A šta da radim kad odu prijatelji moji
Kada ode djevojka na koju bacam oči
…
Ništa mi više nije važno
Našao sam dobar bend
Želim samo da sviram da se otkačim
I to je sve
Azra: A šta da radim
Singl: Balkan/A šta da radim, 1979.
Pitate se zašto Calimero kao slika danas? Dal ja to opet stavljam slike bez nekakavog reda? Jok, odgovor moj je vrli.
Zaključite sami zašto:
Carlos Marchena uspio je u sudijskom vremenu zatresti mrežu našeg golmana Tolje, koji je odlično branio cijelu utakmicu. Valja istaći da je sudija produžio utakmicu čak 6 minuta, a gol je postignut u 97. minuti susreta.
sarajevo-x.com
Yo. Yo. Ako je netko gledao utakmicu onda ste i mogli vidjeti kako je sudac šupak. Iako ruku na srce Španjolci jesu bili bolji al nisu ni jednu priliku uspjeli realizirat. Pa ko ih jebe. I onda sudac je došao da intervenira. I bješe rezultat 1:1 kad’ sudija odsvira kraj.
Znate li šta je 8.5? Vjerovatno neznate. Nebih ni ja znao da mi netko pukne ovakav bezvezan decimalni broj. 8.5 je koeficijent da će BiH voditi na poluvremenu. Yo. Yo. Dakle za 10KM uplačenih na 2, dobili bi ste ni više ni manje nego 85KM. Eh, da…
A niko nije bijo lud da se na takav zgoditak opkladi.
Nekad negdje nedavo začuh da će ovo ljeto biti jedno od močnijih ljeta u novijoj historiji ljetovanja. Zbog temperature, kažu. Biti će vruće kao u paklu.
Danas je 9.lipanj. Vrhovi planina su zabijeljeni snijegom koji je netom pao. Whoopa! Kiša pada već sto dana. Kažu padaće još sto. Prekokrasno.
April u Beogradu. To je u biti bila jedna pjesma koja mi se provrtila u glavi danas. Al mi se Azra ipak više uvukla u glavu.
Ipak neznam ni ja zašto, kada sam pogledao kroz prozor i vidio ono sivilo, mokru travu, blato i lokve vode prvo što mi je izašlo iz usta bilo je: “April u Beooooograduuuu….” Da bih sekundu poslije toga sam sebi konstatirao: “Nije april, a bogami nije ni Beograd.”
Kao u nekom lošem filmu. Ne, ne… kao u nekoj lošoj knjizi. Knjizi o nekom liku koji proživljava egzistencijalnu krizu na pragu svojih 20-ih.
Indiferentan. I indolentan. Whoopa.
Nemojte mislit da prolazim egzistencijalnu krizu. Al ova epizoda mala izvučena iz konteksta mogla bi biti odličan motiv za neki pet paračni roman. Šund. Knjigu koja bi osvojila prvu nagradu za književno ostvarenje na području poučno-zabavne politike. Nagrada dodijeljena na sajmu Poloprivrednih alata i opreme. U Laktašima recimo.
No eto kako bilo da bilo neću da pišem roman. Odnosno, neću pisati roman. Ijako bih mogao početi pisati pripovjetke. Al ko bi to čito. Osim mene. I eventualno uskog broja ljudi.
Ma šta ima veze. Napisat ću ja jednu. Razvijo sam si i priču u glavi. Otprilike. Al nemam zapleta. Kao ni raspleta. Koji bi da ga ima vjerojatno bijo patetičan. Ono…aaaaaaaaa. Patetičan. Užasan bi bijo kraj.
Jednom sam napiso taku priču. Koja je bila tako patetična od svoje prve rečenice. Bilo je tu nekih kako se kaže humorističnih elemenata ali brate bilo je patetično. Ja kad sam nakuco priču sav sretan je isprintam (bila je jedno 6 stranica) da je pročitam.
Stidijo se poslije. Nakon što sam pročito. Priču dotičnu. Užas. Užas na kvadrat. Uglavnom žalosno je bilo to što sam uspio rezimirat nečiji život na 6 stranica. Cijeli život na 6 stranica! Makar bijo i fiktivan opet je šamar jednom ljudskom životu. Al je bilo patetično tolko da se meni recimo povraćalo. Povraćalo mi se kolko je bilo patetično. Ja sam tjeo zadavit tog svog lika iz te pripovjetke. Tako je glup nekad bijo neka dobrična užasna priglup tolko al intelektulano dobro potkovan. Niđe veze! I osim što sam uspio rezimirat jedan život na 6 stranica, u to sam sve uspio ubaciti i dešavanja na ovim prostorima u posljednih recimo 20 godina. I to sve na 6 stranica. Mislijo ja lako je pisat. Kurac!
Doduše ima i to godina kad sam kucao tu priču. Bijo sam mlad, nadobudan i masne kose. Idealista.
Kad bolje razmislim ni sad nisam nešto puno drukčiji. Jebiga.
“Moj jaran se sunetio i ostavio kožicu. Prošle godine si napravio mantil.”