Fis Vitez. Inače izložbeni prodajni artikli su nekakve kućice za kerove. Nikako mi u glavu ne ide ko bi normalan sjeo na kućicu za pasa. A očigledno da je i bilo takvih. Nebi oni đabe stavili ovaj natpis. U glavi ima već sliku nekog baje kako sjedi na kućici i puši cigar, prilazi mu zaposlenik i u čudu ga pita šta radi na kućici. “Evo sjeo malo da odmorim, jarane….”
Gluvi pita tupavog:
“Kolko je 4+4?”
“6!”
“Na kurcu te nosam!”
Danas je opet bila nedjelja. Zanimljivo. Nedjelja pada uvijek krajem tjedna. Ko da su se dogovarali. Stvoritelji tjedna.
I dobišmo mi tako Slovake. Sjetio se ja odmah kako sam jednom bio u Slovačkoj. I u pola Bratislave pitam sučajne prolaznike put za Brno. I prvih 10 mi nije tjelo reć. Onda sam skonto da je to otprilike jednako tome kao da u Zagrebu tražim uputu kako doć do Niša. Na kraju je neki simpatični čiča rekao: “Pravo.” I mi otišli pravo. Odnosno ravno. Pa kasnije skonali da je “pravo” zapravo desno na slovačkom. Al prvo što nam je napamet palo bilo je to da nas je tjeo zajebat što očemo ić u Čehu.
Tako je jednom mene Talijan zaustavio i pitao uputu kako doć do Sarajeva. To je bilo otprilike nekih 300 metara od graničnog prijelaza. I ja mu pokažem da samo prati cestu do graničnog prijelaza i voila! zemlja Bosana je preko. Ma jok. Navalio on autostrada, autostrada!
No autostrada in Bosna. Al uporan je on bio i pokazuje mi kartu. Uporan sam i ja. Ma jok. I jebiga poslo ga ja onda na autoput. Ovaj Bratsva-jedinstva. Zagreb-Lipovac što se sad zove. Pitaj Boga gdje je on završio….
Onda kad sam radio na autoputu, na izdavanju onih naplatnih kartica, kad dolazi auto SFOR table. Otvara lik prozor. Crnac neki veseli, al zbunjen pokazuje mi svoju legitimaciju s koje ja zapisujem broj da mu mogu izdat free-pass. I dadnem ja njemu karticu kad on mene upita na tečnom engleskom kako doći do Tuzle. Ja mu kažem da se zajebo jer je došao na izlaz zapad al da nema problema samo nek krene u smjeru Lipovac a ne Zagreb.
Nastavlja on, i dalje na tečnom engleskom: “Pa eto ja krenio iz Zenice za Tuzlu.”
Meni ispala cigara iz usta i zapalila sve one lističe koje nisam uspio podjelit.
“Molim?!” Odnosno ja sam to na fluentnom engleskom rekao: “WHAT?!” A kaže on meni mrtav-ladan: “Krenio ja iz Zenice za Tuzlu.”
“Samo malo? Ti si iz Zenice došao do Bosanskog Broda, prešao državnu granicu i nakačio se na autoput i to još u smjeru Zagreba?!”
“Da.”
“Pa ko vama plača gorivo?!”
“US Army” – reče on onako ponosno dignute glave kao da će u ovom trenutku dobiti majorski čin od onog generala što ima prezime ko njemački šampon.
“Pa mogo si onda i otić do Harkanya po langošica” – al nije me skonto šta sam tjeo reć.
I onda ja njemu “reko slušaj… sad skreni lijevo u ovu traku gdje piše Lipovac. Pa idi i izađi na izlazu Županja. Piči do graničnog prijelaza, pređi u BiH nazad tamo gdje uspostavljaš mir i demokraciju i onda samo ravno vozi do Tuzle.”
“Možeš ti to meni zapisat?”
Uzeo ja olovku i papir i olovku i napišem: “Moj zadatak je uspostavljat mir i demokraciju u BiH”
“A ma ne to, to znam!”
“Čudi me da i to nisi pobrko…” – kažem ja njemu al ovaj put na fluentnom hrvatskom.
Napišem ja njemu na papir: Županja – border – straight to Tuzla. Pružim mu papir a on meni onako filmski: “God bless you!” A ja mu odgovorim “God bless America… s takvom vojskom kao vi…”
Onda jednom dolazi auto ZG table, mladi nekakav purgerčić. Otvara on prozor: “Bok! Jel ovdje granični prijelaz?”
“Ne”, reko, “granični prijelaz ti je dolje u gradu, ovo je naplatna postaja”
“A tako… znači ovdje se ide u Srbiju?”
“U Republiku Srpsku?”
“Da, baš sam krenil u Novi Sad!” – on onako ponosan sav što mu je šef dao službeni auto da ide i to ni više ni manje nego u neprijateljski nastrojenu zemlju.
“Novi Sad? To je u Srbiji kolko ja znam…” – sad sam ja zbunjen totalno
“Pa da, razmemo se! U Novi Sad, ne?” – on vesel sav još na ego-tripu što mu je šef dao službeni auto.
“Stari ovdje ti je granica sa Bosnom i Hercegovinom” – ja zbunjen polako pokušavam skontat ovog putnika nenamjernika.
“Pa rekel si da je tu granica sa Srbijom” – sad je on zbunjen.
“Nisam ja to rekao” – još me više zbunio sad
“Pa rekel si… Republika Srbija!” – odlučan je on u parafraziranju mojih riječi
“Ne. Rekao sam u republiku srpsku?”
“Pa s čim je onda ovdje granica?” – sad on već polako misli da ga ja zajebavam.
Ja napokon kontam da on pojma nema ni gdje je ni šta je Srbija, a šta Republika Srpska i s čim je Sava granica. Sad da mu objašnjavam dejtonski ustroj Bosne… kad prekine on moje razmišljanje upitom:
“Ovdje je prijelaz Bajakovac, ne?”
“Ne”, reko, “Ovo je Slavonski Brod, granični prijelaz Slavonski Brod. Granični prijelaz Bajakovac ne postoji. Al postoji Bajakovo. To ti je granični prijelaz sa Srbijom. I to ti nije u Brodu, nego zamisli, u Bajakovu!”
“Aha… znači zajebal sam se…. pa kolko ima do tam?” – zbunjen je mladi purgerčić
“Oko stoje kilometara… vrati se na autoput i vozi do kraja. Al ne u smjeru Zagreba”
“Ha, ha ha, al ne u smjeru Zabrega! Ha ha! Ćaos!” – ubaci on u brzinu i otpila, valjda u pravcu Novog Sada.
Što je najgore nije on jedini ovakav slučaj. Svaki dan je bilo barem jedno 5 turskih auta koji su tražili prema Srbiji u Brodu.
Mislim kontam ja to… kad krenu oni iz Njemačke nakon milijardu kilometara, sto granica, 46 benzinskih pumpi i svega više izgube svaki trag razuma. Srećom da ne završe još u Mađarskoj.
