Ćevapi

U opštoj nestašici duvanskih i ostalih tobacco-related proizvoda morao sam se uputiti preko državne meje u potrazi za istima po nešto više dvostruko nižoj cijeni od istih tud kod nas u našoj republici. Destinacija je bila, naravno, kako bi kolega Nikolarekao republičko-srpski Brod. Kako mi je mater danas do kasno radila u ovom robovlasničkom sistemu, bio sam i uskračen za ručak tako da sam odlučio uprazniti i tu potrebu preko kod braće republičkih-srbo bosanaca.
Kako bi stari latini rekli: Ave Caesar morituri te salutant!, a to vam znači kada si u Rimu ponašaj se ko baja Rimljanin.
Fames est optimus coquus, rekli bi opet stari latini, a za one koji neznaju, to znači bolje golub na grani nego vrabac u ruci, i tako ja odem u famoznu “špilju”, tj. u čevabđinicu kod Aljka. Kratki osvrt na Aljka i na njegovu dobru reputaciju širom cijele bosanske posavine, a bogami i ove moje slavonske možete pročitati ovdje, u mojim počecima bloganja i upoznavanju sa cijelim fenomenom bloganja. Ako ste pročitali osvrt, onda ste i skužili da Čevabdžinica kod Aljke nema nikakve veze sa starom legendom Aljkom al to sad ni nema veze.
Prvi put kada sam jeo ćevape u republičko-srpskom Brodu, i nisam bio fasciniran kulinarskim umijećem chefa, ali sam itekako bio zadovoljan cijenom:
Veliki Ćevapi – 14KN, Srednji 8 i mali 6. Daklem neusporedivo jeftinije nego kod nas. No, ono bitno. Daklem otkako sam redovito započeo konzumaciju ćevapa, i kvaliteta se proporcionalno povećala s mojim ćešćim dolazcima kod Aljka.
Nažalost nemogu puno govoriti o ćevapima, jerbo ja sam Bosne vidio minimalno, južnije od Dervente sam se maknio tek prije mjesec i po’ dana, ali mogu sa sigurnošću tvrditi da sam najbolje ćevape jeo u Sarajevu. I tada sam naučio daklem da postoji i više vrsta ćevapa (aha!) i to recimo da se ćevapi u Sarajevu razlikuju od ovih na sjeveru bosne (lepinja nije masna), pa da postoji i nešto što se zove banjalučki ćevapi. I u Zenici sam prije dva-tri tjedana jeo ćevape koji su uspakirani u istu vrst lepinje kao i u Sarajevu.
Naravno, kako mene reputacija prati kao slavnog hedonistu i gurmana, morati ću u skoro vrijeme napraviti jedan veliki obilazak Bosne u svrhu pravljenja jedne dizertacije koja će biti naslovljena “Ćevapi – život i radost”.
I tako ja sad pitam majku svoju, vrelo znanja u kućanstvu da kako to da Bosanci prave bolje ćevape od nas (mislim, nije to sramota jebiga, šta ja znam, mi šokci sigurno pravimo bolje kobasice i kulin).
Mamo! Zašto mi neznamo napraviti ćevape ko Bosanci?
a ona mudrim majčinskim glasom odgovara:
Sine, ko igra za raju i zanemaruje taktiku
Završit će karijeru u nižerazrednom “Vratniku”
?!
Sine, slušaj sad ovo je ozbiljno. Bosanci prave ćevape. A mi pečemo mljeveno meso na roštilju u obliku ćevapa. A to nema veze sa ćevapima.
AHA, reko, u tom grmu leži zajec!
I time je razjašnjena cijela dilema o ćevapima.