Uslijed sveopšte monotonije večeras u gradu i bezobraznom nedavanju pokera, Poljak i ja odlučismo ubiti dokolicu povećanjem doze adrenalina. Kako nam u ovom našem malom mistu naravno nije dostupan bungee jumping ili neka druga extremna zanimacija, pozvašmo našeg prijatelja Marinka da nas provoza u svom automobilu koji je na ovom blogu već i previše puta opisan. Par krugova u gradu pa rastanku (koji nije opet silom prilika bio u zoru). Vozi on nas tako po Vijušu, točnije po ulici u kojoj je Scotch (poznato brodsko okupljalište jet-seta) i napiči 90kph u autu. To je inače po ravnom neka granica maksimuma sa nas trojicom krmaka u autu. A feeling je otprilike jednak kao vožnja u peglici pri toj brzini. Pičimo sve zakon, kad odjednom ispred nas sotonistički trokut, neka cestica koja sječe put na kojem smo mi i ispred nas ravno neka kuća. Uzvici pred pogibelj i naravno flash backovi, već su standardna pojava kada se vozimo u dotićnom autu s dotićnim gospodinom. Kočenje i zaustavljanje jedva na vrijeme. Uf, jebem ti život.
Tada pošto smo bili blizu odlučismo posjetiti Poloj, lokalni poligon za jebavanje. Večeras je prometa bilo malo, tek možda desetak auta sa zamagljenim staklima. Marinko je okrenio i auto pod ručnom na parkiralištu pored BSK-a, tamo gdje ja Niđuuvijek nagovaram da okrene ručnu a on nikad neće.
Još koji krug i rastank koji, opet ponavljam, silom prilika nije bio u zoru.
Jučer sam gledao Zonu Zamfirovu, a kako to već bješe standardno kod mene, opet sam se zaboravio taj dan osvrnuti na film taj dan na blogu. Film je stvarno vrlo lijepo napravljen, samo sam ga moro gledat sa titlovima! Kad cijeli film pričaju na onom vranjskom, južnom-srbijanskom koji je mješavina makedonskog, bugarskog i srpskog. Lijepa priča Stevana Sremca upakirana u odličan film s odličnom ekipom. Glumica koja glumi Zonu Zamfirovu izgleda kao, biti ću slobodan pa ukrasti riječi jednog poznanika, božica. Stvarno ženska izgleda prejebeno dobro.
