Vrlo je kritično početi pisati ovakve postove iz više razloga. Prvo je podug period neaktivnosti pa se ispadne iz štosa. Drugo je svakako mnoštvo detalja i događanja koje treba nakuckat a da ne bude predugačko i predosadno.
Svaki putopis ima otprilike nekakav ovakav nekakav početak:
Jutro. Zimsko Sarajevo početkom mjeseca marta, snijeg do stražnjice, okupani jutarnjim suncem krenuli smo na dugačak put u Italiju, vječnu zemlju paste, pizze i grape. Vremenske prilike nisu obećavale lagan put, ali srce junačko i pamet studentska obećavale su dobar provod. O, sudbo kleta! Autobus je zaplovio prema Ilidži…
I tako nekako. Kao u srednjoškolskim novinama… Bili smo u Italiji….
Međutim naravno kada bih ja sad tako poćeo pisat naš autobus nebi došao ni do Bradine a već bi imali tu jedno deset tisuća znakova potrošeno na temeljit opis autobusa.
Uglavnom, ili kao što bi talijani rekli alora il tako nekako, mislim da sam dužan barem ukratko objašnjenje što sam radio u Italiji.
U kratkim crtama… ljetos sam ja izigravao velikog humanistu pa sam umjesto da sunčam dupe na Jadranu radio u Sarajevu, odnosno volontirao i to po 18 sati dnevno a i više.
Organizirali smo volonterske kampove, i to rad sa djecom na tri lokacije (Kinderdorf Herman na Mojmilu, SOS dječje selo na Alipašinom polju i radionice s djecom na Grbavici).
Volonteri su bili mladi aktivisti iz Italije, točnije iz Ferrare (Ferrara Terzo Mondo).
Uglavnom zadovoljni našim radom ljetos, pozvali su nas sebi u goste gdje su organizirali četverodnevni program pod nazivom Germogli di Pace. Nemam pojma šta znači… Iskreno… nešto mir jel?
Uglavnom Sarajevo-Split-Ancona-Bologna-Ferrara. 28 sati on the road. I na moru naravno jel.
Ferrara
Ferrara je grad u regiji Emiglio Romana i najviše je poznat po Univerzitetu tako da je grad pun mlađarije, odnosno studenata i svi voze bicikle. Na ulazu u grad ispred table grada ima dopunska tabla na kojoj piše cita delle bicicllete što bi u prijevodu dakako značilo grad bicikala, tako da svi piče na biciklima ali to su neki krševi stari sto milijona godina al to je Europa boli kurac ljude ko šta vozi.. kao što reče kolegica moja: “To u Sarajevo nebi prošlo. Zamisli da se provozaš ovakvim biciklom po Sarajevu. Odma bi neko vikao “šta je paša, nema se, a?!”
Ferrara ko Ferrara ja sam se odma osjećao nekako ko kod kuće. Nema brda, samo ravnica. I kad te sanjam… ja te sanjam ravnu.
Ima tu i neka katedrala i tvrđava srednovjekovna i svašta nešta. Al za detaljnije informacije ako nekog zanima… tu je google.
Talijanska hrana
Ako sam ikad bio gladan u životu onda je to za mog semodnevnog boravka u Italiji.
Kompletna prehrana im se sastoji od paste i pizze i pizdarija.
Recimo doručak im je dva keksa i šalica mlijeka. Ručak tanjur paste. Večera vrečica čipsa. Ili opet pasta. Blažena Slavonija i kulin, šunka, slanina.
Pitali smo talijane kako je moguće da ništa ne jedu a da su svi guzati. Pa smo ih pitali kako je to moguće. Nisu nam odgovorili. Na pitanje šta oni jedu osim paste i pizze naš vodić nam je odgovorio:
“OOO! But there’s a lot of thing to eat in Italia! For example… you can eat… pig! And eggs!”
Jaja i svinju. Mašala.
Zadnje veče programa gore spomentuog Germogli di Pace bila je organizirana Cena Bosniaca (Piatti tipici bosniaci (…)) što bi ja mislim u prijevodu bila Bosnska veče sa bosanskom tradicionalnom hranom. Svi smo pomislili kako ćemo se najest.
Prvo su nam donijeli nekakvu juhu, supu iliti čorbicu koja nije bila loša al nemogu reći da je baš tipična bosanska.
Poslije toga su nam donijeli nešto što je trebalo biti sarma a to je otprilike ovako izgledalo: Daklem… skuhali su meso i rižu i onda to zarolai u isprženi kupus. I to slatki.
Razumio sam odmah zašto je Bajica u Estonije, Latviji, Litvi ili gdje već biberio odnosno paprio čaj. Od muke…
Poslije te, nazovimo je sarme, donijeli su nam dva ćevapa svakome koji su otprilike izgledali kao da sam ih ja pravio u 7 ujtro mrtav pijan od komada nedefiniranog mesa iz frižidera. I potom ih naravno pekao na upaljaču.
Jedino je tufahija bila OK.
Underground club
Od 2003. čini mi se, na snazi je u Italiji potpuna zabrana pušenja na svim javnim mjestima. Odeš u kafić, naručiš pivu i onda ispred lokala stojiš pušiš i piješ.
E sad… Ferrara je, kako su mi rekli, vrlo poznata po tome što su njeni stanovnici izrazito depresivni. Ravnica, i onda još to što ovdje dolazi do sudaranja klima (mediteranske i ove alpske, planinske koje već…). I tako uglavnom imaju nekakav underground klub van grada koji je sav okrečen u crno i to je jedini lokal u cijeloj Italiji gdje se smije pušiti.
Tamo sam sreo jednog zanimljivog lika, Njemac koji uz njemački i talijanski govori i engleski.
Malo sam se družio s njim uz pivu da bi saznao da radi u NATO bazi negdje near by i to da radi na nadziranju zračnog prostora Hrvatske.
Rekao mi je kako su od nedavno oni zaduženi za nadziranje zračnog prostora RH i kako su od vlasti u RH tražili ljude za nadziranje jel već gore spomenutog zračnog prostora.
Poslali smo im dvojicu ljudi. On je rekao da ne može vjerovati da hrvatski zračni prostor nadziru dvojica ljudi. Ja sam mu rekao da smo mi mala zemlja pa nam je dovoljno dvoje ljudi.
On je rekao da nismo mali nego jadni. A ja se naljutio i streso jedan rum sa sokom od kruške. Koji oni zovu cuppito poccito [čupito pokito].
Bologna
Bologna je meni dosad bila poznata po dvije stvari. A to su bolonjeze i bolonjska deklaracija famozna. A i danas mi nije puno poznatija po nećem drugom. Ali eto bili smo jedan cijeli dan u Bolonji. Ili Bologni. Krenuli su praviti nekad veliku Crkvu. Veću od Sv. Petra. Pa im papa nije dao. Pa je nikad nisu ni završili. Il su je završili onako napola. Sjećam se da je tog dana bilo sam užasno hladno i da su me noge boljele.
I da imaju veliki buvljak.
I puno ljudi ima. Eto.
Venecija
Bio sam nekad davno u Veneciji al onda sam još bio srednjoškolac i bio sam pod “dejstvom slavonske rakije”. Mislim što se i može očekivati od maturanta koji ide u Grčku na maturalac.
Uglavnom Venecija nije smrdila kao prošli put kad sam bio. Al nebi nikad tamo mogao živjet. Pobogu pa u tom gradu nema auta.
Kod Markana na trgu napala me horda golubova nebili mi oči uspješno marendali. Međutim ja nosim naočale tako da sam ih zajebao.
A Venecija… a Venecija ko Venecija… gondole i gondolijeri. Naš vodić, inače jedan ekstra lik koji nije baš na ti sa engleskim a i nikad prije toga nije bio u Veneciji pokazao se vrlo korisinim. Kupio je vodić na talijanskom i onda nam pokazivao slike iz vodića i zgrade prave jel. Bez ikakvih objašnjenja.
Give me something to kill the pain (There’s no tomorow and no today)
Italija je bila pogubna za nas. Zubobolje, ispadanje zubi, mučnine i tako.
Jedne noći je došao red da i mene zaboli zub. I boli li ga boli… i krenem ja u jedan ujtro u potragu za kakvom drogom. Hodam ja tako poluizluđen što zbog izmorenosti što zbog boli sanjajući voltaren, prozac, viagru, placebo il drogu nekakvu. Naiđem ja naravno na ljekarnu i to ni više ni manje nego centralnu. Ne radi. Gledam ja kad eto ti popisa dežurnih ljekarni. Al ajd sad ti nađi ljekarnu u Via nešto kad ni neznam grad. Vratio sam se u krevet revoltiran i nisam spavao cijelu noć.
Ujtro sam se vratio u istu ljekarnu.
– Buon Giorno!
– Buon Giorno ragazzi!
– Volatren or drugs prego!
– [nešto na talijanskom mi sad ona reće]
– ?
– [ponovi opet]
– Si.
– Otto Euro.
– Osam? Jebote. Evo. Ecco.
– Grazie ragazzi.
– Arriverderci. Ciao.
– Ciao.
Vratim se u svoj apartment kad vidim da sam kupio volatern u gelu. Namazao sam po obrazu i bilo mi je kao bolje.
Poenta priče… djeco učite jezike il’ inaće trpite bol.
Eto tolko malo ukratko. Mnogo je utisaka i svega pa možda još koju anegdotu ubacim kroz kasnije postove…
Arrivederci ragazzi!
