Ovo trenutno pišem u notepadu pa ću kasnije samo aploudat jerbo se na blog.hr nemere spojit zbog 509 začkoljice.
Uglavnom, stori of d dej počinje ovako… Sjedim ja veselo na šolji i seruckam veselo kada dolazi poruka from Marinko: «čekaj me u pola devet u derbiju idemo se vozat». Jaipijajej jipijaj hou. I uredim se ja, tj.promjenim majcu jerbo je ova koju sam trenutno imo na sebi imala nekakve ostatke moje današnje prehrane. I silazim ja dolje, gdje srećem i Poljaka za pokerom gdje mu se naravno pridružujem i ja… tada dolazi i Marinac, pije Pepsi i off-we go… Vozimo se po gradu u marutiju spomenutom već negdje dolje u jednom postu. I pičimo tako veselo gradom kada pade odluka da idemo na ljeskove vode. I pičimo tako, dolazimo u Bukovlje, kada Marinko odluči da uzmemo alternativni put preko brda. Penjemo se tako veselo ka Vili Igrač, ali ne idemo do tamo nego se spuštamo u Ješevik. Najednom meni izlane kako smo Niđo i ja pičili u njegovom Unu niz tu cestu sa 120kph i kako sam se ja bio živ usro. Marinko ponukan pričom o suludim vožnjama, stišće papučicu gasa na Marutiju i brzina se penje na 120kph u času. To je inače, za one koji neznaju 8%+ padina u dužini od kojih 800m+. Spuštamo se u selo i Marinko konstatira. «Bome i ja sam se usro». Brzina od 120kmh i nije neka velika brzina, ali kada se radi o Unu ili još gore Marutiju koji ima 800ccm i kojih svojih ispod 30 konja i gabarite nešto veće od peglica onda to jeste dosta strašno… Skrećemo na onu famozni off-road stazu i treskamo se u autu ko mutavi… nakon izlaska u Šušnjevcima okrećemo i ipak ne idemo ka ljeskovim, nego se vraćamo nazad u grad. Odlazimo na terasu Rupe na pićence gdje nam se kasnije pridružuje Vlado i Krešo i nakon sat vremena đabalezgarenja odlučimo opet pičit malo po gradu, ovaj put Krešo, Marinko i ja… Skrećemo sa ceste za Migalovce u nekoj pripizdini i nakon što smo skontali da smo zalutali u dead-end, Marinko okreće auto i to tako da je nabijo gas u rikverc i nabijo se na bankinu…
Krećemo dalje po gradu, Marinko šalta brzine debelo u crvenom, vozi s međugasom i ne otpušta kvačilo nego jednostavno miče nogu s njega nebili dobili nekakav sportski užitak vožnje. I tako veselo pičimo po gradu, ovaj put smo svratili i do Monaca nebili vidjeli kako je to izgorilo što sam uspio i evidentirat sa Slatkišovim HPom, te krećemo dalje. Dolazimo u sam centar, jedan đir pješice i vraćamo se nazad prema autu. Marinka zove frend, i nebili prikratili vrijeme, okrećemo se ko mutavi po parkiralištu kada odjedno puca sajla gasa. Vauu….
I onda Krešo odlazi po svoju Škodu i šlepamo Marinka (kao što je vidljivo na slici) do kuće. Išli smo na podvožnjak i čak smo uspješno i prošli kroz crveno. Sav usplahiren razmišlja kako će starom objasnit kako je pukla sajla, a mi se vraćamo u Škodu, i idemo polako do grada, točnije do dolče, kada smo se uvjerili da tamo nema ništa, okrećemo se i idemo kućama…
Poruka dana: Ne siluj auto ako je indijske proizvodnje.
Skinijo sam mjuzu iz top gana i s nostalgijom se prisjećam kako smo prije jedno dvije godine pičili u Vnućkovom autu s navijenom mjuzom do jaja oko tri ujtro kraj Vukovarskog vodotornja. I tada sam se bijo usro jer se uvatijo led po cesti, a i kad smo imali puš pauzu tamo đe je bio sabirni logor pa sam mislio da će nas neki četnik zaklat usred mraka.
