Što lajkati? Koji tvit poslati?

twitter_brainsell_cartoon

Prošli papa, Benedikt XVI. je jednom prilikom rekao da globalizacija sama po sebi nije niti dobra, niti loša nego upravo ono što napravimo od nje. Upravo isti princip se može primijeniti i na društvene mreže. Međutim kako su ljudi blesavi, onda naravno da će društvene mreže biti loše. No, pesimizam na stranu, kontrole na današnjim mrežama (prije svega na facebooku) su takve da si čovjek može podesiti takav “streaming” informacija a da održava prihvatljivu razinu mentalne higijene. Laički rečeno – svo sranje blokirat, a puštat samo, uvjetno rečeno, normalne stvari. S druge strane, kod twittera je dobro što možete pratiti i otpratiti koga god hoćete bez ljutnje da će se netko naljutiti – a u ostalom ako se i naljuti, šta vas briga kad je 90% vjerojatno da ga ne znate. Kod facebooka je to malo drugačije, jer uglavnom u krugu vaših “prijatelja” su ljudi koje zapravo znamo i onda “unfriend” akcija može imati potencijalno dalekosežne posljedice u pravom životu, a pošto je facebook postao ono što je zaista bitno u životu, onda takve akcije mogu dovesti do trganja pravih međuoosobnih veza.

Onima koji nisu korisnici twittera teško mogu objasniti zašto mislim da je twitter bolji servis od facebooka. U suštini su oni isti, modus operandi je, moglo bi se reći – isti, međutim upravo je razlika ne toliko u sadržaju, koliko u izvoru.  Facebook i ja imamo povijest prekidanja, kao oni naporni parovi koje svi znamo – idemo, ne idemo, idemo, ne idemo… Na stranu to, razlog prekidanja facebooka i mene je u tome što jednostavno nisam mogao probavljat količinu smeća, a više od toga – činjenica da ja s tim ljudima dijelim zajednički društveni obzor. Tolerancija, ovo-ono, sve su to superbulšiti, ali svi znamo da to ne ide. Kako nisam tip čovjeka koji se upušta u svađe, onda ja prekinem pa se vratim nakon godinu, dvije, šest mjeseci, tri mjeseca… Kod tvitera, kao što sam rekao block/follow/un-follow opcije su puno bezbolnije, ali ono što je bitnije – smeće koje dolazi, dolazi od onih koji sa mnom dijele fiktivni cyber društveni obzor, koji meni realno ne znači puno.

Korizma je 40-dnevni period kojem se kršćani pripremaju za najveću svetkovinu, Uskrs, uz molitvu, post, odricanje od poroka, itd. Zašto 40 dana? Isus je prije javnog djelovanja 40 dana boravio u pustinji, postio, tj. gladovao i meditirao i tako se pripremao za svoju misiju. Mnogi ljudi percipiraju period korizme kao i bijeg od stvarnosti, odmak, međutim zaboravljaju da je đavo Isusa kušao u pustinji, i to igrajući na sve ljudske slabosti: taštinu, ego, služenju bogatstvu, pa i na kraju na osnovne fiziološke/egzistencijalne potrebe: JEDI! Upravo zbog toga ja kontemplaciju ne doživljavam kao nekakvu nirvanu u smislu istočnih religija – može oko mene da se svijet ruši, jebe se mene, nego upravo kao borbu i suočavanje sa svojim slabostima.

Long story short – ova korizma je bila apstinencija od društvenih mreža. Dal me đavo iskušavo? Pa i ne baš. Zato što sam imao puno više vremena za neke stvari (recimo da završim kurs na courseri), opet sam se uvjerio da čovjek u suvremenom svijetu može sasvim dobro funkcionirati bez društveni mreža.  No, ovdje nije toliko bitno što se događalo tokom apstinencije koliko poslije…

Možda bi trebalo samo, kurioziteta radi, spomenuti jedna zanimljiv fenomen, a to je da me je nešto ljudi na twitteru “unfollowalo” dok sam bio neaktivan. Zašto je to tako – ne znam. Mogu pretpostaviti da se radi o redovnim periodima čišćenja, pa kao – e ovaj nije ništa rekao 10 dana, ciao arrivederci. No, na stranu to, što se događa nakon dolaska na fejs i tviter. Dakle, svima je jasno, da novosti nema – sve je isto kao i noć uoći Pepelnice, tj 40 dana ranije. Čovjek koji šuti 40 dana ostaje nijem. Meni su nekad i neki zamjerali koliko “tvitam” i koliko “postam”, međutim toliko sam izgubio naviku, inerciju, rutinu da jednostavno nemam ideja. Koju poruku poslati? Što reći? Koji tvit poslati? Što lajkati? Timeline (i facebooka i twittera) još nisam niti jednom upalio na mobitelu. Možda me neki đavo tera od tajmlajna?

Pada mi na pamet samo jedna stvar. 40 dana je premalo za poželit se ponovno timelinea, a previše za jednostavno se odmoriti. Ništa, odoh dalje buljit u tajmlajn(e), možda dobijem kakvu inspiraciju…