Pilot Projekat: Tjedni komentar

Pošto sam opet odlučio oživjeti blog, a nemam snage za dnevni „urbi et orbi“, pokušat ću s tjednim komentarom (čitaj: serendanjem) pa mojne šta zamjeriti vjerni čitatelju, ovo je što bi reko naš narod – PILOT PROJEKAT.

„Narod koji ima ovakvu omladinu, ne treba brinuti za svoju budućnost“

1431962895588656598
Ovaj tjedan su maturanti generacije 2014/15 završili školu. Matura je kao kod nas „big deal“, pa se i ja sjećam da kad sam maturirao da su mi rekli: „sad si čovjek“ kao da sam do tog trenutka bio tapir ili možda tegljač. Istini za volju, sjećam se da sam se kao svršeni maturant osjećao kao potpuna ličnost, da ne kažem kao čovjek, a ne tegljač ili tapir. Imao sam 18 godina i cijeli svijet je bio preda mnom. Kada sam 10 godina kasnije diplomirao jedini osjećaj koji sam imao je bila nasušna potreba za alkoholom jer mi je trema pred diplomski ispit pojela sav kuraž i živce. Čak i u trenutku dodjele onog tuljka, kada sam na binu glavnog amfiteatra izašao u milicijskom džemperu, razmišljao samo tome kako ću maznuti desetku u kajmaku kod Zmaja u Hrasnom. Teško da sam se osjećao kao čovjek, potpuna ličnost ili ne daj Bože akademski građanin. Continue reading Pilot Projekat: Tjedni komentar

Max Rockatansky – junak našeg doba

Moj prijatelj Besni Mehaničar kaže da je kao dijete plakao dva puta: kada se Terminator spusti u lavu i kada zlikovci skrše Mad Maxovu posljednju V8icu. To ukratko ocrtava kakav su utjecaj ova dva filma (Terminator 2 i Mad Max 2) imala na našu generaciju rođenih 80-ih. Ne znam da li sam sreo svog vršnjaka koji nije odrastao uz Pobjesnjelog Maxa i koji nije gledao prvi i drugi (a i treći) nastavak barem jedno stotinu puta (što uz HTV 90-ih nije ni bilo teško). Mi smo V8-ice zavoljeli preko Mad Maxa – što je zapravo smiješno da smo se počeli ložiti na kulturu američkih muscle auta preko australskog filma. Sjećam se prvog kompjutera kojeg sam imao kasnih 90-ih i prvi wallpaper koji sam imao bila je fotografija Maxovog Interceptora (žutog, ne Pursuit Speciala) i kraj njega neka zgodna riba u bikiniju – u toj fotki se valjda spojilo moje djetinjstvo i moj nastupajući tinejdžerluk. (A da budem iskren, i dan danas u folderu iz kojeg mi se izmjenjuju razne tapete imam onu fotku na kojoj je Mad Max na cesti sa svojim čukom). Continue reading Max Rockatansky – junak našeg doba

Crno bele telenovele

(NAVODILO ZA UPORABO: Ukoliko ste ovdje došli zbog osvrta na “Crno bijeli svijet”, i mrsko vam je čitati moje opservacije o nekoj srpskoj sapunici od prije sedam godina, slobodno preskočite do naslova “Crno bijeli svijet”)

Prije jedno sedam godina pročitao sam vijest koja veli da, pajz sad ovo, Haški Sud Radio televiziji Srbije zabranjuje prikazivanje nekakve igrane serije jer je “anti-haška” i veliča ratne zločince – tada tek nedavno uhićenog Rašu Karadžića i tada još uvijek u bekstu Ratka Mladića. Ispostavit će se vrlo brzo da je vijest bila  – ili totalni bullshit ili da je Serge Brammertz malo ishitreno izletio s diktiranjem haške demokratije državnoj televizijskoj kući Srbije, pa je haški PR nakon nekoliko dana demantirao vijest: “Mi? Uplitali se u uređivačku politiku nekog medija u regionu? Ma jok brale!” Continue reading Crno bele telenovele

DEM POSO JAB’ RADIJO (O životopisima)

Portali koji se bave tržištem (ne)rada, da ne kažem virtualne burze rada redovito u sezoni kiselih krastavaca objavljuju članak o tome kako bi trebalo napisati životopis. Uglavnom tako se svakih mjesec-dva pojavi nekakav nazovimo-ga-tutorial u kojem master psiholoških nauka objašnjava kako se piše životopis, kao da je to sad to u najmanju ruku doktorska teza – napišeš kako se zoveš, gdje si se rodio, kad si se rodio, zašto si se rodio, đe si školovavao i đe si radio odnosno đe nisi radio jer ko je još kod nas radio a da je mlađi od trijes godina. Niko, jes vala.

I opet, vjerovali ili ne, mnoštvo ljudi nije u stanju napisati CV iliti životopis. Naime i Zaime, u firmi u kojoj radim već sad preko nekoliko jedan od zadataka koje radim je i objava natječaja za svežu radnu snagu i prikupljanje dokumentacije od potencijalnih kandidata. Iako nisam dio kadrovske službe, niti sam s istom povezan na bilo ikakav način, jedan od mnogobrojnih zadataka koje obnašam je i taj. Mislim, budimo realni – nije to neka nauka. Ispuniš formular, pošalješ HZZ-u na mejl i onda skupljaš mejlove i sortiraš ih po nekim svojim zadanim parametrima (da sam informatički potkovaniji mogao bi ja napraviti i da to konfjukter radi za mene ali je problem što nisam pa eto). Ako je više natječaja za posao, onda ih sortiram po pozicijama, onda unutar toga sortiram po recimo mjestu stanovanja, iskustvu, godinama, šta ja znam… onda na kraju napravim tablicu u kojoj sažmem kandidate na jedan papir – redni broj, ime prezime, kratak opis (odakle i gdje je radio) i kontakt. Da, gospodo nezaposleni vi ste samo jedan broj. Iako to i sami znate kao što sam i ja znao dok sam sjedio besposlen dvije godine poslije fakulteta. Ja osobno uglavnom nemam nekakvog utjecaja na to tko će se zaposliti, iako jesam preporučio nekoliko radnika, s nekoliko radnika napravio intervju i tako… uglavnom to biraju neke više instance od mene. Continue reading DEM POSO JAB’ RADIJO (O životopisima)

Andrićgrad – na Drini Baščaršija

Prije nekoliko dana bh književnik Abdualh Sidran na gostovanju u emisiji na Televiziji Alfa iznio je jednu šokantu tvrdnju. Tvrdi tako g. Sidran da je Emir Kusturica zapravo zašehidio na nekom brdu kraj Sarajeva od strane četničkog metka (a možda i ruskog snajpera), a danas čovjek koji se predstavlja kao Emir Kusturica, već dvadeset godina hoda po Srbiji i snima filmove je zapravo stanoviti Pantelija Milisavljević kojeg je postavila srpska tajna služba! Nije trebalo dugo medijima „regiona“ da objave „senzacionalno otrkiće“ književnika Sidrana, pa su odmah krenule i analize Sidranove teorije – o genijalnosti njegovog otkrića preko psiholoških dijagnoza poznatog književnika – od demencije do potpunog ludila. Novinar portala Radio Sarajevo je prvi ipak postavio točnu dijagnozu – radi se o Sidranovoj genijalnosti! Naime, netko se prisjetio ratnih pisanja g. Sidrana u kojem je on napisao jedan odličan satiričan tekst objavljen u siječnju 1993. u bh magazinu „Dani“ pod nazivom „Enigma zvana Pantelija S. Milisavljević“ o tome kako je pravi Kusta poginuo u obrani svog grada, a srpska tajna služba postavila svog čovjeka koji se predstavlja kao on. Sidran svoj tekst završava rečenicama: „A ako ne vjerujete, do tada pogledajte fotografije. Ako laže koza, ne laže rog“, i kraj teksta dvije identične fotografije slavnog redatelja – ispod jedne piše: „Pravi Emir Kusturica“, a ispod druge „Njegov dvojnik Pantelija S. Milisavljević“. Continue reading Andrićgrad – na Drini Baščaršija

Bucharest, not Budapest

IMG_3347

Vjerovali ili ne, mnogo ljudi brka Bukurešt (Bucharest) s Budimpeštom (Budapest). Fenomen je započeo kralj popa, rahmetli Michael Jackson kada je bukureštansku publiku 1990. pozdravio: “HELLOOO BUDAPEST!!” Od te sudbonosne ’90 do današnjih dana i redovitih gostovanja stranaca greška se potkrala mnogima: tako i Blaze Bayleyu (Iron Maiden), James Hetfiledu (Metallica!!!!), Lennyu Krawitzu, itd… Doduše, tako je i Goran Bare pozdravio Orahovicu sa “Đe ste Đakovo”, al to je već drugi par opanaka. Uglavnom, najveća zbrka se dogodila 2012. na finalu lige Europe, kada je 400 navijača Atletica Bilbaoa umjesto u Bukureštu završilo u Budimpešti! Kreneš iz Baskije u Istočnu Europu i završiš na negdje sasvim šestom mjestu. Strašno. Tako sam ja jednom krenuo u Beograd pa završio u Mostaru, ali i to je treći par opanaka. Continue reading Bucharest, not Budapest

Transfăgărășan

IMG_3299

Napravljena 70-ih, ovo je Transfăgărășan cesta. Šest tisuća tona dinamita je upotrebljeno da se napravi, a 40 života je izgubljeno. Ali iz zraka izgleda kao svaka najbolja krivina sa svih najbolji staza na svijetu spojene u neprekinutu sivu vrpcu automobilskog savršenstva (…) Pogriješili smo… ovo je najbolja cesta na svijetu!

~ Jeremy Clarkson, Top Gear S14 e01, 2009

Nicolae Ceaușescu se nakon smrti rumunjskog komunističkog vođe Gheorghiu-Deja 1965. ustoličio kao vladar Rumunjske, tj. kao generalni sekretar, a kasnije kao i predsjednik Socijalističke Republike Rumunjske (u socijalističkim zemljama uglavnom nije postojala institucija predsjednika, osim naravno druga Tite koji je imao neograničen mandat, a 1990. Miša Gorbačov se ustoličio za predsjednika SSSR-a, prvog i zadnjeg). Drug Ceaușescu je još 1960. prekinuo rumunjsko aktivno članstvo u Varšavskom paktu, iako je formalno Rumunjska bila članica do kraja. Nakon upada SSSR-a (i ostalih članica VU) u Čehoslovačku 1968., Ceaușescu je javno osudio invaziju na “neovisnu” socijalističku zemlju i zbog toga pokupio simpatije u zemlji, ali i vani. Došao je i Nixon, počeli su dolaziti i dolari (što će se kasnije pokazati katastrofom koja će pokopati i Ceaușesca i njegovu socijalističku Rumunjsku), međutim postojao je opravdani strah da bi Rusi mogli upasti u Rumunjsku (tim više što je Rumunjska bila jedina članica VU u kojoj nije bio niti jedan sovjetski vojnik). Stoga je Ceaușescu naredio izgradnju ceste preko južnog dijela Karpata, preko Fagarasana koja bi bila strateška vojna točka za komunikaciju Sjever-Jug, tj. za brzo izmještanje vojnih snaga u slučaju invazije. Iako takve komunikacije postoje od ranije, donesena je odluka da se napravi ova cesta koja ide preko 2000m nadmorske visine jer ove ostale ceste prolaze kroz doline u kojima je lako napraviti zasjede i presjeći komunikacije. Također je popularno i mišljenje da je Ceaușescu dao izgraditi Transfăgărășan čisto da “premaši” Transalpinu, predratnu cestu koju je izgradio kralj 30-ih, a Nijemci obnovili 40-ih. Kažu da je Transalpina također spektakularna cesta za vožnju, pogotovo sada kada je svježe asfaltirana i obnovljena. Transalpina dostiže najveću visinu od 2145m, a Transfăgărășan 2042m. Continue reading Transfăgărășan

Banat, Transilvanija i Vlaška, tri srca junačka

IMG_3127
Negdje na potezu Temišvar – Sibiu

Znate li pjesmu “Kada padne prvi sn(ije)g”? Ja upregnem merđana/ svog vatrenog sokola/ pa se vozam noć i dan. Uglavnom, ta pjesma je zapravo rumunjska pjesma Sanie cu zurgălăi iz 1937. godine. 1950-ih poznati američki gitarist Les Paul, obrađuje ovu pjesmu i izdaje ju zajedno s Mary Ford pod imenom Johnny Is The Boy For Me. Edit Piaf  izvodi ovu pjesmu pod naslovom Johnny tu n’es pas un ange, a također je poznata i obrada belgijskog banda Vaya Con Dios pod nazivom Johnny. Čisto ambijenta radi, pustimo u pozadini ovu verziju iz 1989: Continue reading Banat, Transilvanija i Vlaška, tri srca junačka

Putevima grofa Tepeša, genija s Karpata druga Nicolaea i švercera s pijace u Temišvaru

 

WP_20140803_007
Tito je imo Titograd, Staljin je imo Staljingrad, a Jimbo ima Jimboliju!

Kažu da je znatiželja ubila mačku, a predrasuda turista.

Ako prosječnom Hrvatu predstavite svoju nakanu putovanja u Rumunjsku, dotični pH će vas pokušati odgovoriti na sve moguće načine. Jerbo Rumunjska, ta nezaslužena EU-članica, je leglo kriminala, nepoštenja, a Rumunji su već poznati po tome da su patološki kradljivici. „Rumun kad nema šta da ukrade, baci svoju kapu kod komšije pa ide nju krast.“ U Rumunjsku ne treba ići zato što su ljudi neugodni, kradu, lažu i kleveću, Cigani će Vas ukrast i vozat rumunjskim selima u zaprežnim kolima i prodavat vaše mlado telo za šaku leja. Agenti Sekuritatea čuče iza telefonskih stupova (nema struje u Rumunjskoj, samo telefon), otimaju, muče i ubijaju. U Transilvaniji vampiri otimaju, krv piju, organe prodaju na prištinskoj pijaci. U Rumunjskoj ceste nisu asfaltirane, voze se samo zaprežni konji i pokoja Dacia iz 1980-ih bivšeg komuniste. U vlaškim selima lokalni DVD-i su organizirani u naoružane milicije i ne priznaju nikakvu vlast. To vam je Rumunjska u glavi prosječnog ne-Rumuna, vezane za uspomene dok su se na temišvarskoj pijaci preprodavale traperice iz Trsta.

Koliko ima istine u stereotipima o vlaškoj zemlji, pokušajte doznati u slijedećim recima, ili što bi rekli naši anglo-saksonski NATO saveznici – Stay tuned… Continue reading Putevima grofa Tepeša, genija s Karpata druga Nicolaea i švercera s pijace u Temišvaru

Hajde da se volimo IV

hajde da se volimo

Neki dan je na hrvatskom RTL-u koji ima fetiš prikazivat trash uratke bivše nam države i to u produkciji braće nam Srba prikazivan prvi dio “legendarne glazbene komedije”  Hajde da se volimo, što je zapravo celovečerni zabavni (čitaj: trash) program uz Lepu Brenu. Ja sam o Lepoj Breni pisao čak jednom prije šest i kusur godina, a spomenuo sam je valjda nebrojeno puta pošto je Lepa Brena na neki način obilježila moj život.

Treba li titlovat Lepu Brenu ili trebaju li je pustiti na nacionalnu dalekovidnicu – ja o tome ne bih puno raspravljao, ali bih se opet malo dotaknuo Lepe Brene. Figurativno, jelte. Continue reading Hajde da se volimo IV

Druže Tito bela lica, kad ćeš doći do Plitvica? (Vila Izvor)

IMG_2888

Kaže moj kum da su drugu Titi naštancali toliko kuća da ih ne bi stigao obać ni da je danas živ.

Vila Izvor (Objekt 99) je Titova vila na Plitvičkim jezerima građena po završetku WWII, a navodno je drug Tito u svom samoupravnom životu bio ovdje samo dva-tri put, a i to je pitanje. Drug Tito je stvarno imao mnogo vila po bivšoj mu državi, ali čini se da je najviše volio namakat dupe na Brijunima, lovit bosanske medvjede u Bugojnu ili srndaće u baranjskom Tikvešu. A vjerojatno je i opalio ovdje kojeg ličkog međeda.

Vila Izvor koja se nalazi duboko u šumama NP Plitvička Jezera gradili su periodu od 1948. do 1953. ratni zarobljenici koji su pokraj buduće vile imali i svoj logor. Vila je obložena kamenom škiljevcom s Medvednice, unutrašnjost je prekrivena kvalitetnim mramorom, a lamperija i namještaj su napravljeni od najboljeg slavonskog hrasta. Zarobljenici su napravili i cestu koja vodi do vile, a ispod kompleksa postoji i 80m dugačak tunel za izlazak u slučaju vanredne situacije. Continue reading Druže Tito bela lica, kad ćeš doći do Plitvica? (Vila Izvor)

Ličko orlovo gnijezdo (ex RP Gola Plješevica)

IMG_2857

U sklopu bivše zrakoplovne baze Željava, na vrhu Plješevice (Gola Plješevica, 1647.61 m) nalazio se radarski položaj uvezan u sustav PVO-a JNA VOJIN (vazdušno osmatranje, javljanje, izviđanje i navođenje) ili pojednostavljeno rečeno – oči jugoslavenske avijacije. S vrha Plješevici tako je JNA mogla promatrati zračni prostor velikog dijela Italije (najzanimljivi zbog NATO baze Aviano) i dijelova Madžarske (snage Varšavskog pakta). Unaprijed se zahvaljujem drugu Darkiju na nekim zanimljivostima koje ću ovdje iznijeti.

Na Goloj Plješivici su se tako nalazila dva radara – britanski Marconi S-600 dometa 600km i radar za mjerenje visine S-613 koji su bili smješteni u dvije saćaste kupole (S-600 u većoj) napravljenim od duraluminija i presvučenim posebnim tkaninama koje su čuvale opremu od oštrih uvjeta ličke klime. U sklopu radarskog položaja nalazio se i meteo-radar, heliodrom, trokatnica alpskog tipa napravljena od armiranog betona u kojoj su bili smještene vojničke prostorije, a ispod položaja prokopan je sustav tunela s nekoliko izlaza oko vrha, u kući i na samom radarskom mjestu. Continue reading Ličko orlovo gnijezdo (ex RP Gola Plješevica)