Apsolutno je nevjeroštrumfno koliko se čovjek u startu može zajebat. I to čim se ustane recimo.
Evo recimo mog primjera od jutros. Ustanem se ja pomalo namčorast jerbo me pozvalo na sastanak sabah zorom vanredno bez najave. I prvo odem na WC i naravno potrošim toalet papir sav. Jedva sam se negdje ogrebo za još koji listić… e da mi se još i za snošaj kod neke ogrebest… uglavnom nebitno sad to dakle ostanem skoro bez WC papira, jebem ga ja. Al ajd kao što napisah gore već jel nekako sam uspio naći WC papira za jel već šta.
I hajd umio se ja, opro zube i tako to i uglavnom idem se ja obuć nebili stigao na taj sabah zorom uranjeni nenajavljeni vanredni sastanak.
I obukao se ja gotovo kompletan, jedino čarape nikako da nađem i traži jebiga, traži i nađem ja čarapa jedno 19 komada. Daklem neparan broj. Mislim hajd što su neparne… odnosno što je broj neparan… nego nemogu sparit ni jednu. Sve do jedne različite.
Mislim hajd obuko bi ja dvije različite čarape, kao da je to problem ionako stalno hodam rasparen naokolo nego meni bedara jebote patak jel idem na sastanak.
E sad ja znam zašto oni mene zovu na vanredni uranjeni sabah-zorom bez najave sastanak. Garant će mi prigovarat da nisam ispunio satnicu za prošli mjesec a onda ću se ja onako bleseavo cerekat i onda ću kao apsolutnu demonstraciju moći i svog kuliranja baciti nogu preko noge, pa će mi se hlače zadić’ kao što mi se uvijek zadignu i onda će svi vidjeti moje rasparane čarapice a jebem ga ja nije to baš fino i ona će još govorit’:
– “Vid njega kakav je, ne radi ništa i još rasparen hoda naokolo.”
I uglavnom nakon što sam ja iskontemplirao cijelu situaciju odnosno cijeli scenario odlučim ja da se potrudim oko sparivanja čarapa.
Trudio se ja i trudio i jedan jedini par čarapa koje sam uspio spariti bijahu nekakve sintetičke da ne kažem 100% poliester čarape. Kontemplacija daklen opet. Šta. Sintetičke čarape su sranje jer se noga usmrdi kao lešina slona u prašumi dok mu lešinar kljuca po mozgu. A lešina se još nalazi na javnom prostoru gdje svi slonovi kakaju.
Dakle kontempliram… smrdljive noge il’ raparena ljenčina?
Definitivno smrdljive noge… dakle šta, otići ću ja na sastanak, i onda se mogu vratit u dom i obuć’ fine pamućne čarape i to recimo jednu sivu sa CRO uzrokom (crven-bijeli-plavi) i drugu recimo tamno plavu sa dvije onako bijele ćize.
Obuko’ ja dakle dvije sintetičke čarape i krenio na sastanak….
– “Dobro jutro, dobar dan, evo ja došo’.” – to je najtipičnija rečenica koju ja mogu izgovorit kad dolazim na randevouse na kojima neznam šta da radim…
– “Zdravo. Imaš li ti hrvatsku putovnicu” – predsjednica asocijacije me odma s vrata priupita
– “Imam”
– “Fino. Ideš u Italiju u utorak. Tebi ne treba viza.”
– “U Italiju?”
– “Da.”
– “Dobro.”
– “Tu ti je karta, javi se još u ponedjeljak.”
– “OK.”
– “Ay zdravo.”
– “Wozdra.”
I tako ja ni kriv ni dužan ode u Italiju. Kako je sad ta Italija tako iskočila nekako ja totalno više i zaboravio da imam na sebi ružne sto procentne poliester čarape. I otišao ja na ručak u međuvremenu… pa do grada… pješke i nazad… pa na autobusnu stanicu jednom… pa drugi put…
E sad… noge me bole jer su te čarape užasno tanke i živ sam se nažuljao. Druga stvar je ta da evo još uvijek sjedim u tim čarapa dok kuckam ovaj post. Sad kad odem gore u sobu, odem na WC (kupio sam toalet papir HA!) i izujem se… bože dragi sačuvaj. To će bit pomor. Srećom pa mi je cimer pobjegao kući pa mi neće kenjat da mi noge smrde po slonovoj lešini iz prašume na lokalitetu javnog slonovskog WC-a. I naravno dok lešinar kljucka po toj lešini….
Sjećam se jednom u Dresdenu kad smo bili kako mi je Vlado poznat kao i Vlado da Gitara, čini mi se rekao da mi noge smrde po kombinaciji kiselog kupusa i istrulih jabuka. Tako nešto je bilo neka me on ispravi ako sam ja krivo napisao… bilo je to… prije nekih sedam godina…
Presto sam kao pušit. Nemogu reći da sam prestao ali eto… korizma je kao krenila i ja sam odlučio baciti cigarete tako da eto od srijede (dakle 2 dana) nisam još ni jednu zapalio. Uglavnom bio sam se pravo naživcirao danas odnosno bio sam nadrkan pa sam ipak uzeo jednu cigaretu, strpo je u labrte, zapalio, udahnio jedan dim, pa drugi i onda energično bacio cigaru u Miljacku. To je izgledalo tako jebeno facovito kao da sam Steve McQueen. Reko sam kasnije: – “Bio bi sretniji da sam sam sebi popušio kurac nego što sam povuko ta dva dima.” Apsolutno tim vulgarnim rječima mislim da vas sad ne lažem il da nešto kao uljepšavam za blog. Al fakat.
Nervozan sam ko’ pas al sad opet igram “Ja-sam-vojska-a-u-stvari-samo-sebi-teram-inat-da-mogu” stav tako da ne pušim, strogi Atkins, kavu više ne pijem, Colu Light ne pijem samo pijem vodu, a mineralnu samo ako mislim da sam zaslužio.
Apstiniram na svim frontovima. Osjećam se kao budistički svećenik koji sjedi u hladnim prostorijama himalajskog samostana osvjetljen samo katodnom cijevi računalnog monitora dok zen-smirenošću noćima igra Ogame.
Vrlo je bitno još jednu stvar da napomenem a to je da je užasno bitno gaziti vlastite interese pred principima. Jer ako se princip pogazi pred interesom… što užasno dobro u datom trenutku izgleda… taj interes je karina ako je u direktnom konfliktu sa principom.
Razmislite o tome pa onda skuhajte čaj. Od nane recimo.
