavonskog Robin Hooda. E pa, ne bih bio ja ja a da vam to ne kažem. Pa ću vam stoga i reći. Daklem, kao što je poznato Čaruga je bio vođa Kola Gorskih Tića koji su obitivali po slavonskim šumama (Slavonian Sherwood), pa eto stoga onda je logično da Čaruginim harambaškim koracima i mi zakoračimo njegovim putevima (iako mi je do današnjeg dana nepoznato to dal’ je Čaruga haračio i po šumama Dilj gore, najbliže Dilju da mi je poznato iz njegove biografije je epizoda kad se skrivao u Donjim Andrijevcima gdje je liječio sifilis, izdavajući se za gospodina Nikolu Drezgića vojnog liferanta 17. pješadijskog puka).

No o Jovi Stanisavljeviću Čarugi biti će možda govora drugi puta. A sada – spetakl! Odlazak u šumu pod nazivom “Zbogom narode, Jimbo putuje”. Jimbo to sam, naravno, ja. Daklem kratki uvod. Moj drug Darki koji je certificirani alpinist, magistar povijesti, svetski putnik i još mnogo čega svašta što nije za priču a još i što je za priču je to da je on i certificirani čovjek od šume. Nešto ko Jovo Čaruga, sam što nema sifilis. I ne pljačka ljude. Zapravo jedina poveznica s Čarugom je šuma. No hajd, o tome po tome.

Modernom tehnologijom, satelitima, stereoitima, aklumbulatorima i ostalim božmeprosti novotarijama uspio sam upratiti naš put od sela Rastušje, živopisnog slavonskog sela koje je poznato po tome što se u njem rodio pokojni Dragutin Tadijanović, a koji je poznat po tome što je jedini čovjek osim Josipa Broza Tite kojem su digli spomenik za života na ovim područjima. Živa istina, čak je i on bio na otkrivanju tog spomenika i pri tome je dao nekakvu cinično-kao-šaljivu opasku. No, da se vratim na put u šumu. Daklem putem moderne tehnologije možete vidjeti upravo taj kratki hod od nekih kilometar i pol od Rastušja do Čapljevika koji, ako sam ja dobro skontao sa svojim skromnim topogradskim znanjem upravo taj proplanak na kojem smo mi napravili mali kamp. A da, daklem rutu možete vidjeti upravo ako kliknete na upravo ovaj link.

Idemo dalje za iste pare! Ono što sam također zaboravio prispomenuti, a trebao bih prije bombardmenta fotografija i kratkih opisa je zapravo to da smo mi išli u šumu napraviti malu reportažu o bushcraftu, tj. o tome kako se snaći u šumi i razbiti frajera a da te frajer pri tom i ne zakači. Zapravo, kako se samo snaći u šumi. Naravno kako ja nisam certificirani šumoljubac, to će napraviti naš Darkijani za naš mali magazin FANFO.ORG, pa eto nadam se da će on to brzo napraviti da možemo svašta nešto naučiti… tj., da vi možete naučiti pošto sam ja naučio radeći tu reportažu šnjim, jelte…

Sad se pokušavam sjetiti trebam li dodati još što možebitno-bitno, ali ako se ne mogu sjetiti, onda nije ni bitno pa jel tako. Stoga, neka bombardment fotografijama otpočne! BUM BUM!

Vođa puta vodi pjesmom “Odo majko, Bosnu branit!”

Ako ste se ikad pitali odakle dolazi paradajz koji kupujete u Kauflandu, onda vam samo mogu reći da nije odavde. Prvo zato što je u Kauflandu uvozni paradajz, a drugo zato što ovo nije paradajz nego paprika. I mene je zavaralo na prvu, da vam budem iskren!

Ovo je kuruz ovršiti, il kako se to već kaže kad se kuruz pokupi. Ne znam vam ja baš najbolje te stvari, ja sam čaršijsko dijete, al brate volim pojist ko seosko.

Vođa puta vodi budnicom: “Vukovi su preko Drine, prešli mili sine”

Eto to je taj Čapljevik. Nije ništa spetakularno, ali zgodno mjesto za bjeg iz grada s vremena na vrijeme. U blizini je i izvor pitke vode (za kojeg sam se sad sjetio da sam ga zaboravio uslikati, DOI!), ima i ova nadstrešnica što je dosta zgodno u slučaju neki elementalnih (NE VRIJEDIŠ TOLKO DUŠO, PRECIJENILA SI SE!) nepogoda. Za prave autohtone Slavonce koji teško svladavaju svaki veći uspon od bundeve ovo je također zgodno mjesto zato što nema nikakvih uspona i padova.

E upravo je taj Čapljevik i povijesno-historijsko mjesto, jer kao što je vidljivo sa slike priložite, ovdje osnovan brocki partizanski odred od jedno 24 borca prvoborca osmog srpnja četresprve. E sad, kako je Darki, kao što sam i naveo nešto ranije, magistar povijesti i profesor iste onda je on meni ispričao ukratko storiju o tome kako je osnovan partizanski odred od 24 borca ovdje. Problem cijele priče je u tome što sam ja, da budem iskren, malo to zaboravio a i nisam baš bio najskoncentiraniji kad je on to pričao, a nisam ponio ni svoj mali crni notesić gdje bi ja inače to zapisao i tako to, tako da postoji realna mogućnost da ću ja sad malo krivo ispričat ali uglavnom to je tu negdje, razlika u detaljima. Ovako je to bilo: Rade Končar, po kojem se zovu naše veš-mašine, šporeti, pa čak i notebooki je bio na tajnom zadatku u Berlinu gdje je trebao ubiti Adolfa Hitlera, Führera trećeg Reicha. Nažalost njegov plan je osujećen, međutim na vlastitu sreću Rade Končar je uspjeo uspješno pobjeći ukravši avion Junkers Ju 52 koji je i danas izložen u Muzeju Vazduhoplovsta na Batajnici. Taj avion je vozio Rudi Čajavec po kojem su nazvani kasnije mnogi televizori, pojačala za bas-gitare i svašta nešta. Uglavnom Rudi Čajavec i Rade Konačar su tako bježali i uspješno su od Berlina doletjeli do Banje Luke, međutim tamo su vidjeli mnoštvo ustaša i zlih Nemaca pa su nastavili dalje letjeti gdje bi se eventualno mogli neometano spustiti. I tako su došli do Čapljevika. E sad vi zamislite da spustite transportni avion u po’ šume… to je poduhvat i po! Logično, onda je mnoštvo seljana (njih 24) došlo da vide što se to događa, i onda je njih Rade Konačar privolio za anti-fašističku narodnooslobodilačku borbu. Poslije toga su išli u Crni Potok i tamo su, ako se dobro sjećam, pekli rakiju i zvonili zvonima kada bi krenio led. Tako je on to meni ispričao nekako, sad kažem… možda sam u kojem detalju ja to malo iskrivio…

Imena tih 24 sretnika, među njima prepoznajem ime FUNARIĆ STJEPAN, po njemu se nekad zvalo brosko naselje Slavonija I – Aleja Stjepana Funarića Jote. To Jota mu dođe valjda nešto ko spitzname, nešto ko kad bi ja kao partizan bio Jimbo Jonez BRKO! Ima tu još tih poznatih imena svim Brođanima koji su školstvo završili za one države, ja eto silom prilika nisam taj. Ove rupe su, po mojoj skromnoj procjeni, rupe od metkova, morebit 9mm PARA, a morebit i nešto drugo. 

Internet killed the video star! Ma nema tevelizoru smrti bez sikire…. No, o tom po tom. Nažalost ekološka svijest naših naroda nije baš na razini, pa tako shodno tome tako je i iza ovog NOB spomenika svršio ovaj tevelizor-aparat. Vidio sam, pisalo je na njemu GOLDSTAR, a bilo bi baš fora da je recimo Rudi Čajavec ili Končar. Samo ja ne znam dal je Končar proizvodio tevelizore, ali eto rećemo da je samo da bi ova moja “bilo bi fora da je” fora uspije.

Iako smo Darki i ja ponijeli svu živu i neživu opremu digitalnu GPSove i šta sve već ne, kao da idemo u Ande a ne u zaboravljeno brodsko izletište, mi smo također ponesli i kartu. Kartu naravno treba uvijek ponest jer Darki ne vjeruje u GPSove u potpunosti i kao karta je karta. Ja, iskren da budem, ja GPSu u potpunosti vjerujem. Čak sam i skovao jedan blagoslov: God bless GPS! Jer evo, neki dan idem ja u neki salon namještaja, sad da ne pričam cijelu priču i uglavnom izgubim se ja. Mislim… nisam se ja izgubio, nego sam došao u ulicu gdje je salon namještaja a njega tam nema. I onda nađem novu adresu, neku totalnu vanzemaljsku nikad-čuo (nikad prije ni bio tamo), a GPS me dovezo ko gospodina. Iako je bilo malo zeznuto vozit točak (baciklo za ne-slavonce) dok mi je u desnoj ruci mobitel-GPS, a ta ruka mi je inače zadužita za kočenje stražnjim točkom na točku. Eto toliko o GPSu od mene.

Prirodna izvorska voda i prirodna vatrena voda. Ova prva je iz netaknute prirode Kalnika, a ova druga iz netaknute prirode Bukovlja.

Bez alata nema zanata, nit kampiranja bez švedskog noža! Ili u našem slučaju, švedskih – noževa! Noževe naravno treba naoštriti fino jelte. To s oštrenjem noževa mene uvijek podsjedti na svinjokolje ili što bi mi Slavonci puno jednostavnije rekli – klanje. Uglavnom, sad ne znam jestel ili niste bili na klanjima, al to jedan show bijelosvjetski. Na ovom blogu, Bogu hvala ne nedostaje postova o raznoraznim klanjima svinja. Ali, ono što sam htio reć, tj. napisat, o noževima i klanjima. Na svakom klanju mora biti majstor. E sad… majstor može biti tko je već zaslužio – možda i sam gazda domaćinstva, možda komšija, možda kum… uglavnom majstor je onaj koji nosi ponosno titulu majstora za klanje. Ono što je bitno je to da majstor ima svoj nož. I to je NJEGOV NOŽ. Taj nož ne smije nitko ni pogledat, a kamoli išta da radi šnjim. E pa da, jednako kao i Stephan Macci! Nitko ne smije ni kontemplirat o njegovu nožu. A taj nož je, u 99% slučajeva neki nož i 70-ih godina minulog nam stoljeća čija je drška redovito zaljepljena izolir-trakom. Ali to je najbolji nož u vasioni, i svi nek se prema njemu odnose kao prema Kovčegu Saveza. Inače će ih spržit bijes majstora za klanje.

Ponekad treba nešto i isteserisat, malom ručnom pilom.

A kad je čovjek na kampiranju treba nešto i žvaknut, a što li je bolje od kobasice iz Kranja koju zovu kranjskom kobasicom? Iako zapravo ovo nije kobasica iz Kranja nego iz mesnice koja spravlja te svoje delicije u selu Bartolovci koje je pokraj Broda koji je daleko od Kranja koji je u Sloveniji.

Kranjske kobasice iz Bartolovaca izložene nemilosrdnom djelovanju vatre.

Raznorazne điđe…

Kuharice manje zbori, da ti jelo ne zagori.

Gotove kobasice! Jes da baš ne liče sad nešto super krasno, ali super krasno su ukusne. Njam njam.

Svinjska vratina, malo kobase i otkriće godine – sir Baća! To je domaći sir iz Babine Grede, o kojoj je u nekoliko navrata također bilo priče na ovom blogu. E uglavnom sir je domaći a može se kupiti, čini mi se u Konzumu da mi je Darki rekao. Sir je prva liga. Totalno, a ja bih znao jer sam ja siroljubac. Stvarno vrhunski sirček.

Ovo je improvizirani šator od kabanice s Hrelića. Taj Hrelić im dođe nešto ko Avenue Mall, samo na otvorenom, tako barem kažu. Uglavnom kako to napravit, tj skloniti se od elementalnih (POGRIJEŠILA SI DUŠO, PROMJENILA SI SE!) nepogoda koristeći kabanicu, komad kanafe i malo drveta pročitajte uskoro na FANFO.ORG (ovo je kako kad Yutarnji napiše “čitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg”. Kakve budaletine).

Također čitajte i kako napraviti ležaljku od šatorskog krila! 

I na kraju, pred mračak vrijeme je i da se krene kući. Vođa puta pjeva: “Ja sam vojnik sreće, mene metak neće”.

Čiča miča gotova je priča. Nadam se da ste nešto naučili danas, ja eto znam da nisam.

Cheers!

Tradicionalna majska revija old timera 2007

Kao što je vidljivio iz naslova, jučer je u Sarajevu održana tradicionalna revija old timera.
Gdje su oldtimeri tu je i Jimbo sa svojim vjernim digitalcem.
Ukratko samo…
Revija je još počela u subotu gdje je bilo natjecanju u testovima sposobnosti ispred koševskog stadiona, pa okupljanje na vrelu Bosne.
Išlo se i u Bosanski Gizeh oliti Visoko gdje su se gledale piramida/e.
Danas je bilo okupljanje i dodjela nekakvih nagrada ispred Narodnog Pozorišta.

Pa evo malo sličkica:

Alfa Romeo
Ove sličkice posvećujem Vnućku.
Pozivam još gdina. Vnućka, profesionalnog alfuromeista i ponosnog vlasnike jedne da nam rasvijetli koji je ovo model. Iako iza piše GTV 2.0, ovo meni prije izgleda naAlfu Romeo Sprint, međutim meni Alfe nisu jača strana tako da molim za asisteniciju cijenjenog gosp. Vnućka oko razjašnjenja glede modela i eventualno približnog godišta.

Citroën DS u narodu poznat kao Ajkula ili Žaba
Ovo je genijalan auto. Limuzina u kojoj su se vozili francuski predsjednici, 20 godina se proizvodio (1955-1975), gotovo 1.5 milijuna primjeraka je proizvedeno.
Futuristički, aerodinamčki dizajn sa pregršt nabrijane tehnologije za ono vrijeme poput hidropneumatskog samonivelirajućeg ovjesa.
To vam je ono… Ajkuli otpadne kotač a vi se vozite normalno kao da joj nije točak otpao. Ne naginje se auto na tu stranu.
A da udobnosti ne pričam… ako je neko majstor za udobnost onda su tu Francuzi. Jest da naprave nefunkcionalan auto, al brate, zato kad sjedneš u Citrona… kao da se voziš u federsicu.
To će vam čak priznati i Jeremy Clarkson koji mrzi francuske aute. I Francuze.
Charles de Gaulleu je ovaj auto spasio život. Non-blindirana Ajkula, odnosno Ajkula vulgaris. 1962. kad je pokušan atentat na njega, meci su probušili gume a Ajukla je svejedno uspjela zbrisat punom brzinom.

Citroën Ami 8
U mom nedavnom hvalospjevu ruskim autima, u komentaru se javlja suzy quatrokoja kaže: a Ami 8 ? Ova fotka je posvećena njoj.
Ovo je zapravo malo modernizirani spaček. Dvocilindraš također.

BMW 2000C
BMW, burazeri, BMW… – kaže Pinki u “Ranama”, a stvarno… samo je jedan BMW.
Ovaj automobil je bio moj favorit cijele revije. Naprosto predivan automobil. Meni je inače BMW pojam za automobil. Nikad nisam vozio u životu BMW-a, vrlo vjerovatno neću nikad posjedovat jednog BMW-a, ali to je za mene the car. Sportski auto i njemačka tehnologija at it’s best.
Ovaj model je nastavak modela 1800 (kojeg ja zovem i “Žikin BMW”).
Proizvodio se osam godina, od 1966 do 1972. Ovaj dotični model bi trebao imati ravno 100KS, iako to ne mogu odgovorno tvrditi. A još je i automatik… naviru mi suze na oči, moramo brzo na slijedeći model.

Buba
O Bubi stvarno nema se šta reć. Sve se zna.
Ovaj model inače pripada predsjedniku odltimer kluba iz Našica. Bilo je i Slavonaca u Sarajevu danas.

Buick
Tri Buicka su bila danas na smotri, jedan od njih (1922. godište) ujedno i najstariji model na smotri.
Mogo bi svašta o njima pisat, međutim ne znam ništa.
Uživajte u slikama.

Fiat Ballila
Gospodin s ovim automobilom dolazi na smotru u Sarajevo iz Dubrovnika od 1987. Dakle ove godine mu se napunilo 20 godina i dobio je nekakvu plaketu.

Ford A
Doktorski model.
Ovaj automobil je nasljednik legendarnog Forda T. U filmu Bonnie and Clyde, par iz naziva vozi roadster verziju ovog modela.

Mercedes
Prvi automobil je bio Mercedes. Šta je danas Mercedes – zna se. Međutim ja ne volim ove automobile. Zbog imiđa koji su stekli 80-ih. A to je da je svatko ko se htio dokazat a imao je para – kupio je Mercedesa. Ko god ode radit u Njemačku mora se vratit s bijelim Mercedesom.
Međutim, ovi novi modeli Mercedesa zadnjih godina su pravo dobri i više nisu vulgarni kao modeli prijašnjih godina.
S druge strane, opet ovi Mercedesi oltimeri su stvarno jedan biser u kruni oldtimera.
Ovaj s prve slike je prekewl. Izgleda kao nešto što bi Mr. Burns vozio.
Druga dva kabrioleta su jednostavno zakon.
Ovaj prvi iz drugog rada – e takav vozi Teresa Orlowski u jednom svom filmu.
Drugi iz trećeg reda, ako pažljivo pogledate ima Kalifornijske tablice. Jedan Dubrovčanin ga je dovezao drito iz Kalifornije.

Oldsmobile
Tommy Gun, Cohiba i frenzy. Ma gdje bi mi bio kraj….

Opel Rekord
Prelijep model.
Opel Rekord C, najuspješniji iz serije Rekorda.

Renault Caravelle
Ovaj dotični model je iz mog neposrednog susjedstva. Često viđam ovaj automobil parkiran kraj pekare Grbavica 2. Predivan coupe. Odnosno kabrio.

Fićo

Stari model sa suicide-doors.

Kad sam bio u Brodu zadnji put, pričao sam kako bih volio kupiti fićeka kada bi ih se još moglo negdje uopće moglo naći.
I jedan dan vozi mene Strizy kući kad ispred nas fićo. Strizy opali po gasu pa mi reče: – “Slušaj! Sad ću se ja ispreprječit ispred njega, zaustavit ćemo ga, ti ga izvuci kroz prozor iz auta i reci ‘prodaj!'”

Volvo
U ovom dotičnom modelu čovjek se dovezao s Kosova do Sarajeva (pogledaj tablice).
Dosta ljudi je svoje ljubimce dovelo na prikolici pošto su dolazili sa raznih strana a mnogi oldtimeri ne mogu izdržati veliki put, a tu je i naravno faktor potrošnje.

Warthburg
Nažalost, nije bilo ruskih automobila, ali jedan Mađar se dovezao s ponosom istočnonjemačke automobilske industrije.

BMW i dva NSU-a
Nevjerovatno je kako su očuvani ovi predivni motori.
Voditelj programa je rekao da se na jednom od tih motora dovezla i jedna hrvatska saborska zastupica. Nisam saznao koja.


Reviji su nazočili i sarajevski bajkeri. Danas sam čvrsto odlučio da ću postat bajker. Pa makar to moralo i pričekati do krize srednjih godina.

Eto nadam se da sam vam barem malo uspio predočiti smotru i da ste se snašli u moru fotografija.
Bis bald.

XIX Međunarodni sajam knjige i učila / IX Bijenale knjiga – SARAJEVO

Vjerni pratitelji Jimbloga jamačno znaju da ja, dakle Jimbo, redovito posjećujem sarajevski sajam knjiga. Ni ova godina nije bila iznimka. Ovaj sajam ostao mi je drag još od mog prvog posjeta 2005.
Šaroliki izbor knjiga, veliki broj izdavača i pristupačne cijene zahvaljujući sajamskom popustu. Bio sam par puta na Interliberu u Zagrebu koji se održava uporedno sa Info sajmom, međutim sjećam se da cijene baš i nisu bile najpristupačnije.
Za pristupačnost cijena na sarajevskom sajmu najviše se može zahvaliti izlagačima iz Srbije (kojih je veliki broj) koji prodaju knjige po znatno nižim cijenama od svojih kolega u Hrvatskoj. Dva su razloga za to. Prvi je naklada, koja je u Srbiji kud i kamo veća nego u Hrvatskoj a ljudi koji su bili u Beogradu osvjedočit će vam kako je tamo bukvalno na svakom koraku knjižara.
Drugi razlog je što Srbi za dosta knjiga uopće ne plaćaju autorska prava, odnosno tantijeme autorima.
Loše po autore – dobro po ljubitelje knjiga. Mogli bi se pozabaviti ovim pitanjem koje debelo zadire u moral, ali o tome možda nekad drugi put.
Malo sam slika pa eto…

Maple R80 Sport 1.8
Ovaj auto zapravo nema nikakve veze sa sajmom knjiga ali meni se svidio pošto sam prvi put vidio ovakvo vozilo. Ovo je naime kineska marka koja se nedavno počela prodavati u BiH. Navodno ovi modeli se prodaju samo u BiH jer ne zadovoljaju EU norme o ispušnim plinovima a BiH je jedina (ili jedna od rijetkih) zemlja koja nema uređenu legislativu o homologaciji vozila po EU normama. Nisam sto posto siguran za ovo, ali čini mi se da sam tako nešto pročitao u Auto Klubu.
Inače ja da nisam otprije znao da je ovaj auto kineski, ja bi pomislio da je kanadski. Zove se “javor”. I simbol mu je javorov list, baš kao na zastavi Kanade.
Neki kažu da ovaj auto ne bi uzeli ni da im daju đaba. Ja upravo suprotno mislim. Ako mi neko želi đaba dat, ja ću ga rado primit kao svoju privatnu svojinu. Obećavam i da ću bit odgovoran vlasnik. Mjenjat redovito vodu i ulje. Pa ako ima onih koji bi mi poklonili ovakav auto – lijevo pronađite moj mejl da se dogovorimo oko mjesta preuzimanja ovakvog automobila.

Zastave izdavača, a baš je lijepo vidjeti ovako hrvatsku zastavu kako se vijori pored slovenske.

Blagajna, kao što vidite, ulaz je pristupačan (cca 4 HRK).

Plato Beograd 
Ovo je prvi izdavač koji mi je zapao za oko. Vjerovatno zbog grčkog alfabeta. Njihova djelatnost je, koliko sam skontao, izdavanje filozofske literature i srodno (logično). Velik izbor i pristupačne cijene.

Hrvatski nakladnici
Moj cimer bi rekao da ja “glorificiram svoju državu”, ali po meni Hrvatska je imala najbolje štandove. Prvo što su svi nastupili kao Zajednica nakladnika i knjižara pri HGKkako ni jedna druga zemlja nije nastupila. Kolko sam vidio, Srbija je imala puno više izdavača koji su nastupali “standalone”, odnosno nisu bili udruženi.
Nadalje, hrvatski nakladnici su po meni imali najbolju prezentaciju a izbor knjiga je dosta dobar.
Petica od mene.

Bosanski jezik
Nisam slikao pojednične knjiga, ali ova mi je zapala za oko odmah. Ko’ zna, možda da sam imao ovu knjigu, ne bih polagao BHS 8 puta…

Libris
Domaći izdavač, koliko sam primjetio većina knjiga je vezana za Islam. Kulturu, teologiju, pravo, običaje…

Mate
Ovaj momak iz Stolca (on se ne zove Mate) je rekao da ako uslikam njegov štand i tako napravim reklamu da će dat popust čitateljima Jimbloga. Dakle idite tamo i recite da vas je Jimbo poslao i odmah tražite barem 50% popusta. Požurite, sutra je zadnji dan.

Crna Gora
Ovo je prvi put da je na sarajevskom sajmu Crna Gora nastupila kao samostalna država. Imali su doduše i najmanji štand, ali, Bože moj, svaki početak je težak. Zanima me kakav je bio prvi štand Hrvatske na sajmu knjiga u Frankfurtu…


Svjetlo riječi
Naš omiljeni franjevački izdavač…

British coucil
Pragmtični Britanci su odmah napravili rješenje za djecu. Napravili Kid’s corner. Šta će jadna djeca dok starci traže gdje se najeftinije prodaje Kama Sutra. Pa fino dođeš ovdje, ostaviš djecu da se igraju i crtaju.

Cambridge centar Banja Luka
Opet Britanci. Poprilično jeftine knjige na engleskom jeziku. Vido sam da dosta jeftino prodaju jedan opširni rječnik (“svinje su debele, knjige su opširne” – kako reće profesor iz “Profesionalca”) englesko-engleski.

Knjižara Hamidović
Ovi su uredili štand u bosanskom štihu sa ovom šargijom ili štali je i ćilimima i tako time.

To je sajam ukratko.
Prošli sajam je bio u znaku Dana Browna, ovaj je u znaku Orhana Pamuka. Gdje god dođete – Orhan Pamuk.
Kod Srba je odilčan izbor klasika, pogotovo filozofije puno ima koja je stvarno jeftina. Inače, Srbi su po pitanju filozofije bili uvijek ispred Hrvata. Tako je meni rekao profesor filozofije iz gimnazije, eto ako ne vjerujete, idite kod njega pa ga pitajte. On je župnik u Oprisavcima.
Hrvatski izdavači imaju fin izbor novije literature, samo što su cijene malo paprenije. Kod domaćih je, ja bih rekao, nešto na pola puta Hrvatska-Srbija.

U svakom slučaju, ako imate vremena i mogućnosti – posjetite sajam. I požurite, sutra je zadnji dan.

“Pojeli smo svo đubre Europe” (+ super straobalni update)

U studenom 2005. sam bio na nekakvom seminaru pomirenja u Brčkom gdje su okupili omladinu s prostora bivše države formely known as SFRJ gdje smo se mi trebali kao mirit i sukobljavat s prošlošću.
Ako se izuzme besplatni četverodnevni puni pansion u hotelu s četiri zvjezdice i all-you-can-eat biffe, može se reći da je seminar bio čisti promašaj.
Ali bilo je tu i svijetlih točaka na seminaru kao npr. kad smo imali goste predavače.
Jedan od gostiju predavača bio i jedan profesor iz Brčkog, kojem sam zaboravio ime, međutim ako bih prokopao negdje po kancelariji našao bih rokovnik sa seminara u kojem je ime cijenjenog profesora (zajedno s e-mail adresom), međutim mrsko mi je. Uglavnom, profesor je držao predavanje o povijesti Brčkog s posebnim osvrtom na protekli rat.
I onda je rekao jednu rečenicu koju sam ja zapamtio do dana današnjeg.
Priča on, ’92. ili ’93. gadna granatiranja Brčkog, tenkovi rokaju na sve strane, ukratko – havarija. Bio je tri dana u podrumu, nije ništa jeo, premoren i izgladnjeo, našao je na konzervu iz humanitarne pomoći.
Otvorio je konzervu koja je toliko vonjala da nije mogao ni pomislit da ju pojede. A bio je izgladnjeo. Ponudio je onda nekoj životnji konzervu (čini mi se psu) koji ju je isto tako odbio.
I onda je rekao genijalnu rečenicu : “Pojeli smo svo đubre Europe.”

Sjećam se kad je kod nas počeo rat da su počeli stizati konvoji raznorazne humanitarne pomoći.
Toplomjeri iz 1947. Ljekovi kojima je istekao rok trajanja nekoliko godina prije nego sam se ja rodio.

Prije nekoliko dana, uglavnom dok sam ja bio u Brodu, u Sarajevu je podignut spomenik Međunarodnoj Zajedinici. Konzerva govedine – ICAR.
Moj cimer veli da je bio i kod njih kratak period kad su morali jest ICAR konzervu. Kaže, njegova mati je to pržila s bijelim lukom da koliko-toliko ubije smrad.
Ja sam imao tu sreću da nisam jeo ICAR konzervu. Sjećam se jedino onog crvenog danskog feta sira. Ima ga dan-danas kupit u trgovini. Solidan sir. Slan, nešto kao Travnički. To iz kratkog perioda dok sam bio prognanik u Bjelovaru. Pa smo prvi period jednom tjedno išli u Caritas. Sjećam se da sam i dobio kul rusku šubaru dječju.
Uglavnom ja sam malo išao i slikat spomenik.
Pa evo malo sličica:

(već im se “F” malo izlizalo, pa ispalo kao da je konzervirana pčela)

Taj spomenik se nalazi kod Zemaljskog muzeja pored onog helikoptera i još nekih instalacija konceptualne umjestnosti koje ja ne razumijem.
Kao recimo ovaj zanimljivi spomenik žrtvama rata i hladnog rata. Na četiri jezika. Odnosno šest. Kako se uzme. Može i sedam. Ma može i osam:

I tako šetam ja dalje po gradu s Karajlićem, kadli ugledamo jedan zanimljiv plakat.
Državno rukovodstvo BiH s nekim europskim mangama.

Najzanimljivi detalji su mi:
a) ovo Together since
Kao kad naljepe na server Crash free since….
b) ovaj ćelavi europejac u paradnoj uniformi. Isti je on UNovac iz “Nafake” koji šverca. Pa je kasnije postao neka EU manga. Istu uniformu i u filmu ima.

I onda smo Karajlić i ja vidjeli idealno predsjedništvo za sljedeći mandat!

Ne moraš biti bogat da bi bio Rich! Odličan slogan za idući sastav predsjedništva!

Pozdrav iz Sarajeva!


SUPER STRAOBALNI UPDATE!
Kod druga KATJUSHE na blogu pogledajte:

LENINGRAD COWBOYS U ZAGREBU

Vidimo se svi u Zagrebu 1. lipnja!
Svi u Tvornicu. I nemojte mi tu…
Ajde, bok…

Proljetni Brod

Brod je najljepši, barem meni, u proljeće.
Koliko sam ja mogao primjetiti, to je jedan od rijetkih gradova s mnogo zelenila pa grad naprosto živne čim dođe proljeće.
I tako danas ja, skitam se i slikam malo svoj grad.
Pa da počnemo…

Ulica Petra Krešimira IV, popularno zvana “Široka ulica”. Nekadašnja “Omladinska”.

Ovu umjetničku sliku je slikao Strizy, a ja sam dobio nalog da je moram okačit na blog i napisat da je to uslikao Strizy himself.

Ovo je kej. Sava je dosta niska moram primjetit. Puno ljudi se špancira.

Franjevački samostan i crkva Presvetog Trojstva.
Spomenik prve kategorije.

Spajanje Mačekove i Filipovićeve. Tamo desno je “stadion”.
MARSA KO BARCA!!

“Sunčani Brod”, “Brod, a ne čamac…”
29.12.1989 postavljen kamen temeljac.
Danas je 09.04.2007…
Sportska dvorana “Vijuš”

Na putu za Poloj. Mnogo splavova. Možda na ljeto i jedan naš…

Ove maramice su pokazatelj čime se brodska mladež bavi u kasnim noćnim satima na Poloju.
U jeku sezone bude sigurno i tridesetak parkiranih automobila…

Ovo sam morao uslikat jerbo je ovo odraz pismenosti u strukovnim školama (kontejnere izrađuje brodska industrijsko-obrtnička škola).
Kao prvo nije Š-portski, nego S-portski. Tako je u duhu hrvatskog jezika.
Drugo, nije rekreacioni nego rekre-a-c-i-j-s-k-i. Rekreacijski. To je isto u duhu hrvatskog.
I mislim da bi trebalo pisati: Sportsko-rekreacijski

Ali ja nisam lingvist, pa nek me slobodno neko ispravi ako sam u krivu.


Ovo je neko drveće na Poloju, koje još nije prolistalo…

Ljeti ovdje je najveća koncentracija Brođana. Kupaju se ljudi, roštiljaju… a evo ljudi malo i u proljeće dolaze. Rano je za kupat, al nije rano za pivo na svježem zraku. 

Možda je rano Brođanima, ali svakako nije rano njihovim psima…

Ovo je između Franjevačkog samostana i vatrogasnog doma…

Opet Široka, samo druga orijentacija…

Evo jedne zanimljivosti.
Nije semafor zanimljiv, nego ovaj znak. Naime, ovi znakovi kojima su označene sve (ili gotovo sve) ulice u Slavonskom Brodu je poklon od zavičajnog društva “Brod” iz Berlina.
Zanimljivo je da su ovakve table jednake tablama u Berlinu. Navodno samo Slavonski Brod i Berlin imaju ovakve table. Nijedan grad osim ova dva, smijem reći, velika i ponosna grada.

Ovo naravno nije Slavonski Brod, ovo je Berlin gorespomenuti. Ovo je komad Berlinskog zida, slika po sebi nije zanimljiva koliko ovaj znak koji pokazuje da je to Wilhemstrasse. Pogledajte gore i vidjet ćete da su znakovi brodski i berlinski stvarno isti.
Ova slika je uslikana u ljeto 2000. godine, prije eto sedam godina. Neznam dali Berlin ima iste table dan-danas, ali kad sam ja bio 2000. onda, kao što je i vidljivo, jest imao.