Kad narastem i ja ću bit seksy izazovan baš poput Bešlića, gospodina Halida.
Već sam u posljednjem postu pisao o povratku studenata u svoje vrle domicilne krajeve van Kantona Sarajevo pa tako se i meni bliže dani iseljavanja i povlačenja u RH. Pa šta mi preostaje nego da zapjevam:
Sarajevo, grade moj,
njoj sam dao život svoj,
pozdravi mi majku staru,
lijepu Azru u beharu.
Jeste.
Danas sam se mobitelom usliknuo kraj kontejnera Sovjetskih željeznica. Narančasti kontejner na kojem piše na čerilici nešto na ruskom a odma ispod toga latiničnim pismom: Soviet Railways. Na Nedžarićima, ulica odnosno Aleja Bosne Srebrene. Nažalost nemam BT dongle da to prebacim na kompjuteralo da podjelim tu sliku s vjernim čitateljima Jimbloga. Međutim prvom prilikom ću i to učiniti.
Zanimljivo baš nać kontejner Sovjetskih željeznica i to u po’ Sarajeva. Niđe veze. Vjerovatno to ja i nebi primjetio da ja nemam opsesiju čitati sve ćerilićne natpise u svrhu poboljšavanja znanja pisma dotičnog.
I pičim tako ja veselo danas Alejom kadli tamo kontejer sovjetskih željeznica.
Vjerovatno to i nije toliko fascinantno koliko je to mene fasciniralo.
Ja da nađem neznam ni ja šta a da je sovjetskog podrijetla ja bih bio fasciniran.
Evo recimo jedne zanimljive priče. Ljetos kada sam ja izigravao volontera godine, imali smo grupu Talijana, također volontera koji su došli u Bosnu i Hercegovinu volontirati. To je ista ona skupina volontera kof kojih sam bio u Ferrari (ako se netko sjeća možda posta o slatkoj sarmi, tražnjem painkillera u 2 ujtro…?). Elem, vodili mi njih da vide sarajevski tunel.
Za one koji neznaju, sarajevski tunel je tunel koji je bio jedina komunikacija između opkoljenog Sarajeva i ostatka svijeta. Priča ovdje klikom na link.
I uglavnom odveli mi njih u kuću Kolarevih u kojoj je izlaz (odnosno i ulaz jel) u tunel i to na Butmirskoj strani (druga strana je Dobrinja). Kuća Kolervih je spomen muzej u kojem je očuvan dio tunela.
Uglavnom, dovezao ja njih pred muzej i parkirao kombi pored nekakvog betonskog bunkera.
Talijani, kao Talijani, dok su se islikali i izgledali svaki detalj muzeja, ja sam ih bezbrižno čekao veselo nasloljen na kombi ispuhujući otrovni dim cigarete.
I dok sam ja tako veselo bio naslonjen, prilazi mi jedan od Talijana i prstom pokazuje na betonski zid bunkera i upita me svojim veselim lošim engleskim:
“Jeli ovo simbol iz sovjetske ere?”
Ja zbunjen kao mladi Šerpa što osvaja Himalaju, pogledam na betonski zid na kojemu je nacrtan veliki zeleni polumjesec i zvijezda.
Tek sad mi ništa nije bilo jasno. Pa ga priupitam:
“Molim?”
On mi opet ponovi pitanje i u tom trenutku se ja malo skuiram i skontam šta ovaj hoće da pita.
Kao prvo sovjetska insignia ne može nikako biti polumjesec i zvijezda. Možda biti srp i čekić. Ili može biti samo zvijezda. Al brate nikako zelena. Samo crvena.
Kao drugo otkud sovjetska insignia u po’ Sarajeva (odakle i kontejner doduše?)?
Odmah mi na pamet padne Jožin govor na pamet:
I oni na istoku, i ovi na Zapadu treba da budu na čisto sa time da mi ne skrećemo sa toga puta u svojoj spoljnoj politici koga smo sebi prokrčili cetrdeset-osme godine, to jest – da imamo svoj sopstveni put – da smelo kažemo uvjek šta je pravilno na ovoj strani a šta nije i šta je pravilno na onoj strani i šta nije. Treba da bude jasno svakome, da imamo svoje gledište i da znamo oceniti šta je pravilno i šta nije pravilno.
Da ja sad njemu objašnjavam o Titovom “ne!”? Da mu objašnjavam o jugoslavenskom socijalizmu s ljudskim licem?
Pa pobogu gdje i kako početi?
Pogledam ja njega a on sa tupavim smješkom na licu očekuje odgovor na moje pitanje.
“Jok. To ti je muslimanski simbol.” – odgovorim mu jasno&kratko a on, zadovoljan odgovorom, izvadi digitalac, nanišani bunker i opali jedan snimak.
Jebiga sad da sam počeo objašnjavat od Kulina bana…