Citam danas Washington Post (milina je citat ovdasnje novine pogotovo ovo vikendasko izdanje – dobijes kamaru pizdarija uz novine ukljucujuci i veliki dodatak sa stripovima, sigurno je deset stranica najludjih stripova koji u Jutaranjaku izadju na 10% predzadnje stranice).
Elem nejs od svih tih pripadajucih pizdarijskih apendixa pod ruke mi dopade Outlooksto je u biti kako pise sa strane odma Commentary a sa stranje jos manjim slovimaEditorials, Columnists, Close to home (neznam utjece li to ikako na opis dodataka al eto. Nek sam ja napiso.)
Uglavnom danasnja glavna tema Outlooka je naravno Bliski Istok, odnosno komentar Daniel L. Bymana i Kenneth M. Pollacka. Gospodin Daniel je ravnatelj centra mirovnih i sigurnosnih studija na Sveuclilistu u Georgetownu, a gospodin Kenneth je direktorSaban centra za politiku bliskog istoka na Brookings Institutu.
Naslov komentara je What Next? (sto dalje?) a nadnaslov je The Mideast Domino Theory (Teorija bliskoistocnog domino efekta).
Najbolje od svega je sto je tekst dostupan naravno i onlajn vama citateljima koji ste mozda voljni procitati tekst. Evo vam i linka.
U danasnjem postu ja cu dati komentar na komentar, bolje receno samo cu ukazati na neke stvari u komentaru koje sam ja nasao da su zanimljive.
Uglavnom tekst pocinje ovako:
The debate is over: By any definition, Iraq is in a state of civil war. Indeed, the only thing standing between Iraq and a descent into total Bosnia-like devastation is 135,000 U.S. troops — and even they are merely slowing the fall. The internecine conflict could easily spiral into one that threatens not only Iraq but also its neighbors throughout the oil-rich Persian Gulf region with instability, turmoil and war.
Rasprava je gotova: Po svakoj definiciji, u Iraku je stanje civilnog rata. Doista, jedina stvar koja stoji izmedju Iraka i pada u stanje totalnog pakla poput Bosne je 135,000 americkih vojnika — i cak i oni jedva usporavaju pad. Krvolocni sukob bi lako mogao prerasti ne samo u prijetnju za Irak nego i za susjede kroz cijelu naftom bogatu regiju Perzijskog Zaljeva – sa nestabilnoscu, uznemirenoscu i ratom.
Bla-bla-bla. Nista sto nismo znali. Medjutim ima par stavari koje su se komentatori dotakli, a odnosi se na nase relativno nedavno minule ratove.
Pod podnaslovom Secession Breeds Secessionism (Secesija radja secesijonizam)komentatori vele:
The various civil wars in the former Yugoslavia in the 1990s provide a good example. Slovenia was determined to declare independence, which led the Croats to follow suit. When the Serbs opposed Croatian secession from Yugoslavia by force, the first of the Yugoslav civil wars broke out. The European Union foolishly recognized both Slovene and Croatian independence, hoping that would end the bloodshed. However, many Bosnian Muslims wanted independence, and when they saw the Slovenes and Croats rewarded for their revolts, they pursued the same course. The new Bosnian government feared that if it did not declare independence, Serbia and Croatia would gobble up the respective Serb- and Croat-inhabited parts of their country. When Bosnia held a March 1992 referendum on independence, 98 percent voted in favor. The barricades went up all over Sarajevo the next day, kicking off the worst of the Balkan civil wars.
It didn’t stop there. The eventual success of the Bosnians — even after four years of war — was an important element in the thinking of Kosovar Albanians when they agitated against the Serbian government in 1997-98. Serbian repression sparked an escalation toward independence that ended in the 1999 Kosovo War between NATO and Serbia. Kosovo, in turn, inspired Albanians in Macedonia to launch a guerrilla war against the Skopje government in hope of achieving the same or better.
Razni gradjanski ratovi u bivsoj Jugoslaviji u 90-ima predstavljaju dobar primjer. Slovenija je bila odlucna da izglasa neovisnost, sto je vodilo Hrvate da naprave isto. Kada su se Srbi suprostavili Hrvatskom secesijonizmu iz Jugoslavije silom, prvi Jugoslavenski gradjanski rat je izbio. Europska Unija je budalasto priznala neovisnost Slovenije i Hrvatske, nadajuci se da ce to zaustaviti krvoprolice. Medjutim, mnogi Bosanski Muslimani su zeljeli neovisnost, i kada su vidjeli Slovence i Hrvate nagradjene za svoj trud, oni su ucinili isto. Nova bosanska Vlada bojala se da ako ne izglasa neovisnost, Srbija i Hrvatska bi se pocele “muvati” oko dijelova njihove zemlje koje naseljavaju Hrvati i Srbi. Kada je Bosna u ozujku 1992. odrzala referendum o neovisnosti, 98% je glasalo Za. Barikade su osvanule po Sarajevu slijedeci dan, zapocevsi nagori Balkanski gradjanski rat.
Nije se zaustavilo na tome. Konacan uspjeh Bosanaca — cak i nakon 4 godine rata — bio je vazan cimbenik u razmisljanju Kosovskih Albanaca kada su se pobunili protiv srpske vlade 1997-98. Srpska represija je eskalirala u sukob prema neovisnosti koji je prestao 1999. Kosovskim ratom izmedju NATO-a i Srbije. Kosovo, opet, je navelo Albance u Makedoniji da pokrenu gerilski rat protiv vlade u Skopju u nadi da postignu isto ili bolje.
Samo cu ukazati na par stvari.
Dakle rat u Hrvatskoj i Bosni imaju prefiks gradjanskog.
Kada su se Srbi suprostavili Hrvatskom secesijonizmu iz Jugoslavije silom, prvi Jugoslavenski gradjanski rat je izbio.
Europska Unija je budalasto priznala neovisnost Slovenije i Hrvatske, nadajuci se da ce to zaustaviti krvoprolice.
Medjutim… rat u Hrvatskoj i Bosni za svakog outsidera je gradjanski. Jugoslavija – jedna zemlja. Nitko ju nije napo – dakle rat je gradjanski. Istom tom logikom i srpska vladajuca nomenklatura naziva sve ove balkanse ratove – gradjanskim. Naime, u gradjanskom ratu nema agresije…
Hrvatski secesijonizam?! Dali se ustavom zajamceno pravo na istupanje iz Federacije moze navati secesijonizmom? Cak i kada se vecina gradjana na referendumu odluci ZA? Da moze… ako nadolazeci rat ima prefiks gradjanski.
Budalasta EU. Od EU je bilo budalasto ocekivati da ce priznanje neovisnosti zaustaviti rat. Kao sto su bili i budalasti oni europski promatraci u sladoledarskim uniformama.
Slijedeci podnaslov je Beware of Neighborly Interventions(Cuvaj se intervencije susjeda):
Opportunism is another powerful motive. States often harbor designs on their neighbors’ land and resources and see the chaos of civil war as an opportunity to achieve long-frustrated ambitions. Much as Croatia’s Franjo Tudjman and Serbia’s Slobodan Milosevic may have felt the need to intervene in the Bosnian civil war to protect their ethnic brothers, it seems clear that a more important motive for both was to carve up Bosnia between them.
Oportunizam je drugi mocan motiv. Drzave cesto imaju afinitete prema resursima susjednih zemalja i vide kaos gradjasnkog rata kao mogucnost da izvrse dugo drzane ambicije. Koliko su hrvatski Franjo Tudjman i srpski Slobodan Milosevic mozda mislili da trebaju intrevenirati u bosanski gradjanski rat da zasitite svoju etnicku bracu, jasnij je da je mnogo vazniji motiv za obojicu bila podjela Bosne izmedju sebe.
Ovjde cu se morati sloziti s autorima. Morat cu sada citariti slavnog Peru Panonskogkoji veli, citat: “Sve naravno uz pomoc UDBaskih kadrova dofuranih iz inozemstava,bivsih vlasnika pizzerija, koji su izigravali velike domoljube, a bavili se sasvim necim petneastim.”
Ako imate vremena preporucavam vam da procitate cijeli tekst. Ja sam samo ovdje izdvojio dijelove s kojima se vuku paralele s nama bliskim primjerima.
Inace u printanom izdanju ima zgodna tablica koja prikazuje gradjanske ratove i uporedjuje ih sa potencijalnim ishodom dogadjanja u Iraku.
Bosna gradjanski rat: 1991 – 1995
Stanovnistvo: 4.4 milijuna
Ubijeno: 250,000 (5.7% stanovnistva)
Raseljeno: 2.3 milijuna (52% stanovnistva)
Kada bi gradjanski rat u Iraku slicio bosanskom:
1.5 milijuna bi bilo ubijeno
13.9 milijuna bi bilo raseljeno
Hrvatska gradjanski rat: 1991 – 1995
Stanovnistvo: 4.5 milijuna
Ubijeno: 17,000 (0.4% stanovnistva)
Raseljeno: 1 milijun (22% stanovnistva)
Kada bi gradjanski rat u Iraku slicio hrvatskom:
99,000 bi bilo ubijeno
5.8 milijuna bi bilo raseljeno
