U četir ujtro, kako smo se i dogovorili, sletio smo se dolje ispred zgrade da doćekam Kreška sa besnim škodilakom da odemo u Sarajevo.
15 min. sam ga čeko dolje po onoj mrakači, jer je on malo zaspo. I Slatkiš se trebao nacrtat dolje kod moje zgrade u četir, al smo ga pokupili kod kuće jer sam ga ja probudijo. Nestalo je struje pa mu budilica nije svirala. A nije si naštimo na mob.
Gavran je patio od spaljenost baba-sindroma jer je gledao cijelu noć jebeni Voyager. Ajd nekako smo se pokrenuli oko pola pet napokon.
Na granici bilo je auta, ne. Prošli smo vrlo brzo i ovaj put nezainteresirano od strane carinika.
Negdje poslije Dervente, a pred Dobojom smo stali na pumpari da natankamo čorbe. Pumpaš baš i nije bio presretan što sam mu izvalio čitavu hrpu kuna da mi promjeni u kilometre, al eto promjenio je.
Kad smo napokon izašli iz RS, stali smo u Maglaju na sad već kultnoj stop-stanici na putu za Sarajevo – benzinskoj pumpi Džino.
Sjeli smo unutra da popijemo kaficu, a vani je bio mrak. Prije kada smo išli i kada bi stali tuda sunce bi se već polako pokazivalo iza onih bosanskih planina. Ovaj put bila je mrakača. Al eto, dočekali smo zoru uz kafu kod Džina.
Put je dalje trajo poprilično traljavo jer je padala neka kiša i neki jebeni kamion nam je konstantno bacao prljavštinu po šajbi što je bilo poprilično iritirajuče al riješio je to Krešo to u svom ludom stilu obilaženja.
Kolko se sjećam, nismo stajali do Visokog na pumpi, a nebi ni tamo sjeli da Gavran nije skvičao i preklinjao Krešu da stane jer će mu esplodirat bubrezi.
Na autoputu Krešo je pokazao premoć nad svima i gazio je konstantno po lijevoj traci, taman kada se pred kraj autoputa stvorio neki jebeni Iveco koji nas je nasilno obišao, ubacio se ispred nas i onda započeo manijakalno kočit. Zbog njega smo zajebali izać na izlaz “Vogošća”, tako da smo se opet proturali dobrih 45 minuta kroz gradske prilaze.
Na parkiralište kod Pozorišta došli smo oko 9 časova.
Ošli smo na fax, no naravno kako je tamo pustoš u to doba, spustili smo se dolje u kafanu studentsku i pili kaficu kad je baš sviralo “Svirajte mi jesen stiže dunjo moja”. Ko poznaje dovoljno dobro moj lik i djelo zna da se uvijek oturim na tu stvar jer to mi je definitvno najbolja Balaševa stvar i najbolja stvar uopće. Slatkiš je samo ljubomorno komentiro: “Kurvo, tebi će ovdje bit zakon…”
Nakon kafice zaputili smo se na Baščaršiju jer smo zapraf bili gladni. Hodžić 2 – ćevapi naravno. Slatkiš je uživo u ekstazi okusa, a i mi ostali kojima ovo više nije prvi susret sa Sarajevskim ćevapima.
E sad, ovdje počinje prvo rasturanje brodske skupine. Krešo i Gavran otišli su do Mašinskog fakulteta, da vide imali šta pametno u skriptarnici, a Slatkiš i ja do FPN-a.
Napokon što sam došao na red u referadi – mogu se upisat na fax kao vanredan strani državljanin. Daklem, sad tek sranje počinje. Pun kurac i sto love na pun kurac i sto računa treba uplatit. Slikati se. Izvaditi lječničku potvrdu.
Sreća i Bog, pojavio se jaran Bidon. Krenuli do auta, pa do Studentskog medincinskog centra ili čega već… onda sam se sjetio da nisam zapisao nijedan broj onih žiro-računa. Pa poslo Slatkiša do faksa da sve to izvidi dok ja i jaran odemo izvadit potvrdu. Prvo smo svratili do banke da dignem love.
Golfom smo se penjali na Koševsko brdo do tog centra. Uzeo sam uplatnicu, otišli do obližnje pošte gdje je bio mali milion studenata. Prilika da se iščisti red iskoristili smo tako da je Bidon ručao, a ja sam okoristio priliku da popijem dva Laška jer sam bio žedan ko đubre.
Nakon obavljenog predaha, uspjeli smo uplatit troškove za uvjerenje.
U tom centru na prijam me dočekala neka doktorica koja je razgledavala moju osobnu. A jebiga, sve osobne, tj. lične neke smeđo-žute, jedino moja pink :D.
“Jel tražite matični broj?” – upitah
“Ne, gledam odakle si… iz mog rodnog grada…”
?! Bilo kuda al Brođani baš svuda. Kako sam bio u žurbi nisam se ispričao sa sugrađankom nego sam se zahvalio i uzeo neki ludi anketni listić.
“Jeste li padali na glavu, jeste li bolovali, dolazite li iz nasilničke familije” i ostala debilna pitanja svojstvena za takve formulare koja se odma po difoltu rješavaju sa NE NE NE NE NE.
Liječnički pregled se sastoji od slušanja mojih dišnih organa uništenih maksimiziranim inhaliranjem nikotinsko-organskih proizvoda, osluškivanjem srca uništenim gore spomenutim proizvodima i nezdravom prehranom te mjerenju tlaka maločas spomenutog organa. Izdano uvjerenje.
Bidon i ja smo se zaputili tada nazad do Skenderije, tj. do faksa, da ja pogledam te brojeve jer je došlo do greške u komunikaciji između mene i Slatkiša. Nakon toga pokupili smo Slatkiša u Rock Teatar Clubu, izrazito zadihanog i crvenog u licu njemu svojstvenom stilu nakon tri piva – ovaj put Sarajevska.
Ošo sam se slikat i to je bila drama, jer me ženska islikala tri milijarde puta da ne bude “refleksije o naočare”, na kraju sam se slikao i bez naočala. Uspjela je iskopat neku sliku gdje nije bilo refleksije. Pozdravili smo se s jaranom Bidonom jer je čovjek zbog mene stavio svoje svoje poslove u drugi plan. Još je jednom dokazao zašto su Sarajlije najbolji ljudi. Žao mi što nismo stigli otići na pitu i kod Bibana, ali ako ništa drugo barem smo se uspjeli ispričati u našem kratkom druženju.
Zaboravio sam napomenuti da će me Bidon sutra i upisati na faks jer ja naravno danas nisam stigao. A najvjerovanije čemo se i sresti u Županji da pokupim svoj brand-new index.
Nakon rastanka, Slatkiš i ja uzeli smo taxi da odemo posjetiti njegovu rodbinu koja stanuje negdje na Koševu. Vozili smo se u Feliciji i vožnju do gore smo platili 5km (20kn). Mislim da vam nemoram ni spominjat da je u Brodu početak jebene vožnje 30KN! A svaki naredni kilometar pun kurac i sto. Taksi zađabe. Mašala.
Njegovi rođaci su jedan stariji bračni par, doduše nisam skonto u kakvoj familijarnoj vezi su oni sa Slatkišem, sjećam se da mi je objašnjavao dok smo se vračali prošli tjedan iz BEHA, ali misli su mi bile odlutale pa ga nisam slušao. Uglavnom rođakinja je pričala većinu vremena sa Slatkišem, catching-up o familiji, dok sam ja večinu vremena razgovarao s njenim mužem. Nesjećam se kada me zadnji put facinirala tako jedna osoba. Tako lucidna, s istančanim smislom za humor i otvorenog uma. Pričali smo o svemu, politici, vojsci (čovjek je inače penzionirani oficir), novinarstvu i štošta čemu. Najviše me se i dojmilo što mi se obračao kao sebi ravnom, iako sam ja od njega mlađi 52 godine. Druga stvar koja me se dojmila da čovjek koji je proveo život kao profesionalni vojnik nije krut i zatvoren ko masa nabrijanih bivših oficira, već čovjek kojem je vojska otvorila mnoge poglede na život.
Malo smo mezili govedine.
Oprostili smo se od njih, sjeli na bus i sreli se s Krešom i Gavranom koji su u međuvremenu spavali u autu (?!), bili na bureku i kupili patike.
Krenuli smo kući…
Stali smo u Zenici jer sam ja krepavo od gladi, al nisam tjeo ćevape nego sam navalio da idemo jest pitu. Negdje smo našli neki restorančić gdje je od pite bilo još samo zeljanice, tako da smo se sladili zeljanicom i sarajevskim pivom (napokon velikim!).SLIKA
Tada je baš naletio neki lik koji je zdipio 5 Lacoste parfema (59KM u trgovini)… Super mi je baš parfem tako da sam si kupio… platijo 5 mari! reko nam je da ako nam treba i puve da ima i tog, al smo ga onda odjebali u laganini ritmu.
Da, i ovdje je svralo “Svirajte mi…”, našto je Slatkiš samo dao komentar: “Pa bog te jebo, jer to svira u svakoj birtiji u kojoj se ti pojaviš…?”
Nismo stajali u Brodu, sve dok nam naš policijot nije pretumbo čitav auto, što je bilo smješno jer nije uspio iz trećeg puta srušit stražnju klupu, a iako je 10 minuta rovao po autu mi bi smo bez poteškoća sakrili mali arsenal oružja i droge ljute.
Bili smo mu kao sumnjivi, ali sam i skonto da pretumbavaju još sto auta i neki kamion jer im je valjda neka akcija, još je neki policijot što ima brkove ko Rokeri s Moravu reko: “Večeras čemo dić najmanje 10 kila kokaina, ha ha ha”.
I povratkom u naš gradić na Savi još jedna sarajevska priča završava.
Slijepo crijevo br. 1 – za Niđu
Đabaluk promjenio ime u Bagatela?! Nisam stigo uslikat, al slijedeći put ću uslikat obavezno.
Slijepo crijevo br. 2 – lude statistike
Na hesuz kvintaninom blogu, izašla statistika o kulašima (blogovima s Cool liste)
STATISTIKA KOMENTARA:
32. na listi sa 446 komentara
STATISTIKA KOLKO KO PIŠE:
6. na listi sa 166 postova
