Najbolji pokazatelj ljute zime svakako je kada se ufati ono bijelo po autima. Ja to zovem ledena korozija. Kad se lim smrzne na autu koliko je hladno, pogotovo ako je neko smeće od auta, tipa biblijskih opela koji imaju poroznu karoseriju s mnoštvom kapljica u sebi pa kad smrzne eto ti belaja.
Jutros sam ustao u 5:45 uslijed toga što me priteralo pišat, šmugnuo sam do WC-a, pomokrio se, vratio se nazad u krevet (cijela operacija je trajala oko 2 minute) tresao sam se u krevetu od hladnoće jerbo preko noći grijanja nema.
Ima jedan momak u našem studentskom domu s Kupresa, znate ono mali Sibir fazoni, za njega kola priča da vazda spava s otvorenim prozorom. Na bilo kojoj temperaturi. Ostane mu čaša vode kraj kreveta koja se ujtro smrzne (jutros je u Sarajevu izmjereno -19C), ali on je naspavan i čio. Ne smeta mu nikakav minus.
Ja sam recimo gradsko dijete iz ravne nam Slavonije. Kod nas je sve jebeno. Od ljeta do zime. Al bogamu zima nije jebenija neg ovdje to je sigurno.
Sjećam se jednom, a bilo je to davne 2002. u zimu, mjesec čini mi se decembar odnosno prosinac, a more bit i da je bila 2003. mjesec siječanj odnosno januar. Elem, probudio se ja tog sudbonosnog jutra, naložio vatru u svoj peći i hodao u boksericama po kući, k tome još i bos.
Zazvoni zvonce na vratima, to još ono staro koje sam imao ding-dong, kasnije ga neki majstor zamjenio za ono užasno iritirajuće zzzzzzzzzz.
Dođem ja do vrata, otključam otvorim ih kad ispred vrata Govnar Smrti II, u stavu mirno. Šal, kapa, po pramenovima kose koji su virili ispod kape uhvatilo se inje. Na njemu ona vijetnamka zelena, pistonke na nogama i neizostavni ruksak na leđima.
– «Šta si se ukipio jebem te ja?» – odmah mu ja s vrata sastavim umjesto pozdrava.
– «Minus dvajstosam.» – odgovori on, a ja mu samo rekoh:
– «Ulaz!»
Ušao je u predsoblje i opet dalje stajao u stavu mirno.
– «Raskomoti se jeboga ti!» – naredim mu ja, a on napravi onu svoju kao zbunjenu facu i reče:
– «Zar ne idemo na predavanje?»
Mi smo tada bili brucoši strojarskog Fakulteta i trebali smo stvarno ići kod cijenjenog prof. dr. Matejičeka na predavanje iz Mehanike I. Obadvojica smo uporno išli na predavanja iako se znalo od prvog dana, kada su nam dali u ruke indekse na kojima je pisalo: «Sveučilište Josip Juraj Strossmayer u Osijeku» da od tog našeg studiranja neće biti ništa.
Nije nas zanimalo strojarstvo, al trebalo je nešto tu godinu raditi pobogu, i na kraju krajeva svi su bili sretni. Mi smo od države dobivali subvenciju za hranu, roditelji su bili sretni jer smo bili na predavanjima a ne po birtijama i na kraju krajeva najvažnije… uspješno smo izbjegli služenje vojnog roka.
– «Ma kakvo jebeno predavanje na minus dvajstosam?!» – odgovorim ja njemu uspjevši da opet kažem rečenicu a da uspješno upotrijebim psovku.
– «Ako sam ja mogao doći s Hebranga do ovdje, možemo i do faksa!» – reče on meni onako suptilno igrajući na moj ego i sujetu. Al ja se nisam dao:
– «Ma boli tebe kurac. Ti si Galcijan! Vi imate genetske predispozicije za izdržavanje ovih zima… koliko ti je djedova i pradjedova samo završilo u Gulagu?»
– «I ti si Ukrajinac koliko se ja sjećam…» – iskopa on iz mozga odnekle tu informaciju
– «Hm. Samo četvrtinom molim lijepo! Samo mi je baka Ukrajinka.» – sam sebe sam počeo braniti.
Uglavnom povuci-potegni, nekako je on mene uspio nagovoriti da se obučem i da izađem van na onu minhauzenovsku zimu.
Stajali smo još dolje u hodniku zgrade a ja sam kroz smrznuto staklo ulaznih vrata pokušao gledati zimu.
– «Slušaj. Nemoj disat na nos. Smrznit će ti se sve to unutra pa si ga najebo.» – reče Govnar meni.
Ajde de. Skupio sam snagu da izađem na -28. U početku nije ni bilo loše. Prvih 6 sekundi, to jest. Kasnije je bio pakao do samog ulaza u zgradu Fakulteta.
Kako sam imao na glavi svoju hippy kapu, zima me je pokušala ujest za uši, međutim bezuspješno. Kako sam imao šal, i vrat joj je bio nedostupan. Uglavnom sve sam se ja dobro pripremio, sem nogu. I jebiga. Počela me zima grickat prvo po gležnjevima, pa po butovima i taman da zagrize svojim smrznutim čeljustima za moju muškost, nas dvojica uletimo u zgradu Fakulteta.
– «Da se nisi onoliko dugo spremo’, došli bi na vrijeme.» – konstatira Govnar uvidjevši da nema nikog od studenta na hodniku ispred učionice, da ne kažem amfiteatra. Ne mogu ni reći amfiteatar zato što ga naš Fakultet nema.
– «Jebiga. Da je babi pišo zvala bi se Mišo. A da se nisam dobro obuko ujela bi me Zima, jebo joj pas mater!» – obratim se ja njemu dok sam cupkao oko table za oglase na kojoj je stajao usamljeno oglas za prodaju piratskog CAD softvera.
– «Oćemol…?» – priupita Govnar mene a ja mu samo klimnem glavom.
Sjeli smo za stol u restoranu gdje primaju studentske bonove. Slavonska pripizdina još nije čula za iksicu tih godina. A navodno ni dan-danas nije proradio sistem preko iksice.
«Imal zime?» – upita nas konobar što uvijek nosi one konobarske košuljice, prslučiće i leptir-mašnu. Izgledao je kao da je ispao iz nekog konobarskog stereotipa a ne iz šanka.
«Eno pingvini žicaju za čaj na korzu.» – odgovorim mu ja sa prastarim štosom a on se gromoglasno nasmije.
«Daj mi velike ćevape i Ožujsko.» – prekinem njegov gromoglasni smijeh, a Govnar samo klimne glavom.
Imali smo sreće. Radi ona kuharica što radi gejačke ćevape. S kajmakom!
U usta sam stavio ćevap, podigao čašu punu zlatno-žute tekućine koja je više izgledala na pišaču a ne na pivo (a pošto je Ožujsko takav i okus ima). Govnar uradi isto i taman da nazdravimo on reče:
– «Za Zimu!»
Ja ga pogledam preko naočala i izmijenim zdravicu:
– «Ne za Zimu! Za državu koja studentima subvencionira alkohol!»
– «Živjela!»