Sinoć krenem ja u grad s neskrivenom namjerom da se obločem. Prva destinacija bila je birtija u koju izlazimo već godinama od prvih gimnazijskih dana pa naovamo.
Ulazim ja i gledam… nikog neznam. Sve nekakva djeca 15-16 godina.
Sjednem u separe kraj Kreše:
– “Derby bi trebo promjenit ime.”
– “Da? U koje?” – upita Krešo
– “Pedijatrija.”
Kasnije nam se pridružio slavni Srcolovac kojem sam isti štos prodao, na šta je on naravno u ajnštajnovskoj maniri odgovorio:
– “Da… ali bi većina gostiju ovdje za naš separe mogli reći… Gerijatrija…”
…
Stari se jebote… eto ide i meni rođendan još malo. Valjalo bi se i ženit.
– “Pazi ovo… ako neko ima 16 godina, znači da se rodio 1990… a ako ima 15, kakvih je ovdje 80%… znači da se rodio 1991.” – obratim se ja slavnom Srcolovcu
– “Griješiš. Nitko se nije rodio poslije 1990. To je mit.”
– “Jel znaš ti šta smo mi radili 1991.? Proganjali gardiste po ulici i vikali, čiko, čiko jel mogu dobit metak?”
– “Da jebote… zamisli ti… ova djeca ni ne osjećaju nikakav amonizitet prema Jugoslavenstu. Njima to…”
– “Da, da jebote! Nisu opterećeni bremenom nacionalnog… sranja… kao mi…”
– “Još malo pa će nam opet izgrađivat bratstvo-jedinstvo…”
– “Jebote…”
I tako smo mi 1991. žicali 7.62mm metke od zengi… i danas se moramo suočavati s prošlošću i sranjima…. Ove generacije nisu opterečene.
Kad sam kod 1991. i vojnika, nemogu a da se ne sjetim jedne zgodne anegdote. Proljeće 1991. ja mislim da je bilo i nas par klinaca je šutalo loptu na školskom igralištu. Kraj škole bio je garnizon odnosno vojarna odnsono kasarna Jugoslovenske Narodne Armije koja više nije bila ni Jugoslovenka, nije bila ni Narodna a sve manje je i ličila na Armiju.
Šutamo mi loptu kad odjednom čujemo neko viče iz one smješne zelene kućice prošarane plavo-bijelom-crvenom šarom. I zvijezda naljepita naravno.
– “Dechq, dechq!” – viče glas iz tame stražarske kućice.
Dotrčimo mi pred kapiju kasarne kad istrči vojnik u SMB unformi
– “Zdravo decqi.” – odgovori vojnik koji je očigledno bio Albanac što sam ja skontao tek koju godinu kasnije.
– “Zdravo druže!” – odgovorimo mi spremno vojniku.
– “Ko’ će da mi kupi baterije? Uzeli su nam sve baterije da ne slušamo tranzistor.”
A tih se dana po lokalnom radiu stalno vrtio apel da se vojska mirno preda. I naravno vijesti o stanju, ili bolje rečeno sranju u zemlji.
– “Ja ću, ja ću!” – svi u glas viknemo, i potučemo se oko toga tko će ići u kupovinu za mrskog i neprijateljskog vojnika.
Uglavnom sjećam se da smo vojniku dobavili baterije a on je skinio čvarke s ramena i svakom dao po jedan.
Došao sam kući i ponosno pokazao žutu petokraku. Sutradan sam nosio crnu traku sa šahovnicom.
5 godine kasnije smo visili na istoj kapiji i žicali čokolade od nove vojske.
– “Do you have a cigarete?” – govorili su i odvažniji momci.
Tako je i jedan moj poznanik prvi krenuo prema IFOR-u. Mladi preplašeni Amer koji je došao na Balkan branit demokraciju da bi tako otplatio svoje školovanje uzeo je pušku i viknuo:
– “Stop right there!”
– “America! America!” – vikao je dečko, a Amer preplašen pričama o djeci-teroristima uzme pušku na gotovs repetira ju, uperi prema dečku i vikne:
– “Stop! Not one step forward!”
– “I wanna be killed by american bullit!” – viknuo je hrabri dečko i tako nama probio leda da visimo na kapiji vojarne i žicamo američke čokolade i fluoroscentne štapiće.