Upravo sad sam se vratio sa ispita BHS (bosanski/hrvatski/srpski jezik) koji je za mene apsolutni rekorder po broju izlazaka (neznam točan broj, na prijavnici sam napisao 7. put da izlazim iako je točan broj izlazak vjerovatno 6 ili 8… pa ovdje sam se našao na nekakvoj zlatnoj sredini).
Šta ima toliko teško u polaganju tog ispita… pa eto iskreno ja neznam, međutim bit će vrlo vjerovatno da sam jako nepismen što se može vidjeti i po piskarijama po ovom blogu.
Inaće sam naziv predmeta je smješan (bosanski/hrvatski/srpski jezik, odnosno BHS jezik). Prvo mi je apsolutno smješno forsiranje “bosanskog” jezika koji je po bosanskim lingvistima jezik kojima su pisali bosanski (bošnjački?) pisci poput Maka Dizdara (Hrvat po opredjeljenju btw.), Meše Selimovića (Srbin po opredjeljenju).
Da se razumijemo… forsiranje hrvatskih lingvista da se hrvatski jezik odvoji od srpskog skroz-naskroz je također bolestan. Pa onda dobivamo ne-ću, zrakomlate, krugovale i ostale pizdarije. A činjenjica je ta da će me svatko razumjeti u Zaprešiću, Čajničima i Nišu (a najslabije zasigurno u Zaprešiću da paradoks bude veći!).
Ja bih sad mogao početi priču o Novosadskim dogovorima, ugovorima ili ćemu već međutim to je za mene špansko selo i ne bih se sigurno dobro snašao međutim kao prosječan građanin s ovih prostora znam da nikad nisam doživio da u pekari u Sarajevu kada naručim kruh (umjesto hljeba) dobijem kroasanu s višnjom ili kad naručim kavu (umjesto kafe/kahve) dobijem Votku đus.
Ipak bitno je naglasiti da BHS ne odvaja bosanski, srpski i hrvatski kao zasebne jezike već kao norme unutar srednjejužnoslavenskog lingvističkog diasustava (nemogu vjerovat da sam zapamtio tu tvorenicu 
)
Zanimljivo je recimo, a to sam nedavno saznao, da Matica Srpska u Srbiji izdaje rječnik redovito koji se zove srpsko-hrvatski rječnik.
Međutim kako bilo da bilo ja sam polagao sve moguće norme odnosno pisao sam svašta koju normu polažem od hrvatskog, bosanskog, BHS-a… mislim da još jedino nisam pisao crnski, gorski i hercegovački.
Uglavno dakle danas pisao ja po ko zna koji put ispit i tako to i uglavnom u po’ frke profesorica ustane šetat po učionici i nakon što je škicnila nekoliko radova uvidjela je da nitko nije dao sinonim za jedan turcizam (nešto ćer-ćer zaboravio sam šta, to nije bilo u mojoj grupi).
“Znate li vi šta je [i sad ta rijeć sa ćer nešto koju sam ja zaboravio]?”
Svi šute.
“Nevjerovatno kao imate slab rječnik… pa vi ništa ne čitate. To se proteže kod svih naših autora. A jel znate šta je frtalj?”
“Četvrtina!!” – proderu se svi, a ja sam dakako bio najgrlatiji
“Nevjerovatno! Znate germanizam, a neznate turcizam! Vi koji živite u Bosni morali bi ste to znati. To što kolega koji dolazi iz druge sredine ne zna, to je u redu.” – reče profesorica i onako značajno pogleda u mene.
U tom trenutku cijela učionica je gledala u mene. A meni došlo da zapjevam: “Inati se Slavonijo!!” dok stojim na stolu.
Ali ipak nisam. Nego sam se sjetio stare slavonske izreke vezane za turcizme, germanizme i slavonsku narodnu misao.
“Iz avlije ujtro ukradi kulin, sjedi na ajziban za Zagreb i veseli Uskrs!”
He.
