Hoću pjuter generacija je po definiciji starog blogera CB Ninje ovo (citat): pa tako vechom penetracijom hochu internet generacije jos vise djece dovodi u ta bespucha, koja oche “pjuter” za bozhic jer plejstejshn nemoze gole tete prikazivat.
Maksadesel odnosno oću internet generacija.
Nego jučer sam baš razmišljao o tome. Gledam ja jučer Briljanteen. Ha-ha, znam Jimbo gledaBriljanteen. Jebiga gledo… sušio kosu a na TVu baš i nije bio neki izbor programa koji se može pratiti uz sušenje kose fenom odnoso sušilom. Imali uopće fajde da se opravdavam?
I uglavnom na Briljanteenu (ima jedna slatkica od voditeljice… mF!) preporuke šta bi mladi hip tiđineri trebali čitati, slušati i gledati kad reče da je izašao novi album od Red Hot Chili Pepersa. A ja ni pet ni šest sjednem za Doomsday machine(aka Jimboz mainframe) malo tamo pouključujem ilegalne p2p alate i stavim skidat dupli album RHCP-a – Stadium Arcadium. Nakon izvjesnog vremena album se daunlodao na moj skromni HDD.
Select all (CTRL+A), play in winamp i upalio Operu da pregledam nove blogove. To je trajalo koliko je trajalo i za to vrijeme ja sam preslušao koliko sam uspio preslušat. Nakon toga sam cutiro i pejstiro folder sa desktopa u mp3 folder za kojeg čekam da se napuni na 4.4 GB. Nakon toga taj folder ide na DVD, DVD u etui sa ostalim DVD-ovima – mp3 arhivom.
I pitanje je koliko će se puta (i hoće li se uopće?) preslušati novi album RHCP-a. Jer idemo dalje i plovidba traje. Sad je na redu nečiji novi album za download.
E pa to prije nije bilo tako.
Nekad dok su dinosauri hodali zemljom a pentium(ili bolje rečeno kompjuter općenito) je u hrvatskom domaćinstvu bio čest kao Lexus na banijskim cestama situacija po ljubitelje glazbe (il one koji su to tek trebali postati) nije baš bila najbolja, ali je imala svoju čar doduše…
Naime internet je tada bio useless…. 56k modemi su bili top of pops, najbrže od najbržeg (doduše postojao je ISDN za djecu HDZ-ovih funkcionera i zagrižene internetofile koji danas otplačuju kredite podignute za plačanje računaTelekomu). Naravno s takvom vezom se mogao skinuti eventualno jedan singl. I to mjesečno. Jer se Internet plačao suhim zlatom i afričkim dijamantima.
Smješna amegdota jedna recimo…. izašao album od Maidena i kolega jedan iz razreda (to je dakle bilo vrijeme kada sam ja išao u gimnaziju… dakle davno) skine singl i to još nekakav radio edit (odnosno snimak koji je netko snimio sa radija na nekom poganom istočnoeuropskom FM prijemniku tipa “našeg” EI Niš ili Rudi Čajavec).
To je bio breaktrough protoka informacija! Pola razreda je čoporativno poslije nastave otišlo kod njega i u maloj sobici se natislo oko kompa kojeg je pokretala prva generacija Celerona (prva generacija celerona su nešto kao Ford T – procesori koji su započeli kompjuterizaciju hrvatskih domaćinstava) i na malim kenjavim zvučnicima slušali comeback Brucea Dickinskona.
Još se mjesecima do pojave albuma u shopovima pričalo po gradu kako “Proka ima mp3 singl od mejdena”.
Kada bi izašao novi – dugoočekivani album od nekoga ili nečega skupljala se lova na raznorazne načine… cjepala su se drva komšiji, obilazila se davnozaboravljena familija, nije se marendalo u školi… sve u cilju prikupljanja neke cifre od 100-150 KN za kupovinu albuma. Kada bi cash bio tu dobro bi se razmislilo o kupovinu albuma i onda trk do Keme (kojem se danas zbog “oću pjuter maksadeesel” generacije biznis bukvalno raspo’) po novi album.
Taj album se onda cijenio. Idućih barem 6 mjeseci se samo to slušalo dok ne bi došli do onog stadija “stvarno nemogu više, znam tekst napamet, znam svaku solažu – znam svaki rif – napamet!”.
Kolekcije su tada bili osjetno manje al’ se točno poznavalo šta je u kolekciji.
Mp3 folderi su tada mjerili 650MB (kasnije 700MB) i u njima je bila ripovana muzika s kupljenih originalnih CD-ova, a odvažni su otprilike i 50MB muzike punili mjesečno sa neta (ti dan-danas otplačuju MMF-u nekakve kredite, aranžmane….).
Tada je tih 650, odnosno 700MB trebalo napuniti… danas se 4.4GB napuni brzo… a onda 700MB se znalo punit i po 4-5 mjeseci. I naravno kako nismo svi imali pržilice (a diskovi bili po 3-4GB) kad napuniš za mp3 folder, HDD se čupa iz diska i nosi sretniku koji ima pržilicu (i oni spadaju u skupinu onih što danas otplačuju kredite zajedno sa korisnicima ISDN-a i odvažnim daunloaderima) da se to sprži na CD.
Prijelazna faza iz tog praskozorja Interneta u Hrvata i današnje hoću pjuter generacije bila je pojava piratluka u susjednoj nam B&H. Naime odjednom su se tamo pojavili CD štandovi gdje se mogla kupiti čitava diskografija na CD-u po popularnoj cijeni od 5 konvertibilnih maraka. Tako da smo iz Republike Šumske uzšteku Waltera, paket Nikšićkog, Crvenkine kekse počeli nosati i diskografijePurplea, Motorheada, Jimija Hedrixa….
Pisao sam ja jednom čak na blogu o tome (poznavajuć’ sebe vjerovatno i u više navrata) kako sam u Zenici kupio dupli CD, diskografija od Azre i to zbog jedne stvari (“Voljela me nije nijedna”)
Takva su nekad vremena bila. Današnja djeca ni neznaju šta imaju a šta mi nismo imali. Al imali smo čar.
A ja sad zvučim ko stari ljudi. Što vele da se za Austro-Ugarske bolje prdilo, a za Kraljevine Jugoslavije je bicikl koštao 76 prosječnih plača a svi su ipak vozili bicikle a danas bicikl moš kupit za 300KN a djeca radije jedu droge i sjede pred kompjuterima.
A SFRJ-u nije bilo mp3 plejera pa čak ni walkmana al su zato svi pjevali na ORAmaBijelo Dugme i bilo im je baš super.
Fala ljepa. Meni je i sad dobro.
