Oj, Gundinci morat ću vas slikat, pa vas neću zaboravit nikad #1

Danas je bio prvi dan mog boravka u kući Dudarovoju vrlo živopisnom slavonskom selu Gundinci. Jutro je počelo dosta rano, već oko 9, kada me probudila graja u kući koja se stvorila izuzetnim prometovanjem ljudi po kući. Promet je bio toliki, da bi ga se nebi postidio ni Central Station u New Yorku. Usprkos svemu, uspio sam nekako zaspati i probudio sam se onda definitvino oko pola 10. Kako sam sam bio u kući, nazvah Niđu da vidim đe je on nesto. On se u datom trenutku nalazio kod auto-mehaničara u Kruševici kod kojeg je otišao dijagnosticirati feler na kočnici prednjoj lijevoj.
Malo sam đabalezgario po sobi, obavio jutarnju higijenu i pročitao jutarnju dozu blogova, kada se u avliji začu karakterističan zvuk neispravne pločice disk kočnice. ZVENK-DRFLJ-BRŠ-BLANG. E, to mora bit Niđo. I baš tako, žao kobili, kobili se nado. (?!)
Žderasmo malo jutarnje, tako da smo uspjeli ispraznit tek ni možda pola sadržaja prehrambenih iz frižidera.
Niđo i ja tada se bacismo na posao farbanja kapije, tj. on je farbo a ja sam sa šamlice držao moralnu potporu i sve naravno vrlo profesionalno dokumentirao digitalcem socijalnim. Kada je farbanje bilo gotovo (cca. 11h) ošli smo na kafanjurau jutarnju preko u birtiju opisanu već dolje negdje u jednom postu od prije kojih tjedan-tjedan i po’.
Vratismo se sa kafunjare na ručak, a poslije ručka smo dokoličarili po sobi, gledali vizu za budućnost i tako.
Negdje oko 16 ha krenusmo u Đakovo, jedan vrlo životopisan grad u srcu Slavoniji da kupimo disk pločice (iliti kočione pločice) i da ih po mogućnosti i instaliramo (tj. da odnesemo nekom da ih instalira).
U jednoj đakovačkoj trgovini auto-dijelovima naišli smo na vrlo ljubazno osoblje koje nam je prodalo disk kočnice (nismo uzeli najjeftinije, nego najskuplje [u izboru od dvoje]). Dotični trgovci su nas tada uputili u jedan auto-servis gdje smo odnijeli Una na serviz. Digili oni Unića visoko u zrak, promjenili, i konstatirali da su i diskovi također zreli za mjenjanje. Daaabro.
Nakon promjene kočnica, kao savjesni vozači, poslušasmo savjest mehaničara koji je rekao da treba napraviti 100 Kmh da se kočnice „prime“. Svratismo do Kauflanda kupiti malo nekog žderala i cedejova komodore komada dosta. Krenusmo tada ka Boroviku.
Borovik je, po mojoj slobodnoj procijeni, najveće jezero u Slavoniji (a time i Baranji). Nikola, kaže, a nema razloga da mu nevjerujem da je tuda nekad bilo selo koje je raselila i potopila neka neprijateljska i mrksa vojska (najvjerovatnije JNA). Pogledasmo jezero i krenusmo cesticama ludim i brdovitim (da, u Slavoniji!) ka metropoli naše makroregije – Osijeku.
Osijek, raskopan centar, vjerovatno ponukanim brodskom inicijativom i akcijom sređivanja najvećeg trga u Hrvata. Stali smo i u MekeDonaldsu da pojedemo sladoled McSandy (Niđo jedan, ja komada dva). Nakon kruga po Osijeku, uputismo se nazada ka Gundincima uz dva kratka stajana (na pumpi u Đakovu i Vrpolju na PBZ-ovom bankomatu).
Odma s povratka večerasmo, ispeko Niđo i kavu kada se uputismo u avliju gledat kišu meteora. Kiša meteora je u najmanju ruku bila razočaravajuća jer smo sveukupno zajedno uspjeli vidjeti tek pola tuceta padajućih metora (vrište li meteori dok padaju?).
Tolko o proteklom danu.