Prije nego što počnem današnju đabalesku priču sumljive poente moram da nešto napišem. Uglavnom pričam ja danas Bobu i Strizyu priču o dvadeset i jednoj tisući ruskih tenkova i tako svašta nešta, među ostalim završavam priču nekako ovako (kada sam na kraju upitan koja je poanta moje priče): “S tim parama (od vojnog budžeta) mogla bi se nahraniti gladna djeca Afrike!”
Bob i Strizy me gledaju i šute, kad odjednom Strizy, mrtav-ladan uvuče dim cigarete, otpuhne dim crne kraljice duhanske smrti i hladno reče: “Ma. Djeca u Africi… ima U2 za njih… i tako ti.”
Bešćutno zvuči al je ispalo cool.
I da… bole me kurac za Zambiju i Angelinu Jolie i njenog pederkastog momka. Nek im je dite živo i zdravo. A zabole me kurac što su se porodili u Zambiji il Somalij il gdje već.
Otić’ ću ja u mirovnjake pa ću napravit dijete u Sierra Leone. Koje će kasnije bit poglavica plemena koje će ovladat centralnom Afrikom.
No… današnji post je jedan vid iskaljivanja moje frustracije prema birokraciji i to zdravstvenoj.
Naime imao sam nekakvih zdravstvenih problema koji su zahtjevali profesionalnu zdravstvenu pomoć, zato sam na kraju krajeva i završio u Brodu na ovoliko dana (sutra će se napuniti puni tjedan).
Naime prvo sam se javio svojoj obiteljskoj liječnici koja mi je dala uputnicu za specijalistički pregled. Samo da napomenem… Dom zdravlja (gdje je obiteljska liječnica) je na jednom kraju grada, a Bolnica (gdje je specijalistička ambulanta) na drugom dijelu grada. Po mojoj slobodnoj procjeni možda oko 4KM razdaljine, ako ne i 5.
Uglavnom dobijem ja prvi dan uputnicu da se javim specijalisti. Hop odem ja od Doma zdravlja do Bolnice na pregled. Moja doktorica još napiše na uputnici hitno. Dođem ja do specijalističke ambulante (koju sam btw. tražio 3 gladne godine… prvo sam zalutao u glavnu zgradu, pa su me poslali van pa sam otišao na odjel pa su me s odjela uputili u ambulantu).
Dođem ja do administratora odjela, odnosno do kućice gdje trebaju primiti moju uputnicu i ostale papirnate pizdarije.
Zanimljiv je koncept tih njihovih kućica koje su zaštičene duplim bullet-proof zamagljenim staklom. Dakle nit se vidi “administrator” a bogami se i slabo čuje. Za protok zvuka zadužen je kvadratić od 15 kvadratnih centimetara koji je također zaštičen podobro.
E sad “administrator” je neka aždaha od 106 godina, očigledno frustrirana zbog mnogo stvari u životu a svoje frustracije pokušava liječiti na pacijentima. Čim sam je vidio znao sam da ćemo se morat jedan dan posvađat iako je uvijek izbjegavam svađanje s birokracijom… ja volim uvijek igrat na finjaka.
Sjedi ona u toj kući i sad ja kroz onih nezamagljenih 15 četvornih centimetara vidim ja nju kako kurdači cigaru i nešto kucka po kompjuteru. Puši cigaru u zdravstvenoj ustanovi mislim jebiga. Al hajd boli me kurac. Stojim ja šest gladnih godina, primjetila je ona mene, morala je vidjet siluetu kroz to staklo, al ne jebe ona mene ni 5%.
Pokucam ja.
“Gwa!!!” – zagrmi na mene, skoro sam pišnio u gaće od straha.
“Dobar dan, došao sam na pregled.” – kažem joj ja a ona na to meni nešto a ja kurca ne čujem kroz ono staklo.
Na dnu stakla ima mali promjer koji ona otvori da uzme dokumente i pare naravno. Promjer koji nije zaštičen. Taj promjer je jedini način da se čuje sugovornik s druge strane stakla, i da biste čuli kroz to morate se pognit kao pred jebenim vladarom. I onda nešto razmišljam… u američkim filmovima u bolnicama uvijek je pult gdje nema stakla i gdje operator stoji odnosno sjedi na povišenom s strankom u ravnini. Normalna se konverzacija može odvijati.
Ovaj naš sistem, očigledno naslijeđen iz socijalizma, dizajniran je upravo da ponizi stranku. Ja se moram poginjat da bih nekog čuo. A sugovornik s druge strane ne benda jel ga ja čujem il ne čujem….
Uglavnom relaciju od doma zdravlja do bolnice napravio sam rano osam puta! 8×4=32 kilometra. Bez auta. E sad zamislite da sam recimo bolovao od nekog ozbiljnog sranja.
Do sada sam dobio 6 uputnica, dva recepta, dvije povijesti bolesti (od dva specijalista) i jednu analizu. Mogo sam napisat novelu od dokumentacije. Da ne spomenem da me to zadovoljstvo koštalo do sada preko 300KN.
Razmišljao sam koliko bi pred birokratskim aždahama bio uvjerljiviji sa kalašnjikovom? Zamislite sad stojite u redu, ljudi čitaju novine, drže svoje uputnice u rukama a vama na ramenu AK-47. Dođete na šalter “administrator” vam nešto priča vi ni ne pokušavate da se sagnete samo mislite “e moja aždaho potrudit ćeš se ti da te čujem”, a kad se počne derat što ju niste čuli, vi onako lagano repetirate automat:“Molim, možete li ponovit?” Mislim da bi to rješilo problem…
I da završim priču sa aždajom… uglavnom prvi dan me je napala da šta je meni moja doktorica napisala hitno na uputnici?! To je onaj tip frustrirane suve babe koja jednostavno mora srat i prigovarat i bit najpametnija. U nekoliko navrata sam išao specijalisti i svaki put mi je nešto srala.
E al što bi reko naš glupi narod “možeš kako ‘oćeš, al ne dokle ‘oćeš”.
I uglavnom danas ja dolazim na kontrolu, predajem uredno uputnicu, nabrijan i nabrušen ko’ mesarski nož starog buregdžije, muka mi više od ambulante, uputnica i svega kad evo ti nje:
“Šta je ovo?!”
“Šta, šta je ovo?” – odgovorim ja cool James Earl Jones glasom
“Šta je ovo?!?!?!?” – dere se i pokazuje na uputnicu
“To je uputnica. Piše ovdje gore – uputnica” – i dalje James E. Jones coolness
“GWA?! Kakva uputnica za čega?!” – mahnito se dere dok joj se u luđačkom ritmu trese ono staro mršavo tijelešce
“Za specijalistički pregled. Odnosno za kontrolu zakazanu danas kao što i piše u priloženoj povijesti bolesti” – kuliram ja više od ijednog James Bonda
“Pa kako mi sad dolaziš? Sad je pola 11?!!!”
“I? Ambulanta radi do 12.”
“Rekla sam ti da jučer da dođeš u pola devet!!!!”
E i što bi rekao Đ. Balašević… i onda je došlo do prekida filma….
“Molim?! Kakvih jebenih pola devet?! Niste mi ništa rekli!!” – dreknem sad ja
Vidim ja nije joj više svejedno al i dalje je žustra:
“Rekla sam u pola 9! Tad se na kontrolu dolazi! Rekla sam jučer!”
“Nemoj me pravit majmunom!! Jebem se po bolnicama 5 dana!! Pun mi kurac i uputnica i svega i da me se pravi majmunom! Nije mi nitko rekao kad da dođem!!” – dreknem ja ovu apsolutnu istinu
Na to ona ustuknu, sredi mi papire i pusti me na pregled.
Ovakve situacije izbjegavam. Zlatna riječ i gvozdena vrata otvara. Il tako nekako kaže naš glupi narod. Kršćanski na kraju krajeva – ponašaj se onako kako bi htio da se drugi ponašaju prema tebi, međutim jebemu mater opet naš glupi narod ima jednu rasističku poslovicu – s ciganim – ciganski.
Ako je dotle došlo onda ćemo morat na tvoj način…
Uvijek, kažem uvije izbjegavam polemike i svađe pogotvo na javnom mjestu ali nevjerovatno je koliko je netko spreman pravit budale od ljudi. Od samog onog saginjanja pa najbolje. Najgore od svega mi je što te tek poštuju kad se spustiš na njihov primitivni nivo.
A mrzim to.
Jer kad se spustiš na njihov nivo onda te najčešće dotuku.