South Slavonia… plain momma
Take me home… u moj dom
Smješne situacije. Krenem ja jučer kući, u ušima moj vjerni mp3 plejer odvrnio country na 25 mjera jačine (najsnažnije nemam pojma kolko je to db) i slušam Country roads take me home i razmišljam o tome kako idem kući tamo gdje je moj dom, gdje je moja ravnica…. mislim si ja svaka čast i Sarajevu al đaba bilo svih buredžika ovog svijeta i svih ćevapa ma čak i svih tangi najljepših Sarajki al dom je dom jebemu mater.
Idem ja tako veselo koračam ka Autobuskoj Stanici čak mi se i provrti ideja kako bih mogao snimiti film u Sarajevu a soundtrack da bude samo country al da ga snima Zabranjeno Pušenje, naravno da Sejo pjeva i naravno angažirali bi neku žensku da pjeva “Stand by your man”. Pati me jedino scenarij međutim smislit ću ja to u dogledno vrijeme i bit će to gledaniji domaći film od Grbavice, Karaule i Ničije zemlje zajedno i osvojit ću sigurno drvenu nagradu na filmskom festivalu u Ulan Batoru.
Uglavnom zado’ se tako ja u misli, koračam ka stanici, uđem ja u stanicu, ponosito i dignute glave ka peronu 12 dolazim do dvanajstice, skidam ranac s ramena, spontano zapjevam “Inati se Slavonijo”… pogledam prema izlaznoj rampi s perona i vidim autobus njemačke proizvodnje, ABBA godište kako odlazi. Kako sam mu vidio samo guzicu uspio sam pročitati samo DOBOJ. Licimuri dobojski sunce vam vaše pobježe mi naftobus pred nosom.
Odem do šaltera stanice dobar dan, dobar dan pobjego mi autobus hajd mi zamjenite kartu, pa kako vam je pobjego, pa eto tako fino, ha ha, pa šta niste trčali, ha ha, pa nisam vas ništa pitao, al nemate više autobusa za bosanski brod, znam znam dajte mi za sutra, ostajte do sutra? ha ha
Naravno da me raja još podjebavala kako mi je autobus pobjegao. Recimo ovo:
a) pobjegao mi autobus u 12.15. Ne u 6 ujtro. Il sedam. Il osam. Pa da sam zaspo. Nego u podne.
b) pobjegao mi autobus koji vozi jednom dnevno u Bosanski Brod. Nije da sam išao za Kakanj il Zenicu pa da ima linija svakih malo kako prdne.
Jebeš ga… zamjenio kartu i ostao u Sarajevu.
Međutim sve je to možda i bilo dobro da sam ja ostao u Sarajevu jer sam uspio otići pogledati operu koju daje Muzička Akademija u Sarajevu povodom 50. godišnjice te institucije. Opera koja se davala bila je Purcellova Didona i Enej.
I mogu vam reć da je dobro da sam ostao da se kulturno uzdižem. Kao da je božja providnost oterala taj autobus prije mene ka putevima Republike Šumske. Keve mi.
Jedini veliki problem je bio što je koncert bio u Domu Armije BiH, u kojem je bilo toliko vruće da su čak i neke tropske životinje dolje u lobbyu žicale po pola marke za ledeni čaj.
Al koncert je stvarno bio odličan.
A meni je baš drago da sam bio jerbo sam zapustio odlaske na koncerte “ozbiljne” glazbe po završetku osnovne muzičke škole. Zadnje što sam gledao da je bilo ovako kulturno je ja mislim Tadić i Stefanovski u Brodu… poslije toga ništa… i naravno gitaristički kvartet koji je svirao u Majinim svatovima.
Priča o Didoni i Eneju vam je ono nešto Kartaga, Rim šta ja znam a ja pravo volim te kartaške priče sve jer su kartažani bili ponosan i hrabar narod.
Marko Porcije Katon Stariji je svaki govor u Senatu počinjao i završavao sa “Ceterum censeo Carthaginem esse delendam”. Što u prijevodu znači “Uostalom smatram da Kartagu treba uništiti”. Svaki govor. Pričao o vremenu, iranskom nuklearnom pitanju ili rimskim obavještajnim zajednicama uvijek je tako počinjao i završavao govor.
Doduše bili su i Rimljani ludi. Kaligula je doveo svog konja u Senat i proglasio ga za konzula il šta već. Mislim stvarno.
A sjećam se da su Rimljani bili toliko opsjednuti Kartagom da su je na kraju doslovno preorali. Plugovima rimske proizvodnje.
Didona i Enej tužna opet priča. Program mi je ostao gore u sobi… al eto bude li zainteresiranih ja ću vam napisat radnju… iako opet mislim da je lakše malo prosurfat po netu nego da sad ja pišem o pijanim mornarim i šta ti ja znam.
Ceterum censeo Carthaginem esse delendam.
