Kolega s fakulteta i ja smo sjedili u sobi i pravili puš pauzu od vježbanja zadataka za ispit iz Statistike. I demografije dakako. Nešto sam se zablejo u školsku kartu Bosne i Hercegovine koja je na zidu skrivala mrlje od spreja za cipele. Od antilopa dakako. Tražio sam skrivene kutke ove zemlje u kojima još nisam bio ili bolje rečeno gdje se još nisam popišao. Za mene i onako kola urbana legenda da se moram popišati gdje god da dođem. Od Doboja do Mostara preko Viteza, Travnika i Vakufa pa i na drugu stranu od Vlasenice, Sokolca, Tuzle i Brčkog, Kladnja i Olova također, vukovi i medvjedi poznaju gdje sam ja bio.
Kolega me ponudi s Drinom, a ja sam je prihvatio uz delay od 10 sekundi. U tih 10 sekundi sam razmišljao dal’ odbit i uzet svoj York. Rovinjske cigare, sarajevske… sve je to hercegovačka škija.
– «Đe’s se to zapiždrio?» – priupita me kolega uvlačeći dim Drine, a ja uz kašalj kojeg je prouzročila ista ta cigareta odgovorim mu:
– «Evo gledam nikad nisam bio u krajini. Bihać, Cazin, Kladuša… baš bi volio otić jednom i do tamo.»
– «Bosanska pripizdina ko i sve ostalo. Sanski Most je lijep. Al pripizdina.»
– «Jebote patak jesi mi i ti Bosanac. Tebi je sve pripizdina.»
– «Šta oš reć da nije? Jebem tebe Slavonca i tvoju bosnofiliju! Ovo ti je prokleta zemlja jebem ju ja!»
– «Meni je bilo fino gdje god sam bio.»
– «Logično. Tebi je fino gdje god imaš neko brdo. Ja bi se ubio da sam moro’ gledat jebenu ravnicu cijeli život.»
– «Ne diraj mi ravnicu!»
– «Jebala te ravnica….»
(…)
Kolega i ja smo šutjeli jedno vrijeme a ja sam razmišljao o tome kako da razbijem neugodnu tišinu. Njemu je bilo svejedno. Posvetio se cigareti i nekom svom magičnom svijetu. Tako da je samo meni bila tišina neugodna.
– «Mrzim Spam!» – odlučno započnem s temom
– «Ay…?» – priupita on, ako se to uopće moglo nazvat pitanjem, ali ako bar ništa uspio sam ga izbacit iz svog magičnog svijeta.
– «Spam jebote spam! Mrzim spam!» – naglasim ja s namjerom da ga potpuno posvetim svojoj «small-chat» temi
– «A spam jel? Men ne smeta. Svaki mail provider ima solidan spam filter. Sve ti to izfiltrira, obriše nakon nekog vremena i svejedno ti je. Nekad mi je kidalo živce to a sad je to sve fino sređeno…» – završi on, i pripali novu cigaretu. Približio je cigaretu licu. Okretao ju je i pažljivo promatrao kao da u tim vatrenim komadićima duhana i papira vidi smisao života. Ili barem golu žensku. S velikim sisama.
Gledao sam ga i nisam mogao vjerovat da se netko može tako isključit. I to još u društvu. Ajde da se znamo sto godina pa da možemo pit kavu i svako bit u svom svijetu, al jebote znamo se po nekoj polu-profesionalnoj liniji. Ono kad si fin s nekim samo zato što moraš. Najgore je to. Kad prelazi granicu između formalnosti i prvog stupnja prijateljstva. Ako se prijateljstvo može uopće tako i gradirati.
– «Joj, e, mrzim one debilne pop-upove što izgledaju ko’ sistemski prozori» – pokušavam ja njega uporno vratiti u moj svijet.
– «Pop-up? Pa imaš pop-up bloker. Šta’š se zajebavat. A moraš bit pravi kreten da bi kliknuo na taj prozor.»
– «Jesi, u pravu si…» – odgovorim ja njemu. Primijetio sam da se opet vraća u svoj svijet pa ga opet prekinem:
– «Mrzim jebote… mrzim…» – panika me uhvatila – nisam stvarno znao naći stvari koje mrzim «mrzim… a nemam ni ja pojma više šta. Zaboravio sam.»
Kolega je gledao još koji trenutak u žar cigarete koja je dogorjela do pola. Pogleda u me direktno u oči kao da će mi reći jednu od svojih najvećih životnih tajni… kako je možda peder ili kako je diler heroinom. Da je Al’ Qaidin spavač. Čekao sam ga da prozbori. Gledao me je u oči još koji trenutak a ja sam imao osjećaj kao da me gleda cijelu vječnost. Uze cigaretu, ne skrećući pogled s mojih očiju, dopola izgorenu cigaretu doslovno zarije u groblje čikova limene pepljare.
Jebote izgledao je kao Steve McQueen u nekom jebenom filmu kad glumi jebenog lika. Usudio bi se reći da je na trenutke izgledao i kao sam Duke.
– «Znaš šta ja mrzim?» – tiho prozbori hrapavim glasom spaljenim Drinom. Nije mi dao ni vremena da odgovorim na to njegovo pitanje već samo nastavi:
– «Wordove dokumente. Jebene Wordove dokumente! Jebem im mater neuku!» – povisio je ton i naglo se ustao tako da je stolica frknula prema sredini sobe i uspješno oborila drugu stolicu. Ali Kolega se nije obazirao.
Meni iskreno nije bilo jasno zašto čovjek mrzi Wordove dokumente. Mislim jest da Office zna zajebavat nekad, ali nisam znao čemu takva reakcija.
«Što Word… ne kontam» – priupitam ga ja nakon što sam izdahnuo dim svog Yorka.
«Wordovi dokumenti u mejlu…» – kao da se malo smirio, pa nastavi:
«Nađe se nekakav pametni seljak da napiše mejl. Kuca ga u Wordu. Fino. I onda kad ga nakuca, spasi dokument, otvori mejl i pošalje ti wordov dokument kao attachment. Kao jebeni attachment!! Pa koji ti jebeni kreten ti moraš bit da bi slao wordov dokument kao attachemt!!! Pa jel tolko teško napravit jebeni copy-paste?! RECI TI MENI?!!! JEL TEŠKO??? JEL TEŠKO!!???» – Kolega je jednostavno upao u berzerk. Drukčije ne znam kako bih to objasnio. Viđao sam ljude u ovakvom stanju ali pod utjecajem poveće količine alkohola. Ovo jednostavno nisam mogao objasnit. U jednom trenutku budističkom smirenošću promatrati žar cigarete, a u drugom trenutku pizditi oko neke, barem za mene, trivijalne stvari. Međutim on je od mene zahtijevao odgovor. Moram priznat da sam se i malo prepao. Pa sam onako u nekom polu-strahu rekao:
– «Pa ovaj… nije?»
– «JASNO DA NIJE PRČIO GA SVAK’! AL NE JEBO TE BOG, OVAJ TI MORA POSLAT KAO JEBENI ATTACHMENT MEJL! KAD DOBIJEM TAKAV MEJL JA BIH NEKOG MOGO UBIT! MATERE MI MOJE ONE ŠTO SAD SJEDI KOD KUĆE I GLEDA SAPUNICE, MOGO BI NEKOM KIČMU POLOMIT!!! KAKO ON OČEKUJE DA JA ČITAM NJEGOV MEJL NA MOBITELU? HAJDE TI MENI OBJASNI!!» Kolega je već upao u berzerk najgore vrste, derao se a ja sam čak u jednom trenutku i prdnuo od straha. Moguće čak da sam napravio i flekicu u gaćama. Ali on jednostavno nije stao, iz njega je izlazio glas jačine od 120 dB, imao sam osjećaj da ga čuju i u Cazinu, Bihaću i Kladuši i svim onim pitoresknim krajiškim gradovima u kojima nisam bio.
Kolega je u jednom trenutku uzeo svoj kalkulator, a dobar je to kalkulator – Texas Instruments, model onaj što čak i grafove crta. Platio ga je 160€ prošle godine u Grazu.
– «MATER VAM JEBEM NEUKU!!!!» – uzviknuo je kao marinac koji viče Geronimo kad iskače iz transportnog aviona ne bili uspješno obranio demokraciju u nekoj pripizdini od zemlje.
Pljas. Svom snagom je zamahnuo i bacio kalkulator prema zidu. Silina udarca je bila tolika da je jedan dio LCD ekrana sa kalkulatora završio u Derventi, a drugi u Čitluku. Na mojoj školskoj karti BiH, dakako.
Kolega je uzeo jaknu i kačket i izjurio iz sobe, snažno zalupivši vratima. Još u nevjerici gledao sam koji trenutak prema vratima, pa onda skrenem pogled prema stolu na kojem je stajao neriješeni statistički problem. Istrčao sam na hodnik, i vidio sam kolegu kako taman odlazi niz stubište i proderao se:
«Kolega!! Šta ćemo sa statistikom?»
«JEBALA TE STATISTIKA SAD!!!» – ječalo je hodnikom.
Vratio sam se u sobu i maknuo ostatke nekad slavnog kalkulatora sa stola i zida. Obukao sam cipele i spustio se dolje u Internet aulu.
Sjeo sam za komp, otvorio Word i počeo kucat:
Dragi kolega…
