Odlukom visokog predstavnika u BiH koji je ujedno vrhovni duhovni vođa svih Bosanaca i Hercegovaca, Srba, Hrvata, Muslimana-Bošnjaka i naravno ostalih, koji je ujedno vrhovni BH autoritet za sva pitanja od uzgoja kupusa do proizvodnje suhog mesa, rezolucijom 62-2P-WINXP-SP1-GTI-TDI, u skladu s Daytonskim ustavom, manjem entitetu, dosada poznatom kao Republika Srpska mijenja se ime u Republika Šumska. Sukladno s tim, grb se mijenja iz dvoglavog orla u stablo s dvije krošnje, a službena himna, umjesto dosadašnje Bože pravde mijenja se u Drvo pravde. Odluka stupa na snagu odma sada odma.
Znatel onu pjesmu od Bijelog Dugmeta: Hotel, motel.
Pričaj mi – reci mi bilo šta
Pričaj mi – samo sad ne ćuti
Pričaj mi jer tek sam stigao
Bosna Expressom i njena slika sa mnom
To ja uvijek pjevam kad dolazim u Bosanski Brod. Jerbo naravno izlazim iz autobusa Bosna Expressa. Baš onakom živopisnom kakog je i Gile vozio Lepu Brenu i Slatki Greh u Hajde da se volimo. Samo što ono nije bio Bosna Express. Nego Raketa Titovo Užice. A da putujem s Giletom onda bi pjevo: Druže Tito bela lica, kad ćeš doći do Užica.
A da je Lepa Brena alias Fahreta Jahić sanama u Busu onda bi pjevali: Bila sam u večnom Rimu, videla sam more grčko…. ali lepšeg kraja nema nego što je moje Brčko! Mani zemlju koja Bosnu nema!
Elem, da nastavim ja sad s pričom jer sad da pričam s kojim autoprijevoznikom bi pjevao koju pjesmu do kraja dana bi došao do Autoprevoza Mostar i aj lijepi li su mostarski dućani i za njom Mujo zamandali vrata i tako.
Nego nisam pjevo jučer Hotel, motel nego nisam ništa pjevo jerbo sam putovao vlakom oliti vozom. Stoga da smo na entitetskoj granici u novoimenoj Republici Šumskoj čekali jedno šest gladnih godina neznam ni ja šta. Limun valjda jebem ga ja.
Pa još valjda strojovođi odnosno mašinovođi bilo dosadno pa je po dobojskom kolodvoru odnosno željezničkoj stanici izvodio nekakve manevre.
A ja se ubundo boga ti šest i još svježe ošišan ko nekakav dječarac osjećao sam se kao Ljuban iz vlaka u snijegu. Vani fala Bogu snijega je bilo a ja samo čeko da nam uvale one papirnatne tacne pa da svi šestero kolko nas putuje u vlaku/vozu da lopatamo.
E vala onda bi i pjevali! Kad se male ruke slože! Sve se može, sve se može!
Srećom božjom pa nismo morali lopatat. Al smo zato čekali opet neznam ni ja šta. Limun valjda jebem ga ja.
No krenili smo mi bili bogati šest nakon jedno sto gladnih godina, a ona dvojica mojih hajvana also known as Bob Fly i Krešo (nema bloga) su me čekali u Bosanskom Šamcu/Šamcu koji je poznat po tome što je iznjedrio političare poput Alije Izetbegovića, Sulejmana Tihića i Zorana Đinđića.
Njija dvojica su sjedili u jednom živopisnom restoranu koji se zove ni više ni manje Calimero. Odnosno Klaimero. I dok su oni sjedili u Kalimeru ja sam u kupeu samo vikao: “To je nepravda, to je nepravda!” I nabijao svoju ljusku od jajeta na glavu. Kao i poznato malo pile po kojem restoran nosi ime u Šamcu/Bosanskom Šamcu.
I hajd napokon sam ja došao i u taj Šamac.
Pa sam onda zapjevao:
Pao je u blato i osjetio cjev
vidio je facu bradatu i drsku
vidio je smrt i čuo je riječi
Dobrodošli u Republiku Srpsku
Samo sam ja ovo zadnje promjenio u Dobrodošli u Republiku Šumsku. To sve naravno u skladu s najnovijom odlukom visokog predstavnika u BiH senor Ashdowna.
Sreća Božja pa je Krešo imao maraka nekakvih, mislim nije nekakvih nego konvertibilnih stoti pa je Robi odmilja zvan Bob Fly popijo po jednega zelenog Jelena a ja naravno kavu iliti kafu. I to produženu naravno. A Krešo je jeo hamburger.
Ja vala nebi pio tog Jelena nikako. Sjećam se ja jedno kad se moj kum, budući jel da konciziram, vratio iz Srbije odnosno Vojvodine, nebitno sad jel a to su bila vremna kad nam je Srbija još bila mrska i neprijateljska zemlja pa si morao i vaditi vizu u Vukovaru i onaj hajvan je još bio na vlasti kod njih i zvali su se i Jugoslavija još no hajd donio nama Nidžaim Jelen. Kao evo braćo Hrvati srpske pivo. Ah ti Tita! Onda još nije bilo aktualizirano ono odlasci preko u Brod republičko-srpski, odnosno republičko-šumski sad po najnovijem, pa je nama to bilo egzotika žešća. E kad smo mi to otvorili. Bogati šest ružne pive. Isuo ga ja down the drain. Al zato kad se most otvorio između dva Broda. Pa kad smo kupovali ladno Nikšićko. Is dobre pive… mrak što bi reko švaba, rus i kirgistanac.
A kad sam kod Nikšića i braće Crnogoraca završit ću današnji vic s jednim postom o Crnogorcima. Pardon, završit ću post sa vicom.
Bila nekakava tri aligatora koja su pojela tri čovjeka. I sad pričaju
Prvi: “Ah ti Tita! Nemoš ovog nikako provarit! Nikako da danima podrignem…”
Drugi: “Ja se vode nemogu napit! Slan ovaj moj bio, ubij bože…”
Treći: “Ma šta se vas dvojica žalite? Ja pojeo Crnogorca i već sedam dana serem ordenje!”
Wozdra mala raja.
