Ukuco ja “ćevap” u Googleu pa na image search nebi li mi izbacilo kakav zanimljivi grafički prikaz ove nadasve božanstvene bosanske delicije, kad gle li čuda neviđena izbaci mi ovaj rezultat, slika s mog bloga (na slici ISMET KRCIĆ – Sutjeska!) a ispod vidite šta piše. Smješno pravo.
Nego ćevapi su opet došli na red, pošto je i Neutrino slavni jednom rezimirao moj blog nekako u ćevap-gaće-napio se… pa eto došo i red na ćevape.
Što je i sasma logično… Stereotipna slika Slavonca u Sarajevu bi bila kako sjedi lik u onoj jakni šokačkoj i onim šeširom s trobojnicom ispred Hodžića II recimo, i po cijeli dan jede ćevape a s vremena na vrijeme skoči do Bosne da smakne s nogu jedno po’ kile buredžika i jedno dvajest deka zeljanice.
Tulumbe i tufahije za desert kod Ramisa…
Međutim ne sjedim ja po cijeli dan u ćevabdžinicima, al volim se počastit s ćevapom dobrim s vremena na vrijeme.
Tako ja i cimer moj vrli imamo običaj s vremena na vrijeme maznit s nogu desetku u pola s lukom i to u Zmaju, definitivno najboljoj ćevabdžinici u Sarajevu (Zmaj u Hrasnom, nisam jeo u onome na autobusnoj).
Međutim neki dan nas se potrefilo pa smo išli kod Bere u aščinicu – on na tripice, ja na pače od glave… ispostavilo se da je moj izbor bolji al to je sad nebitno.
Uglavnom odnosno elem, selili mi mog vrlog prijatelja kodnog blog imena Gaduru (pratitelja Jimbloga vjernog) kojem smo uspjeli obezbjediti, da ne kažem osigurati po hrvatski, prijevoz za 47tona njegovih nepotrebih stvari u vezirski grad Travnik gdje se čovjek seli.
I uglavnom nakon što smo njega iselili, utovarili njegove stvari (među kojima je najkritičnija definitivno bila veš mašina, perilica po hrvatski, Bira – bihaćke proizvodnje, što će reć domaće, koja sama po sebi ima sto kila koju na sreću ja nisam nosio, odnosno nosio sam je samo malo) ispratili smo čovjeka i odlučili da krenemo putevima Grbavice gdje obitavamo nas dvojica, odnosno gdje spavamo… i tamo su nam stvari…. zapravo živimo tamo jel…
I krenili nas dvojica sa Bistrika ka Grbavici međutim mene neopisiva glad uhvatila jer je bilo već 19h a petak je bio.
E sad zašto je petak bitan u cjeloj priči. Pa petak je bitan u cjeloj priči zato što petkom u našoj menzi daju ribu. Svaka čast ribi, al đe si vidio da se Slavonac može najest od ribe? Pa jel?
Uglavnom kako sam ručao u 14h, i to još ribu, pravo sam ogladnio i tako predložim cimeru svom vrlom da preforsiramo Miljacku i dođemo na Baščaršiju gdje se možemo počastiti ćevapom kakvim sočnim.
Uz prvotno negodovanje (“jao pa 19h sati je, moram se otuširat, smrdim ko tvor, kakav ću takav u ćevabdžinicu, pa oćemol luka jest, pa šta misliš kako će se rješit iransko nuklearno pitanje?”) krenemo nas dvojica na Baščaršiju u potragu za kakvim gurmanskim ćevapom.
Sinonim za sarajevski ćevap, odnosno ćevape je ćevbdžinica Željo. Ljože je dakle ćevabdžinica poznata u cijelom poznatom svijetu, toliko poznata da mene iskreno ćudi da nema o njoj napisan članak na wikipediji. To je mjesto u koje jednostavno mora doći na ćevape svatko ko posjeti Sarajevo. Doć u Sarajevo a ne pojest ćevape u Želji je otprilike kao otić u Vareš a ne… a ne… jel znate već šta…
Iako je Zmaj najbolji, Željo je definitivno brand. Željo je na Baščaršiji, a Zmaj je smješten među nekim bajticama kraj ružnog sivog nebodera u Hrasnom bogu iza tregera. Željo je dobio ime po Želji, a zmaj po zmajevskoj kvaliteti ćevapa.
I nas dvojica odemo u Želju na ćevape zbog trenutne lokacije gdje smo se nalazili jer bi bilo glupo potegnit do Hrasnog samo zbog desetke u pola s lukom i kajmakom…
Da skratim priču… bio sam užasno razočaran…
Prvo što nam je konobar donio ćevape bez kajmaka a naplatio pizda kajmak. Kojeg mi ipak na kraju nismo platili.
Somun je bio suv i nikakav, a ćevap bezvezan – moj vrli cimer kaže (citat): “Ko govno od kokoše ostavljeno na suncu sedmicu dana”.
Iako neznam kad mi je cimer probao govno od kokoške, ja ipak ne mogu biti toliko kritičan ali u svakom slučaju bio je ružan, suv&bevezan. Ni do koljena Zmaju od Hrasnog. Da Travnik ne spominjemo.
Nejgore od svega je bila pomisao na to da smo Gaduri prenjeli mašinu, jeli ružne ćevape kod Želje dok se on tovio Haretovim travničkim božanstvenim ćevapima.
Ko što je Sadamov moto bloga: “Život je prljava kurveštija sa Stupske petlje i onda krepaš od stafilokoka.”
