Vsak ima pač svoje “južnjake”

Danas sam napokon smogo vremena da pogledam najgledaniji slovenski film svih vremena “Kajmak in Marmelada”. Film je s razlogom najgledaniji slovenski film svih vremena. Jedna lijepa i topla priča začinjena pravim Đurinskim humorom. Jednostavno zakon.
Film je začinjen scenama preuzetim iz bosanskih viceva, a scena koja me je najviša nasmijala je slijedeća:
Božo (Đuro) praši tepih na balkonu. Na susjedni balkon izađe nadrkani komšija slovenac koji mu počme srat a svi ste vi isti, ubijate se, kradete… A gore na balkon izviri drugi komšija i brzo se prodere ovom: “A vi kradete more!” i brzo pobjegne nazad u stan. Jebeno.
Jedini slovenski film koji sam gledao prije “Kajmaka” bio je “Outsider” koji je do Kajmaka glasio kao najbolji slovenski film. Vjerovatno zato što se i ovdje priča vrtila oko Bosanca u Sloveniji (samo 1980. na početku kraja YU). Kolko se sjećam, a ima sigurno dobrih 5-6 godina da sam gledao taj film, film je bio OK, ali nekako slovenački sterilan.
Uglavnom definitivno preporučam Kajmak i Marmeladu svima da pogledaju.

Zgoda s pumpe: Idem danas kupit cigare, ulazim idem prema pultu kad se onaj ludi pumpađija dere na nekog lika koji je na kasi:
“A, šta’s ti neki ZEC?!”
Dođem do blagajne i skužim na pultu Durexe one Elite
“Ma de, kupovo bih ja samo jedan kad bi mogo” – prozbori ovaj tiho
“A, ONDA NEMOJ NI JEBAT!!” – prodere se pumpađija da su ga čuli u Doboju.
Lik onako brže bolje pobjegne u svoju Alfu 156 1.6 Twinspark djetelina (nek Vnućkoobajašnjava šta znaći djetelina s četir lista na alfama). Naravno da sam se moro navirit u auto da vidim “lovinu”. Neki slatkiš od curice, prava bombona.
Uđem u auto i preporučim Kreši da ih prati kad se rastanemo ako ima kakve voajerske prohtjeve za zadovoljit.

Slabo mi glasate nešta

Dovest će u našu avliju…. suživot i demokratiju…

Apsoštrumfno mi glasate nešto slabašno na anketi. Smatram da je to zato što kod nas demokracija nije najbolje još urodila, tj. nije se baš primila, a ne zato što je anketa glupa. E tako i Vnuk na svom bloguureduje anti-demokratski jer neda meni i Buci pjevat, a i tjera neke nepoćudne komentatore. A znaš kako se kaže. Ko pjeva zlo ne misli.

A ja kažem:

Ja ću da pevam…!

Osvrt na Niđu. Pronađoh u nekim dnevničkim zapisima pokojnog ćaće par crtica o Babinoj Gredi pa ću ih prenest vamo dole samo za tebe. I sve one koji su pratili Nikoline šokačko-latinske sage.

Selo Babina Greda, smješteno istočno od Slavonskog, i bivšeg Bosanskog Broda, a iz kojeg možeš pišniti do Vinkovaca, pa skoro i do Vukovara, a o Županji da ne govorimo, oduvijek je bilo slobodoumno i kao što reće, moj drug iz četvrte točke ovog poglavlja Željo L., prilično životopisno. U njemu je uvijek bilo ića i pića. Moja tetka Anka je znala reći: “pića do Božića, mrsa do Uskrsa” ali ovdje je toga bilo i duže, a o ostalim stvarima da ne pripovjedamo.
Svi bolji momci i sve šokačke lole i barabe, morale su kad-tad naić u Babinu Gredu. (I dan-danas nije mi poznato zašto je selo dobilo to ime)
No, to sad nije ni bitno za našu priču.
Selo Babina Greda, kao i svaka naša sela ima svoj kirvaj. Kod njia se slavi Brašančevo. Pa na taj dan iz crkvenog topa, izjutra se opali.
Da se najavi Brašančevo.
Samo, radi znanja to nije neki top, k’o ovi, današnji, za ubijanje.
To je top koji se napuni barutom i kučinom, pa opali, da razbudi zaspale babe i snaše, ne bi li na vrime počele raditi po kući, da gosti ne dojdu na praznu trpezu.
A taj top, je bio najglasniji u tom djelu Šokadije.
A poznat je postao pitaj Boga kojih godina, kad je još Marija Terezija, bila naša vladarica i gospodarica.
E, tih davnih godina, Babogreci, odluče da pošalju baj-Matu u Beč, da se požali Mariji, za onu cajeru što im Gundinčani, na pravdi boga uzešu, pa njiove krave nemaju ge na pašu. Kako su se dogovorili, tako su skupili, s numere na numeru, neku hrpicu novaca i poslaše baj-Matu pravo u Vienu.
A bja-Mata, ko baj-Mata, pravo do Osika, u Belu Ladju.
A u Beloj Ladji… Snežana i Mitke primaš i najbolja baranjska banda. Pa počeli lagano oko našeg baj-Mate.
Bome, otelo se baj-Mati
I prvo veče
I drugo veče
I tako redom, dok je bilo forinti.
A onda; svaka čast i Mariji Tereziji, svaka čast i Bečkom dvoru, svaka čast i Gundinčanima i Snežani (da joj, majku cigansku, izvuče mu i zadnji novčić), red je vrnuti se nazad u Babinu Gredu, A u Babinoj Gredi čekaju Babogreci.
Čekaju, da čuju šta je Marija, carica naša jedina, ispripovidala baj-Mati. I kad će Gundinčani poterat svoje krave s njiove cajere.
Stiže Mata, rubina mu se lipi za leđa, a nije baš tako prevruće. Sunce je već zašlo, ima skoro sat vremena. A selo, ponelo šamlice i sjedi pred crkvom. Sjedi i čeka.
A naš baj-Mata, prilazi laganim korakom i češka se po sedmodnevnoj bradi i gleda, sad baš ne znaš, jel u zemlju, jel u ljude ili u nebo. Samo vrti, onako glavucom.
Vidi, red je sročit priču.
Pa kaže:
-Ta eto ljudi, pozdravia vas carica, posebno mi je rekla da pozdravim Ivšu, kneza našeg, jer veli takog čojeka nema u ciloj austro-ugarskoj kraljevini. A tebi je snaš-Kato, rekla da takve babice, nema ni u Beču a a kamoli u Pešti. Eto, ljudi, mji vrlo je lipo pripovidiala o svima vama.
-Mata, nemoj ti nas zajebavat, nego nam ispočetka pričaj kako je bio u Beču – veli Ivša – i to strogo.
-O nema se tu puno govorit’ – veli Baj-Mata. -Stig’o sam u Beč, nekako pridjutro. Bit će skorom, polak pet. I dojdem ti ja do dvora i zavirim u avliju i gledjem ja, kad tamo Marija, obukla neke šjeroke suknje i stavlja kruv u vanjsku peč. Ja se prišunjam, i nisam mog’o odolit, nego ju opalim, onako rukom po guzu.
A ono opali k’o top na Brašančevo.
Da, kako se samo trgla okrenila i kad me je spazila, samo je rekla:
-Jee, Mata, uvik si bio lud…
………….
I onda je puknulo!
K’o top na Brašančevo.
Po baj-Mati.

Šahbazova osveta

Moram se okanit onih školskih uvoda tipa. “Ujtro kad sam se probudijo…”
Uglavnom storija o mom malom tripu u Sarajevo započinje jučer negdje oko 4 kada sam se usto iz veom tvrdog sna. Negdje oko 5 sam bio na našoj grani, Carinik, još dečak, klimnuo mi glavom zvaničan i krut i samo lupio pečat: “Sve u redu, dobro jutro i sretan put”. 
Dolazim na kolodvor u Bosanskom Brodu ulazim u bus, jedna generacija negdje poslije onog busa iz “Ko to tamo peva”.
Republika Srpska je inače zabit bole jaja, neokošena trava, drveće raste iz razrušenih kuća i ostale sheme. Dolazimo u Dervetnu u kojoj sam zadnji put bio tamo negdje 89′-90′ i koja sad nalikuje na kurac.
U Doboju, kolko-tolko bolje i uskoro izlazimo iz RS.
Iznad Tešnja zora sviće, ljubav naša vječna biće
Prolazimo i kroz Tešanj čime smo oficijalno u Federaciji BiH koja je u odnosu na RS med i mleko. Da ne kažem Amerika. Dolazimo i u Maglaj, gdje ja već polako tonem u san…
U Zenicu, kada pođem ja…
Budim se, oko mene mrak, neka ogromna zgrada se vidi iz Busa, neke planinčuge… nemogu odrediti točno vrijeme, jer izgleda kao da je 2 ujtro. A neznam ni đe sam… Kad ono Zenica… kiša ljušti… ja opet padam u san.
Žepće, Visoko i pitaj boga koji sve ne gradovi koje gledam kroz jedno poluotvroeno oko jer sam u nekom polusnovitom stanju.
Poslje Visokog, vidi vidi autoput. Pravi pravcati autoput. Ono dve trake+pomoćna, ograda pa opet to. Čak i znak za autobahn onaj zeleni. Ko bi reko. A neko mi nedavno reće kako Bh nema nijedan kilometar autoceste.
Sarajevo, najmiliji grade, u tebi me mnogi rade…
Sarajevo… kiša lije ja izlazim iz busa s onom Đurinom facom iz reklame za HtNet: Kud ću sad, u pičku materinu…?
Nekako na eci-peci-pec odlučim se za jednu stranu, kad vidi vidi zec se divi pa to nije čovjek živi… trajvanska stanica.
Kupujem kartu, KM i dvajst ulazim u trajvan broj 1 Željeznički kolodvor – Baščaršija
Anarhija, all over Baščaršija…
Izlazim na Baščaršiji, kad ono nešto manje od 10 metara hostel Ljubičica.
Hello
Zdravo, treba mi jednokrevetna soba za ovu noć
A jel bona, odklem si?
Iz Broda
Bosanskog?
Slavonskog…
Oš možd u mješovit studentske sobe, imamo puno cura…?

Pogled mi đavolski zasvijetli
Naravno…
Dobijo ključeve, i odlučim otić u ministarstvo predat dokumenta i po onoj kišurini krenem pješaka. I napravim jedno tri izgubljena kruga po Baščaršiji…
More bit kod Skenderije, a more bit i malo niže…
Uspio sam naći Fax (koji btw. nisam ni tražio) dok sam se malo pogubio dok sam našao ministarstvo. Predo dokumente, sutra ujtro 10h nazad po njija. Još samo u poštu da uplatim taxu…
Ulazim u poštu i smejem se ko budala. Sjetim se onog skeča kad se svi pofajtaju i onda uleti Zenit sa hepekom. Plaćam, i sad napokon mogu ić popit kafu.
Sjedam u neki kafić, naručujem kapućino i kolu. Gutam Dnevni avaz i nakon sat i po’ idem dalje. Aman-taman se vrijeme razbistrilo, nabijam osmjeh na lice, mp3 u uši i pičim Sarajevom… mnogo lepo.
Tera me pišat, ulećem u neki birc naručujem Cocktu, potom Oraginu al nema ni jednog ni drugog… kao to se ne prodaje baš… ma daj onda Kolu.
Po drugi put gutam Avaz i nakon dva sata gubim se iz birtije.
Gladan sam… jebeno. Sjedam u neku ćevabdžinicu na Baščaršiji i naručujem ćevape u kajmaku i paradajz salatu. Pravi onaj masni kajmak, mljac mljac. Ovo me zasitilo.
Opet do birtije ovaj put na čašu točenog Sarajevskog. Vata me san na terasi birtije… odoh do hostela. Kupijo dva Uniona. Pijem pivo, jebe mi se živo. Pokušavam upalit TV koji je btw. onaj stari drveni RIZ. No, no… ne ide. Taman nakon što sam popijo oba piva i proguto “Start”. Grupa backpekera: dve žemske iz Kalifornije, žemska iz Ohaja, student prava iz Kalifornije, šveđo iz Štokholma, Kanađanka i Australka kulturno pozivaju na pivo, što ja naravno prihvaćam… Kad sam proguto već tri, dobro bi koja piva još legla. Pazi ovo oni vode.. Ha ha. Naravno da su uletili u neki muslimanski Tee house – no alcohol.
Jimbo: Guys, there’s no beer here…
Pravnik: Sure it has, look it says P-I-V-O
J: Bezalkoholno. Alcohol free…
P: No, way!

Konobar potvrđuje moju tezu… buahaha
Odlazimo dalje i sjedamo u neki birc u kojem ima samo malo pivo. Pijem i raspravljam sa Šveđom o Iraqu… Ameri nisu zainteresirani pretjerano. Nakon dve pive kao vraćamo se nazad. Ja dajem prijedlog
We need more beer…
Ulazimo u trgovinu, preperoučujem Union jerbo Ožujsko nevalja. It sucks. Tim riječima sam opiso Ožujsko. Kad nema Karlovačkog.
Svi uzimaju po dva. Ja sam popijo već pet pivi. Pa daj da uzmem još tri da zaokružim na osam.
Šveđo, Kanađanka i ja grickamo košpe. To jest, ja grickam, šveđo čisti rukama, a Kanađanka jede sve!
Whata Hell?
To se kao jede tako, kaže. Ma daj ženo ne ser bona… Kaže ona da pitamo Amere… Ameri sve jedu… God damn! Perverznjaci!
Kako Amri od svega moraju napravit cirkus, pa tako i od pijanke pa je pao prijedlog da igramo neki stupid drinking game. bacaš kockice pa radiš neke gluposti pa cugaš. Ja sam se razbijo. Još sam poslo i nekog da mi donese dva Sarajevska… Onda sam se razbijo. Do četir ujtro sam sa Švedom i Američankom imao raspravu o Bushu.
Ujtro sam obavijo na faxu sve, kada sam se odlučio počastit burekom. Po kile mesa, masno – zakon! Od sada službeno zahjevam da se Burek u brodu prodaje pod imenom “nešto-kao-al-nije-Burek” ili “Surogat-Burek”.
Bus i evo me u sucidialnoj panonskoj niziji… u srijedu Sarajevo vraćam se tebi… can’t wait till then…

Ja sam cool i volim sve što vole mladi

Lupam ja tako veselo po pokeru kada zove vnućko:

Dospio si na cool listu na blog.hr. Sad kad si postao slavan, nemoj zaboraviti sve male ljude koji stoje iza tebe…. velika si osoba, i fizički i psihički i težinski, puno ljudi može stati iza tebe, ali znaš kako se kaže, malo nas je al smo govna.. nemoj zaboraviti sve svoje prijatelje koje si imao dok nisi bio slavan, nemoj zaboraviti tko stoji iza tebe, nemoj zaboraviti na čijem ti serveru stoji banner koji ti omogućuje socijalkomunistički dizajn… jebote, mislim da trebaš pisat sve ovo, zaboravit ćeš inaće :))

Eto daklem. Ja sam sad službeno kul. Mislim da najviše mogu zahvaliti Trapulinoj intervenciji koji je prvi ukazao na depotizam Blog.hr cool liste. Trapula, s ponosom te pozdravljaju web revolucionari…
U daljnim događanjima involving yours true only. Daklem, kao što se i moglo predpostavit Garo nije došo popravit špagu od kotlića, tako da svaki put kad kenjam moram tušem naterat brown jahtu ispod šahta.
Krešo je došo i išli smo na koncert a prije toga i na pumpu da kupim Silver cigare jerbo sam presušio sa bosanskim Walterom. Silver il nije poskupio il na INI imaju stare zalihe, men dobro, jerbo sam za kutiju iliti paklu po srbijanski dao 10 kuna. Čing čing.
Došli smo pred samostan aftom krešinim, koji smo parkirali ispred te barokne građevine. Sad ću preskočit cijelu epizodu kog sam vidijo pred samostanom i od kog sam bježo jer bi to moglo ić u nedogled…
Opet ovaj tupavi čuko laje…
Uglavnom, ušli smo unutra, ja dao 10KN dobrotvornog priloga. Sapienti sat, što bi rekli stari latini. Prvo su svirali neki klinci pa Vlado, kad je Vlad završio ja sam ošo na kafu u Harley.
Ovo je na slici Vlado kako svira, a Krešo se keri (snimito prije par mjeseci)
I tu epizodu bih rado preskočio.
Igrali smo pokera, Slatkiš i ja, naravno bezuspješno.
BTW. Slatkišu, Mrva ti je poručio da mu je dao još jedan royal
Sjedili smo tako u birtiji, ja sam se uspio ogrebat za đabe Pepsi i onda kako nisam imo para, igro sam na Vladinom mobu Video poker i došo do nekih 6900$ kada smo se ošli vozikat po gradu i okolici malo s Fićom. (S Filipom, ne sa zastavom 750)
Stara me je prepala na ulazu odma da je neki par poginuo na Savi od mine?! Hm, ja nisam ništ čuo/vidio.
Istina je, evo na Sbonline ima članak.

Tko je stavio te mine i zašto baš tu na periferiji grada, na slavonskoj obali Save. Svi znamo da u Domovinskom ratu neprijateljska vojska nikada nije kročila preko Save. To miniranje je vjerojatno izvršila naša vojska a onda se tu nameću neka jako ozbiljna pitanja. Nije bilo prijetnje takvim masovnim napadom preko Save da je bila nužna priprema za odsudnu obranu kod koje se periferija grada mora zasijavati minama. Zašto se minirao vlastiti teritorij? Gdje je plan miniranja, tko je to naredio a tko izvršio? Zašto onaj tko je minirao, nije te mine sam uklonio? Kako to da te mine nisu do sada nađene i uklonjene u operacijama razminiranja obale Save a plaćalo se i radilo se na razminiranju tog područja?. Tko je tu vršio razminiranje a tko je nakon toga izdao potvrdu da je to uredno i napravljeno?Ako sve mine na području grada nisu uklonjene, odnosno teren nije provjeren, zašto onda nema oznaka opasnosti? Nedavno su blizu tog mjesta stradala dvojica iskusnih stručnjaka dok su razminirali teren a koji mjesec nakon toga, danas, i još dvoje Brođana. Koliko nas još mora stradati da netko pomakne guzicu i konačno počisti te mine ili bar postavi oznake ‘minirano’?

Što se tiče mina, mi smo jedna super-duper zemlja. Gledo sam jedan dokumentarac o pirotehničarima i onda je jedan lik reko da se gine na minskim poljima koje je postavljala HV. Tamo gdje je JNA postavljala mine, postoji evidencija i mape minskih polja koje su svršetkom rata postale dostupne. Minska polja s naše strane razgraničenja s postavljana na “svoju ruku” bez evidencije ili ikakvog mapiranja i zato je danas st(r)anje tako kako je.
Mene isto živo zanima ko je miniro po gradu i kakav je to strateški značaj imalo?

Braća Karamazov igraju u Dragovoljcu

Ovo trenutno pišem u notepadu pa ću kasnije samo aploudat jerbo se na blog.hr nemere spojit zbog 509 začkoljice.
Uglavnom, stori of d dej počinje ovako… Sjedim ja veselo na šolji i seruckam veselo kada dolazi poruka from Marinko: «čekaj me u pola devet u derbiju idemo se vozat». Jaipijajej jipijaj hou. I uredim se ja, tj.promjenim majcu jerbo je ova koju sam trenutno imo na sebi imala nekakve ostatke moje današnje prehrane. I silazim ja dolje, gdje srećem i Poljaka za pokerom gdje mu se naravno pridružujem i ja… tada dolazi i Marinac, pije Pepsi i off-we go… Vozimo se po gradu u marutiju spomenutom već negdje dolje u jednom postu. I pičimo tako veselo gradom kada pade odluka da idemo na ljeskove vode. I pičimo tako, dolazimo u Bukovlje, kada Marinko odluči da uzmemo alternativni put preko brda. Penjemo se tako veselo ka Vili Igrač, ali ne idemo do tamo nego se spuštamo u Ješevik. Najednom meni izlane kako smo Niđo i ja pičili u njegovom Unu niz tu cestu sa 120kph i kako sam se ja bio živ usro. Marinko ponukan pričom o suludim vožnjama, stišće papučicu gasa na Marutiju i brzina se penje na 120kph u času. To je inače, za one koji neznaju 8%+ padina u dužini od kojih 800m+. Spuštamo se u selo i Marinko konstatira. «Bome i ja sam se usro». Brzina od 120kmh i nije neka velika brzina, ali kada se radi o Unu ili još gore Marutiju koji ima 800ccm i kojih svojih ispod 30 konja i gabarite nešto veće od peglica onda to jeste dosta strašno… Skrećemo na onu famozni off-road stazu i treskamo se u autu ko mutavi… nakon izlaska u Šušnjevcima okrećemo i ipak ne idemo ka ljeskovim, nego se vraćamo nazad u grad. Odlazimo na terasu Rupe na pićence gdje nam se kasnije pridružuje Vlado i Krešo i nakon sat vremena đabalezgarenja odlučimo opet pičit malo po gradu, ovaj put Krešo, Marinko i ja… Skrećemo sa ceste za Migalovce u nekoj pripizdini i nakon što smo skontali da smo zalutali u dead-end, Marinko okreće auto i to tako da je nabijo gas u rikverc i nabijo se na bankinu…
Krećemo dalje po gradu, Marinko šalta brzine debelo u crvenom, vozi s međugasom i ne otpušta kvačilo nego jednostavno miče nogu s njega nebili dobili nekakav sportski užitak vožnje. I tako veselo pičimo po gradu, ovaj put smo svratili i do Monaca nebili vidjeli kako je to izgorilo što sam uspio i evidentirat sa Slatkišovim HPom, te krećemo dalje. Dolazimo u sam centar, jedan đir pješice i vraćamo se nazad prema autu. Marinka zove frend, i nebili prikratili vrijeme, okrećemo se ko mutavi po parkiralištu kada odjedno puca sajla gasa. Vauu….
I onda Krešo odlazi po svoju Škodu i šlepamo Marinka (kao što je vidljivo na slici) do kuće. Išli smo na podvožnjak i čak smo uspješno i prošli kroz crveno. Sav usplahiren razmišlja kako će starom objasnit kako je pukla sajla, a mi se vraćamo u Škodu, i idemo polako do grada, točnije do dolče, kada smo se uvjerili da tamo nema ništa, okrećemo se i idemo kućama…
Poruka dana: Ne siluj auto ako je indijske proizvodnje.
Skinijo sam mjuzu iz top gana i s nostalgijom se prisjećam kako smo prije jedno dvije godine pičili u Vnućkovom autu s navijenom mjuzom do jaja oko tri ujtro kraj Vukovarskog vodotornja. I tada sam se bijo usro jer se uvatijo led po cesti, a i kad smo imali puš pauzu tamo đe je bio sabirni logor pa sam mislio da će nas neki četnik zaklat usred mraka.

Mala je dala

Masne mu banane, ovo je bilo najluđih 24h od završetka oluje ’95 za Hrvatsku.
I tako ja dakle svršim jučerašnji blog, i skoknem na monitor gdje vidim da piše kako kola Severinin pornić po jednoj news grupi. I pali Outlook i ajde na hr.misc.binaries… krute nedo! Postova sa često milijardi upita o linku gdje se može skinuti taj pornić, ljudi napaljeni nevjerovatno… i upadnem ja u tu euforiju. Svima treba odmah! Ovaj mora pokazat ekipi na poslu, ovaj mora donijet u školu, ovaj oće razbacit drkicu na Severinu… ma havarija. I da jebe rak rak, moram pogledat taj pornić makar umro. I traži i drkenjaj, osvježavaj postove svako malo, ljudi napaljeni do iznemoglosti, instaliram šeto tisuća p2p programa i na kraju na eMuleu nađem… 77MB. A ja dial-up veza. 33.2, kažu windowsi. Ma boli me kurac, ja to moram pogledat… i stavio skidat preko noći i lego spavat.
Budim se ujtro, Duration: 8 sati i još nešt sitno –> pogledam, fajl skinut! Maaajko! I vidi stvarno. Legnem nazad u krevet i ubrzo se dižem … ja to moram pogledat! I gledaj.
Kad sam došo dolje na kavu! Bog te mazo! Svi oće, svi samo pričaju o Severini, oće svi pornić, na mobitel zovu ljudi koje jedva da znam iz viđenja! Opća havarija..
Uglavno proteklih 24h, je bio veliki test za Hrvatsku. A HtNet je najviše profitiro… veze preopterećene, blog se srušio, index ne radi…
A naše drago pučanstvo… pa taku masovnu napaljenost niko još nikad nije vidio… jebiga, ipak je to Seve Nacionale…
I razmišljam ja tako, ono sve je to dobilo negativan predznak, a zapravo tu ima pun kurac pozitivnih stvari…
Nitko nije danas govorio o Hagu, o nafti, o Iraku i pizdarijama… svi su željeli vidjeti svoju Seve Nacionale…

Započet psihološki rat u zgradi!

I pičim ja tako veselo ka domu svome iz grada, i tako ulazim u zgradu, kad opsala, vidi vidi, neka obavijest. Kad ono papir na kojem je isprintano ovo što sam okačio kao sliku. Trči gore po aparat, iako je mrak, da se ovaj trenutak ovjekoviči jerbo ko zna očel ujtro bit tog papira… (nije ga bilo kad sam izašo u grad – oko pola deset).
I dakle pitanje je, dakle, tko se brine za naše smeće i kontejnere? Ja nisam sigurno. Evo priznam. Moje smeće stoji u stanu dok se ne ucrva, pa ga tek onda bacim. Dal bi se komunalac trebo brinit za to? Pa valjda bi.. jebiga ja sam svoj dug platio.
I tako je netko u zgradi započeo propagandni rat versus nesavjesnih stanara. Slijedeći logičan korak bi bio osnivanje štaba za propagandu po uzoru na našeg starog jarana Goebelsa. Nakon toga, radijskim programom započeti propagandno bombardiranje glasom.

Tisuću puta ponovljena laž postaje istina

Stara je maksima Goebelsove doktrine. Nekažem ja da je ovo laž, ali svako iniciranje rata ne vodi na dobro…
I ja na sve to kažem: Ja sam svoj dug platio!
Osim ove najsvježije novosti danas i nije bilo nekih novosti. Probudio sam se relativno kasno (vjerovatno zato jer sam se sam probudio).
Kada sam došao sebi (negdje oko pola 2), krenuo sam na poštu platiti telefon. Nakon toga sam odlučio pogledat stolice za radni stol malo u gradu. Prije toga sam svratio na kioks i kupio novi broj vidia. I tako ja veselo pičim ulicom, MP3 prži, kao odjednom kroz mjuzu čujem: Jimi, Jimi! Okrenem se, kad ono lova stoji kraj banke.. Boga ti. Nju nisam vidijo 500 godina… I tako smo malo popričali o starim danima, ko šta radi od ljudi iz bivšeg razreda i tako. Pričali smo oko 5 min. kada sam ja prekinuo trač partiju i rekao da moram ić dalje. Pozdravili smo se, i ja sam se zaputio ka BTL-u pogledat stolice….
Ulazim ja u BTL, njih troje sjedi i niko me ne jebe…
“Zdravo, ja došo vidit stolice”
Okrene se onaj ludi lik, i spazi da imam novine u rukama.
“Jel, to Glorija?”
“VIDI” – odgovorim mu
“Gloria ti je najseksistički časopis! Ja šaljem križaljke već deset godina i nikako da dobijem! Nikad nije dobio ni jedan muškarac! Samo žene! Oni kad izvuku muškarca, bace ga nazad u bubanj!” – održi on predavanje
“Ma nečitam ja to, pa neznam”
“Kažem ti ja, kad budeš slao, šalji na ime cure il mame, ovako neš nikad dobit” – uporan je do kraja
“Dobro, dobro, ja sam došo pogledat stolice i kupit koji DVD” – pokušavam se izvuć.
Kad napokon neka ženska se ustaje i pokazuje mi DVD-ove. 5 vrsta – kupujem od svakog po jedan, ko u slastičarni. Pogledam stolice, prosjek 400kn, i odlučim da mi je to preskupo i krenem dalje.
Kad opet onaj:
“Zapamti šta sam ti reko! Šalji na neku žensku!”
I sad ona ženska, vidno isprovocirana njegovim konstantnim trubljenjem o Gloriji, obrati mu se:
“Pa šta si navalio na tu Gloriu? To je ženski časopis, vi muškarci imate i Bugove i Vidije i Chipove…”
“Da, ali mene to ne zanima (informatičara to nezanima?!), ja volim čitat Milu i Gloriju, to mene zanima ko je s kim i tako… Jel znaš da Brad Pitt ima neku kolekciju nakita?”
“Nemam pojma” – odgovorim mu dok sam se polako odmicao ka vratima
“Da, da! Ja volim pročitat ko je s kim, ko ima novu frizuru…”
I dalje nisam čuo jer sam uspio bez pozdrava šmugnit iz trgovine.
Odlučim ja tako dalje gledat stolice… i dotaljigam se ja nekako do Vatrenke i pogledam u izlog.. Stolica koja je u BTL-u 430KN, kod njih je 620! Popušiš mi… Vidim reklamu za “Anconu – salon pokućstva”.. i ajd polako do nazorove da vidimo…
Nova neka zgrada, ulazim ja nema nikog… prošvrljam dva-tri kruga i skužim da nema uredskog namještaja i polako idem ka izlazu… kad odjednom se pojavi neka ženska i pita me šta želim. Odgovorim joj da me zanima uredska stolica, ali da vidim da nemaju pa idem. Kaže ona da ima u katalogu pa da ja pogledam. I sjednem ja kod nje u ured i listam katalog… nađem stolicu onaku ko iz BTL-a i pitam za cijenu… 936KN za gotovinu. Knedla mi zapela u grlu… pitam onako reda-radi za neku konferencijsku – 1500 i još nešt sitno kuna!
Reko sam samo “fala” i istrčo iz njenog ureda ka izlazu iz salona.
900 fakin kuna za komad plastike presvučen šugavom tkaninom?! Ma nabijem ih sve na kurac…

Zašto pišem

Nakon što sam otvorio blog, ljudi su me počeli gnjaviti s pitanjima o samoj poanti pisanja đabalezgarija po Internetu. Nikola je to vrlo lijepo rekao: ja malo pišem svoj latinski koji bi ionako bio izgubljen u nekim papirima, a ovako objavljen na nekom kutu weba, ima šansu da koliko-toliko opstane.
I što će ti veći razlog? Ja sam prelijen da držim klasičan dnevnik, pa ovako piskarama o nekim stvarima koje mi padnu napamet, tako da kasnije mogu to prelistavat i smijat se svojim glupostima.
Drugi razlog, koji i nije tako blesav je ovaj: Kada mi netko postavi vrlo inteligentno pitanje “šta ima”, ja mu kratko odgovorim jimbo.blog.hr. Pa čitaj brate do mile volje.
Ali, zašto da ja serem o nečem, kada je to već neko davno puno bolje rekao od mene, pa ću si uzeti pravo da iskoristim joker “Quote”:

Putting aside the need to earn a living, I think there are four great motives for writing, at any rate for writing prose. They exist in different degrees in every writer, and in any one writer the proportions will vary from time to time, according to the atmosphere in which he is living. They are:
1. Sheer egoism. Desire to seem clever, to be talked about, to be remembered after death, to get your own back on the grown-ups who snubbed you in childhood, etc., etc. It is humbug to pretend this is not a motive, and a strong one. Writers share this characteristic with scientists, artists, politicians, lawyers, soldiers, successful businessmen — in short, with the whole top crust of humanity. The great mass of human beings are not acutely selfish. After the age of about thirty they almost abandon the sense of being individuals at all — and live chiefly for others, or are simply smothered under drudgery. But there is also the minority of gifted, willful people who are determined to live their own lives to the end, and writers belong in this class. Serious writers, I should say, are on the whole more vain and self-centered than journalists, though less interested in money .
2. Aesthetic enthusiasm. Perception of beauty in the external world, or, on the other hand, in words and their right arrangement. Pleasure in the impact of one sound on another, in the firmness of good prose or the rhythm of a good story. Desire to share an experience which one feels is valuable and ought not to be missed. The aesthetic motive is very feeble in a lot of writers, but even a pamphleteer or writer of textbooks will have pet words and phrases which appeal to him for non-utilitarian reasons; or he may feel strongly about typography, width of margins, etc. Above the level of a railway guide, no book is quite free from aesthetic considerations.
3. Historical impulse. Desire to see things as they are, to find out true facts and store them up for the use of posterity.
4. Political purpose — using the word “political” in the widest possible sense. Desire to push the world in a certain direction, to alter other peoples’ idea of the kind of society that they should strive after. Once again, no book is genuinely free from political bias. The opinion that art should have nothing to do with politics is itself a political attitude.

“I cigara je nekad samo cigara”

Danas je bio dan za šoping preko u mrskoj i neprijateljskoj Republici Srpskoj. Ili srdačnoj i prijateljskoj? Ah, nemam pojma, morat ću pitat Žužula kako se trenutačno osjećamo prema srpskom entitetu u BH.
Uglavnom prije toga je usljedila kafica s Mihaljem, koji je eto, silom prilika poslan da se vrati na posao u 16h i ostane do 23. Tako da je mene uspio dići iz kreveta nešto prije 10 sati, da s njim odem na kaficu.
Potom smo Slatkiš i ja išli preko u Bosnu da kupimo cigarete, marke Walter Wolf:

Godine 1990. ime kanadskoga poslovnoga čovjeka i ljubitelja brzina, Waltera Wolfa, postaje zaštitnim znakom prestižne marke cigareta. Ova full flavour cigareta, u prestižnome tvrdom pakovanju, svojim specifičnim imidžom i okusom postala je vrlo tražena na domaćem tržištu. Razvojem ove marke, Tvornica duhana Rovinj stvorila je drugu značajnu obitelj cigareta, koja je po svojim tržišnim dometima komplementarna dijelu Ronhill asortimana.

Cigare su preko poskupile tako da sad šteka stoji 52KN. Ili nas je zajebala ona žena u onoj budici. Kad nije bilo mog švercera danas.
I kao što bi stari Rimljani rekli:

Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin

Tako poneseni filozofijom starih latina, odlučili smo posjetiti Čevabdžinicu kod Aljke. Aljko je nekad prije rata pravijo najbolje ćevapčiće u tom dijelu bosanske posavine, ali negdje u ratu se on izgubio, jerbo je bijo Musliman, a kako smo uspješno prodali Srbima bosansku posavinu, on je negdje završio pitaj boga gdje. I sad više nema Aljka, ni njegove čevabžinice koja se nalazila odmah na glavnom trgu u Bosanskom Brodu, prekoputa robne kuće “Beograđanka”. I tako pošto nema Aljka više, a turisti (čitaj Brođani) bi jeli njegove ćevape, Srbi su otvorili više lokala (čevabžinica) s varijacijama na Aljkovo ime, tako da sad postoji:
Čevabžinica Aljko
Čevabžinica kod Aljke
i tako još neke.
Iako čevapi nisu dostigli kakvoću slavnog “made-by-Aljko” certifikata, ipak je cijena ta koja privlači turiste. Cijena velike porcije ćevapa je tako 3KM ili 12KN u domaćoj valuti, tako da za nešto manje od 20KN možete pojest ćevape i popit čašu Banjalučkog Nektara. A i konobarica nije za bacit.
Ali danas je bio šou! Dobili smo ćevape, pazi ovo, bez escajga! Tako da smo se morali poslužiti rukama kao u srednjem vijeku. Ubrzo je faktor masnoće tijela i ruku skočio na vrlo visoki koeficijent, pa smo se tako uspjeli brzo integrirat među lokalno stanovništvo Srbe/Bosance. Teško je te ljude i nazvat bosancima kada je većina njih došla iz Šumadije u bosansku “civilizaciju”. A jebiga, prvih godina su palili parket da se zagrijuj u stanu jer nisu znali čemu služi radijator. Sada bi se ovo moglo prokomentirat kao i fašistička izjava, al jebiga, kad je tako. Ko im kriv što stavljaju sodu bikarbonu u ćevape pa prave ćunga-lungu od njih.
Povratkom u domovinu nam slavnu, došli smo kući, kasnije se pojavio i Bek koji je donio disk na kojem nema ništa!
A jebote…