Medo

U zlatnim vremenima puštanja Star Trekova na HRT-u, kada se prikazivao DS9 umjesto odvratno dosadne babe, bila je neka epizoda o medvjediću Dr. Bashira koji se zvao Kukalaka. Malo me to potaklo na razmišljanje, i onda sam se sjetio svog medvjedića iz djetinjtva.
Bio je to žuti medo, star ko biblija još onda. Zvao seMedo Berejagodić. To mu je bilo puno ime i prezime. Gospodja majka kaže da je Medo Berejagodić dobio ime po nekoj pjesmici iz vrtića koja je išla “Medo bere jagode”, a ja sam si valjda zafilmo da je to ime – Medo i prezime – Berojagodić. I tako se moj medo zvao Medo Berejagodić. I samo tako. Nije bio ni medo, ni bero, ni berejagodić, ni jagodić – već uvijek samo Medo Berejagodić.
Ah, to je bio zakon medo. Išao je i samnom u bolnicu kad sam bio klinac, sjećam se da ga je neka medicinska sestra strpala u onaj nahtkastl što stoji kraj kreveta na šta sam ja totalno popizdio:
“Kako si mogla stavti Medu Berejagodića unutra?! Kako bi bilo da ja tebe strpam unutra?!”
Ah, da. Ja i Medo Berejagodić smo bili nerazdvojni. Došao je i rat, i skloništa i prognaništva i izbjeglištva a Medo Berejagodić je proživljavao rat sa mnom. U ratu je ostao bez oka i nosa, tako da je u neku ruku bio i ratni invalid. Završio je i rat, ja više i nisam trebao Medu Berejagodića, a on je nestao. Gdje neznam, možda spava još uvijek zimski san u nekoj kutiji, a možda je i on otišao na nebeska lovišta.
Ovo na slici je moj sadašnji medo, koji se zove Dietrich. Dobio sam ga prije par godina, ali on više ne obnaša dušnost koju je obnašao Medo Berejgaodić, već je tu iz čisto estetskih razloga. Prošla su ta bezbrižna vremena djetinjstva, i sad jedino gledam da imam što više mrkih medvjeda u novčaniku. Jednom je i Dietrich nekako završio u mom krevetu, pa ga je Tomo ljubomorna stoka izbacio iz kreveta.
To je priča o mojim međedima. Zaključak cijele priče bi bio taj da se nitko ne može profilirati kao ličnost ako iz sebe u životu nema medvjeda.