Sretan Uskrs! (plus slikice iz Slavonije)

SRETAN USKRS SVIM ČITATELJIMA JIMBLOGA!

Sretan Uskrs svima i svima vašima sve najbolje!

U zadnje vrijeme na Jimblogu su česte slike iz raznih krajeva BiH, ovaj put kao uskršnje iznenađenje odlučio sam okačiti pokoju sličicu Slavonije u ovo uskršnje vrijeme.
Stoga krenimo!

Ovdje će biti prikazana sela koja se nalaze paralelno sa autoputom Zagreb – Lipovac. U smjeru zapad od Slavonskog Broda prema Novoj Gradišci. Prvo selo na ovom kratkom putu je Gromačnik (Thunder City), a zadnje Godinjak.

Željeznička stanica Lužani – Malino.

Bunker iz ko’ zna kojeg vremena još.

Mrcina.

Bili smo i na jednoj suvremenoj farmi pilića.

Farma je napravljena po najvišim EU normama i u njoj se vrši uzgoj pilića za piletinuCekin.
Ulaz na farmu zahtjeva dezinfekciju obuće, a kamioni koji ulaze na farmu moraju proći kroz bazen s dezinfekcijskim sredstvom (otopina žive sode).
Farma je ograđena žicom visine 1.80m, to je od izbijanja epidemije ptičje gripe postalo zakonom obavezno u RH.

Silos s hranom za piliće.

Kapacitet farme je 18000 pilića, trenutno ih je na farmi 17. Tisuća.
Pilići su seksirani, odnosno razdvojeni po spolu zato što su muški veći (oni idu za batake).
Pilići se uzgajaju na farmi 38 – 40 dana. Pojedu brdo hrane dnevno. Zaboravio sam koliko tona. I isto toliko sam zaboravio koliko vode popiju.
Ova zelena svijetla gore koja se vide na plafonu – to su američka svijetla koja ne prave sjenu (odnosno prave malu jedva primjetnu sjenu) tako da se pilići ne plaše jedni drugih. I još uz to pilići uz ta svjetla jedu 4% više hrane.

Ovo je kompjuter koji je zadužen za upravljenje svim parametrima vezanim za farmu.
Od temperature, vlažnosti zraka, dotoka hrane, vode…. ima milion tih parametara i još milijun tehnoloških điđa koje su pravo zanimljive, međutim ja o njima nemam pojma ništa tako da se najradije nebih ni petljao u to.
Proguglajte ako vas zanima.

Automatizirani sustav koji upravlja pilićarnikom sa svim svojim tehnološkim điđama.

Kako izgleda jedno tipično šokačko domaćinstvo:

Žive jaslice na Kovačićima, Sarajevo

Zadnjih nekoliko godina franjevci ispred Franjevačkog Studentskog Doma na Kovačićima uprizoruju žive jaslice povodom Božića. Sada već tradicionalni program s živim jaslicama uprizoren je i ove godine i to baš danas. Na Kovačićima, usprkos niskoj temperaturi, skupilo se nekoliko stotina ljudi među kojima studenti FSD-a, studenti Franjevačke Teologije u Sarajevu, mnogi znatiželjnici i djeca.
Djeci su podijeljeni darovi a mi stariji smo se zagrijali uz čašu kuhanog vina i ćevape. Svečani govor održao je provincijal Bosne Srebrene fra Mijo Džolan, a nastupio je i dječiji zbor i kasnije tamburaši.
Tamburaški su prašili večinu Šokadije i Srijema u čemu sam, kako mi se činilo, ipak najviše uživao ja. U jednom trenutku sam pomislio da su Bobica i Bajica uz mene i možda koja litrica šljivoviskija, sigurno bi mi uprizorili i taraban za sve nazočne.

Naravno da sam ja i ponio svog službujućeg Canona pa umjesto priče, doživite malo atmosfere preko fotografija:

Majstore, jestel za rakijcu?

Jedna od čari Jimbloga je, barem po meni, što jedan mjesec bude galerija slika s Manhattana, a drugi svinjokolja u Rami (BiH). Trebo bih promjeniti ime bloga iz Jimblog u recimo Jimblog – blog iz naroda narodu.

Elem, svinjokolja u Rami. Prije par dana sam pisao post o svinjokolji, s naslovom Svinjokolja bila, zaklalila debila (inače bezobrazno pokradeno iz Matakovićevih stripova) koji je čak i završio namonitoru.
Moj stav dakle oko svinjokolje (ili po slavonski klanje, kako me s razlogom ispravio jedan komentator) je već poznat. Volim jest meso jebiga, kao što reče opet jedan komentator, nisam kriv što sam se rodio kao svežder. Da je Bog htio da jedemo biljčice i soju dao bi nam sto metara crijeva.
Međutim došao je i moj dan kad sam postao muškarac.

Za početak malo geografije. Rama je područje koje zahvaća prostor općine Prozor-Rama oko toka istoimene rijeke, dakle Rame, koja je gotovo isčezla i čiji je gornji tok preplavilo umjetno Ramsko Jezero, a donji tok Jablaničko jezero. Područje današnje prozorsko-ramske općine uokvireno je visokim i teško prohodnim planinama (Makljen, Raduša, Vran, Ljubuša i Čvrsnica). Na geografskoj karti će te grad Prozor i Ramu naći između Gornjeg Vakufa-Uskoplja (na sjeveru) i Jablanice (na jugu). Prozor je inače poznat po slavnom naređenju Josipa Broza: “Prozor noćas mora pasti”. Ali ako ste gledali Bitku na Neretvi onda već to znate. Poznati “bosanski” grb (gore naljepljen) je zapravo povijesni grb Rex Ramae.

Moja foto priča se smjestila na sam jug općine, oko 6 km sjeverno od Jablanice na obalama Jablaničkog jezera.
Pa evo za početak par slikica okoline (Jablaničko Jezero):

Dakle svinjokolja iliti klanje u Rami. U pravilu se ne razlikuje od našeg slavonskog. Možda u par finesa, najupečatljivije – ne prave kulin.
Ujtro ustajanje ranom zorom – pola 7, možda i ranije to naravno ovisi o vama. Oblačenje outfita koji se ukratko može opisat kao ratni ostatci. Kombinacija radnih kombinezona i starih maskirnih uniformi. Kad sam se ja obukao i još kad sam nabacio na sebe kapu ispod koje je provirila moja neuredna masna kosa izgledo sam ko student-četnik iz 1991. što je došo malo na Dunav preko vikenda da “puca po povamirenim hordama nadrogiranih ustaša”. Kad sam se pogledao u ogledalo uplašio sam se sam sebe da sam si odmah htio prišit HOS-ov amblen na rukav maskirne jakne da bi mi barem malo bilo lakše, ali nisam vičan šivanju pa sam se morao pomiriti s tim da ću izgledati cijeli dan ko četnik kojem još nije izrasla brada. A opet neide HOS na maskirno… samo na crno.

Uglavnom, prvo se trgne koja rakijca prije nego se ide odraditi najmorbidniji posao a to je – ubijanje svinja. Ali kako sam ja bio već mamuran od sinoć, odlučno sam krenio ka svinjcu.
Troje krmadi je trebalo zaklat, ja fala to ne mogu, al sam iz prikrajka spremno promatrao i s fotoaparatom pratio proces. Upozoravam da slijedeće nadolazeće slike nisu za tree-hugerse, aktiviste udruga za zaštitu životinja i one slabijeg želuca.
Proces klanja je dakle slijedeći. Krme se izvlači pomoću sajle koja se nabaci na njušku životinje, izvlači se van iz svinjca gdje svinju treba onesvijestiti – u ovom slučajem udarcem tupim dijelom sjekire po glavi. Nakon toga brzo se reže područje na vratu iza glave do leđne moždine. Vrlo bitna je brzina i preciznost jer u protivnom možete dobiti pomahnitalo krme koje napada sve u posljednim trenutcima u cilju očuvanja vlastite egzistencije i osvete.
Slikice:

Slijedeće poslije toga je još jedan od dirty poslova a to je furenje krmadi. Krme se naime baci u korito gdje se poljeva vrućom vodom i onda se sa njih skida dlaka. Nažalost meni su baterije krepale da ovjekovičim taj dio posla. To je inače odlika svakog kvazi novinara – odlazak na teren sa dva para ispražnjenih baterija.
Tako da nema slika s furenja.
Nakon furenja krme se vješa na vješala koja se tehničkim riječnikom nazivaju –čengele. Tu se spaljuju dlake koje nisu s furenjem sišle, svinja se reže na polovice i odsjeca se glava. Na trećoj slici možete vidjeti i vaganje polovice (65 kg, dakle 130 bez glave)
Par slikica:

Evo sada tri strašne slike.
Prva je – “Vlad Tepeš Style”, druga je “nije Gucci nego Gedzo”, i treća “trofej”:

Par slika s obrade mesa:


Ono čemu sam ja pridonjeo (osim ovjekovječivanju cijelog hepeninga i furenja) jest rezanje čvaraka.
Na slikama: hrpa sirovih čvaraka i proces topljenja isith:

Nezaboravni dio krmokolje, svinjokolje iliti klanja su i nezaboravni ražnjiči. Druga slika su šunke iliti pršuti. Kod nas ima onaj vic u Slavoniji, “Koja je razlika između šunke i pršuta? Pršut se tanje reže!” Ali to je slavonska sujeta, pošto su razlike geografske naravi. Naime šunka se dimi u pušnici, a Dalmatinici suše butove na vjetru koji s mora donosi sol i tu je razlika. Po tome je nadasve poznat sinjski pršut koji svoj specifični okus dobiva zahvaljujući famoznoj sinjskoj buri.

Krvavica je specifična po tome što se u nju stavlja svinjska krv. Naime kršćanstvo nema puno tabua glede prehrane, za razliku od recimo judeizma i islama. Međutim jasno se precizira da se krv ne smije jest (odnosno pit). Da nebi bilo da serendam okolo, citat iz Biblije (Pnz 12,33):
“Samo pazi da ne jedeš krvi! Ta krv je život. Ne smiješ jesti život s mesom.”
Međutim naši krajevi su specifični po tome da se krv ipak stavlja u krvavicu. Koliko znam osim Balkana, blagovanje krvi još u kršćanskom svijetu imaju Englezi koji također stavljaju krv u svoje kobasice. Razlozi stavljanja krvi u krvavice je najvjerojatnije ekonomske naravi. Naime nekad dok su naši krajevi bili siromašni (ne siromašni su smislu postkomunističke tranzicije) od svinje se nije apsolutno bacalo ništa. Čuvale su se čak i dlake za pravljenje četki, papci za neznam ni ja šta.
Danas ipak se izbjegava stavljanja krvi u krvavice, tako da danas mal broj ljudi stavlja krv u krvavicu ili pak stavljaju male količine.
U krvavicu osim krvi, koja se sada ni ne stavlja idu još neke kožurine i hrpa nekih pizdarija koje ja zovem ostaci. To se sve marljivo kuha i puni onda u crijeva:

Kobasice su zakon. Meso se samelje i puni u crijeva. Kobasice se vješaju potom u pušnici i suše. One čine okosnicu svinjske kuhinje.

Još sam ja tu preskočio brdo nekih stvari. Recimo pranje crijeva. Nisam se previše zanimao za taj proces. Ali ovo je ukratko proces svinjokolje.
Naravno uz to treba dodati još i to da se popiju hektolitri raznog alkohola – ja u toj mjeri da još uvijek osjećam slabost.

Nažalost ove godine nisam uspio prisustvovati pečenju rakije. Ali zato imam cijeli arsenal rakija – od slavonske preko bosanske do hercegovačke. Al dogodine bit će i to, ako Bog da…

Vrelo Bosne u jesen

Prije par godina sam bio u Bosanskom Šamcu na mjestu gdje se Bosna ulijeva u Savu. Sava dalje u Beogradu u Dunav, a Dunav u svojoj delti na rumunjskoj obali u Crno More.
Iako sam odrastao u gradu na Savi, nikad nisam bio na izvoru Save u Sloveniji (odnosno na mjestu gdje se spajaju Sava Dolinka i Sava Bohinjka), a bogami nisam ni bio ni na Kalemegdanu da gledam gdje se Sava ulijeva u lijepi plavi Dunav.
Zapravo kad razmislim, nisam vidio ni jednoj rijeci izvor i ušće sve do danas.

Vrelo Bosne spada u jednu od turističkih atrakcija u Sarajevu. Nalazi se na Ilidži a iz grada je najlakše doć (sem naravno taxijem) tramvajem koji vozi, naravno do Ilidže, a za tim tramvajem se isplati i potrčat (jer stara narodna mudrost veli: Ne valja trčat za ženom, ni za tramvajem. Osim ako ne ide na Ilidžu. Dakle ako ugledate tramvaj s brojem 3 u Sarajevu, onda možete potrčati za njim. Al nisam skonto nikad dal se to odnosi i na žene. Dal treba trčat za njima ako i one idu na Ilidžu?)
Dakle. Kada dođete na Ilidžu na okretište, prošetate se do Aleje i onda samo Alejom dolje 3km ili uzmete fijaker (koji košta od 8-10KM).
Ako ne uzmete fijakere, imate realnu šansu da putem ugazite u konjsku balegu, a s druge strane ako uzmete fijaker, kočijaš vas može uveseljavati sexy vicevima.

Uglavnom da ne serendam dalje, evo par sličkica:

Nisam skonto zašto je geslo francuske vojne inžinjerije postavljeno na vrelu Bosne. Logično je zaključiti da su oni tu imali svoje prste u posljeratnoj obnovi.

Kao pravi vođa puta, pripremio sam kartu odredišta. Odličnu mapu/kartu Sarajeva možete naći ovdje

I naravno, kako završiti drukčije nego uz fildžan fine bosanske kahve.