Dugo ne napisah ništa što nije u maniri mog blogovanja odnosno blogiranja po hrvatskoj normi rečeno.
Mnogo je razloga mom nejavljanju prvi je vjerovatno taj što sam bio kod kuće, odnosno u Brodu i da su zadnji dani bili u fazi pjan-mamuran-pjan-mamuran-pjan.
Tako se dogodilo da sam bio i polupjan u autobusu za Sarajevo. Rekao sam nekom nedavno da meni moj život u Sarajevu dođe kao detoksikacija od onih par dana što sam u Brodu.
Uglavnom jedan od postova koji sam bio zamislio za nedjelju još pa kasnije za ponedjeljak… pa tako sve dalje danima odgađan, je bio o svatovima, a trebao je nositi naslov “Kako je dobro imati prijatelje za svirače”.
Međutim iz razloga, koje sam i gore naveo nikad to nisam napravio. Međutim evo sada ću ukratko opričati o čemu se radi.
Dakle subota je bila i to naravno navečer, izašli smo van u birtiju koju odmilja zovemo “Kurdistan” ili “Pedijatrija” (ovisno o vremenu našeg obitavanja tamo). Uglavnom među hrpom ljudi tamo susreo sam se i sa izvjesnim Bajicom koji je poznat po tome da može otpjevat bećarac iz svakog tonaliteta na zemaljskoj kugli i šire naravno. I Bajica ko Bajica, preplanuo sav (bio na Siciliji tjedan dana) meni dođe s briljantom idejom da se odemo nalit u svatove u kojim svira također famozni Bob.
Nisam se ja puno nećko reko’ hajde malo da idemo i to vidit kako to fercera. Svatovi su bili u Podvinju koje je jedno živopisno selo pokraj Broda, poznato je i po tome što je i selo i nije… odnosno nezna se dal je to predgrađe grada il tu već počinje ruralni okologradski dio teritorija grada (sjajno izrečeno).
Poznato je i po tome recimo što je Sv. Ante kirvaj tamo iako su pridošlice htjeli da se to promjeni u Sv. Iliju. I naravno još je i poznato po tome što oni osovinu na fijakeru podmazuju pekmezom pa onda Podvinjce zovu još i pekmezari.
Vjerovatno je Podvinje poznato i po masi drugih stvari kao po Ličkom šoru i šta ti ja znam međutim za cijelu priču je to sve nebitno.
Prijevoz smo čak uspješno našli a šofer for the night nam je bio Tiho zvani Tiho inaće brat Kreše poznatog kao Krešo. (Nisu linkani jer nemaju blogova, ili ja bar nisam upoznat s adresama).
Uglavnom uspješno smo došli pred salu za vjenčavanja i proslave ostalih događaja od životne važnosti gdje nas je na ulazu dočekao Mačak koji je poznat po svojoj alko-poeziji i o tome da može popit’ najviše u radijusu od Strošinaca (na istoku) do Vranovaca (na zapadu) pa od Brčkog (na jugu) do Zmajevca (na sjeveru… logično). Zasad je taj krug od nekakvih 300 kvadratnih kilometara sa sigurnošću potvrđen međutim ne isključujemo mogućnost da je to područje i veće.
Žao mi je što nisam imao fotoaparat da ovjekovječim njegovu pojavu (razdrljena košulja, kravata negdje na ramenu, karakterističan hod koji je mješavina Chaplina i Clinta Eastwooda).
Đeste *o* vas jebo? pozdravio nas je karakteristično u svojoj maniri i uveo nas u salu.
Bilo je negdje oko 23h i svatovi su bili pjani. Tutto-completto. Meni je prvih pet minuta bio crnjak jer sam nepozvan uletio ali kad sam skonto da me nitko nije ni pogledo odma sam navalio na gemišt i kumovu rakiju.
Bob je dakle pjevao i svirao a kako je bio i on potegnio onda to je otprilike ovako izgledalo:
oca su našli nakon mjesesc dva
pa gdje si Mata, kako je, pitam ga
Moj zadatak nepozvanog gosta se svodio na to da sam sviračima poneki put odnio gemišt a Bobu hvatao trzalicu u par navrata. Malo posla za dobru zabavu zapravo kad skontaš…
Bajica je tamanio pečenku a meni je alkohol pomutio razum do te granice da sam se oko 1 sat izgubio i krenio mrtav alkoholiziran na petokilometarski put ka kući. Malo sam spavao i na parkiralištu malo sam i skakao s podvožnjaka ali uglavnom sretno sam stigao kući. Zatekao sam se ujutro u svom krevetu što je bilo pravo pozitivno.
Uglavnom uletit’ napozvan na svatove je prava stvar. Zabava za đabe. Ili barem skoro đabe.
