Tag: coca cola

Ministar pravde u Vladi Srbije Nikola Selaković na predavanju koje je održao na Pravnom fakultetu u Beogradu, usred svog govora, uzeo je od jedne studentkinje flašicu hrvatske vode i bacio je u kantu za đubre rekavši da to čini jer u pitanju nije domaća, srpska voda!

– Pratila sam predavanje Nikole Selakovića, ona su uvek bila poprilično ispraćena. Odjednom je ućutao, prekinuo predavanje i krenuo ka meni. Nisam znala šta se događa, da bi on u tom trenutkom uzeo moju flašicu vode “Jana” i bacio je u kantu za otpatke. Svi smo bili u šoku! Očekivali smo obrazloženje ovog postupka, a Selaković je samo kratko prokomentarisao da to čini jer voda nije srpska – kaže studentkinja čija je flašica vode završila u smeću.

Ministar pravde u izjavi za Telegraf potvrđuje da se ovaj događaj odigrao u vreme kada je radio kao asistent na Pravnom fakultetu u Beogradu. On, međutim, dodaje da nije bilo nikakvog incidenta i da je samo želeo da ukaže studentima na neophodnost kupovine domaćih proizvoda.

– Moj odnos sa studentima uvek je bio fenomenalan. Na tom predavanju sam govorio o tome kako svaki građanin Srbije može da pomogne svojoj državi na taj način što će kupovati domaće proizvode. Bacanjem te flašice studentima sam slikovito ilustrovao i na delu pokazao kako se pomaže Srbiji – kaže ministar pravde.

Selaković, koji je više puta bio pobednik u besedništvu, dodaje da je važno da građani Srbije shvate da će najbolje pomoći svojoj zemlji kupovinom domaćih proizvoda i da se od najmanjih stvari mora početi.

(D. Zlojutro)

izvor: telegraf.rs

Kad sam ja bio srednjoškolac-gimnazijalac i to još u prošlom mileniju doživio sam sličnu situaciju, možda čak i dramatičniju. Naime, bio je sat latinskog, a to je otprilike značilo 45 minuta napetosti jednakoj kao na suđenju pred Svetom Inkvizicijom. Čak je i jezik isti. Razlog te napetosti bio je naš razrednik latinskog, stasa kao Gaj Julije Cezar (u ekranizaciji Asterix i Obelix: Misija Kleopatra), nemilosrdan kao Kaligula i nepopustljiv kao Marko Porcije Katon. Stariji.

Sat je tekao najnormalnije, u tišini koja može postiditi karmelićanke. Ne da se čuje muha kako piški, nego se čuje i kad zatvori šlic iliti cifer-šlus. I prolazi tako naš razrednik krupnim korakom rimskog stotnika i brzim pokretima ruke uperenim prema učenicima ustaje jednog po jednog ispitujući ih: “Hic, hae, hoc – ablativ!”, “jungo, jungere – znači?!”, “Gaius Lucium multos amicos ad cenam invitare dicit – kakva je to konstrukcija?!”, uglavnom – ide i širi strah i trepet po razredu. Horror et timor.  Kad odjednom zaustavi se kod klupe kolegice, druga klupa – red do prozora. Pogleda na stol, zaškilji očima, uzme knjigu i pročita naslov: “Pjesan o Cidu.” Približi se prozoru, otvori ga i zafijati knjigu kroz prozor kao da baca disk na antičkim olimpijskim igrama. “Ali profesore, to je knjiga iz knjižnice! Za lektiru! Nisam je čitala na satu!” – drekne kolegica, školska drugarica, na što ovaj grakne ozbiljnim glasom: “Šta me briga! Ovo nije sat srednjovjekovne španjolske književnosti, ovo je sat latinskog! I samo stvari za latinski smiju biti na klupama!” Od tada pa do mature na satu latinskog na klupama su se mogle vidjeti samo slijedeć stvari: Elementa Latina (kasnije Liber Latinus), Žepićev latinsko-hrvatski rječnik (ili eventualno neki drugi za “napredne”), bilježnica i olovka/penkalo.

Radikalan i, ako mene pitate, nepotrebno dramatičan postavljen primjer. Ali efektivan, složit će se pragmatici. Na tragu takvog primjera je i Selakovićevo bacanje Jane neke preplašene studentice pravnog fakulteta. Na tragu, međutim ne sličan – moj primjer je primjer profesora koji svoj autoritet nameće kroz ekscesivno nepotrebne radnje, dok je Selaković, navodno, pokušavao pokazati primjer gospodarski osvještenog građanina Srbije. Možebit, al baš čudno da je to demonstirao na stvari koja ne pripada njemu, a još čudnije baš na vodi koja je prepoznatljivi hrvatski brand u svijetu. Kao da u toj dvorani nije bilo niti jedne druge stvari koja nije MADE IN SERBIA. Možda to i ne čudi ako se zna da je Selaković ministar iz redova Srpske narodne stranke, stranke koja je izišla kao frakcija Srpske radikalne stranke koja je doslovno zatirala sve što je hrvatsko. Vuk dlaku mijenja, ali ne i čud. Čudno je još i to, da su ovo mediji objavili dan prije dolaska Milanovića u Beograd na radni sastanak (?) sa Dačićem u vrijeme kada su hrvatsko-srpski odnosi na razini “Šovinističke farse 5”. Čudno, zato što se ovaj događaj dogodio… ko zna kad, pošto nigdje ne piše, ali uglavnom nekad dok je maestro-retor Selaković bio asistent na fakultetu, ali ne i ministar. No, o tom potom, političkim konotacijama nek se bave drugi.

Svoje mišljenje o “kupujmo hrvatsko” iznio sam prije nešto više od 4 godine u jednom osrednjem postu, i iako mišljenje ne mjenjaju samo budale i mrtvaci (i oni koji vole više sebe od istine – Joseph Joubert), moje je, po tom pitanju ostalo-više manje nepromijenjeno – osim činjenice da više ne kupujem mineralnu vodu Sarajevski Kiseljak nego Radensku. Radensku kupujem iz jednog jedinog razloga – jeftinija je od Studenca ili neke druge “domaće” mineralne vode (Kiseljak sam prestao kupovati zbog (pre)velike količine natrijevog nečega koji stvara žgaravicu). Nosit se patriotskim osjećajem pri kupovini je valjda OK, kao što ljude veseli bojkotirat izraelske proizvode kad Izraelci demoliraju Gazu ili kao što ljude veseli bojkotirat Coca-Colu kao simbol američkog imperijalizma (a, zamisli ironije, imaju iPhone – proizvod dizajniran u SAD-u kojeg proizvode ljudi s nikakvim radničkim pravima, koji svoje živote nerijetko okončavaju suicidima zbog enormno stresnog posla, dok Coca-cola pogon u Hrvatskoj relativno dobrim plaćama isplaćuje radnike koji hrane tko zna koliko hrvatskih obitelji). Kao što sam u gore linkanom tekstu rekao, hrvatske proizvode kupujem uglavnom zbog kvalitete i cijene, međutim nisam vođen strikntno patriotskim osjećajem – pobogu, ovo je slobodno tržište koje smo valjda htjeli, pa, snađi se druže. Tj., gospodine.

Kada već govorim o tome, trebam reći da ne kupujem u Konzumu (tj., vrlo rijetko kupujem u Konzumu).  Mogao bih reći iz nekog principa zato što je vlasnik Agrokora arhetip onog šta ne valja u ovoj jadnoj zemlji. Todorići, Mudrinići i ostali. S druge strane, rekli bi neki, da, ali señor Mudrinić hrani koliko tisuća i tisuća hrvatskih obitelji. Jest, al kako. No da i to ostavim po strani, vodim se pragmatičnijim pristupom – ne želim kupovati u trgovini gdje je izbor ketchupa 3 vrste (ovo me zaista odbija od Konzuma, nije nespretno izmišljeni primjer). Ne želim kupovati u trgovini gdje ima 12 blagajni a NIKAD ne radi više od 2. Ne želim kupovati u trgovini gdje mi prekopaju ruksak kao kriminalcu na kasi (ovo mi se zaista dogodilo 2 puta). Upravo za to kupujem u Kauflandu, trgovačkom lancu ex DDR-a. Cijene su povoljne, izbor je možda najbolji koji sam našao igdje, ne čeka se na blagajni i ne uzbuđuju se na moj ruskak. Kao što rekoh, ovo je slobodno tržište. Natječi se ili umri, svoje nedostatke nemoj izvlačit na niske strasti patriotizma. Razmislite stoga što bi ste vi napravili da vam neki blesavi asistent baci Radensku u kantu. Ja bih mu pljunio na to tursko odjelo. Il bi mu bacio skriptu kroz prozor. Concordia patriam firmat, non aqua.