Nije votka rakija
Mada noćas udara
Tuga mi je velika
Velika ko Rusija
Ja ne mogu poslati
Ljubav jer se ne šalje
Nit` sam mogo` ponijeti
Sobom tvoje poljupce
Voz,u vozu izgužvana lica putnika
Ti si tamo negdje iza onih planina
Dal` si mozda zaspala il` si budna kao ja
Dal` te muče nemiri il` te nista ne mčci
Kada budeš čitala psimo koje pišem ja
Tajna bit će skrivena iza ovih redova
Bajaga: Ruski voz
Album: Prodavaonica tajni, 1987
Bio je možda kraj osmog, početak devetog mjeseca. Sunce je pržilo, a lagani vjetar je njihao šaš uz avliju. Cijeli pejzaš je podsjećao na spoj brodskog Poloja i močvarne Louisijane. Malo je vode uokolo. Sunce je neumoljivo pržilo.
Ja sam bio mlad i naočit inspektor. Nosio sam formalnu odjeću ispod koje je probijao znoj.
“Dovraga, kako je vruće… sva sreća pa ima malo ovog vjetra” – pomislio sam.
Dva klinca su sjedila oko novog žutog bicikla. Sa strane je još sjedilo raje na plastičnim stolicama, neki su pili limunadu, a neki pivo. Iako je bilo ljeto i močvara nije bilo nijednog komarca. Rastjerao ih vjetar.
“Dobar dan” – obratio sam se raji okupljenog oko stola i nastavio dalje gdje su sjedila ona dva klinca.
“Zdravo momci. Hajde pozovite majku” – obratim se momčićima koji su otrčali u kuću. U sekundi se oko mene stvori sva raja koja je cugala pivu i limunadu. Majka se pojavi posljednja.
“Ja sam inspektor Jones” – zahmahnem svojim novčanikom u kojem je stajala legitimacija – “molim vas svi napustite ovo mjesto”. Raja se u sekundi razbježi. Ostane samo majka sa sinovima.
“Momci vi ste slobodni… idite se igrat u kuću, moram porazgovarati s vašom majkom”
Dječačići pohitaju u kuću.
“Gospođo, znate li vi o čemu se radi?” – obratim se napokon majci
“Vezano je za mog muža, jel tako? Recite mi gdje je! Što je s njim? Što se dogodilo?!” – majka izgovori ovo u histeriji
“Vidite gospođo, vezano je za ovaj bicikl” – pokažem na žuti bicikl koji je ležao u visokoj travi – “Vašeg muža nema već tri dana, a znate da je u gradu bilo nemira. Iz robne kuće Sarajka nestao je isti ovakav žuti bicikl. Dali je gospođo moguće da je vaš suprug otuđio ovaj bicikl za vrijeme nemira iz Sarajke? Otkada vaši sinovi imaju ovaj bicikl?”
Majka se zagleda u moje kenjave oči i progovori: “Dovukli su ga jučer iz šume. Novi novcati bicikl! Rekli su da im ga je dao otac! Neznam što da vam kažem. Sigurno ga je moj muž ukrao iz Sarajke! Kako drukčije to objasnit? Inspektore recite vi meni… da ste vi u prilici opljačkat Sarajku…. dali bi ste to učinili”?!
Lupim stisnutom desnom šakom u raširenu lijevu ruku i rekoh: “Dovraga gospođo, neznam!”
…
Padao je gust snijeg napolju. Bila je ciča zima i noć. Ja sam bio u Sarajki na odjelu skupe konfekcije. Oko mene je bilo barem tridesetak ljudi. Svi su pohlepno trpali robu u razne vreće. Sjedio sam na jednoj stolici ispred kabine za isprobavanje odjeće i pušio cigaretu. Pričao sam s nekim likom.
“Nije još vrijeme. Čekamo zadnji čas” – rekoh mu dok sam ispuhivao dim cigarete.
Odjednom ispred ormara su se počele spuštat debele crne rešetke od ugljičnih vlakana. Nešto što sam prije toga vidio samo u filmovima o pljačkama draguljarnica.
“Dolaze! Specijalci ulaze!” – odjeknu cijelom robnom kućom
“Sad je čas!” – ustao sam sa stolice, bacio cigaru i potrčao prema prozoru. Neki ljudi su se spuštali na užetu a neki su skakali sa prozora. Bilo je previsoko. Jebeni četvrti kat.
Pogledam kraj sebe da vidim što se može hapit. Kraj mene je stajala jedna kožna jakna, smeđa s bijelim krznom oko vrata i na rukavima. Dugačka smeđa kožna jakna. Izgledala je fenomenalno. Nešto što nose vlasnici naftnih bušotina na sjeveru Kanade.
“Sigurno mi neće pristajati” – pomislih, ali sam je ipak obukao. Stajala mi je kao salivena. Samo su mi rukavi bili malo podugački.
“Nevjero-jebeno-vatno!” – izderah se na sav glas. Kao da sam dobio na samopouzdanju kad sam obukao tu jaknu. Osjećao sam se kao John Wayne. Pogledam na brzinu imali još šta za hapit i vidim dvije svilene košulje. Jedna bijela i jedna plava. Uzeo sam ih. To definitivno nije bio moj broj, ali Bože moj, uvijek se to može prodati. Ili pokloniti. Utrpah obe košulje u desni džep moje nove jakne.
Pogledao sam kroz prozor i skočio. Samo se hrabri dokopaju slave. Pao sam u snijeg. Bio sam živ i živahan.
Ustao sam i otresao snijeg sa svoje nove jakne.
…
Zubato sunce. Svjetlilo je to Božje sunce po onom snijegu. Bilo je hladno vani i vjetar mi je puhao po licu. Nije mi bilo hladno po ostatku tijela. Imao sam zimske vojničke hlače i smeđu kožnu jaknu sa krznom oko vrata i na rukavima.
Prišao mi je jedan gerilac. Bio je obučen kao ja.
“Hej… puno je Rusa… kako ćemo?” – reče on dok je puhao i trljao ruke nebi li ih zagrijao.
“Neznam stari moj. Guang-ho. Barem eksploziva ima. Zabacit ćemo im sve preko ograde. Dok se organiziraju mi ćemo se isparit. Ko ih jebe.” – rekao sam mu poprilično samouvjereno.
“Pa dobro. Organiziraj napad.” – reče on i udalji se
“Budem” – prozborih tiho dok sam se udaljavao na drugu stranu.
Ovo mjesto je bio nikad otvoreni tematski park nekakve video igrice koja je bila očiglednimischung Quake-a i Blooda. Nitko nije znao što su Rusi vidjeli u tome. Vjerovatno im je samo bilo zanimljivo postavljati vojnike ispred onih futurističkih vrata što se otvaraju kao Quakeu. Sigurno tog nije bilo u majčici Rusiji.
Šetao sam se tako kroz jednu prostoriju koja je trebala predstavljati metro budućnosti. U jednom izlogu je stajala sotonistička Biblija. Izlog je bio razbijen. Uzeo sam Bibilju i prelisato je. U njoj su pisale zahvale inžinjerima i financijerima koji su pomogli da se napravi ovaj tematski park. Jedan Rus je stajao blizu jednih vrata.
“Zdravstvuj, tovariš!” – obratim mu se sa Biblijom podignutom u vis. On samo kimne glavom i nastavi pospano gledat u pod.
“Samo ti spavaj jarane, nećeš dugo.” – tiho prevalim preko usta i krenem prema našem tajnom štabu. Bibliju sam stavio u guzni džep.
Šetao sam tako po sniježnim ulicama parka. Odjednom me potera pišat. I to jako. A već sam kasnio u štab. Ipak sam odlučio da se prije napada ispišam da se nebi dogodilo ono što se dogodilo prošle zime.
Prošle zime sam zajebao najveći napad protiv Rusa. Naime konvoj ruskih transportera,UVAZ-a koji su bili mješavina američkog HUMMER-a i starog ruskog UVAZ-a, dolazio je u ruski kamp. Na njima je pisalo velikim slovima na ćirilici NKVD. To su naime bili agenti NKVD-a za naše područje. 150 transportera sa po četiri agenta. 600 mrcina boljševičkih. Ka-bum!
Plan je bio vrlo jednostavan i što je najgore mogao se lako realizirat. Naime 150 transportera je ulazilo jedan po jedan u kamp. I morali su svaki put stat da se agenti identificiraju na kapiji. Ja sam ležao ukopan u snijegu 50 metara dalje od kapije u bijelom odijelu i bijelim naočalama. Totalno neprimjetan u snijegu. Moj je zadatak bio da na podvozje instaliram plastični eksploziv sa digitalnim detonatorom. Eksploziv bi se detonirao kada bi posljedni transporter ušao u kamp. I to bi svi transporteri letjeli u zrak. I s njima 600 NKVD-ovaca. Ka-bum!!
Međutim taman negdje na pola posla poteralo me pišat. Nisam mogao izaći pišat, još je valjalo bit ukopan 3 sata. Jebeno vino! Popio sam dvije boce vina prije akcije da skupimcourage.
Jebeno vino. Trpio sam sat vremena i više nisam mogao. Upišao sam se. Mokraća je zažutila moju uniformu i što je najgore otopila sav snijeg oko mene. Vozač iz transportera me odmah skontao. Nisam se jadnije osjećao u životu. Mladi partizan leži zapišan u snijegu a oko njega sva silina ruske armije. Jedva sam tada izvukao živu glavu. I upalu mjehura. I 7.62 rupu u nozi.
Uglavnom da se ne ponovi fijasko te akcije otrčah da se negdje ipišam daleko od očiju ruskih vojnika. Međutim bili su na svakom jebenom koraku. Poslije nekog vremena vratio sam se u onaj futuristički metro. Izvadio sam ga iz hlača i počeo mokrit. Trajalo je to sigurno 5 minuta. Međutim i dalje me je bolio mjehur. Nisam se ispišo.
….
Probudio sam se u znoju. Teralo me pišat. Otišao sam do WC-a i obavio to. Bio sam lakši za tonu. Oprao sam ruke. Umio se. Pogledao sam se u ogledalo. Izgledao sam očajno kao i uvijek.
“Kakav jebeni san” – pomislih – “borio sam se protiv braće Rusa!”
Na linije je svirao Bajaga: Ruski voz. Kakav san. Borio sam se protiv Rusa.
