Tamo dole đavoli se kote (ex zrakoplovna baza Željava)

IMG_2723

Bivša zrakoplovna (tj. vazduhoplovna) baza Željava bivše JNA s podzemnim aerodromom poznatim pod imenom objekt 505 Klek sigurno je najmistificiraniji vojni objekt bivše vojske bivše države, što nije ni čudno s obzirom na veličinu tog zaista impresivnog objekta, za kojeg epitet ‘kolosalno’ nikako nije preuveličavanje. Upravo kao takav postao je “meta” mnogih, uglavnom, muški entuzijasta pošto se uglavnom heteroseksulani muškarci vole vojsku i zavlačit se u tunele (psiholozima ostavljam da posegnu za Freudom).

O Željavi su pisali mnogi, a posebno preporučujem članak druga Nedorečenog  gdje je dosta opširno i zanimljivo opisao povijest baze Željave, tehnikalije, itd., a također reporučujem i zeljava-lybi.com, koji je čitav jedan “pokret” entuzijasta vezanih uz ‘kult’ aerodroma Željava. Osvrnuti ću se samo kratko na povijest Željave, za podrobnije info preporučujem gore navedene linkove. Continue reading Tamo dole đavoli se kote (ex zrakoplovna baza Željava)

#JMBG

IMG-20130611-WA0001

Kad sam se ja rodio prije skoro trideset godina moji roditelji su me odlučili nazvati Vanja. To meni naravno ne bi predstavljalo nikakav problem da sam se rodio u nekoj ruskoj zemlji gdje je ovo ime poprilično uobičajeno i gdje je zapravo Ivan odmilja (Ivica). Međutim imao sam tu sreću kao milijuni drugih ljudi da sam se rodio u ne-ruskoj Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj eSeFeRJot gdje je ime Vanja nekim meni još uvijek nejasnim spletom okolnosti postalo unisex ime (vjerojatno po onoj logici da imena koja završavaju s –a su – ženska imena). U životu mi je to pravilo podosta nezgodancija (da ne kažem problema) i to već od samog početka. Tako se u lokalnim novinama na zadnjoj stranici među rođenima moglo vidjeti da su moji roditelji dobili – kćer. No, nije slučajno pisalo kćer i ne bi to bio izolirani incident da nije prethodila jedna bitna greška – meni je po rođenju u matičnom uredu u Brodu dodijeljen ženski JMBG.

JMBG ili Jedinstveni Matični Broj Građana u ex-SFRJ i u našoj mladoj Hrvatskoj do nedavno, a zapravo još i uvijek, bio je alfa i omega svega. Bez JMBG-a čovjek jednostavno ne postoji – ne možeš izvadit dokument, ne možeš otvorit račun u banci, ne možeš se upisat na fakultet, ne možeš kupit auto… ne možeš ništa. Zašto je JMBG bitan? Zbog J – jednostavno zato da se Ivan Kokanović u Gundincima razlikuje od šesti drugih Ivana Kokanovića koji žive u istom sokaku u kućama koje nemaju kućni broj. Da parafraziram Arijanu Čulinu – bolje se rodit bez one stvari nego bez JMBG-a. Continue reading #JMBG

Nadam se da The Last Stand nije Arnijeva posljednja bitka

laststand132013

Prije mjesec-dva sam si priuštio to zadovoljstvo da si skinem “Posljednjeg akcijskog junaka” iz 1993. kojeg sam kao klinac gledao valjda jednako toliko puta koliko i Mad Maxa I i II. Naravno, pošto smo ušli u 21. stoljeće, evrope i ko zna kakve sve ne civilizacijske tekovine našao sam neku turbo HD verziju od gazilijon gigabajta na kojoj je slika, malo je reć ko mlijeko i to ono pravo naše šokačko mlijeko bez atmesforeoksoloksina. Elem nejs, dakle 20 godina kasnije ta film je još uvijek apsolutni zakon što hoće reći da ja il nisam odrastao ni malo ili da je taj film stvarno apsolutno zakon. Kako svaki mjesec idem na birov rada po pečat, onda bi reko da je ovo drugo.

Upravo stoga me razveselila vijest da se Arni nakon politike ponovno vraća u svijet filma i to s filmom “The Last Stand” o kojem nisam znao ništa osim da na naslovnici Arni drži Maksima (zapravo Vickersa, al nema veze). Konzultirajući internete i tako to, vidim da je film totalno podbacio u Ameriki jerbo omladinci nisu bili zainteresirani za film, nego je publika uglavnom bila 25+, što je naravno vrlo logično jer omladinci ne znaju tko je Arnold Scwarzeneger i njihovi današnji uzori su gejpederski vampiri, Vin Beniznac ili neki stripovski junaci i ko zna kakve sve ne gluposti i sranja. Ali, čini mi se da se Arnijeva publika (a to sam ja) zadovoljna filmom. Continue reading Nadam se da The Last Stand nije Arnijeva posljednja bitka

Star Trek Into The Darkness: Kako su nam mučki ubili kapetana Kirka

sucksass

Jučer se u našoj maloj varoši u našem super-spektakularnom kinu prikazivala pretpremijera novoga Star Treka. Ja sam inače Startreko ljubac, rekli bi možda neki treki, no sad – o tom potom. O fascinaciji Star Trekom možda nekad drugi put.

No, iako sam ljubitelj Star Treka, predzadnji film, koji spada u eru “novog Star Treka” mi je bio tolko odbojan da sam na mahove imao želju razbiti ekran. Stoga sam očekivao da će i novi Star Trek biti jednako odbojan ako ne i gori, a to se potvrdilo i ranije kada sam u kinu vidio foršpan novog Star Treka koji me je vidno uzrujao. Ipak, kao stari treki imam tu neku potrebu da gledam sve što je u službenom kanonu, iako ne znam koliko ću moći izdržati uz ovakve Abramsove blasfemične režije. Continue reading Star Trek Into The Darkness: Kako su nam mučki ubili kapetana Kirka

Njemačka T-čizma terorizma

1_77945

Nisam dugo imao priliku pisati hejt-post zato što nisam hejter, međutim dođe i to vrijeme kad se miroljubivog retrivera poput mene raspizdi, poglavito nakon šest mjeseci, da prostite – drkanja.

Pa da počnem, iliti priča kaže sledeće… Nekad prošle godine odlučim ja preći sa T-coma na nekog drugog telekom providera, prvenstveno time jer sam bio nezadovoljan uslugama Mudrinićeve nazi firme. I cijenama da budem iskren, pošto je to bilo preskupo. Međutim, kao što ste vjerojatno upoznati konkurencija i nije bogzna što, poglavito ne u provinciji u kojoj eto spletom okolnosti živim i ja. Ipak nakon temeljitog ispitivanja raznih, da ne kažem subjekata, koji žive po svim dijelovima grada vidim da H1-telekom uz dobre cijene nudi i sasvim pristojnu uslugu. I tako ja predam zahtjev H1telekomu da dođem pod njihova njedra. Long story short što bi rekli naši anglosaksonski narodi – i bi tako. U ovih oko 8 mjeseci kod njih moram reći da sam iznimno zadovoljan i cijenom i kvalitetom, tako da se više neću doticati svog ISP-a osim ukoliko naravno ne iskažu želju da ih još malo hvalim na svom turbo blogu a da mi oni recimo kompenziraju đabe uslugama neko vrijeme. No, dobro. Continue reading Njemačka T-čizma terorizma

Što lajkati? Koji tvit poslati?

twitter_brainsell_cartoon

Prošli papa, Benedikt XVI. je jednom prilikom rekao da globalizacija sama po sebi nije niti dobra, niti loša nego upravo ono što napravimo od nje. Upravo isti princip se može primijeniti i na društvene mreže. Međutim kako su ljudi blesavi, onda naravno da će društvene mreže biti loše. No, pesimizam na stranu, kontrole na današnjim mrežama (prije svega na facebooku) su takve da si čovjek može podesiti takav “streaming” informacija a da održava prihvatljivu razinu mentalne higijene. Laički rečeno – svo sranje blokirat, a puštat samo, uvjetno rečeno, normalne stvari. S druge strane, kod twittera je dobro što možete pratiti i otpratiti koga god hoćete bez ljutnje da će se netko naljutiti – a u ostalom ako se i naljuti, šta vas briga kad je 90% vjerojatno da ga ne znate. Kod facebooka je to malo drugačije, jer uglavnom u krugu vaših “prijatelja” su ljudi koje zapravo znamo i onda “unfriend” akcija može imati potencijalno dalekosežne posljedice u pravom životu, a pošto je facebook postao ono što je zaista bitno u životu, onda takve akcije mogu dovesti do trganja pravih međuoosobnih veza.

Onima koji nisu korisnici twittera teško mogu objasniti zašto mislim da je twitter bolji servis od facebooka. U suštini su oni isti, modus operandi je, moglo bi se reći – isti, međutim upravo je razlika ne toliko u sadržaju, koliko u izvoru.  Facebook i ja imamo povijest prekidanja, kao oni naporni parovi koje svi znamo – idemo, ne idemo, idemo, ne idemo… Na stranu to, razlog prekidanja facebooka i mene je u tome što jednostavno nisam mogao probavljat količinu smeća, a više od toga – činjenica da ja s tim ljudima dijelim zajednički društveni obzor. Tolerancija, ovo-ono, sve su to superbulšiti, ali svi znamo da to ne ide. Kako nisam tip čovjeka koji se upušta u svađe, onda ja prekinem pa se vratim nakon godinu, dvije, šest mjeseci, tri mjeseca… Kod tvitera, kao što sam rekao block/follow/un-follow opcije su puno bezbolnije, ali ono što je bitnije – smeće koje dolazi, dolazi od onih koji sa mnom dijele fiktivni cyber društveni obzor, koji meni realno ne znači puno.

Korizma je 40-dnevni period kojem se kršćani pripremaju za najveću svetkovinu, Uskrs, uz molitvu, post, odricanje od poroka, itd. Zašto 40 dana? Isus je prije javnog djelovanja 40 dana boravio u pustinji, postio, tj. gladovao i meditirao i tako se pripremao za svoju misiju. Mnogi ljudi percipiraju period korizme kao i bijeg od stvarnosti, odmak, međutim zaboravljaju da je đavo Isusa kušao u pustinji, i to igrajući na sve ljudske slabosti: taštinu, ego, služenju bogatstvu, pa i na kraju na osnovne fiziološke/egzistencijalne potrebe: JEDI! Upravo zbog toga ja kontemplaciju ne doživljavam kao nekakvu nirvanu u smislu istočnih religija – može oko mene da se svijet ruši, jebe se mene, nego upravo kao borbu i suočavanje sa svojim slabostima.

Long story short – ova korizma je bila apstinencija od društvenih mreža. Dal me đavo iskušavo? Pa i ne baš. Zato što sam imao puno više vremena za neke stvari (recimo da završim kurs na courseri), opet sam se uvjerio da čovjek u suvremenom svijetu može sasvim dobro funkcionirati bez društveni mreža.  No, ovdje nije toliko bitno što se događalo tokom apstinencije koliko poslije…

Možda bi trebalo samo, kurioziteta radi, spomenuti jedna zanimljiv fenomen, a to je da me je nešto ljudi na twitteru “unfollowalo” dok sam bio neaktivan. Zašto je to tako – ne znam. Mogu pretpostaviti da se radi o redovnim periodima čišćenja, pa kao – e ovaj nije ništa rekao 10 dana, ciao arrivederci. No, na stranu to, što se događa nakon dolaska na fejs i tviter. Dakle, svima je jasno, da novosti nema – sve je isto kao i noć uoći Pepelnice, tj 40 dana ranije. Čovjek koji šuti 40 dana ostaje nijem. Meni su nekad i neki zamjerali koliko “tvitam” i koliko “postam”, međutim toliko sam izgubio naviku, inerciju, rutinu da jednostavno nemam ideja. Koju poruku poslati? Što reći? Koji tvit poslati? Što lajkati? Timeline (i facebooka i twittera) još nisam niti jednom upalio na mobitelu. Možda me neki đavo tera od tajmlajna?

Pada mi na pamet samo jedna stvar. 40 dana je premalo za poželit se ponovno timelinea, a previše za jednostavno se odmoriti. Ništa, odoh dalje buljit u tajmlajn(e), možda dobijem kakvu inspiraciju…

8. mart – ko noć vještica, samo po danu

8marta(Inače, tu foru iz naslova sam prodao na Noć vještica, tj. Halloween. Nije moja, naravno, ja se nikad ne sjetim tako dobre fore)

Tražeći popratnu sliku za ovaj đabalesku tekst htjedoh izbjeći klišejiziranu ružu li ne daj Bože karanfil, pa sam se utoliko potrudio ukucavši u googlu: 8 MARTA SOVIET, znajući da je ovo 8 MARTA zapravo osmi ožujak na ruskom jeziku a ovo soviet sam nakcuo u nadi da će mi izbaciti kakav socrealistički plakat. Konj bi reko, kobili se nado – upravo sam našao što sam tražio. Inače, ja jako volim te socrealističke plakate, ne znam zašto. Nego, ovaj plakat ima sve. Vidimo u pozadini tvornice, vidimo radnike s crvenim zastava, a i jednu drugaricu s crvenom mahramom i crvenim barjakom kako pomaže drugarici babuški koja leži pod ostatcima nekakve predrevolucionarne carske ruske kuhinje.

Podrobnijom analizom došao sam do informacije da je to zapravo ukrajinski plakat, tj. plakat iz Ukrajinske SSR i da piše – 8. mart: dan pobune radne žene protiv kuhinjskog ropstva, a ispod malo dolje u sivom tekstu – Reci NE ugnjetavanju i praznini kućanskog rada. Iz ovog se vidi da je propast komunizma bila neminovna, ne zbog uzaludnosti emancipacije žena nego zbog obezvrijeđivanja kućanskog rada. Komunisti su inače volili SF i sovjetski kulturni radnici futurizam poglavito, pa su valjda misli da žene trebaju u tvornice, a u kuće mehanizirane jedinice. A da su se zajebali, zajebali su se – roboti zamjenili radnike, a u kuću jedinog robota što su ubacili je onaj mali usisivač okrugli što usisava sam i što se sam odveze na punjač dok je radna žena na poslu, najvjerojatnije u nekoj PR agenciji ili tako nećem. To ti je progres od oktobarske do digitalne revolucije.

Ono što me preokupira na ovom propagadnom plakatu je ova aparatura koja je zdrobila babušku, poglavito ovaj zlaćani kotao u prvom planu. Sve mi izgleda kao kazan za rakiju, a možda je i onaj samovar u kojem Rusi kuhaju čaj.

Prije sad već šest godina napisao sam jedan tekst koji se zvao Prošo’ osmi mart u kojem sam malo pokušao opisati kako sam proveo taj osmi mart kojeg se još uvijek poprilično živopisno sjećam, ali sad da to ne prepričavam nema smisla, stoga one možebitne koje zanima upućujem na taj tekst. Recimo u tom tekstu je iznesena zanimljiva teorija kako su komunisti forsirali te karanfile jer je karanfil kao jeftin i lako uzgojiv, no nije to poanta moje trenutne misli. Nego… taj tekst sam počeo rečenicom slijedećom: Kao što je vidljivo na sliki, brocka policija darivala žene ružama i đaba autokartama i reflektirajućim prslucima što svijetle. (uzgred budi rečeno, na slici su bili brocki milicajci kako dijele ruže vozačicama). E, ove godine je milicija isto djelila i ja sam se spletom okolnosti našao tamo. Zanimljivo je što, policija jel, treba zaustaviti auto kojeg vozi žena. Međutim, sunce pravo piči (mi ne roštiljamo) i zbog odsjaja se ne vidi tko sjedi u autu dok nije suviše kasno. Onda se policija sjetila trika pa je malo niže ulicu stavila spottera ili što bi se reklo na našem jeziku osmatrača koji je iz prikrajka osmatrao nadolazeća vozila. I onda kad vidi ženu viče u motorolu: “SOKO ZOVE ORLA. PRIJEM. JAREBICA NA NEBU, JAREBICA NA NEBU. PRIJEM.”

Za kraj, pošto je osmi mart (bio jučer), želim iskoristit segment jedne priče koju sam napisao za neka bolja vremena. Uglavnom, radi se o istinitom događaju, barem je meni akter te priče rekao da je istinit. Osmomartovska priča, pravo ime aktera je promjenjeo, a postoji mogućnost da on ovo čita pa će se prepoznati. Neki će možda zamjeriti da je segment isuviše vulgaran. Možda jest, ali je životan i istinit. Don’t kill the messanger, ja je samo prenosim kako sam je čuo (i kako je se sjećam):

“Imam ti ja tog jednog komšiju. Jebo mater, seamdeset godina ima did al me zajebava stalno iz dana u dan! Ja kosim travu, on se nalakti na kapiju pa samo nešto podbada – Tomo ne velja ti ovo, ne velja ti ono! Ooo, jebemu polivalo, baš me ljuti! I dem ti ja tako jedan u Novi, bio osmi mart, kupit ruže za mater i sestru. Jebaj ga, dan žena je, red je! Odem ja tamo kupim to cvijeće, a nije mi bio baš neki dan, stao sam u neku baruštinu ostalu od kiše, snijega, štali, zasro se sav, stvarno mi nije bio dan. I idem ja kući tako ljut s tim cvijećem, kad vidim ovog hajvana naslonjenog na kapiju. Približavam se ja, kad eto ti njega: ‘Šta je Tomsilave, slaviš komunistički praznik?’. Smije se. Ja poludio, dođem do njega, bacim one ruže i izderem mu se u lice: ‘Znaš šta stari? Jebo ti komunistički praznik mater!!'”

Company of Heroes – film!

Nekidan sam pisao o filmu Red Dawn, pa sam tamo rekao da Hollywood u kroničnom nedostatku ideja danas čini dvije stvari: ili snima filmove po strip junacima, ili snima remakove. Međutim, zaboravio sam još jednu metodu vrlo popularnu za suvremeni film, a to je adaptacija scenarija video-igara za veliko platno, tj. film. Resident Evil, Max Payne, Streetfighter, Hitman… Koliko je to uspješno ili nije, ne znam, ali znam da sam ja čitavu franšizu Hitman nekako zamrzio nakon što sam gledao film.

Company-of-Heroes-2-Multiplayer-Trailer_4

Stoga ne čudi da se pojavio film koji je rađen po igrici koja se zove Company of Heroes. Ne čudi na prvu, međutim za one koji znaju kakva je Company of heroes igra onda čudi. Naime, COH je strateška igra u realnom vremenu (poput, npr. Red Alert serijala, tj. Command and Conquer, pa i Warcrafta i Starcrafta). Specifičnost ove igre je u tome što se bazira na zauzimanju ključnih točaka na karti koje osiguravaju ili resurse (streljvo, gorivo) ili postavlja graničnik za količinu dozvoljenih trupa (kao u “pravom” ratu, za teritoriji određene veličine određuje se vojna formacija sukladne veličine). CoH je bila igra 2006. godine. No, kako od toga napraviti film? Naizgled nikako, ali postoje dobre priča u single-playeru koje su bazirane na pravim vojnim akcijama Drugog svjetskog rata. Kako u igri možete voditi tri vojske (single-player): američku, britansku i SS Panzer Elite tako i svaka ima svoju priču, a uvjerljivo najbolja priča za filmsko platno je ona iz kampanje SS Panzer Elite divizije u kojoj je isprepletena tragična priča dva brata, svaki zapovjednik jedne satnije. Priča za film odlična – perspektiva neprijatelja (poput Željeznog križa), anti-ratni element (čemu sve to?), dualizam bratstva u oružju i bratstva u krvi, činjenica da nema puno filmova koji su obrađivali ovaj dio rata – radi se o Operaciji Market Garden, najvećem padobranskom desantu ikad, s kojim su Saveznici pokušali osigurat mostove u pozadini na teritoriju Nizozemske. Operacija je bila neuspjeh za Saveznike, a koliko sam ja upućen film koji se bavi ovim događajem je britanski Nedostižni most. No, postavlja se pitanje treba li nam još filmova na temu Drugog svjetskog rata nakon do sada snimljenih 14562 filma s tom tematikom? Naravno da treba, tim više što sam broju u prošloj rečenici upravo izmislio, WWII predstavlja neiscrpni izvor tema za film!

Satnija junaka

Company.Of_.Heroes.2013-Blu-ray-Movie-Torrent-DownloadAko je film Hitman ostavio gorak okus na percepciju čitave franšize, onda je ovo fantastično “straight-to-blueray” izdanje ostavilo okus povraćotine koju neću još dugo oprati. Naime, film ne da je loš nego je preloš. Trebamo li još filmova na temu Drugog svjetskog rata? Ovakvih sigurno ne. Pa, ako mi dozvolite da proanaliziram taj film koji je ostavio svu tu silnu gorčinu kad sam već bio dovoljno blesav da ga ne ugasim odmah na početku.

Ono što bih trebao razjasniti možda prije analize – film je rađen po video-igri Company of Heroes, a osim imena i generalnog povijesnog konteksta – nemaju ništa zajedničko. Inače nije na odmet spomenuti da je tvrtka THQ koja je distributer igre COH i nastavka koji se očekuje u svibnju – bankrotirala. Iskren da budem, nisam se podrobnije bavio analizom odnosa franšize Company of Heroes i filma, ali vrlo izgledno je to da je THQ prodao “ime” nekakvoj filmskoj kompaniji ne bili izvukli bar kakav dinar, a distributer filma je dobio ime koji će mu osigurati dobar dio publike. Kažem, to su moje pretpostavke.

U ovom filmu prvo što ne valja je ime. Dakle, ako izuzmemo da je ime “kupljeno” od popularne igre, Company of Heroes ili u prijevodu Satnija junaka bi trebala barem nekakvom logikom pretpostavljat satniju junaka. Satnija (company) je vojna formacija koja broji između 80-250 ljudi, što vojnika, što časnika i dočasnika. U filmu imamo 5-6 junaka, što bi bila desetina. Što je kvantitativno najmanja formacijska borbena postrojba (više desetina čini vod, a više vodova čini satniju…).

S današnjom tehnologijom digitalnih kamera, slow-motiona s gazilijon frejmova u sekundi čovjek se često na prvu može prevarit. Tako je meni bilo i s ovim filmom. Prvih nekoliko minuta sam mislio da bi film mogao biti ok, jer je fotografija pristojna, akcijske scene su OK, efekti su onako osrednje loši, ali ništa negledljivo. I onda je počela priča… Jedan bloger koji je recenzent za IMDB je rekao da to izgleda kao da ste klincu od 16 godina koji je igrao previše WWII pucačina dali količinu novaca koju on ranije nije mogao ni zamisliti i pustili ga snima film. Ja osobno mislim da ne treba podcjenjivati šesnaestogodišnjake.

CompanyOfHeroes-Movie-02

A priča kaže sledeće… satnija junaka (a ranije smo ustvrdili da nisu satnija nego eventualno desetina) ide na tajni zadatak u srce Njemačke da bi kasnije otkrili da se radi o njemačkom programu atomske bombe. Nazi A-bomba je uvijek zanimljiva tema za pseudopovjesničare i teoretičare urote, međutim ono što možemo danas neosporno potvrditi je: a)Nacistička Njemačka je zaista imala program razvijanja atomske bombe i b)Nacistički program A-bombe je bio godinama daleko od američkog Manhattan projekta. Točka gotovo. Inače, kurioziteta radi, nedavno sam istraživao za seriju članaka o Ottu Skorzenyu, pa sam negdje pročitao da je Skorzeny navodno na samrti izjavio da se njemu Hitler osobno povjerio da je obustavio program A-bombe jer nije želio ostati upamćen u povijesti kao uništavatelj svijeta. Srećom pa danas Adija uopće ne smatraju najnegativnijom ličnosti u povijesti.

Naravno da su naši junaci oteli i gotovu A-bombu i nacrte bombe (zapravo nacrt bombe je ukrao jedan Rus) i nekog Heisenberg wannabeja. Inače to njihovo putovanje od točke A do točke B je bolno za gledat. Naime oni svoju avanturu započnu u Ardenima i odjednom se stvore u nekakvom fiktivnom njemačkom gradu čime se gledatelj ne može oteti dojmu da su šume Ardena nešto veličine Maksimira. Naravno, u tom fiktivnom njemačkom gradu naiđu na Rusa (?!) koji će im bit pravi Saveznik i drug, ali onda će na kraju im zabit nož u leđa i pobjeć s planom A-bombe dalje u svijet (samo se hrabri dočepaju slave).  Iz tog fiktivnog njemačkog grada moraju doći do Stuttgarta jer je tamo centar za izradu A-bombe (povijesno netočno). Do Stuttgarta dolaze tako što upadaju u teretni vlak a Nijemci koji ih love ih ne uspijevaju ih zadržati nego oni tužno stoje na peronu ko Đorđe Balašević u Puli dok vlak odlazi za Stuttgart. Inače, mrzim taj filmski klišej. Šta je vlak nekakav autonoman entitet od ostatka svijeta da ga nije moguće zaustaviti?! “Pusti, ovu bitku su dobili…” Nedavno sam gledao “Argo” i “Posljednji škotski kralj” i [SPOILER] filmovi završavaju tako što junaci odnosno junak upada na avion, i taman u trenutku kada vojnici izlete na pistu avion uzlijeće (u Argu, iranski revolucionari čak poganjaju avion po pisti!). Pa dajte molim vas, pa jel toliko teško prizemljit avion? Jednom Iranu ili jednom ludom Idi Aminu? Redatelji i scenaristi koji misle da vlakovi svuda idu kao u Japanu, da se svjetovi mogu rušiti ali da vozni red ide neometano trebaju doći u Hrvatsku da vide fenomen – u jednoj godini – vlakovi kasne dvije godine.

63180_464288040275411_685657033_n-610x395

U Stuttgartu kroz razne peripetije otimaju i bombu i znanstvenika, zli Nemac ih lovi (inače loša kopija pukovnika Lande iz Tarantinovih Bastarda) i priča završava sretno. Jeij. Kao što vidite, nisam nigdje upotrijebio riječ SPOILER govoreći o ovom filmu jer smatram da se ne može pokvariti nešto što je već pokvareno. Ono što će izludit svakog faktofila je nedosljednost iz kadra u kadar. Zanemarit ćemo kada časnik prije početka misije drži svoj bullshit govor i tipično američko analoško preseravanje pa kad kaže da će misija biti lagana kao: “Burger, pomfrit i Cherry Cola” (Cherry Cola se pojavila na tržištu 1985., to ćemo zanemariti). Zanemarit ćemo i što časnik Wermachta ima SSovski kaput, a SSovac ima kaput Wermachta (garant su se zamjenili zbog veličine, a mogli su onda barem i šapke zamijenit). To su ionako propusti za picajzle. Geografske nelogičnosti ipak ostavljaju dojam šlamperaja.

Company.Of.Heroes.2013.BDRiP.AC3-5.1.XviD-AXED[(025433)14-20-57]
Kamuflirani “njemački” T-34

Zanimljiva je scena kada dolazi 12. SS Panzer divizija (tj., njeni dijelovi) i vidimo njemački tenk koji je zapravo ruski T-34 s nekakvim navarenim limovima po sebi. E sad… da je ’77. pa da Peckinpah u jugoslavenske TAM kamione s JNA tablicama natrpa sovjetske vojnike-statiste koji pjevaju “Oj Kozaro” to bi bilo OK zato što ’77. to ne bi skužio niti jedan prosječan gledatelj na zapadu. Da je 1984. pa da Millius na američke tenkove navari lim da glume sovjetske tenkove… i to bi prošlo. Bulajić se ’69. nije ni trudio stavljat nekakve limove na T-34 koje mu je velikodušno posudila JNA da glume njemačke tenkove. Ali nije više ni ’69., ni ’77., ni ’84. Zašto je to bitno? Bitno je zato što danas svaki klinac koji igra video-igre (a to je ciljana publika ovog filma) zna u tančinu kako izgleda koja puška, pištolj, top, tenk, kamion i šta sve već ne. Igra Company of Heroes je poznata po tome što u tančine prati detalje vojne tehnike (brzina, ubojita moć, slabe točke…) kao i po točnosti razvoja te tehnike tijekom Drugog svjetskog rata. Ako mislite da se varam, pitajte bilo kojeg jadnika koji je pogledao ovaj film što misli o filmu – garantiram da će unutar prve tri rečenice spomenut tenkove.

Capture
Bulajićev nekamuflirani “njemački” T-34

I za kraj – nisam se dotakao glumaca… Što se tiče glume to je osrednje do OK, tko god se može natjerat da gleda nešto iz produkcije HRT-a ovo mu barem ne bi trebalo predstavljat problem. No, kad sam ko glumaca, htio bih samo spomenuti Britanca u satniji junaka (koja, po sto prvi put, nije satnija). Da, Britanca.. Imali su i Rusa – falio im je još lički partizan pa da bude sve u kompletu. Uglavnom, Britanac je od tipičnog stereotipa iz WWII filmova – cockney brko s manirima postao novi stereotip – britanac á la Jason Statham. Tako su englezi na filmu od uštogljenih čajoljubaca sa štapom u guzici postali navijači Arsenala koji razbijaju i loču. Inače Britanca u ovom filmu glumi Vinnie Jones, bivši fusbaler, a filmoljubci loših filmova će ga se sigurno sjećati iz Eurotripa u kojem je glumio – engleskog huligana i navijača. Možda stereotipan, al on je u satniji (ARGH!!!) junaka jedini lik koji je zabavan. Psuje, pije i šakama razbija Nijemce. Hans Landa wannabeija glumi Richard Sammel koji ima sigurno potencijala, ali je imao jako lošu ulogu. Ostali glumci, šačica nekih Amerikanaca iz B-produkcije i nešto Bugara (film je, ubr., sniman u Bugarskoj) prosječni u ispodprosječnom filmu.

Zaključak. Ovaj film će teško i doći do ruku onih koji nisu ljubitelji CoH franšize. A ljubitelji CoH franšize mogu biti jako, jako razočarani kao što sam bio ja, a tu gorčinu jedino može izbrisati igra Company of Heroes 2 koja bi trebala izaći u svibnju. No svejedno, osim ako nemate mazohističkih ili trashofilskih poriva – nemojte gledati ovaj film.

Bombonjera

bombonjera

Retoričari i književnici vole jednu logičku metodu koju su sebi prisvojili kao stilsku figuru, a zove se analogija i to iz više razloga. Jedan od razloga je da svojim brbljarijama i piskarijama daju težinu ili (pseudo)argument, npr. “tvoj auto je smeće, Japanac kad napravi auto to je kao da bicikl napravi ribu!”. Ne mora imati nužno veze jedno s drugim, al sve bolje zvuči kad se usporedi s nečim. Iako bi sad možda neki student filozofskih nauka mogao reći da postoji razlika između usporedbe i analogije, al ja njemu ili njoj preventivno odgovaram: “Kova! Student filozofije koji mene ispravlja je kao da ja ispravljam studenta filozofije!” Touché.

Drugi način primjene analogije je u stilske svrhe vrsnog retora ili književnika također vrsnog. Npr. , uzmimo bezazlenu rečenicu: “Vani je pado snijeg”, rečenica je bezveze i već su svi zaspali, ali ako dodate još malo na tu rečenicu pa velite: “Vani je padao snijeg kao kad maturanti bacaju istrgane stranice svojih knjiga koje su njihovi roditelji krvavo platili.” Recimo tako nešto. Ja isto volim analogije kao što medvjed voli med, a to mu i samo ime govori MED-JED(E). No, kako bilo da bilo tako je jedan od najvećih analoških klišeja, velik poput hrvatskog inozemnog duga, onaj koji počinje sa “Život je kao…” Ako mi ne vjerujete, propitajte Internet kao Diogen iz Sinope Platona iz Atene pa ćete vidjet koliko toga ima. Life is like this, life is like that… I ja sam shvatio da ja nisam nikad rekao svoju “Život je kao..” poredbu. Analogiju tj. Ili šta već, kao da je bitno. I evo je: ŽIVOT JE KAO KULIN. NAIZGLED RUŽAN I GRBAV, AL AKO GA DOBRO OSUŠIŠ I DOBRO NAREŽEŠ MOŽE BITI UKUSAN.

Najpoznatija “Life is” analogija je ona Forresta Gumpa iz istoimenog filma kada on sjedi na klupi i jede bombonjeru govoreći tamo prolaznicima koji čekaju autobus da je njegova mama govorila da je “život kao bombonjera – nikad ne znaš šta ćeš dobit.” Iako je ta izreka majka svih klišeja, ona je zapravo vrlo zgodna, zato što se na život može gledati kao i na bombonjeru. Kolko god ti gledao u one bombone i mjerkao ih nekad možeš uzet onaj bombon (zapravo to nije bombon nego pralina? Zašto se to uopće zove bombonjera? Valjda jer se to na francuskom zove bonbon a u nas šećerlema… lingvisti su spavali kad su tom smišljali ime) koji je punjen nugatom i koji je zakon, a nekad možeš uzet onaj što u sebi ima onaj ogavni marcipan i okus po karbofiks ljepilu.

No osim životne analogije, bombonjera ima i jedno dublje životno značenje. Bombonjere se poklanjaju u posebnim prilikama – slavljima poput diplomskih, rođendanskih ili možda u nekim izvanrednim situacijama kada davatelj želi primatelju dat simboličnu poruku da mari za njega. To je čak došlo do toga da je bombonjera dobila moć nekakvog dara koji se “treba dati”, kao što odlično opisuje priča Borisa Šibera u jednoj epizodi “Večernje škole”: Naime, Boris je ležao slomljene noge jednom na Koševu i netko mu je donio bombonjeru koja je kroz njegovu obitelj već nekoliko puta promarširala – jer to kad jednom dobijete bombonjeru, samo je prosljeđujete dalje kao da se radi o prevrijednom daru. I veli on, kako je tako ležao u bolnici i kako mu se baš jelo nešto slatko i onda je odlučio otvoriti tu bombonjeru. Kad je strgao ukrasni papir osim bombonjere kojoj je istekao rok trajanja prije nekoliko godina našao je kovertu: “Draga Šejla, čestitam ti na diplomi! Tvoj daidža Mirso.” A u koverti 100 njemačkih maraka….

Starovirsko vrijeme bombonjera se možda pomalo gubi, ali možda je upravo zbog toga i bombonjera danas znak nekad pitomih džentlmenskih vremena. Stereotipna slika mladića u odijelu sa paketićem u obliku srca kako izlazi iz radnje na kojoj piše “bombonieré”(tako nekako je pisalo na Krašovoj trgovini na brodskom korzu, a možda i još uvijek piše, nisam dugo tamo bio). Ne kaže se džabe da je bombonjera mercedes kolača.

Bila pralina (šećerlama?) punjena nugatom ili marcipanom koji ima okus po karbofiksu, ta slastica po meni ima svečarski ton. Ako sam nešto naučio gledajući Dr. Housea ili čitajući Prousta (iskren da budem nisam nikad čitao Prousta, al sam zapamtio one njegove kolačiće iz gimnazije, o tom se prepredalo valjda čitavo polugodište) to je da osjet okusa i mirisa ima najveću stimulaciju na mozak prilikom prisjećanja prošlosti. Tako kad jedemo bombonjeru ona ima nekakav zajedničarski slavljenički ton jer time prisjećamo prošlih bombonjera i proslava i svih onih koji su marili za nas. Moglo bi se reć da bombonjera ima sakramentalni karakter. Možda se moja teorija čini kao nategnuta, ali to je ionako čisto subjektivna stvar, ali kad malo razmislite… ne jede li se bombonjera samo u takvim trenucima, kad je dobijemo od nekoga ili kad nas netko ponudi dobivenom bombonjerom? Tko je ikad otišao sam sebi kupiti bombonjeru da se počasti nečim slatkim? Pa što to treba nekom u životu, da ne znam što ću dobiti – ili šećerlamu punjenu nugatom ili onu marcipanom s okusom karbofiksa? To je, na kraju krajeva, kao da čovjek sam sebi kupi čestitku.

Šteta je možda što bombonjere izlaze iz mode, kao nešto nazadno ili “tacky” (mrzim upotrebljavat engleske riječi, ali šta mogu kad je ovaj naš jezik prokleto siromašan) ali možda je to i za očekivati u svijetu gdje se i jednostavne životne stvari fiskaliziraju i gdje se i jednostavni životni simboli lišavaju značenja u cilju demistifikacije i ogoljivanju svega. No, kad budete sljedeći put išli kod nekoga sjetite se da je Forrest Gump nosio bombonjeru svojoj Jenny.

Red Dawn – povratak (američkog) partizanskog filma

Red-Dawn-poster

Nedavno sam gledao dokumentarac o partizanskom filmu koji se zove, vjerovali ili ne “Partizanski film”, u kojem je rečeno da je američki redatelj John Millius (scenarist Apokalipse danas i Conana Barbarina) bio veliki pobornik jugoslavenskog partizanskog filma i da je upravo njegova Crvena zora (Red Dawn) iz 1984. hollywoodska verzija partizanskog filma. Kad sam malo promislio uvidio sam da je to moguće. Red Dawn je priča o partizanima koji se bore protiv okupatora – gotovo, eto nam partizanskog filma.

O čemu se radi u Red Dawnu. Dakle imamo nekakav gradić, nekakvu mirnu američku suburbiju početkom osamdesetih godina, Regan odlučno vodi slobodni svijet protiv imperije zla s onu stranu željezne zavjese. Miran je dan, mladići sjede u školi kad odjednom se nebo zabijeli od padobranaca. Spuštaju se padobranci, ubijaju sve živo i mrtvo a na ramenima im oznake – Sovjetskog Saveza i Kube! Skupina mladića (među njima i Patrick Swayze i mladi Charlie Sheen) uspijeva pobjeći u šumu, tamo malo kampiraju, love jelene i onda malo pa malo se odvaže na akcije protiv mrskog komunističkog agresora! Kako svim borcima za slobodu (ili teroristima – kako se uzme) treba nekakvo zvučno ime oni su se nazvali – wolverines po svom nekadašnjem nogometnom timu. A to je inače dvoznačno pošto je wolverine mala, ali krvoločna životinjica ili što bi mi Hrvati rekli – kuna. Ukratko to je radnja filma. I da sam ispričao radnju do kraja ne bih napravio nikakav spojler jer se filma završava tako da se oni i dalje bore. Jer revolucija uvijek traje! (A bore se protiv komunista, kakav paradoks).

Capture
Mlada partizanka kalašnjikov nosila

Iskren da budem meni je Red Dawn bio dosadan film. Uglavnom onim malo šize “joj kako ćemo”, pa onda doza ‘merica fuck yeah! i na kraju rešetamo mrskog agresora. Ništa specijalno. Ruso-kubanci su uglavnom prikazani kao bezglavi smotani agresori koji voze američke tenkove koji bi trebali navarenim limom podsjećat na ruske. Ništa spektakularno.

Ako smo već pretpostavili da je Red Dawn partizanski film (a je – partizani se bore protiv okupatora – partizanski film!) onda bi ga trebalo usporediti s nekim partizanskim filmom ex-yu kinematografije. Ja sam imao tu sreću da sam se rodio baš te godine kad je Red Dawn izašao, a kad sam počeo shvaćat filmove partizanski film je odavno postao neprihvatljiv jerbo su ideološki nasljednici Boška Buhe razbucali Vukovar i Dubrovnik. Srećom ili nesrećom nekako je kod nas partizanski film postao antifašistički film pa sam se susreo sa žanrom, a i jedan period života sam živio u Sarajevu, a jedan kanal iz njihovog javnog tv servisa – Federalna Televizija – ima fetiš prema partizanskim filmovima tako da sam “Partizansku eskadrilu” ili “Most” Hajrudina Krvavca gledao barem jedno pet-šest puta. Moglo bi se reć da sam stoga donekle upoznat sa žanrom. Red Dawn nije epski film poput Bulajićevih filmova, nije niti poput jamesbondovskog Krvavčeva “Valter brani Sarajevo” (inače jedan od najgledanijih filmova na svijetu, a možda i najgledaniji – zahvaljujući najviše bratskom narodu NR Kine Valtera je pogledalo oko milijardu i pol gledatelja!). Red Dawn je svakako jedinstven film, a možda mu je najbliži kontekst “Otpisanih”. Prle i Tihi su urbani delije koji prave pičvajz po Beogradu, razvaljuju njemačke garnizone, prave diverzije, prave upade u bolnice da oslobode zarobljene drugove, rešetaju Nijemce kao Rambo Ruse. Otpisani su također i fiktivni poput Red Dawna – naime tokom okupacije Beograda u Drugom svjetskom ratu ubijen je jedan (1) njemački vojnik, a nakon sloma Užičke Republike na teritoriju Srbije praktički nije postojao partizanski pokret do 1944. No povijesne fakte ostavimo za nešto drugo.

tihi-i-prle

Red Dawn je ipak započeo jedan zanimljiv trend u američkoj pop kulturi a to je strah od moguće invazije. Da bi stvar bila još luđa taj trend je zaživio poslije Hladnog rata kada su jedini oni koji su možda i mogli izvršiti invaziju na SAD (SSSR) neslavno propali. Prva igrica koju sam ja igrao na tu temu je bila “Freedom fighters” u kojoj ste vi u ulozi američkog patriote iz New Yorka koji ide i tamani sovjetske agresore. Noviji nastavci Call of Dutya i Battlefielda se baziraju upravo na nekakvom fiktivnom sukobu Amerike i Rusije a u Modern Warfare 2 događa se invazija na SAD od strane – Rusa.

Nova Crvena zora

No eto, ko bi reko, a ko bi li se nadao da će nam ova godina donijeti i remake filma iz 1984. Hollywood u kroničnom nedostatku ideja konstanto čini dvije stvari: ili snima filmove po strip junacima ili snima remakove. Jedno i drugo je uglavnom negledljivo.

No, nekako sam se nadao da bi novi Red Dawn mogao biti gledljiv remake – razmišljao sam logikom da bi se loš do osrednje-loš film mogao popraviti iako sad kad razmislim, nije mi jasno na čemu sam temeljio logiku jer stara narodna ionako kaže da se o govana ne može pravit pita. Već sam ranije rekao da Red Dawn meni osobno i nije neki film, ali zbog te jedinstvene priče i meni uvijek tih zanimljivih hladnoratovskih tema Red Dawn je kod mene imao neku dozu respekta.


Daklem o čemu se radi? Radi se o istome onome što sam gore napisao za Red Dawn iz 1984., samo što riječ Rusi treba zamijeniti sa Korejanci (sjeverni). Film je dakle gotovo u tančine isti kao i original iz ’84. Što i ne čudi ako vidimo da je Millius bio scenarist za ovaj – tj. korišten je isti scenarij od prije skoro 30 godina. Čemu služi snimit isti film samo 30 godina kasnije, a valjda zbog para.

Capture
Mlada partizana kalaš nosila #2 (kompozitni materijali zamjenili bakelit i drvo, 21st. century baby!)

Novi Red Dawn je u meni pobudio iste osjećaje kao i stari, a to je uglavnom ravnodušnost i iščekivanje da film završi što prije da se mogu bavit nečim drugim. Što se tiče ovako scenografije i tako tih stvari koje su meni uvijek zanimljivi u takvim filmovima – pa kao da mi se čini da su se u ovom novom filmu još manje potrudili nego u originalu. Umjesto zavarenih ploča na otpisanim tenkovima, ovdje se po ulicama voze američki tenkovi, a sjevernokorejski vojnici se voze u Humveejima na kojima je nacrtana američka zastava preko koje je nacrtana crvena zvijezda s onim njihovim simbolom – srp, čekić i kist. Valjda u Americi nema ni jednog UAZ-a, već kad nisu htjeli snimat film u Mađarskoj ko sav poštenih hollywoodski svijet.

Red.Dawn.2012.720p.WEBRiP.XViD.AC3-LEGi0N[22-46-42]

 Ima tu nekakvih plakata na sve strane, što je zapravo derivacija jednog plakata, ali ono što je nevjerojatno je da nema niti jednog portreta vođa – Velikog i Dragog, a tko god je gledao barem malo dokumentaraca o Narodnoj Republici Koreji onda zna da nas Vođe promatraju odsvud i uvijek. Da sam ja redatelj bio tog filma ja bih to zašarenio sa svom šarolikošću sjevernokorejskih propagandnih plakata, napravio scenu da vojnici muče logoraše da vježbaju za slet, a Kim Il-Sung bi se cerio sa svakog ugla dok kao vječni predsjednik sada vlada i Amerikom iz groba. Ali to nije poanta filma, a ja zato vjerojatno i nisam redatelj.

juche

Glumci su bili, šta ja znam, OK valjda, nije baš da su to zahtjevne uloge u fetiš filmu republikanaca. No, a ovo je moj turbo-subjektivni stav, onaj mali što je kao trouble maker, tj. brat protagoniste je očajan jerbo izgleda u svakom kadru, ali u SVAKOM kadru kao netko tko se ne zna kruva najest a ne da bi držao pušku i pucao po mrskom okupatoru i domaćim izdajnicima. Meni apsolutno neuvjerljiv, a on za mene u Hollywoodu s tim izrazom lica ima budućnost kao typecast lika koji se ne zna kruva najest. Eto to ja mislim o njemu.

Red.Dawn.2012.720p.WEBRiP.XViD.AC3-LEGi0N[22-50-08]
Novohollywoodski mačo tip – ne znam se kruva najest al mogu nosti airsoft pušku

No ipak mi se jedan detalj svidio: u jednom trenutku protagonist, marinac govori o gerili i kako je on u Iraku bio “good guy” koji je održavao sigurnost, a sada kod kuće on postaje “bad guy” koji pravi kaos. Poetska pravda što bi rekli u narodu, iliti nekom rat-nekom brat, nekom terorist- nekom borac za slobodu.

Partija u DNRK bi trebala, a ovo nije sarkazam, ovaj film puštat po cijeloj zemlji po svim zabitima i svim školama kao što su se u Jugoslaviji nekad puštali partizanski filmovi ili Svećenikova djeca u novije vrijeme. Sjeverna Koreja ulaže velike napore u propagandu da objasni narodu kako su za sve nedaće krivi američki imperijalisti – a sad imaju priliku da pokažu narodu – e vidite koliko se oni nas boje! No, sa Sjevernom Korejom se nije igrat, u slučaju ponovnog izbijanja rata na korejskom poluotoku predviđa se da bi unutar prva 24h poginulo milijun ljudi.

Na kraju zaključak – tko je volio stari Red Dawn voljet će i novi. Jer kao što sam rekao – razlike nema.

Jack Bauer u obrani Republike, James Bond u službi Njegovog Veličanstva

špijunčeki

Agent 007 nam je pokazao da ga ni kraj Hladnog rata ne može načiniti tehnološkim viškom na tržištu rada međunarodne špijunaže. Nije umro niti James Bond, a nije ni žanr špijunskih trilera pao u zaborav – ili su još uvijek aktualne hladnoratovske, sada već „povijesne“ teme ili su se  špijuni prilagodili novim (korporativnim) interesima i prijetnjama. Dok su se hollywoodski špijuni po padu Berlinskog zida 90-ih uglavnom bavili rasulom u nekadašnjem istočnom bloku, mafijama i krađama raznoraznih nuklearnih bombi, danas su se međunarodni filmski obavještajci uglavnom instalirali na Bliski istok.

bryan-cranston-cia-director-in-argo-with-ben-affleck-images
Kad ne kuha meth, Malcomov stari radi za CIA-u

Čovjek bi opet pomislio da će se rasulom ideološkog sukoba Hladnog rata i propaganda iza filmova nekako urušit, al pazi đavla, danas je očitija i jača nego ikad u Hladnom ratu (osim možda oni prvih ratnih i špijunskih filmova iz 50-ih…). Dobar primjer jer recimo Affleckov Argo (da ne spominjem Zero Dark Thirty – lov na Bin Ladena). Argo spada u „povijesni“, hladnoratovski triler (epizoda s talačkom situacijom u američkom veleposlanstvu u Teheranu, točnije o malo poznatoj akciji CIA-e o izvlačenju uposlenika veleposlanstva koji su uspjeli izaći netom prije no su zgradu veleposlanstva preuzeli islamistički studenti). Film počinje kratkim objašnjavanjem kako je došlo do islamske revolucije u Iranu – da je to bila revolucija kojom se svrgnuo iranski šah Reza Pahlavi, američki igrač, tiranin i diktator koji je ugnjetavao iranski narod dok je amerima jedino bilo važno da dobiju naftu. Nakon tog posipanja pepelom na glavi, mea culpa, mea maxima culpa uvoda počinje film u kojem CIA-u vidimo kao relativno pitomu organizaciju, u najmanju ruku kao da je CIA UNICEF ili Crveni Križ a ne nemilosrdna plaćenička agencija koja je svoj krvavi trag ostavila od Nikaragve do Pakistana. Uglavnom, da skratim, u zadnjim minutama filma je vidljiv nevjerojatan preokret kada od trilera film postaje ‘merica, fuck yeah! film. Preokret je takav da čovjeku bude skoro drago [SPOILER] što su amerikanci i pravedna CIA zajebali krvoločne i glupe Irance. No sve u svemu, svejedno film vrijedan gledanja ljubiteljima špijunskih trilera.

Međutim, nema više samo Hollywood monopol nad filmovima, pa tako ni nad špijunskim trilerima. Polako ulazimo u svijet u kojemu SAD neće više biti jedina supersila, nego se ponovno vraćamo u period više centara moći u svijetu. A tako svaki centar moći ima svoje interese, a na prvim linijama tih frontova su – špijuni. Pa ću se osvrnuti na dva takva „neamerička“ fiktivna obavještajna junaka.

Polat Alemadar – turski Jack Bauer

kurtlar-vadisi-filistin-fotograflari-27p2

U poplavi turskih sapunica na našim televizijama prije nekoliko godina vrtila se i jedna serija pod nazivom „Dolina Vukova“.  Iskren da budem, nisam gledao niti jednu epizodu, ali znam da jedno vrijeme nisam mogao prebaciti na sarajevski OBN a da ne vidim neke Turke kako se napucavaju kalašnjikovima po nekakvom kamenjaru. Nevjerojatno, ali kad god bih prebacio na OBN uvijek, ali uvijek su bili neki Turci na nekakvom kamenjaru, bilo to ujutro, popodne ili navečer. U tom konstantom TV bombardiranju pri promjenama kanala čak sam uspio i pohvatat o čemu se radi – jadni Turci u borbi protiv odvratnih Kurda terorista negdje u turskom Kurdistanu (inače, na ovu temu toplo preporučujem odličan turski film Nefes: Vatan sagolsun).

ValleyofthewolvespalestineMožda nisam gledao niti jednu epizodu serije „Dolina Vukova“, ali je Polat Alemadar iz serije otišao na veliko platno i to u dva filma: Dolina Vukova Irak i Dolina Vukova Palestina.

I jedan i drugi film se baziraju na pravim događajima: Irak na događajima s početka koalicijske okupacije Iraka: film počinje tako da Amerikanci otimaju turske vojnike, stavljaju im kukuljice na glavu i odvode na ispitivanje (stvaran događaj koji se dogodio 4. srpnja 2003., slabo medijski popraćen u SAD), dok se Dolina Vukova Palestina bazira na događajima iz 2010. kada su izraelci napali humanitarnu flotilu koja je nosila pomoć za Gazu, a pogotovo nakon upada izraelskih snaga na turski brod Mavi Marmara.

Polat Alemadar je turski obavještajac koji dakle odlazi u pomoć u Irak (turskoj manjini) i u Palestinu (palestincima u Jeruzalemu). Alemadar nije profinjen i suptilan kao James Bond nego je lik koji ide ravno u glavu kao junak serije 24 sata Jack Bauer. Kod njega nema fensi pića, flerotvanja, loših viceva i gedžetarija – on je poput sveameričkih junaka koji poznaju samo kaubojštinu i silu. Dolina vukova Palestina počinje tako da je on sa svojim prijateljima/kolegama u Jeruzalemu gdje ih zaustavlja izraelska vojska i traži isprave. Oni vade turske putovnice i kad ih vojnik pita: „Kojim ste poslom u Izraelu?“ Alemadar odgovara: „Izrael? Ne, ja sam došao u Palestinu.“ Od tog trenutka počinje pičvajz, eksplozije, rafalanje, potjere autima i tako do kraja filma. Sličan, iako za nijansu suptilniji je i Dolina vukova Irak.

httpv://www.youtube.com/watch?v=b9A4IhMVoDg

Dolina vukova Irak je bio prvi film iz te franšize i po mnogočemu je kontroverzan. U filmu su prikazani neki događaji koji su bazirani na stvarnim događajima – npr. mučenja u Abu Ghraibu su prvi put prikazana u Dolini vukova prije bilo kojeg drugog filma. Također su tu i neki drugi događaji: poput pokolja na svadbi, ubojstvo novinara, mučenje zarobljenika, itd… Film je zanimljiv upravo zbog turske percepcije amerikanaca – tim više što su saveznici – ne treba zaboraviti činjenicu da je turska vojska druga najveća vojska u NATO savezu. Film je poruka saveznika da američka kauboj diplomacija ne prolazi.

Kurtlar Vadisi Filistin (10)
Zli cionisti s povezom na očima otimaju mlade Palestinke

Vrlo je zanimljiv detalj američki vojni doktor koji uzima organe od zarobljenika i potom ih šalje u New York i Tel Aviv bogatim primateljima. Film je zbog toga dobio kritike kao antisemitski, jer pobogu, tko je vidio ikada da newyorški doktor bude – Židov?!

httpv://www.youtube.com/watch?v=9sVqB6PH2jA

No, ako je Dolina vukova Irak proglašena antisemitskim filmom, onda je Dolina vukova Palestina antisemitski film na steroidima. Kao što sam ranije rekao, film je gomila eksplozija i akcije od samog početka, a izraelski vojnici su prikazani kao zločinci i krvoloci toliki da nacisti iz američkih ratnih filmova prema njima izgledaju kao mirovne snage. Međutim, ono što je najgore, izraelske metode u obračunu s Palestincima uglavnom nažalost ne odudaraju puno od onih prikazanih u filmu.

images (1)
Šta je to “Izrael”? Ja sam došao u Palestinu.

Ovi filmovi su po meni dobri pogledat iz više razloga. Prvo, sigurno iz zabave, jer su akcije vrijedne gledanja za ljubitelje akcijskih filmova. Drugo, ozbiljnije, je pogled s druge strane medalje – kako drugi gledaju – u ovim primjerima na Amerikance i Izraelce. Možda je izraz „s druge strane medalje“ nespretan, ali Al-Qaida ili Talibani ne snimaju filmove, pogotovo ne multimiljunske akcijske spektakle, ali kao što rekoh – zanimljivo je gledati kako jedan američki saveznik gleda na Amerikance. Naravno, ta druga perspektiva se istegne i često bude anti-američka-izraelska propaganda, međutim ako smo naučili gledati američke filmove a da se odmaknemo o ‘merica fuck yeah! stava, onda to niti ovdje ne bi trebao biti problem.

Carl Hamilton – švedski James Bond

photo_l0

Carl Hamilton je književni junak švedskog književnika Jana Guilloua koji se pojavljuje u sepetu špijunskih trilera. Hamiltona su nazvali „švedskim James Bondom“ i to ne bez razloga – on je preslika svog britanskog kolege. Međutim, ipak postoje neke razlike. Da, on je uglađeni špijun i nije kao Polat Alemadar ili Jack Bauer da skače na prvu, međutim ako do fajta mora doći, onda će se pošorat jednako dobro kao Alemadar ili Bauer. On ne pije fensi pića poput James Bonda, ne flerujte sa ženama i nema loše onlinere. A šta reći – hladni Šved. Govori odlično engleski i ruski, i dobro nagoni svoj crni Lexus. Međutim zanimljiv je njegov background – kao i njegov britanski kolega i on je plemić, međutim kao mladić zbog svog ljevičarskog aktivizma (zašto na zapadu ljevičarski revolucionari uvijek budu dokoni buržuji?) odbacuje svoj plemićki background. U 70-ima je aktivan u pro-palestinskom pokretu (pokazat će se kasnije bitnim!) i nekakvoj švedskoj maoističkoj organizaciji (!). Kasnije ide u vojsku, tamo je valjda vrbovan za švedsku obavještajnu službu, šalju ga u SAD, tamo postaje NAVY SEAL (ili kako sam jednom na nekom bosanskom kanalu vidio titl – FOKA), vraća se nazad u Sverige i tad počinju njegove špijunske avanture.

hamiltonCarl Hamilton je u Švedskoj, koliko mi je poznato, imao nekoliko ekranizacija kroz neke filmove i  serije, međutim prošle godine se Hamilton pojavio u novoj franšizi (barem mislim da je nova) i to u dva filma (dva filma u istoj godini!).

Prvi film je Hamilton – I nationens intresse i Hamilton: Men inte om det gäller din dotter, tj „Nacionalni interes“ i „Ne radi se o tvojoj kćerki“ (tako nekako, nije dostupan hrvatski prijevod).

Carl Hamilton se za razliku od svog kolege James Bonda ne bavi nekakvim villanima i smješnim organizacijama, nego pravim operacijama. Švedska, ta miroljubiva nordijska perjanica demokracije je poznata po velikoj vojnoj industriji. Hamilton se u „Nacionalnom interesu“ upravo bavio tim pitanjem – kako su švedske GPS navođene granate završile u rukama terorista na rogu Afrike? Hamilton se u potrazi za granatama uspješno infiltrira u rusku mafiju, a put ga na kraju odvede u Afriku. U drugom pak filmu je u potrazi za otetim kumčetom – kćerkom kolegice iz tajne službe – koju su oteli islamistički teroristi. Hamiltonu u oba filma pomaže Mouna Al Fathar, tajanstvena agentica PLO-a (Hamilton i pro-palestinske veze u mladosti?). Švedska, kao prava neutralna zemlja, nordijski raj heavy metala prikazana je kao zemlja koja ulaže ogromne napore u mirovne konferencije (u oba filma), a eto dogodi se pa im super high-tech oružje završi u krivim rukama.

httpv://www.youtube.com/watch?v=y_67zrzIWDQ

„Nacionalni interes“ je zapravo svojevrsna kritika novog korporatizma, gdje sada korporacije zamjenjuju države tamo gdje je država bila uvijek nezamjenjiva (sigurnost). Logika je vrlo jednostavna i ispravna – ako privatniku date oružje i legitimitet – njemu će prvotno bit u cilju biti profit a ne neki drugi interes – to je uostalom i postulat kapitalizma. Zanimljivo je prikazana i sprega korporativnih sigurnosnih agencija (u filmu fiktivni „Spectragon“) i državnih sigurnosnih agencija (u filmu CIA).

httpv://www.youtube.com/watch?v=1aN9242ZQWc

Drugi film je otvorena kritika SAD-a, gdje je CIA prikazana kao organizacija koja u cilju svojih interesa („kako pobijediti na trkama? Kladi se na sve konje!“) ne preže od nikakvih metoda (čak je i naš junak Hamilton podvrgnut waterboardingu!) i surađuje sa svima bez obzira bili teroristi ili ne (hej, pa to se stvarno dogodilo u Libiji! Sirija? Egipat? Hm…).

Hamiltonbeforethesilenttakedown

Vrlo je zanimljiv pogled autora iz jedne nezanimljive i neutralne zemlje kakva je Švedska. Danas je Švedska u poziciji kako se u međunarodnoj diplomaciji stručno naziva „piškio bi-kakio bi“. Nije NATO članica ali eto pomognu u Bosni, Kosovu, Afganistanu pa i u Libiji ako treba. Švedska je bila neutralna u Drugom svjetskom ratu – što je svima odgovaralo – Nijemcima je trebao švedski čelik, a znali su da bi im Britanci sravnili sve rudnike da okupiraju Švedsku. Ovako su Nijemci kupovali švedski čelik, koristili švedsku željeznicu, a Šveđani su bili dovoljno dobri da Saveznicima s vremena na vrijeme kažu kakvu obavještajnu pikanteriju vezanu za Nijemce. Poslije tog vrućeg došao je onaj Hladni rat kad je Švedska opet jasno stala na stranu – nijednu. Što je opet odgovaralo i Rusima i NATO-u da imaju (skupa s Finskom) veliku tampon zonu na sjeveru.  Danas više nema ni Švaba, ni Rusa pa da li neutralnost uopće ima  smisla? Kao da autor pokušava indiskretno reći – ima! Također je vrlo i zanimljiv taj lik drugarice iz PLO-a, čime se hoće reći da Švedska daje legitimitet Palestini i njihovim naporima. Sve mi se čini, da bi Hamilton i Alemedar udružili snage da se skupa nađu u Palestini – sjever susreće jug.

I tako, Turska ima svog junaka, Švedska ima svog junaka. Sad bih trebao završiti sa pitanjem: „Hoće li Hrvatska imati svog antikorporativo-globalnog junaka?“, ali mislim da ću završiti odgovorom: „Neće. Pa kod nas je direktor obavještajne agencije – američki državljanin.“ A i filmovi nam nisu nešto…

špijunčeki2

It’s probably me

September-11th-52

U prošlom postu sam najavio reminiscenciju jednog velikoga datuma, a postoji li veći datum u 21. stoljeću od 11. rujna 2001.? Svijet se od tada promjenio, samo u svakodnevni govor su ušle nove riječi poput “kolateralna šteta”, da ne pričamo o toponima poput Kabula, Abu Ghraibea ili Kandahara. Moglo bi se reći da je naše vrijeme donekle određeno nemilim događajem 11. rujna, da bi mogli govoriti od pred i post 9/11 svijetu. Nama na Balkanu barem to nije strano, kod nas je do nedavno svako vremensko određivanje počinjalo sa prije/poslije rata (a nekad i “za vrijeme rata”).

Kao i u slučaju Kennedy, većina zna gdje je bila i što je radila tog rujanskog dana, i to mnogo bolje jer je prošlo 11 godina. Tako postoji na netu nekoliko stranica koji se bave upravo tom temom, poput Where where you on september 11 2001?, a i country pjevač Alan Jackson je napisao popularnu country popjevku na tu temu – Where Were You When the World Stopped Turning. Sjećam se i ja i tog dana. Razmišljao sam da bi možda bilo bolje da se ovaj post napiše i objavi u rujnu na obljetnicu, ali opet s druge strane, do tad – ko živ ko mrtav.

When the world’s gone crazy, and it makes no sense

11.9. 2001. godine Gospodnje je bio utorak i to čitav dan. Znam da je bio utorak, zato što je to bio drugi dan škole. Dan prije je bio ponedjeljak i prvi dan škole i mene kao maturanta u istoj, a čini mi se da smo taj dan išli u školu samo po raspored, iako se naša škola kao baštinica nekih izgubljenih antičkih vrijednosti nosila onom ‘carpe diem’ pa smo mi uglavnom uvijek i uvijek imali nastavnu, bio prvi dan-zadnji dan, ili čak i subota. Ali ne mogu se sjetiti da smo taj ponedjeljak imali nastavu ili smo samo dobili raspored. To nije ni bitno zapravo koliko mene zbunjuje činjenica da je prvi dan škole bio 10.9., što je bio drugi ponedjeljak u rujnu 2001., a svi znaju da škola uvijek počinje prvi ponedjeljak u rujnu. Možda je te godine bilo prevruće pa je škola bila odgođena? Ili su možda prosvjetari štrajkali prvi tjedan? A možda je i škola počela prvi ponedjeljak, 3. rujna? Možda, ali se ja sjećam da sam ja trebao ići kupovati bilježnice za školu tog sudbonosnog 11.9. Ne bih ja ni kupovao te bilježnice da naši pojedini profesori nisu inzistirali na tome da se ima bilježnica. Zašto, opet nepoznanica. Recimo, meni osobono je bolji koncept jedna bilježnica za sve. Ja sam pet godina fakulteta završio sa tri rokovnika i dva lipa mill blokića. Fino uzmeš, pa pišeš, staviš datum taj i taj, napišeš predmet, npr. SAMOUPRAVNA EKONOMIKA i ožeži! Kad ispuniš rokovnik, spremiš, arhiviraš i volia! Meni dan danas ako treba neka informacija s predavanja, ja fino uzmem rokovnik na kojem piše PARLAMENTARNA SKUPŠTINA BiH, malo prolistam i nađem šta mi treba. Taj nepogrešivi sistem mi je nametnuo naviku da imam uvijek sa sobom jedan blokić koji nosim sa sobom, uostalom to je i reklama Moleskinea kako su sve velike face poput Dalija, Hemingwaya i Pavla Čuture sa sobom imali Moleskine-blok. Da su u Lipa Millu pametni mogu hipstero-popularizirat svoje retro blokiće pričom kako ih je koristio Tin Ujević. Dal je to istina, ko će opovrgnuti, a dal je Lipa Mill uopće tad postojao(la?) – kao da je bitno. Gavrilović se uostalom svojevremeno reklamirao da su njegove paštete jeli američki soldati u Vijetnamu. Ne sjećam se da je to iko ikad provjeravao.

Uglavnom, bio je utorak i ja sam se vratio kući iz škole, a kasnije sam trebao otići s drugom Nedorečenim (koji se izgleda, eto, uvijek zadesi tu na te velike historijske datume) kupiti bilježnice. Drug Nedorečeni je tad bio punoljetan (kao i sad), a imao je i vozačku dozvolu a i auto Opel Kadett 1.6 Beauty u narodu poznat kao Kadet-jaje, samo što ovaj nije bio jaje nego sedan, tj. sa guzicom. Što i tolko nije bitno. Al je bitno recimo da je drug Nedorečeni bio u Brodu jer njemu nije škola počela, a nije počela zato što on, za razliku od mene, nije bio maturant nego brucoš onog elektronskog fakulteta u metropoli. A njima škola počinje u listopadu. Uglavnom, drug Nedorečeni i ja smo trebali ići kupit skupa te bilježnice u neku knjižaru, jer eto, on ima kola, a Brod je inače velik ko Istanbul pa se čovjek lako izgubi.

Ja sam došao iz škole, a majka je došla s posla i bilo je ok0 15 sati. Sjećam se da smo sjedili na kauču, ručali pizzu i gledali TV kao prava američka familija. Gledali smo, čini mi se, drugi kanal HRT-a i ne mogu se nikako sjetiti što smo gledali, a ne mogu nać nigdje arhivu tv programa za 11.9.2001. Bio bi to zanimljiv podatak, ali nije od presudne važnosti. Uglavnom sjedili smo i gledali HRT2, ali ne više na našem ne-zelenom Grundingu iz ranih 80-ih. A ne! Mi smo početkom te 2001. uplovili u 21. stoljeće sa stilom – kupili smo TV marke MASTER dijagonale 55cm, koji je imao sve boje! Poslije jedno 2-3 godine i taj TV je krepao pa smo kupili novi, pa je i taj krepao nakon 2-3 godine tako da danas imamo LED TV na nogicu, ono totalno fensi. Šteta što više ne gledam TV ko nekad.

Gledamo mi tako TV kad ono se pojave ona slova na vrhu ekrana i nešto u stilu: IZVANREDNE VIJESTI NA PRVOM PROGRAMU HRVATSKE TELEVIZIJE. Čim sam vidio ta slova, znao sam da se nešto turbo događa, jer zadnji put sam ta slova vidio kao klinac kad je SR Njemačka priznala R Hrvatsku. I prebacim ja na prvi kanal, kad smo tamo imali šta i vidjeti. Iz jednog tornja se vijao gusti dim, reporter je u šoku ubrzano pričao kako se avion zabio u toranj WTC-a i kako gledamo izravan prijenos sa zgrade CNN-a. “Ne znamo radi li se o nesreći ili možda o terorističkom napadu!” Razmišljao sam o tome kakav se to avion spičio u toranj World Trade Centra, u glavi sam imao predodžbu nekakvog malog aviončića tipa Cessne ili Utve. Naravno, Utva za prašenje komaraca ne bi mogla napraviti onoliki dim. Nedugo zatim, uživo smo vidjeli grdosiju Boeinga 757 kako je spucala u drugi toranj, i moram priznati da je to bila jedna od šokantinijih stvari koje sam vidio u životu, tim više što se radilo o prijenosu uživo. Reporter je rekao kako više nema sumnji da se radi o terorističkom napadu.

Tornjevi još nisu pali, a drug Nedorečeni je došao po mene da idemo u knjižaru po bilježnice i po još nešto kod njega u vikendicu. Nema veze što se svijet bespovratno promjenio, bilježnice treba kupiti. Sjećam se da je bio ružan dan i da je padala kiša.

Prije svih tih questova ušli smo u našu birtiju, ljudi su sjedili i bezbrižno pili kavu. TV ugašen. Došli smo do konobara

– Jes vidio?

– Šta?

– Nisi dakle. Upali TV.

– Koji kanal?

– Bilo koji.

Tornjevi su i dalje gorili, a nedugo poslije će i pasti, ljudi više nisu bezbrižno pili kavu – dobro došli u 21. stoljeće, a sa zvučnika je Sting svojim unjakvim glasom pjevao hit iz, tada skoro 10 godina starog filma. I hate to say it, it’s probably me.

httpv://www.youtube.com/watch?v=SUYI7kIR0S4