U BiH je od 1. janura iliti siječnja godine ove tekuće što je već sad dotekla do veljače iliti jaguara uveden porez na dodanu vrijednost. A o tome sam već i pisao. I to nije tema današnjeg posta. Stoga krenimo s nečim iole ozbiljnim.
U životu se ništa ne mora, osim umrijeti i platit’ porez. To je stara američka naučno-znanstvena uzrečica a da ne kažem i postulat na kojem počiva kompletna američka privreda. Odnosno gospodarstvo. Međutim vrlo je bitno naglasiti da se pod navalom svejeftinih kineskih, tajvanski, tajlandskih i tih ostalih rižinih zemalja, američko gospodarstvo raspada podosta. Naravno porez se platit mora a k tomu sve mora se i umrijet. I to u Iraku po mogućnosti.
Međutim ni američka vanjska&unutrašnja-ekonomska&strateška politika nam nisu interesnatne za ovaj post tako da iopet treba kreniti s nečin iole ozbiljnim.
Ipak svakako, ovaj post će se dobrim djelom bazirati na priči oko poreza, prireza sa pokojim zarezom naravnom.
Prošlo je gotovo 3 godine kako radim kao autorsko-honorarni suradnik za jednu domaću (RH based) IT izdavačku, da ne kažem media-publishing, kuću. Elem, uglavnom moj rad producira određeni izvor prihoda koji mi se na mjesečnoj, da ne kažem monthly-based, bazi (based-bazi… šta sam sad napisao?) isplačuje u vidu honorara. Autorskog dakako.
Što je vrlo dobro svakako da ste plačeni za posao koji radite.
Posao se svodi na to da ja otprilike nešto kao radim a oni mi na žiro-račun uplate pare svaki mjesec a ja te pare popijem il potrošim na neki drugi konzumentski način.
Svakako, zanimljiva je stvar i to da je to posao, doduše ne stalni sa svim onim pizdarijama tipa zdravstveno&socijalno, tako da ipak država uzima tu neke pare sebi. Iskreno ja nikad nisam ni razmišljao o tome. O porezu.
Jedino kad razmišljam o porezu je kad odem u kafić dobijem račun, a na računu piše“e sad od svega ovog što ste popili dali ste državi 4KN”, a ja onda psujem i vičem: “Jel državo, preko moje jetre se hraniš, aaaa???!!”
Elem… jučer mi gospođa Majka šalje poruku da sam dobio, pazte sad ovo… Poreznu karticu! Firma mi je platila porez za prošlu godinu!
Jebote! Osjećao sam se nekako… pa eto… važno! Znači ja hranim Republiku Hrvatsku svojim radom! Dakle sad mogu mirne duše srat po državi jer i ja plačam porez! Dakle plačam porez… mislim jest da je moj prošlogodišnji doprinos državi pokrio premijeru možda jedan aperitiv… al opet! Ja plačam porez!
I baš sam bio važan cijeli dan jučer i osjećao sam se odraslo. Mogu pljuvat po državi jer oni proćerdavaju i MOJE pare!
Uglavnom ne sjećam da sam se ikad tako važno osjećao.
Ima svakojakih stvari kroz koje čovjek dobije nekakav pečat da je nešto.
Mislim, šta sam tjeo reć? Eto recimo vozačka dozvola… vozačka dozvola daje vam za pravo da upravljate motornim vozilom određene kategorije (koju ste položili). Još pogotovo kad vam neko da dozvolu sa 18 godina imate osjećaj da ste boga uhvatili za muda. Ono cesta i ja i tako svašta nešta.
Ja sam recimo bio sretan kad sam dobio vozačku dozvolu. Al nisam bio u ovakom ja-sam-lafčina-koja-plaća-porez raspoloženju. Možda tim više što nisam imao ni punih 18 godina kad sam dobio dozvolu… a svi su govorili da je nemoguće da meni netko da dozvolu prije navršene 18-e… a ja je dobio… i zato mi je bilo drago… jer sam uspio zajebat sistem.
I dan danas imam tu dozvolu… netko me jednom pitao dal je to validna vozačka. Naravno da jest. Ima pečat nadležne PU i potpis odgovornog lica. Odnosno osobe.
Druga stvar je recimo kad dobijete diplomu o završenom srednjoškolskom obrazovanju. Sjećam se ja da su mi i rekli: “E sad… si čovjek.” Ma kakav kurac od čovjeka? Sa SSS? Sa završenom klasičnom gimnazijom?! Najveće dostignuće bi mi bilo da čistim ulicu i dekliniram grčke neke imenice. A ni to neznam.
Al eto kao nema više zajebancije tipa ustaj u školu, pa da te profesori drkaju svaki dan na nastavi al men to opet nije nekako… mislim jebote. Jest mi bilo drago što sam završio gimnaziju al nekako mi nije bilo to to.
Vojna obveza. Ustav RH kaže: ”vojna obveza i obrana Republike Hrvatske dužnost svih za to sposobnih državljana” (preuzeo od civilac.blog.hr)
Kad vas pozovu na regrutacije, novačenje, odvlačenje i tako to na kraju dobijete neku smješnu smeđu knjižicu na kojoj je šahara veličine Sibira a ispod nje ispisanom srebrnkastim nekakvim slovima VOJNA KNJIŽICA. Mnogi momci svršavaju od sreće što su dobili vojnu knjižicu jerbo se mogu tuširat u vojsci dok im sapun ispada iz ruku, mogu ispalit 3 (slovima: tri) metka iz automatskog oružja i može ih 6 mjeseci u glavu drkat isfrustrirani PTSP-ovac. Meni kad su dali Vojnu Knjižicu u ruke ja nisam bio nešto pretjerano oduševljen… moguće da je i zbog tog što su mi unutra lupili žig na kojem je pisao “PRIVREMNO NESPOSOBAN U TRAJANU OD DVIJE GODINE“
A i to je smješna priča… tad sam ja bio u svojoj Big Fat Bastard Jimbo fazi sa otprilike 50+ kila više no sad i naravno da nikom nije padalo na pamet da me šalje u vojsku onakog ogromnog. I meni doktorica kaže: “Sinko… smršavi u te dvije godine pa da možeš ići u vojsku!” (kao sad ona igra na moj ego)
A ja joj odgovorio: “Fala ljepo. Ja sam heteroseksualac. Ako ću zbog nećeg mršavit, to sigurno neće biti vojska.”
Lom i brodolom! Dežurni vojni policajac je repetirao svoj kalašnjikov, začuđeni pravi&pošteni Hrvati-Katolici iz komisije počeli su me gađani križevima a doktorica iz komisije me je pokušala ugušiti pomoću krunice. Taj dan sam naučio da se u Hrvatskoj ne smije dirati u dvije stvari… a to je Crkva i Vojska.
Neznam ni ja koja je sad ovo stvar po redu, međutim Index. Kad vam daju index u ruke to vam je ko’ fol znak da ste postali akademski građanin. Da, da… u mudima jedne žene. Nikad se nisam osjećao posebno akademskim građaninom, a ponosnim sam vlasnik dva (brojkom: 2) Indeksa. A i razmišljam da si iduće akademske godine pribavim i treći.
A i kad sam kod studenata moram ispričati jednu zgodnu anegdotu jutrašnju. Naime kako dolikuje pravom&radišnom studentu probudim se ja jutros u cik zore (7:59) nebili s kolegicom u praskozorje dana popio kavu. Uglavnom sjeli smo u jedan kafić u kojem su, osim nas i osoblja, sjedila tri (razlomkom: 3/1) univerzitetska profesora. Odnosno dva profesora i profesorka/profesorica.
Priča je bila o bolognskom procesu reformacije i tako to. Jedna od pizdarija koje bologna zahtjeva je i prolaznost od 70%. I sad oni pričaju o tome svemu i odjednom profesorica dotična kaže: “Da, ali ni studenti nisu pripremljeni za Bolognu! Kako će oni imati prolaznost od 70%?!”
Drugi profesor kaže: “Pa mi ih trebamo pripremiti tako da prolaznost bude veća od 70%…”
“Možda… al oni nisu pripremljeni za Bolgonu… većina studenata ionako ne priprema ispite… pokušavaju se provlačit”
Ja pao na guzicu. Zdrava logika jednog univerzitetskog profesora. Student… ma kakav akademski građani… stoka sitnog zuba.
I tako vjerovatno ima još nekakvih stvari sigurno je i ženidba među njima i svećenički red i rođenje djeteta, međutim još to nisam sve stigao do sada u životu probat… ali ja plaćam porez i mogu mirne duše pljuvat po državi!
Pu, jebem ti državu!
